Povijest našeg svijeta u 18 minuta

Podržan prekrasnim ilustracijama, David Christian pripovijeda potpunu povijest svemira, od Velikog praska do Interneta, u zapanjujućih 18 minuta.
Ovo je "Velika povijest": prosvjetljujući, širokokutni pogled na složenost, život i čovječanstvo, upravljen nasuprot našem mršavom udjelu u kozmičkom protoku vremena.

Prvo, video.

(Video) Da, to je razmućeno jaje.

Ali kako ga gledate,

nadam se kako se počinjete osjećati

barem malo nelagodno.

Stoga što možete uočiti
kako je ono što se zbilja dešava

jest jaje kako se samo odmućuje.

I sad ćete vidjeti kako se
žumance i bjelance razdvajaju.

I sad će biti usipani nazad u jaje.

A svi znamo u središtu srca

kako ovo nije način na koji svemir radi.

razmućeno je jaje kaša -- ukusna kaša -- ali je kaša.

Jaje je prekrasna, profinjena stvar

koja može stvoriti još profinjenije stvari,

poput pilića.

I znamo u središtu srca

da se svemir ne kreće

od kaše prema složenosti.

Zapravo, taj se osjećaj

odražava u jednom od
najtemeljnijih zakona fizike,

drugom zakonu termodinamike,
ili zakonu entropije.

Što on u osnovi govori

je kako je opća težnja svemira

kretati se od reda

i strukture

ka manjku reda, nedostatku strukture --

zapravo, u kašu.

A to je zašto je taj video

pomalo čudan.

Pa ipak,

pogledajte oko nas.

Što vidimo oko nas

je zapanjujuća složenost.

Erick Brockheimer procjenjuje
kako se samo u gradu New Yorku

trguje sa više od 10 milijardi SKU-a, ili različitih roba.

To je stotinama puta toliko vrsta

koliko ih je na Zemlji.

A njima trguje vrsta

od skoro sedam milijardi jedinki

koje su povezane trgovinom,
putovanjem, i internetom

u globalni sustav

čudesne složenosti.

Pa evo velike zagonetke:

u svemiru

kojim vlada drugi zakon termodinamike,

kako je moguće

stvoriti vrstu složenosti koju sam opisao,

vrstu složenosti zastupljenu u vama i meni

i kongresnom centru?

Pa, čini se kako je odgovor da

svemir može stvoriti složenost

ali uz velike poteškoće.

U džepovima,

pojavljuju se što moj
kolega, Fred Spier,

naziva "uvjeti za Zlatokosu" --

ne prehladno, ne prevruće,

baš pravo za stvaranje složenosti.

I malo se složenije stvari pojavljuju.

A gdje imate malo složenije stvari,

možete dobiti još malo složenije stvari.

I na taj način, složenost nastaje

stupanj po stupanj.

Svaki je stupanj čaroban

jer stvara utisak nečeg sasvim novog

što se pojavljuje gotovo od nikud u svemiru.

obraćamo se u velikoj povijesti na te trenutke

kao na trenutke prelaska praga.

A na svakom pragu,

zbivanja postaju teža.

Složene stvari postaju lomljivije,

ranjivije;

uvjeti za Zlatokosu postaju sve skučeniji,

i postaje sve teže

stvoriti složenost.

Sad, mi smo krajnje složena stvorenja,

očajnički trebamo znati tu priču

o tome kako svemir stvara složenost

usprkos drugom zakonu,

te zašto složenost

znači ranjivost

i lomljivost.

I to je priča koju pričamo u velikoj povijesti.

Ali da to učiniš, moraš učiniti nešto

što se može, na prvi pogled,
doimati posve nemogućim.

Morate pregledati čitavu povijest svemira.

Pa hajmo.

(Smijeh)

Počnimo motanjem vremenske linije natrag

13,7 milijardi godina,

do početka vremena.

Oko nas, nema ničega.

Nema čak niti prostora ili vremena.

Zamislite najtamniju, najprazniju stvar koju možete

i potencirajte je gazilijun puta

i to je gdje smo.

A tad iznenada,

bang! Pojavljuje se svemir, čitav svemir.

I prešli smo naš prvi prag.

Svemir je sićušan; manji je od atoma.

Nevjerojatno je vruć.

Sadrži sve što je u današnjem svemiru.

pa možete zamisliti, buja

I širi se nevjerojatnom brzinom.

A isprva, samo je nejasan obris

ali vrlo brzo se jasno izdvojene stvari
počinju pojavljivati unutar tog obrisa.

Unutar prve sekunde,

sama se energija razbija u jasno izdvojene sile

uključujući elektromagnetizam i gravitaciju.

I energija čini još nešto posve čarobno:

hladi se da stvori materiju --

kvarkove koji će stvoriti protone

i leptone koji obuhvaćaju elektrone.

A sve se to dešava u prvoj sekundi.

Sad se mičemo unaprijed 380.000 godina.

To je dvostruko toliko
koliko su ljudi bili na ovome planetu.

I sada se pojavljuju jednostavni atomi

vodika i helija.

Želim sad stati na trenutak,

380.000 godina nakon nastanka svemira,

jer zapravo znamo poprilično puno

o svemiru u ovom stupnju.

Znamo iznad svega
kako je bio krajnje jednostavan.

Sastojao se od ogromnih oblaka

atoma vodika i helija,

a oni nisu imali strukturu.

Oni su zapravo vrsta kozmičke kaše.

Ali to nije posve istinito.

Nedavna istraživanja

satelitima poput satelita WMAP

su nam pokazala kako, zapravo,
postoje sićušne razlike u toj pozadini.

Što vidite ovdje,

plava su podrućja otprilike tisućinu stupnja hladnija

od crvenih područja.

To su sićušne razlike,

ali su bile dovoljne za svemir da pređe

u slijedeći stupanj nastanka složenosti.

A evo kako se to dogodilo.

Gravitacija je moćnija

tamo gdje je više stvari.

Pa gdje imate malo gušća područja,

gravitacija počne zbijati oblake

atoma vodika i helija.

Pa možemo zamisliti rani svemir kako se razbija

u milijardu oblaka.

I svaki je oblak zbijen,

gravitacija postaje sve moćnija kako gustoća raste,

temperatura počinje rasti u centru svakog oblaka,

a tada, u u centru svakog oblaka,

temperatura prelazi preko
temperaturnog praga

od 10 milijuna stupnjeva,

protoni se počinju zbijati,

dolazi do ogromnog ispuštanja energije,

i, bam!

Imamo naše prve zvijezde.

Od oko 200 milijuna
godina nakon Velikog praska,

zvijezde se počinju pojavljivati širom svemira,

njih milijarde.

I svemir je sada značajno zanimljiviji

i složeniji.

Zvijezde će stvoriti uvjete za Zlatokosu

za prelazak dva nova praga.

Kad vrlo velike zvijezde umru,

stvaraju temperature tako visoke

da se protoni zbijaju u
svakakve egzotične kombinacije,

da stvore sve elemente periodnog sustava.

Ako, poput mene, nosite zlatni prsten,

iskovan je u eksploziji supernove.

Pa je sada svemir kemijski složeniji.

A u kemijski složenijem svemiru,

moguće je napraviti više stvari.

I što se počinje događati

je kako, oko mladih sunaca,

mladih zvijezda,

svi se ti elementi kombiniraju,
kovitlaju uokolo,

energija zvijezde ih miješa uokolo,

stvaraju čestice, stvaraju pahuljice,

stvaraju male trunke prašine,

stvaraju stijene, stvaraju asteroide,

i najzad, stvaraju planete i mjesece.

I to je kako je naš sunčev sustav bio stvoren,

prije četiri i pol milijarde godina.

Stjenoviti planeti poput naše Zemlje

su značajno složeniji od zvijezda

jer sadrže puno veću raznolikost materijala.

Tako smo prošli četvrti prag složenosti.

Sad, zbivanja postaju teža.

Slijedeći stupanj uključuje entitete

koji su značajno lomljiviji,

značajno ranjiviji,

ali su također puno stvaralačkiji,

i puno sposobniji
stvarati daljnju složenost.

Pričam, naravno,

o živim organizmima.

Žive je organizme stvorila kemija.

Mi smo ogromni paketi kemikalija.

Pa, kemijom gospodari
elektromagnetska sila.

Ona djeluje na manjoj ljestvici
nego gravitacije,

što objašnjava zašto smo vi i ja

manji od zvijezda i planeta.

Sad, koji su idealni uvjeti za kemiju?

Koji su uvjeti za Zlatokosu?

Dobro, prvo trebate energiju,

ali ne previše.

U središtu zvijezde nalazi se toliko energije

da će se bilo koji sastav atoma samo opet rastaviti.

Ali ne premalo.

U međugalaktičkom prostoru,
toliko je malo energije

da se atomi ne mogu sastaviti.

Ono što želite je baš onu pravu količinu,

a planeti, ispada, su baš pravi,

jer su blizu zvijezdama, ali ne preblizu.

Također trebate veliku
raznolikost kemijskih elemenata,

i trebate tekućinu poput vode.

Zašto?

Pa, u plinovima,
atomi se kreću jedni pored drugih toliko brzo

da se ne stignu povezati.

U krutinama,

atomi su zbijeni zajedno,
ne mogu se micati.

U tekućinama,

mogu krstariti i maziti se

i povezivati kako bi oblikovali molekule.

Sad, gdje nalazite takve uvjete za Zlatokosu?

Pa, planeti su odlični,

a naša je rana Zemlja

bila gotovo savršena.

Bila je to baš prava udaljenost od svoje zvijezde

da sadrži ogromne oceane otvorene vode.

A duboko ispod tih oceana,

na pukotinama u Zemljinoj kori,

imali ste izlijevanje topline iz unutrašnjosti Zemlje,

i imali ste veliku raznolikost elemenata.

Tako da se kod tih dubokih oceanskih odušaka

počela događati fantastična kemija,

a atomi su se kombinirali u
svakakve egzotične kombinacije.

Ali naravno, život je više

nego samo egzotična kemija.

Kako stabilizirati

te ogromne molekule

za koje se čini
kako podržavaju život?

Pa, ovdje je mjesto
gdje život uvodi

posve novi trik.

Ne stabilizirate jedinke;

stabilizirate predložak,

stvar koja nosi informaciju,

i date predlošku da kopira sam sebe.

A DNA, naravno,

je prekrasna molekula

koja sadrži tu informaciju.

Bit će vam poznata dvostruka zavojnica DNA.

Svaka prečka sadrži informaciju.

Dakle, DNA sadrži informaciju

o tome kako napraviti žive organizme.

I DNA također kopira sebe samu.

Tako, kopira ona sebe

i rasijava predloške kroz ocean.

I informacija se širi.

Primijetite kako je informacija
postala dio naše priče.

Prava je ljepota DNA ipak

u njenim nesavršenostima.

Kako se kopira,

jednom u svakih milijardu prečaka,

dešava se greška.

A što to znači

je kako DNA, u stvari, uči.

Prikuplja nove načine
stvaranja živih organizama

jer neke od tih grešaka rade.

Dakle DNA uči

i stvara veću raznolikost i veću složenost.

A možemo vidjeti kako se to događa
tijekom zadnjih četiri milijarde godina.

Kroz najveći dio tog vremena života na Zemlji,

živi su organizmi bili relativno jednostavni --

pojedine stanice.

Ali imali su veliku raznolikost,

te, iznutra, veliku složenost.

Onda od prije oko 600 do 800 milijuna godina,

pojavljuju se višestanični organizmi.

dobijete gljive, dobijete ribe,

dobijete biljke,

dobijete vodozemce, dobijete gmazove,

i onda, naravno, dobijete dinosaure.

I povremeno, dešavaju se katastrofe.

Prije šezdeset pet milijuna godina,

asteroid je pao na Zemlju

blizu Yucatanskog poluotoka,

stvarajući uvjete jednake
onima nuklearnog rata,

i dinosauri su bili izbrisani.

Strašne vijesti za dinosaure,

ali odlične vijesti za naše sisavačke pretke,

koji su procvali

u od dinosaura upražnjenim nišama.

A mi ljudska bića

smo dijelom tog stvaralačkog
evolucijskog pulsa

koji je počeo prije 65 milijuna godina

padom asteroida.

Ljudi su se pojavili prije oko 200.000 godina.

A ja vjerujem da se brojimo

kao prag u ovoj velikoj priči.

Dajte da objasnim zašto.

Vidjeli smo da DNA na neki način uči,

prikuplja informacije.

Ali to je tako sporo.

DNA prikuplja informacije

kroz slučajne greške,

od kojih neke čisto ispada da rade.

Ali DNA je zapravo
stvorio brži način učenja:

Stvorio je organizme s mozgovima,

a ti organizmi mogu učiti u stvarnom vremenu.

Prikupljaju informacije, uče.

Žalosna je stvar,

kad umru, informacije umiru s njima.

Sad po čemu su ljudi različiti

je ljudski jezik.

Blagoslovljeni smo jezikom,
sustavom komunikacije,

tako moćnim i preciznim

da možemo dijeliti ono
što smo naučili tolikom točnošću

da se to može prikupljati
u kolektivnom pamćenju.

A to znači

kako može nadživjeti jedinke
koje su naučile tu informaciju,

i da se može prikupljati
iz generacije u generaciju.

A to je zašto smo, kao vrsta, toliko kreativni

i toliko moćni,

i to je zašto imamo povijest.

Čini se kako smo jedina vrsta
u četiri milijarde godina

koja ima ovaj dar.

Zovem tu sposobnost

kolektivno učenje.

To je ono što nas čini različitim.

Možemo ga vidjeti na djelu

u najranijim fazama ljudske povijesti.

Razvili smo se kao vrsta

u savanskim prostranstvima Afrike,

ali tada vidite ljude kako migriraju u nove okoliše,

u pustinjska prostranstva, u džungle,

u sibirsku tundru ledenog doba --

opak, opak okoliš --

u Amerike, u Australasiu.

Svaka je migracija uključila učenje --

učenje novih načina korištenja okoliša,

novih načina bavljenja njihovim okruženjem.

Tada prije 10.000 godina,

koristeći naglu promjenu globalne klime

sa krajem zadnjeg ledenog doba,

ljudi su naučili obrađivati zemlju.

Zemljoradnja je bila
energetski izvor bogatstva.

I koristeći tu energiju,

ljudska se populacija umnožila.

Ljudska društva su postala veća, gušća,

međusobno povezanija.

A onda prije oko 500 godina,

ljudi su počeli povezivati globalno

kroz brodove, kroz vlakove,

kroz telegraf, kroz Internet,

sve dok sad ne izgleda kako tvorimo

jedinstven globalni mozak

od skoro sedam milijardi jedinki.

I taj mozak uči zapanjujućom brzinom.

A u zadnjih 200 godina,
još se nešto drugo dogodilo.

Nabasali smo na drugi energetski izvor bogatstva

u fosilnim gorivima.

Tako fosilna goriva
i kolektivno učenje zajedno

objašnjavaju zapanjujuću složenost

koju vidimo oko sebe.

Pa, eto nas,

nazad u kongresnom centru.

Bili smo na putovanju,
povratnom putovanju

od 13,7 milijardi godina.

Nadam se da se slažete
kako je ovo moćna priča.

I to je priča u kojoj ljudi

igraju zadivljujuću i stvaralačku ulogu.

Ali također sadrži i upozorenja.

Kolektivno učenje je vrlo, vrlo moćna sila,

a nije jasno

kako smo mi ljudi ti koji njome ravnaju.

Sjećam se vrlo živo
kao dijete odrastajući u Engleskoj,

proživljavanje Kubanske raketne krize.

Kroz nekoliko dana,

sva se biosfera

činila kao na rubu uništenja.

A ista su oružja i dalje ovdje,

te su i dalje spremna.

Ako izbjegnemo tu zamku,

čekaju nas druge.

Izgaramo fosilna goriva u tolikoj mjeri

da se čini kako potkopavamo uvjete za Zlatokosu

koji su omogućili ljudskim civilizacijama

da cvatu tijekom zadnjih 10.000 godina.

Pa ono što velika povijest može učiniti

jest pokazati nam prirodu
naše složenosti i lomljivosti

i opasnosti s kojima smo suočeni,

ali nam također može pokazati

našu snagu kolektivnog učenja.

A sad, konačno,

ovo je što želim.

Želim da moj unuk, Daniel,

i njegovi prijatelji i njegova generacija,

širom svijeta,

da znaju priču velike povijesti,

i da ju znaju tako dobro

da razumiju

jednako izazove kojima smo suočeni

i prilike koje nam se pružaju.

I to je zašto grupa nas

stvara besplatno online kazalo

velike povijesti

za učenike srednjih škola širom svijeta.

Vjerujemo kako će im velika povijest

biti životno važan intelektualni alat,

jer su Daniel i njegova generacija

suočeni sa ogromnim izazovima

i također ogromnim prilikama

na putu preko ovog praga

u povijesti ovog prekrasnog planeta.

Zahvaljujem na vašoj pažnji.

(Pljesak)