Moje ljubavno pismo cosplay-u

Adam Savage izrađuje stvari i provodi eksperimente te koristi kostime kako bi svojim pričama dodao humor, boju i jasnoću. Prateći svoju cjeloživotnu ljubav prema kostimima -- od svemirske kacige iz djetinjstva izrađene od posude za sladoled do No-Face kostima koji je nosio na Comic-Conu -- Savage istražuje svijet cosplay-a i značenje koje on stvara za svoju zajednicu. Kaže, "povezujemo se s nečim važnim u nama". "Kostimi su način na koji se otkrivamo drugima."

Jednom sam negdje pročitao
jednu činjenicu koju volim,

a to je da je jedna od stvari koja je
pridonijela uspjehu homo sapiensa

kao vrsti

naš manjak dlaka --

naša ćelavost, naša golotinja

u kombinaciji s našim izumom odjeće,

daje nam mogućnost da podesimo
svoju tjelesnu temperaturu

i tako preživimo u bilo kojoj klimi.

A sada smo evoluirali dotle
da ne možemo preživjeti bez odjeće.

I to je više od obične koristi.

Sada je to komunikacija.

Sve što odlučimo staviti na sebe
je narativ,

priča o tome gdje smo bili,

što radimo

i tko želimo biti.

Bio sam usamljeno dijete.

Nije mi bilo jednostavno naći
prijatelje za igru,

pa sam na kraju stvarao vlastite igre.

Napravio sam mnoge svoje igračke.

Počelo je sa sladoledom.

U mome rodnome gradu bio je Baskin-Robbins

i za pultom su posluživali sladoled

u tim ogromnim, 18-litarskim
kartonskim posudama.

Netko mi je rekao
kad sam imao osam godina

da kad su gotovi s tim posudama,

oni ih isperu i drže iza,

i da ti daju jednu ako ih pitaš.

Trebalo mi je nekoliko tjedana
da skupim hrabrost,

no jesam
i učinili su to.

Dali su mi je -- otišao sam kući
s tom predivnom kartonskom posudom.

Pokušavao sam dokučiti što bih mogao
s tim egzotičnim materijalom --

metalni prsten na vrhu i dnu.

Vrtio sam je u svojoj glavi i shvatio,
"Čekaj malo --

moja glava zapravo stane u ovo."

(Smijeh)

Da, izrezao sam otvor,

stavio malo acetata

i napravio sebi svemirsku kacigu.

(Smijeh)

Trebao mi je prostor gdje bih nosio
tu svemirsku kacigu,

pa sam nekoliko ulica dalje od kuće
našao kutiju za hladnjak.

Odgurao sam je kući

i stavio u ormar gostinjske sobe
mojih roditelja.

Pretvorio sam to u svemirsku letjelicu.

Počeo sam s kontrolnom pločom
od kartona.

Izrezao sam rupu za radarski ekran

i ispod stavio svjetiljku.

Podigao sam ekran za vidik
koji sam naslonio na stražnji zid --

i tu sam mislio da sam jako pametan --

bez dopuštenja sam stražnju stranu
ormara ofarbao u crno

i stavio zvjezdano polje

koje sam osvijetlio božićnim lampicama
koje sam našao na tavanu

i tako sam išao u svemirske misije.

Nekoliko godina kasnije

izašao je film "Ralje".

Bio sam premlad da ga gledam,
ali uhvatila me ta manija

kao i sve ostale tada u Americi.

U gradu je tada bila trgovina
koja je u izlogu imala kostim "Ralje"

i mama me sigurno čula
kako nekome govorim

kako je odličan taj kostim,

jer nekoliko dana prije Noći vještica

iznenadila me
kad mi je poklonila taj kostim.

Znam da je klišej

da se ljudi određenih godina žale

kako današnja djeca pojma nemaju
kako im je dobro,

ali samo da vam pokažem nasumične primjere

dječjih kostima koje trenutno
možete kupiti online...

... a ovo je kostim koji je moja mama
meni kupila.

(Smijeh)

Lice morskoga psa tanko kao papir

i vinilni bavarin
sa slikom "Ralja".

(Smijeh)

I obožavao sam ga.

Nekoliko godina kasnije,

tata me odveo
da gledamo "Ekskalibur".

Natjerao sam ga
da me dvaput odvede,

što nije mala stvar,
jer film nije za mlađe od 18.

Ali nisu me krv,
iznutrice i cicke

vukli da ga ponovno gledam.

Pomogli su pri tome --

(Smijeh)

Bilo je to zbog oklopa.

Zaštitni oklop u "Ekskaliburu"
meni je bio neodoljivo lijep.

To su doslovno bili vitezovi
u sjajnim, zrcalno ispoliranim oklopima.

Štoviše, vitezovi u "Ekskaliburu"
svuda nose svoje oklope.

Stalno -- nose ih za večerom,
u krevetu.

(Smijeh)

Pomislio sam, "Zar mi čitaju misli?

I ja želim stalno nositi zaštitni oklop!"

(Smijeh)

Tako sam se vratio
svome najdražem materijalu,

slamka spasa kod rukotvorina

rebrasti karton,

i napravio sam sebi oklopno odijelo,

upotpunjeno štitovima za vrat
i bijelim konjem.

Sad kad sam ga previše nahvalio

evo slika oklopa koji sam napravio.

(Smijeh)

(Aplauz)

Ovo je samo prvi oklop
koji sam napravio

inspiriran "Ekskaliburom".

Nekoliko godina kasnije

uvjerio sam tatu da se upusti u
pravljenje pravog oklopnog odijela.

U roku mjesec dana

napredovao sam od kartonskog
do pokrovnog aluminija tj. vodonepropusnog

i još uvijek jednog od mojih najdražih
materijala za vezanje,

pop zakovicama.

Pažljivo smo, tijekom tog mjeseca,

konstruirali odijelo
od aluminijskog oklopa

sa sastavljenim
oblinama.

Probušili smo rupe u kacigi
da bih mogao disati

i završili taman pred Noć vještica,
pa sam ga nosio u školu.

E sad, ovo je jedino u ovom govoru

za što nemam slajd da vam pokažem

jer ne postoji slika ovog oklopa.

Da, nosio sam ga u školu,

fotograf za godišnjak je
patrolirao hodnicima,

ali nikad me nije našao, iz razloga
koji će sad postati jasni.

Postoji nešto na što nisam računao,

što se tiče nošenja kompletnog odijela
od aluminija u školu.

Na trećem satu matematike
stajao sam u dnu učionice

a stajao sam tamo

jer mi oklop nije dopuštao
da sjednem.

(Smijeh)

Ovo je prvo što nisam očekivao.

Onda me učiteljica usred sata
pogleda zabrinuto

i upita, "jesi li dobro?"

A ja se mislim "Šališ se?
Jesam li dobro?

Nosim oklopno odijelo!
Ne može mi biti bo--"

I tek što sam joj htio reći
kako se odlično osjećam,

kad se učionica počela
naginjati u lijevo

i nestajati niz dugački tunel,

i onda sam se probudio
u ambulanti.

Onesvjestio sam se od vrućine,

zbog nošenja odijela.

A kad sam se probudio,

nije me bilo sram zbog padanja
u nesvijest pred svojim razredom,

pitao sam se "Tko mi je uzeo oklop?
Gdje je moj oklop?"

Dobro, premotajmo unaprijed puno godina,

neki kolege i ja dobili smo posao
napraviti show za Discovery Channel,

koji bi se zvao "Razbijači mitova".

I tijekom 14 godina

na poslu sam naučio kako
izraditi eksperimentalne metodologije

i kako ispričati priče
o njima za televiziju.

Također sam rano naučio

da kostimiranje može imati važnu ulogu
u tom pripovijedanju.

Koristim kostime da dodam humor,
komičnost, boju

i narativnu jasnoću
pričama koje pričamo.

A kad smo radili na epizodi
koja se zvala "Ronjenje po kontejnerima,"

naučio sam još malo

o dubljem smislu
onoga što za mene znači kostimiranje.

U epizodi "Ronjenje po kontejnerima,"

pitanje koje smo pokušavali odgovoriti je

Je li skakanje u kontejner
tako sigurno

kao što nam se prikazuje u filmovima?

(Smijeh)

Epizoda je trebala imati
dva različita dijela.

Jedan u kojem nas kaskader uči
kako skakati sa zgrada

u zračni jastuk.

A drugi dio je prelazak na eksperiment:

Napunili bismo kontejner materijalom
i skakali u njega.

Htio sam vizualno odvojiti
ta dva elementa,

pa sam pomislio,

"Pa, u prvom dijelu treniramo,
pa bismo trebali nositi trenerke --

Stavimo natpis 'Kaskader na obuci'
na leđa gornjeg dijela.

To je za treniranje."

Ali u drugom dijelu,
htio sam nešto baš vizualno upečatljivo --

"Znam! Obući ću se kao Neo
iz Matrixa."

(Smijeh)

Otišao sam
u ulicu Haight.

Kupio sam divne čizme
do koljena s kopčama

Našao sam dugi, lepršavi kaput na eBay-u.

Nabavio sam naočale
uz koje sam morao nositi leće.

Na dan snimanja

izašao sam iz auta u ovom kostimu,

a ekipa me pogledala ...

i počela se suzdržavati od smijeha.

Ovako su se smijali,
"(Zvuk smijeha)"

A ja osjećam dvije različite stvari
toga trenutka.

Osjećam totalni sram

zbog činjenice da
je mojoj ekipi tako očito

da sam totalno zapeo
za nošenje tog kostima.

(Smijeh)

No, producent u mojoj glavi me podsjeća

da će u ubrzanoj snimci
koja se snima usporeno

taj lepršavi kaput izgledati
prekrasno iza mene.

(Smijeh)

Nakon pet godina prikazivanja
"Razbijača mitova"

pozvani smo na Comic-Con
u San Diegu.

Znao sam godinama za Comic-Con
ali nikad nisam imao vremena ići.

To je bila velika liga --
to je meka za kostimiranje.

Ljudi dođu sa svih krajeva svijeta

pokazati svoje nevjerojatne kreacije
u San Diegu.

I želio sam sudjelovati.

Odlučio sam da ću sačiniti
složen kostim

koji će me kompletno pokrivati

i šetat ću anonimno
Comic-Conom u San Diegu.

Koji sam kostim odabrao?

Hellboy.

To nije moj kostim,

to je zapravo Hellboy.

(Smijeh)

Ali proveo sam mjesece

sastavljajući najvjerniji Hellboy
kostim koji sam mogao,

od čizama do pojasa do hlača

do desne ruke prokletstva.

Našao sam tipa koji je izradio
prostetičku Hellboy glavu i prsa

i stavio ih na sebe.

Čak sam imao i kontaktne leće
na recept.

Nosio sam ga na Comic-Conu

i ne mogu vam ni opisati
kako pakleno vruće je bilo u tom kostimu.

(Smijeh)

Znoj! Trebao sam se toga sjetiti.

Znojim se kao prase
i žuljaju me kontaktne leće,

ali ništa od toga nije bitno,
jer sam totalno zaljubljen.

(Smijeh)

Ne samo u proces oblačenja kostima
i šetnjom onuda,

već i u zajednicu
drugih prerušivača.

Ne zove se to kostimiranje na Con-ovima,

već "cosplay".

Cosplay navodno znači
ljudi koji se prerušavaju

u svoje omiljene likove
iz filma i s televizije,

a posebice iz animea,

ali to je puno više od toga.

Nisu to samo ljudi koji nađu kostim
i stave ga na sebe --

oni stvore svoje kombinacije.

Kreiraju ih prema vlastitoj volji.

Mijenjaju ih u likove
koji oni žele biti u tim produkcijama.

Nevjerojato su pametni i originalni.

Daju oduška svojoj čudačkoj strani
i to je predivno.

(Smijeh)

No, bitnije,

imaju probe za kostime.

Na Comic-Conu ili sličnom skupu

nećete samo uslikati ljude
u prolazu

Prići ćete im i reći

"Ej, sviđa mi se tvoj kostim,
smijem li te uslikati?"

Zatim im date vremena
da se namjeste.

Naporno su radili na svojim pozama

kako bi im kostim izgledao
savršeno za vaš fotoaparat.

I to je tako divno gledati.

Dirne me to u srce.

Na sljedećim Con-ovima

naučio sam nezgrapan hod Heatha Ledgera
kao Jokera u "Princu Tame."

Naučio sam kako biti strašni Ringwraith
iz "Gospodara prstenova"

i zapravo uplašiti djecu.

Naučio sam onaj "hrr hrr hrr" --

onaj smijeh koji Chewbacca
izvodi iz glave.

Potom sam se obukao kao
No-Face iz "Pustolovine male Chihiro."

Ako ne znate za taj film
i njegovog redatelja, Hayao Miyazakija,

kao prvo - nema na čemu.

(Smijeh)

To je remek djelo
i jedan od mojih najdražih filmova ikad.

Radi se o djevojčici zvanoj Chihiro
koja se izgubi u svijetu duhova

u napuštenom japanskom tematskom parku.

Nađe svoj put iz njega

uz pomoć
nekoliko prijatelja koje stekne --

zarobljenog zmaja zvanog Haku

i usamljenog demona zvanog No-Face.

No-Face je usamljen
i želi steći prijatelje,

a misli da to može učiniti
tako da ih namami k sebi

i stvara zlato u svojoj ruci.

Međutim, ovo ne pođe kako treba,

pa počne divljati

dok ga Chihiro ne spasi,

oslobodi ga.

Tako sam sastavio kostim No-Face

i nosio ga na Comic-Conu.

Vrlo pažljivo sam vježbao
geste No-Facea.

Odlučio sam da u ovome kostimu
neću uopće pričati.

Kad su me ljudi molili za sliku,

kimnuo bih

i sramežljivo stao kraj njih.

Uslikali bi me,

a ja bih potom izvukao
iz svog ogrtača

zlatni čokoladni novčić.

Na kraju tog procesa fotografiranja
učinio bih da se stvori pred njima.

Ah, ah ah! -- tako.

I ljudi bi poludjeli.

"Čovječe! Zlato od No-Facea!
O moj bože, ovo je tako kul!"

I šetam onuda
i osjećam se fantastično.

Oko 15 minuta nakon toga nešto se dogodi.

Netko me zgrabi za šaku

i stavi novčić nazad u nju.

Mislim se, možda mi daju novčić
kao znak zahvale,

ali ne, ovo je jedan od novčića
koje sam ja dao.

Ne znam zašto.

Nastavim i još malo slikam.

Zatim se ponovi isto.

Morate razumjeti da ništa ne vidim
ispod tog kostima.

Mogu vidjeti kroz usta --

vidim ljudima cipele.

Čujem ih što govore
i vidim im noge,

ali kad mi je po treći put
netko uručio novčić

htio sam znati što se događa.

Tako sam nagnuo glavu
da bolje vidim,

a vidim da netko
odlazi od mene ovako.

I zatim se sjetim:

nesreća je uzeti zlato od No-Facea.

U filmu "Pustolovine male Chihiro,"

nesreća pogodi one koji uzmu
zlato od No-Facea.

Ovo nije veza između
izvođača i publike; ovo je cosplay.

Mi, svi na tom podiju,

postajemo dio priče
koja nam nešto znači.

I prilagođavamo je sebi.

Povezujemo se
s nečim važnim u sebi.

Kostimi su način na koji se

jedni drugima otkrivamo

Hvala.

(Pljesak)