Prvo, video.
(Video) Da, to je razmućeno jaje.
Ali kako ga gledate,
nadam se kako se počinjete osjećati
barem malo nelagodno.
Stoga što možete uočiti
kako je ono što se zbilja dešava
jest jaje kako se samo odmućuje.
I sad ćete vidjeti kako se
žumance i bjelance razdvajaju.
I sad će biti usipani nazad u jaje.
A svi znamo u središtu srca
kako ovo nije način na koji svemir radi.
razmućeno je jaje kaša -- ukusna kaša -- ali je kaša.
Jaje je prekrasna, profinjena stvar
koja može stvoriti još profinjenije stvari,
poput pilića.
I znamo u središtu srca
da se svemir ne kreće
od kaše prema složenosti.
Zapravo, taj se osjećaj
odražava u jednom od
najtemeljnijih zakona fizike,
drugom zakonu termodinamike,
ili zakonu entropije.
Što on u osnovi govori
je kako je opća težnja svemira
kretati se od reda
i strukture
ka manjku reda, nedostatku strukture --
zapravo, u kašu.
A to je zašto je taj video
pomalo čudan.
Pa ipak,
pogledajte oko nas.
Što vidimo oko nas
je zapanjujuća složenost.
Erick Brockheimer procjenjuje
kako se samo u gradu New Yorku
trguje sa više od 10 milijardi SKU-a, ili različitih roba.
To je stotinama puta toliko vrsta
koliko ih je na Zemlji.
A njima trguje vrsta
od skoro sedam milijardi jedinki
koje su povezane trgovinom,
putovanjem, i internetom
u globalni sustav
čudesne složenosti.
Pa evo velike zagonetke:
u svemiru
kojim vlada drugi zakon termodinamike,
kako je moguće
stvoriti vrstu složenosti koju sam opisao,
vrstu složenosti zastupljenu u vama i meni
i kongresnom centru?
Pa, čini se kako je odgovor da
svemir može stvoriti složenost
ali uz velike poteškoće.
U džepovima,
pojavljuju se što moj
kolega, Fred Spier,
naziva "uvjeti za Zlatokosu" --
ne prehladno, ne prevruće,
baš pravo za stvaranje složenosti.
I malo se složenije stvari pojavljuju.
A gdje imate malo složenije stvari,
možete dobiti još malo složenije stvari.
I na taj način, složenost nastaje
stupanj po stupanj.
Svaki je stupanj čaroban
jer stvara utisak nečeg sasvim novog
što se pojavljuje gotovo od nikud u svemiru.
obraćamo se u velikoj povijesti na te trenutke
kao na trenutke prelaska praga.
A na svakom pragu,
zbivanja postaju teža.
Složene stvari postaju lomljivije,
ranjivije;
uvjeti za Zlatokosu postaju sve skučeniji,
i postaje sve teže
stvoriti složenost.
Sad, mi smo krajnje složena stvorenja,
očajnički trebamo znati tu priču
o tome kako svemir stvara složenost
usprkos drugom zakonu,
te zašto složenost
znači ranjivost
i lomljivost.
I to je priča koju pričamo u velikoj povijesti.
Ali da to učiniš, moraš učiniti nešto
što se može, na prvi pogled,
doimati posve nemogućim.
Morate pregledati čitavu povijest svemira.
Pa hajmo.
(Smijeh)
Počnimo motanjem vremenske linije natrag
13,7 milijardi godina,
do početka vremena.
Oko nas, nema ničega.
Nema čak niti prostora ili vremena.
Zamislite najtamniju, najprazniju stvar koju možete
i potencirajte je gazilijun puta
i to je gdje smo.
A tad iznenada,
bang! Pojavljuje se svemir, čitav svemir.
I prešli smo naš prvi prag.
Svemir je sićušan; manji je od atoma.
Nevjerojatno je vruć.
Sadrži sve što je u današnjem svemiru.
pa možete zamisliti, buja
I širi se nevjerojatnom brzinom.
A isprva, samo je nejasan obris
ali vrlo brzo se jasno izdvojene stvari
počinju pojavljivati unutar tog obrisa.
Unutar prve sekunde,
sama se energija razbija u jasno izdvojene sile
uključujući elektromagnetizam i gravitaciju.
I energija čini još nešto posve čarobno:
hladi se da stvori materiju --
kvarkove koji će stvoriti protone
i leptone koji obuhvaćaju elektrone.
A sve se to dešava u prvoj sekundi.
Sad se mičemo unaprijed 380.000 godina.
To je dvostruko toliko
koliko su ljudi bili na ovome planetu.
I sada se pojavljuju jednostavni atomi
vodika i helija.
Želim sad stati na trenutak,
380.000 godina nakon nastanka svemira,
jer zapravo znamo poprilično puno
o svemiru u ovom stupnju.
Znamo iznad svega
kako je bio krajnje jednostavan.
Sastojao se od ogromnih oblaka
atoma vodika i helija,
a oni nisu imali strukturu.
Oni su zapravo vrsta kozmičke kaše.
Ali to nije posve istinito.
Nedavna istraživanja
satelitima poput satelita WMAP
su nam pokazala kako, zapravo,
postoje sićušne razlike u toj pozadini.
Što vidite ovdje,
plava su podrućja otprilike tisućinu stupnja hladnija
od crvenih područja.
To su sićušne razlike,
ali su bile dovoljne za svemir da pređe
u slijedeći stupanj nastanka složenosti.
A evo kako se to dogodilo.
Gravitacija je moćnija
tamo gdje je više stvari.
Pa gdje imate malo gušća područja,
gravitacija počne zbijati oblake
atoma vodika i helija.
Pa možemo zamisliti rani svemir kako se razbija
u milijardu oblaka.
I svaki je oblak zbijen,
gravitacija postaje sve moćnija kako gustoća raste,
temperatura počinje rasti u centru svakog oblaka,
a tada, u u centru svakog oblaka,
temperatura prelazi preko
temperaturnog praga
od 10 milijuna stupnjeva,
protoni se počinju zbijati,
dolazi do ogromnog ispuštanja energije,
i, bam!
Imamo naše prve zvijezde.
Od oko 200 milijuna
godina nakon Velikog praska,
zvijezde se počinju pojavljivati širom svemira,
njih milijarde.
I svemir je sada značajno zanimljiviji
i složeniji.
Zvijezde će stvoriti uvjete za Zlatokosu
za prelazak dva nova praga.
Kad vrlo velike zvijezde umru,
stvaraju temperature tako visoke
da se protoni zbijaju u
svakakve egzotične kombinacije,
da stvore sve elemente periodnog sustava.
Ako, poput mene, nosite zlatni prsten,
iskovan je u eksploziji supernove.
Pa je sada svemir kemijski složeniji.
A u kemijski složenijem svemiru,
moguće je napraviti više stvari.
I što se počinje događati
je kako, oko mladih sunaca,
mladih zvijezda,
svi se ti elementi kombiniraju,
kovitlaju uokolo,
energija zvijezde ih miješa uokolo,
stvaraju čestice, stvaraju pahuljice,
stvaraju male trunke prašine,
stvaraju stijene, stvaraju asteroide,
i najzad, stvaraju planete i mjesece.
I to je kako je naš sunčev sustav bio stvoren,
prije četiri i pol milijarde godina.
Stjenoviti planeti poput naše Zemlje
su značajno složeniji od zvijezda
jer sadrže puno veću raznolikost materijala.
Tako smo prošli četvrti prag složenosti.
Sad, zbivanja postaju teža.
Slijedeći stupanj uključuje entitete
koji su značajno lomljiviji,
značajno ranjiviji,
ali su također puno stvaralačkiji,
i puno sposobniji
stvarati daljnju složenost.
Pričam, naravno,
o živim organizmima.
Žive je organizme stvorila kemija.
Mi smo ogromni paketi kemikalija.
Pa, kemijom gospodari
elektromagnetska sila.
Ona djeluje na manjoj ljestvici
nego gravitacije,
što objašnjava zašto smo vi i ja
manji od zvijezda i planeta.
Sad, koji su idealni uvjeti za kemiju?
Koji su uvjeti za Zlatokosu?
Dobro, prvo trebate energiju,
ali ne previše.
U središtu zvijezde nalazi se toliko energije
da će se bilo koji sastav atoma samo opet rastaviti.
Ali ne premalo.
U međugalaktičkom prostoru,
toliko je malo energije
da se atomi ne mogu sastaviti.
Ono što želite je baš onu pravu količinu,
a planeti, ispada, su baš pravi,
jer su blizu zvijezdama, ali ne preblizu.
Također trebate veliku
raznolikost kemijskih elemenata,
i trebate tekućinu poput vode.
Zašto?
Pa, u plinovima,
atomi se kreću jedni pored drugih toliko brzo
da se ne stignu povezati.
U krutinama,
atomi su zbijeni zajedno,
ne mogu se micati.
U tekućinama,
mogu krstariti i maziti se
i povezivati kako bi oblikovali molekule.
Sad, gdje nalazite takve uvjete za Zlatokosu?
Pa, planeti su odlični,
a naša je rana Zemlja
bila gotovo savršena.
Bila je to baš prava udaljenost od svoje zvijezde
da sadrži ogromne oceane otvorene vode.
A duboko ispod tih oceana,
na pukotinama u Zemljinoj kori,
imali ste izlijevanje topline iz unutrašnjosti Zemlje,
i imali ste veliku raznolikost elemenata.
Tako da se kod tih dubokih oceanskih odušaka
počela događati fantastična kemija,
a atomi su se kombinirali u
svakakve egzotične kombinacije.
Ali naravno, život je više
nego samo egzotična kemija.
Kako stabilizirati
te ogromne molekule
za koje se čini
kako podržavaju život?
Pa, ovdje je mjesto
gdje život uvodi
posve novi trik.
Ne stabilizirate jedinke;
stabilizirate predložak,
stvar koja nosi informaciju,
i date predlošku da kopira sam sebe.
A DNA, naravno,
je prekrasna molekula
koja sadrži tu informaciju.
Bit će vam poznata dvostruka zavojnica DNA.
Svaka prečka sadrži informaciju.
Dakle, DNA sadrži informaciju
o tome kako napraviti žive organizme.
I DNA također kopira sebe samu.
Tako, kopira ona sebe
i rasijava predloške kroz ocean.
I informacija se širi.
Primijetite kako je informacija
postala dio naše priče.
Prava je ljepota DNA ipak
u njenim nesavršenostima.
Kako se kopira,
jednom u svakih milijardu prečaka,
dešava se greška.
A što to znači
je kako DNA, u stvari, uči.
Prikuplja nove načine
stvaranja živih organizama
jer neke od tih grešaka rade.
Dakle DNA uči
i stvara veću raznolikost i veću složenost.
A možemo vidjeti kako se to događa
tijekom zadnjih četiri milijarde godina.
Kroz najveći dio tog vremena života na Zemlji,
živi su organizmi bili relativno jednostavni --
pojedine stanice.
Ali imali su veliku raznolikost,
te, iznutra, veliku složenost.
Onda od prije oko 600 do 800 milijuna godina,
pojavljuju se višestanični organizmi.
dobijete gljive, dobijete ribe,
dobijete biljke,
dobijete vodozemce, dobijete gmazove,
i onda, naravno, dobijete dinosaure.
I povremeno, dešavaju se katastrofe.
Prije šezdeset pet milijuna godina,
asteroid je pao na Zemlju
blizu Yucatanskog poluotoka,
stvarajući uvjete jednake
onima nuklearnog rata,
i dinosauri su bili izbrisani.
Strašne vijesti za dinosaure,
ali odlične vijesti za naše sisavačke pretke,
koji su procvali
u od dinosaura upražnjenim nišama.
A mi ljudska bića
smo dijelom tog stvaralačkog
evolucijskog pulsa
koji je počeo prije 65 milijuna godina
padom asteroida.
Ljudi su se pojavili prije oko 200.000 godina.
A ja vjerujem da se brojimo
kao prag u ovoj velikoj priči.
Dajte da objasnim zašto.
Vidjeli smo da DNA na neki način uči,
prikuplja informacije.
Ali to je tako sporo.
DNA prikuplja informacije
kroz slučajne greške,
od kojih neke čisto ispada da rade.
Ali DNA je zapravo
stvorio brži način učenja:
Stvorio je organizme s mozgovima,
a ti organizmi mogu učiti u stvarnom vremenu.
Prikupljaju informacije, uče.
Žalosna je stvar,
kad umru, informacije umiru s njima.
Sad po čemu su ljudi različiti
je ljudski jezik.
Blagoslovljeni smo jezikom,
sustavom komunikacije,
tako moćnim i preciznim
da možemo dijeliti ono
što smo naučili tolikom točnošću
da se to može prikupljati
u kolektivnom pamćenju.
A to znači
kako može nadživjeti jedinke
koje su naučile tu informaciju,
i da se može prikupljati
iz generacije u generaciju.
A to je zašto smo, kao vrsta, toliko kreativni
i toliko moćni,
i to je zašto imamo povijest.
Čini se kako smo jedina vrsta
u četiri milijarde godina
koja ima ovaj dar.
Zovem tu sposobnost
kolektivno učenje.
To je ono što nas čini različitim.
Možemo ga vidjeti na djelu
u najranijim fazama ljudske povijesti.
Razvili smo se kao vrsta
u savanskim prostranstvima Afrike,
ali tada vidite ljude kako migriraju u nove okoliše,
u pustinjska prostranstva, u džungle,
u sibirsku tundru ledenog doba --
opak, opak okoliš --
u Amerike, u Australasiu.
Svaka je migracija uključila učenje --
učenje novih načina korištenja okoliša,
novih načina bavljenja njihovim okruženjem.
Tada prije 10.000 godina,
koristeći naglu promjenu globalne klime
sa krajem zadnjeg ledenog doba,
ljudi su naučili obrađivati zemlju.
Zemljoradnja je bila
energetski izvor bogatstva.
I koristeći tu energiju,
ljudska se populacija umnožila.
Ljudska društva su postala veća, gušća,
međusobno povezanija.
A onda prije oko 500 godina,
ljudi su počeli povezivati globalno
kroz brodove, kroz vlakove,
kroz telegraf, kroz Internet,
sve dok sad ne izgleda kako tvorimo
jedinstven globalni mozak
od skoro sedam milijardi jedinki.
I taj mozak uči zapanjujućom brzinom.
A u zadnjih 200 godina,
još se nešto drugo dogodilo.
Nabasali smo na drugi energetski izvor bogatstva
u fosilnim gorivima.
Tako fosilna goriva
i kolektivno učenje zajedno
objašnjavaju zapanjujuću složenost
koju vidimo oko sebe.
Pa, eto nas,
nazad u kongresnom centru.
Bili smo na putovanju,
povratnom putovanju
od 13,7 milijardi godina.
Nadam se da se slažete
kako je ovo moćna priča.
I to je priča u kojoj ljudi
igraju zadivljujuću i stvaralačku ulogu.
Ali također sadrži i upozorenja.
Kolektivno učenje je vrlo, vrlo moćna sila,
a nije jasno
kako smo mi ljudi ti koji njome ravnaju.
Sjećam se vrlo živo
kao dijete odrastajući u Engleskoj,
proživljavanje Kubanske raketne krize.
Kroz nekoliko dana,
sva se biosfera
činila kao na rubu uništenja.
A ista su oružja i dalje ovdje,
te su i dalje spremna.
Ako izbjegnemo tu zamku,
čekaju nas druge.
Izgaramo fosilna goriva u tolikoj mjeri
da se čini kako potkopavamo uvjete za Zlatokosu
koji su omogućili ljudskim civilizacijama
da cvatu tijekom zadnjih 10.000 godina.
Pa ono što velika povijest može učiniti
jest pokazati nam prirodu
naše složenosti i lomljivosti
i opasnosti s kojima smo suočeni,
ali nam također može pokazati
našu snagu kolektivnog učenja.
A sad, konačno,
ovo je što želim.
Želim da moj unuk, Daniel,
i njegovi prijatelji i njegova generacija,
širom svijeta,
da znaju priču velike povijesti,
i da ju znaju tako dobro
da razumiju
jednako izazove kojima smo suočeni
i prilike koje nam se pružaju.
I to je zašto grupa nas
stvara besplatno online kazalo
velike povijesti
za učenike srednjih škola širom svijeta.
Vjerujemo kako će im velika povijest
biti životno važan intelektualni alat,
jer su Daniel i njegova generacija
suočeni sa ogromnim izazovima
i također ogromnim prilikama
na putu preko ovog praga
u povijesti ovog prekrasnog planeta.
Zahvaljujem na vašoj pažnji.
(Pljesak)