Jednom sam negdje pročitao jednu činjenicu koju volim, a to je da je jedna od stvari koja je pridonijela uspjehu homo sapiensa kao vrsti naš manjak dlaka -- naša ćelavost, naša golotinja u kombinaciji s našim izumom odjeće, daje nam mogućnost da podesimo svoju tjelesnu temperaturu i tako preživimo u bilo kojoj klimi. A sada smo evoluirali dotle da ne možemo preživjeti bez odjeće. I to je više od obične koristi. Sada je to komunikacija. Sve što odlučimo staviti na sebe je narativ, priča o tome gdje smo bili, što radimo i tko želimo biti. Bio sam usamljeno dijete. Nije mi bilo jednostavno naći prijatelje za igru, pa sam na kraju stvarao vlastite igre. Napravio sam mnoge svoje igračke. Počelo je sa sladoledom. U mome rodnome gradu bio je Baskin-Robbins i za pultom su posluživali sladoled u tim ogromnim, 18-litarskim kartonskim posudama. Netko mi je rekao kad sam imao osam godina da kad su gotovi s tim posudama, oni ih isperu i drže iza, i da ti daju jednu ako ih pitaš. Trebalo mi je nekoliko tjedana da skupim hrabrost, no jesam i učinili su to. Dali su mi je -- otišao sam kući s tom predivnom kartonskom posudom. Pokušavao sam dokučiti što bih mogao s tim egzotičnim materijalom -- metalni prsten na vrhu i dnu. Vrtio sam je u svojoj glavi i shvatio, "Čekaj malo -- moja glava zapravo stane u ovo." (Smijeh) Da, izrezao sam otvor, stavio malo acetata i napravio sebi svemirsku kacigu. (Smijeh) Trebao mi je prostor gdje bih nosio tu svemirsku kacigu, pa sam nekoliko ulica dalje od kuće našao kutiju za hladnjak. Odgurao sam je kući i stavio u ormar gostinjske sobe mojih roditelja. Pretvorio sam to u svemirsku letjelicu. Počeo sam s kontrolnom pločom od kartona. Izrezao sam rupu za radarski ekran i ispod stavio svjetiljku. Podigao sam ekran za vidik koji sam naslonio na stražnji zid -- i tu sam mislio da sam jako pametan -- bez dopuštenja sam stražnju stranu ormara ofarbao u crno i stavio zvjezdano polje koje sam osvijetlio božićnim lampicama koje sam našao na tavanu i tako sam išao u svemirske misije. Nekoliko godina kasnije izašao je film "Ralje". Bio sam premlad da ga gledam, ali uhvatila me ta manija kao i sve ostale tada u Americi. U gradu je tada bila trgovina koja je u izlogu imala kostim "Ralje" i mama me sigurno čula kako nekome govorim kako je odličan taj kostim, jer nekoliko dana prije Noći vještica iznenadila me kad mi je poklonila taj kostim. Znam da je klišej da se ljudi određenih godina žale kako današnja djeca pojma nemaju kako im je dobro, ali samo da vam pokažem nasumične primjere dječjih kostima koje trenutno možete kupiti online... ... a ovo je kostim koji je moja mama meni kupila. (Smijeh) Lice morskoga psa tanko kao papir i vinilni bavarin sa slikom "Ralja". (Smijeh) I obožavao sam ga. Nekoliko godina kasnije, tata me odveo da gledamo "Ekskalibur". Natjerao sam ga da me dvaput odvede, što nije mala stvar, jer film nije za mlađe od 18. Ali nisu me krv, iznutrice i cicke vukli da ga ponovno gledam. Pomogli su pri tome -- (Smijeh) Bilo je to zbog oklopa. Zaštitni oklop u "Ekskaliburu" meni je bio neodoljivo lijep. To su doslovno bili vitezovi u sjajnim, zrcalno ispoliranim oklopima. Štoviše, vitezovi u "Ekskaliburu" svuda nose svoje oklope. Stalno -- nose ih za večerom, u krevetu. (Smijeh) Pomislio sam, "Zar mi čitaju misli? I ja želim stalno nositi zaštitni oklop!" (Smijeh) Tako sam se vratio svome najdražem materijalu, slamka spasa kod rukotvorina rebrasti karton, i napravio sam sebi oklopno odijelo, upotpunjeno štitovima za vrat i bijelim konjem. Sad kad sam ga previše nahvalio evo slika oklopa koji sam napravio. (Smijeh) (Aplauz) Ovo je samo prvi oklop koji sam napravio inspiriran "Ekskaliburom". Nekoliko godina kasnije uvjerio sam tatu da se upusti u pravljenje pravog oklopnog odijela. U roku mjesec dana napredovao sam od kartonskog do pokrovnog aluminija tj. vodonepropusnog i još uvijek jednog od mojih najdražih materijala za vezanje, pop zakovicama. Pažljivo smo, tijekom tog mjeseca, konstruirali odijelo od aluminijskog oklopa sa sastavljenim oblinama. Probušili smo rupe u kacigi da bih mogao disati i završili taman pred Noć vještica, pa sam ga nosio u školu. E sad, ovo je jedino u ovom govoru za što nemam slajd da vam pokažem jer ne postoji slika ovog oklopa. Da, nosio sam ga u školu, fotograf za godišnjak je patrolirao hodnicima, ali nikad me nije našao, iz razloga koji će sad postati jasni. Postoji nešto na što nisam računao, što se tiče nošenja kompletnog odijela od aluminija u školu. Na trećem satu matematike stajao sam u dnu učionice a stajao sam tamo jer mi oklop nije dopuštao da sjednem. (Smijeh) Ovo je prvo što nisam očekivao. Onda me učiteljica usred sata pogleda zabrinuto i upita, "jesi li dobro?" A ja se mislim "Šališ se? Jesam li dobro? Nosim oklopno odijelo! Ne može mi biti bo--" I tek što sam joj htio reći kako se odlično osjećam, kad se učionica počela naginjati u lijevo i nestajati niz dugački tunel, i onda sam se probudio u ambulanti. Onesvjestio sam se od vrućine, zbog nošenja odijela. A kad sam se probudio, nije me bilo sram zbog padanja u nesvijest pred svojim razredom, pitao sam se "Tko mi je uzeo oklop? Gdje je moj oklop?" Dobro, premotajmo unaprijed puno godina, neki kolege i ja dobili smo posao napraviti show za Discovery Channel, koji bi se zvao "Razbijači mitova". I tijekom 14 godina na poslu sam naučio kako izraditi eksperimentalne metodologije i kako ispričati priče o njima za televiziju. Također sam rano naučio da kostimiranje može imati važnu ulogu u tom pripovijedanju. Koristim kostime da dodam humor, komičnost, boju i narativnu jasnoću pričama koje pričamo. A kad smo radili na epizodi koja se zvala "Ronjenje po kontejnerima," naučio sam još malo o dubljem smislu onoga što za mene znači kostimiranje. U epizodi "Ronjenje po kontejnerima," pitanje koje smo pokušavali odgovoriti je Je li skakanje u kontejner tako sigurno kao što nam se prikazuje u filmovima? (Smijeh) Epizoda je trebala imati dva različita dijela. Jedan u kojem nas kaskader uči kako skakati sa zgrada u zračni jastuk. A drugi dio je prelazak na eksperiment: Napunili bismo kontejner materijalom i skakali u njega. Htio sam vizualno odvojiti ta dva elementa, pa sam pomislio, "Pa, u prvom dijelu treniramo, pa bismo trebali nositi trenerke -- Stavimo natpis 'Kaskader na obuci' na leđa gornjeg dijela. To je za treniranje." Ali u drugom dijelu, htio sam nešto baš vizualno upečatljivo -- "Znam! Obući ću se kao Neo iz Matrixa." (Smijeh) Otišao sam u ulicu Haight. Kupio sam divne čizme do koljena s kopčama Našao sam dugi, lepršavi kaput na eBay-u. Nabavio sam naočale uz koje sam morao nositi leće. Na dan snimanja izašao sam iz auta u ovom kostimu, a ekipa me pogledala ... i počela se suzdržavati od smijeha. Ovako su se smijali, "(Zvuk smijeha)" A ja osjećam dvije različite stvari toga trenutka. Osjećam totalni sram zbog činjenice da je mojoj ekipi tako očito da sam totalno zapeo za nošenje tog kostima. (Smijeh) No, producent u mojoj glavi me podsjeća da će u ubrzanoj snimci koja se snima usporeno taj lepršavi kaput izgledati prekrasno iza mene. (Smijeh) Nakon pet godina prikazivanja "Razbijača mitova" pozvani smo na Comic-Con u San Diegu. Znao sam godinama za Comic-Con ali nikad nisam imao vremena ići. To je bila velika liga -- to je meka za kostimiranje. Ljudi dođu sa svih krajeva svijeta pokazati svoje nevjerojatne kreacije u San Diegu. I želio sam sudjelovati. Odlučio sam da ću sačiniti složen kostim koji će me kompletno pokrivati i šetat ću anonimno Comic-Conom u San Diegu. Koji sam kostim odabrao? Hellboy. To nije moj kostim, to je zapravo Hellboy. (Smijeh) Ali proveo sam mjesece sastavljajući najvjerniji Hellboy kostim koji sam mogao, od čizama do pojasa do hlača do desne ruke prokletstva. Našao sam tipa koji je izradio prostetičku Hellboy glavu i prsa i stavio ih na sebe. Čak sam imao i kontaktne leće na recept. Nosio sam ga na Comic-Conu i ne mogu vam ni opisati kako pakleno vruće je bilo u tom kostimu. (Smijeh) Znoj! Trebao sam se toga sjetiti. Znojim se kao prase i žuljaju me kontaktne leće, ali ništa od toga nije bitno, jer sam totalno zaljubljen. (Smijeh) Ne samo u proces oblačenja kostima i šetnjom onuda, već i u zajednicu drugih prerušivača. Ne zove se to kostimiranje na Con-ovima, već "cosplay". Cosplay navodno znači ljudi koji se prerušavaju u svoje omiljene likove iz filma i s televizije, a posebice iz animea, ali to je puno više od toga. Nisu to samo ljudi koji nađu kostim i stave ga na sebe -- oni stvore svoje kombinacije. Kreiraju ih prema vlastitoj volji. Mijenjaju ih u likove koji oni žele biti u tim produkcijama. Nevjerojato su pametni i originalni. Daju oduška svojoj čudačkoj strani i to je predivno. (Smijeh) No, bitnije, imaju probe za kostime. Na Comic-Conu ili sličnom skupu nećete samo uslikati ljude u prolazu Prići ćete im i reći "Ej, sviđa mi se tvoj kostim, smijem li te uslikati?" Zatim im date vremena da se namjeste. Naporno su radili na svojim pozama kako bi im kostim izgledao savršeno za vaš fotoaparat. I to je tako divno gledati. Dirne me to u srce. Na sljedećim Con-ovima naučio sam nezgrapan hod Heatha Ledgera kao Jokera u "Princu Tame." Naučio sam kako biti strašni Ringwraith iz "Gospodara prstenova" i zapravo uplašiti djecu. Naučio sam onaj "hrr hrr hrr" -- onaj smijeh koji Chewbacca izvodi iz glave. Potom sam se obukao kao No-Face iz "Pustolovine male Chihiro." Ako ne znate za taj film i njegovog redatelja, Hayao Miyazakija, kao prvo - nema na čemu. (Smijeh) To je remek djelo i jedan od mojih najdražih filmova ikad. Radi se o djevojčici zvanoj Chihiro koja se izgubi u svijetu duhova u napuštenom japanskom tematskom parku. Nađe svoj put iz njega uz pomoć nekoliko prijatelja koje stekne -- zarobljenog zmaja zvanog Haku i usamljenog demona zvanog No-Face. No-Face je usamljen i želi steći prijatelje, a misli da to može učiniti tako da ih namami k sebi i stvara zlato u svojoj ruci. Međutim, ovo ne pođe kako treba, pa počne divljati dok ga Chihiro ne spasi, oslobodi ga. Tako sam sastavio kostim No-Face i nosio ga na Comic-Conu. Vrlo pažljivo sam vježbao geste No-Facea. Odlučio sam da u ovome kostimu neću uopće pričati. Kad su me ljudi molili za sliku, kimnuo bih i sramežljivo stao kraj njih. Uslikali bi me, a ja bih potom izvukao iz svog ogrtača zlatni čokoladni novčić. Na kraju tog procesa fotografiranja učinio bih da se stvori pred njima. Ah, ah ah! -- tako. I ljudi bi poludjeli. "Čovječe! Zlato od No-Facea! O moj bože, ovo je tako kul!" I šetam onuda i osjećam se fantastično. Oko 15 minuta nakon toga nešto se dogodi. Netko me zgrabi za šaku i stavi novčić nazad u nju. Mislim se, možda mi daju novčić kao znak zahvale, ali ne, ovo je jedan od novčića koje sam ja dao. Ne znam zašto. Nastavim i još malo slikam. Zatim se ponovi isto. Morate razumjeti da ništa ne vidim ispod tog kostima. Mogu vidjeti kroz usta -- vidim ljudima cipele. Čujem ih što govore i vidim im noge, ali kad mi je po treći put netko uručio novčić htio sam znati što se događa. Tako sam nagnuo glavu da bolje vidim, a vidim da netko odlazi od mene ovako. I zatim se sjetim: nesreća je uzeti zlato od No-Facea. U filmu "Pustolovine male Chihiro," nesreća pogodi one koji uzmu zlato od No-Facea. Ovo nije veza između izvođača i publike; ovo je cosplay. Mi, svi na tom podiju, postajemo dio priče koja nam nešto znači. I prilagođavamo je sebi. Povezujemo se s nečim važnim u sebi. Kostimi su način na koji se jedni drugima otkrivamo Hvala. (Pljesak)