Prvo, video. (Video) Da, to je razmućeno jaje. Ali kako ga gledate, nadam se kako se počinjete osjećati barem malo nelagodno. Stoga što možete uočiti kako je ono što se zbilja dešava jest jaje kako se samo odmućuje. I sad ćete vidjeti kako se žumance i bjelance razdvajaju. I sad će biti usipani nazad u jaje. A svi znamo u središtu srca kako ovo nije način na koji svemir radi. razmućeno je jaje kaša -- ukusna kaša -- ali je kaša. Jaje je prekrasna, profinjena stvar koja može stvoriti još profinjenije stvari, poput pilića. I znamo u središtu srca da se svemir ne kreće od kaše prema složenosti. Zapravo, taj se osjećaj odražava u jednom od najtemeljnijih zakona fizike, drugom zakonu termodinamike, ili zakonu entropije. Što on u osnovi govori je kako je opća težnja svemira kretati se od reda i strukture ka manjku reda, nedostatku strukture -- zapravo, u kašu. A to je zašto je taj video pomalo čudan. Pa ipak, pogledajte oko nas. Što vidimo oko nas je zapanjujuća složenost. Erick Brockheimer procjenjuje kako se samo u gradu New Yorku trguje sa više od 10 milijardi SKU-a, ili različitih roba. To je stotinama puta toliko vrsta koliko ih je na Zemlji. A njima trguje vrsta od skoro sedam milijardi jedinki koje su povezane trgovinom, putovanjem, i internetom u globalni sustav čudesne složenosti. Pa evo velike zagonetke: u svemiru kojim vlada drugi zakon termodinamike, kako je moguće stvoriti vrstu složenosti koju sam opisao, vrstu složenosti zastupljenu u vama i meni i kongresnom centru? Pa, čini se kako je odgovor da svemir može stvoriti složenost ali uz velike poteškoće. U džepovima, pojavljuju se što moj kolega, Fred Spier, naziva "uvjeti za Zlatokosu" -- ne prehladno, ne prevruće, baš pravo za stvaranje složenosti. I malo se složenije stvari pojavljuju. A gdje imate malo složenije stvari, možete dobiti još malo složenije stvari. I na taj način, složenost nastaje stupanj po stupanj. Svaki je stupanj čaroban jer stvara utisak nečeg sasvim novog što se pojavljuje gotovo od nikud u svemiru. obraćamo se u velikoj povijesti na te trenutke kao na trenutke prelaska praga. A na svakom pragu, zbivanja postaju teža. Složene stvari postaju lomljivije, ranjivije; uvjeti za Zlatokosu postaju sve skučeniji, i postaje sve teže stvoriti složenost. Sad, mi smo krajnje složena stvorenja, očajnički trebamo znati tu priču o tome kako svemir stvara složenost usprkos drugom zakonu, te zašto složenost znači ranjivost i lomljivost. I to je priča koju pričamo u velikoj povijesti. Ali da to učiniš, moraš učiniti nešto što se može, na prvi pogled, doimati posve nemogućim. Morate pregledati čitavu povijest svemira. Pa hajmo. (Smijeh) Počnimo motanjem vremenske linije natrag 13,7 milijardi godina, do početka vremena. Oko nas, nema ničega. Nema čak niti prostora ili vremena. Zamislite najtamniju, najprazniju stvar koju možete i potencirajte je gazilijun puta i to je gdje smo. A tad iznenada, bang! Pojavljuje se svemir, čitav svemir. I prešli smo naš prvi prag. Svemir je sićušan; manji je od atoma. Nevjerojatno je vruć. Sadrži sve što je u današnjem svemiru. pa možete zamisliti, buja I širi se nevjerojatnom brzinom. A isprva, samo je nejasan obris ali vrlo brzo se jasno izdvojene stvari počinju pojavljivati unutar tog obrisa. Unutar prve sekunde, sama se energija razbija u jasno izdvojene sile uključujući elektromagnetizam i gravitaciju. I energija čini još nešto posve čarobno: hladi se da stvori materiju -- kvarkove koji će stvoriti protone i leptone koji obuhvaćaju elektrone. A sve se to dešava u prvoj sekundi. Sad se mičemo unaprijed 380.000 godina. To je dvostruko toliko koliko su ljudi bili na ovome planetu. I sada se pojavljuju jednostavni atomi vodika i helija. Želim sad stati na trenutak, 380.000 godina nakon nastanka svemira, jer zapravo znamo poprilično puno o svemiru u ovom stupnju. Znamo iznad svega kako je bio krajnje jednostavan. Sastojao se od ogromnih oblaka atoma vodika i helija, a oni nisu imali strukturu. Oni su zapravo vrsta kozmičke kaše. Ali to nije posve istinito. Nedavna istraživanja satelitima poput satelita WMAP su nam pokazala kako, zapravo, postoje sićušne razlike u toj pozadini. Što vidite ovdje, plava su podrućja otprilike tisućinu stupnja hladnija od crvenih područja. To su sićušne razlike, ali su bile dovoljne za svemir da pređe u slijedeći stupanj nastanka složenosti. A evo kako se to dogodilo. Gravitacija je moćnija tamo gdje je više stvari. Pa gdje imate malo gušća područja, gravitacija počne zbijati oblake atoma vodika i helija. Pa možemo zamisliti rani svemir kako se razbija u milijardu oblaka. I svaki je oblak zbijen, gravitacija postaje sve moćnija kako gustoća raste, temperatura počinje rasti u centru svakog oblaka, a tada, u u centru svakog oblaka, temperatura prelazi preko temperaturnog praga od 10 milijuna stupnjeva, protoni se počinju zbijati, dolazi do ogromnog ispuštanja energije, i, bam! Imamo naše prve zvijezde. Od oko 200 milijuna godina nakon Velikog praska, zvijezde se počinju pojavljivati širom svemira, njih milijarde. I svemir je sada značajno zanimljiviji i složeniji. Zvijezde će stvoriti uvjete za Zlatokosu za prelazak dva nova praga. Kad vrlo velike zvijezde umru, stvaraju temperature tako visoke da se protoni zbijaju u svakakve egzotične kombinacije, da stvore sve elemente periodnog sustava. Ako, poput mene, nosite zlatni prsten, iskovan je u eksploziji supernove. Pa je sada svemir kemijski složeniji. A u kemijski složenijem svemiru, moguće je napraviti više stvari. I što se počinje događati je kako, oko mladih sunaca, mladih zvijezda, svi se ti elementi kombiniraju, kovitlaju uokolo, energija zvijezde ih miješa uokolo, stvaraju čestice, stvaraju pahuljice, stvaraju male trunke prašine, stvaraju stijene, stvaraju asteroide, i najzad, stvaraju planete i mjesece. I to je kako je naš sunčev sustav bio stvoren, prije četiri i pol milijarde godina. Stjenoviti planeti poput naše Zemlje su značajno složeniji od zvijezda jer sadrže puno veću raznolikost materijala. Tako smo prošli četvrti prag složenosti. Sad, zbivanja postaju teža. Slijedeći stupanj uključuje entitete koji su značajno lomljiviji, značajno ranjiviji, ali su također puno stvaralačkiji, i puno sposobniji stvarati daljnju složenost. Pričam, naravno, o živim organizmima. Žive je organizme stvorila kemija. Mi smo ogromni paketi kemikalija. Pa, kemijom gospodari elektromagnetska sila. Ona djeluje na manjoj ljestvici nego gravitacije, što objašnjava zašto smo vi i ja manji od zvijezda i planeta. Sad, koji su idealni uvjeti za kemiju? Koji su uvjeti za Zlatokosu? Dobro, prvo trebate energiju, ali ne previše. U središtu zvijezde nalazi se toliko energije da će se bilo koji sastav atoma samo opet rastaviti. Ali ne premalo. U međugalaktičkom prostoru, toliko je malo energije da se atomi ne mogu sastaviti. Ono što želite je baš onu pravu količinu, a planeti, ispada, su baš pravi, jer su blizu zvijezdama, ali ne preblizu. Također trebate veliku raznolikost kemijskih elemenata, i trebate tekućinu poput vode. Zašto? Pa, u plinovima, atomi se kreću jedni pored drugih toliko brzo da se ne stignu povezati. U krutinama, atomi su zbijeni zajedno, ne mogu se micati. U tekućinama, mogu krstariti i maziti se i povezivati kako bi oblikovali molekule. Sad, gdje nalazite takve uvjete za Zlatokosu? Pa, planeti su odlični, a naša je rana Zemlja bila gotovo savršena. Bila je to baš prava udaljenost od svoje zvijezde da sadrži ogromne oceane otvorene vode. A duboko ispod tih oceana, na pukotinama u Zemljinoj kori, imali ste izlijevanje topline iz unutrašnjosti Zemlje, i imali ste veliku raznolikost elemenata. Tako da se kod tih dubokih oceanskih odušaka počela događati fantastična kemija, a atomi su se kombinirali u svakakve egzotične kombinacije. Ali naravno, život je više nego samo egzotična kemija. Kako stabilizirati te ogromne molekule za koje se čini kako podržavaju život? Pa, ovdje je mjesto gdje život uvodi posve novi trik. Ne stabilizirate jedinke; stabilizirate predložak, stvar koja nosi informaciju, i date predlošku da kopira sam sebe. A DNA, naravno, je prekrasna molekula koja sadrži tu informaciju. Bit će vam poznata dvostruka zavojnica DNA. Svaka prečka sadrži informaciju. Dakle, DNA sadrži informaciju o tome kako napraviti žive organizme. I DNA također kopira sebe samu. Tako, kopira ona sebe i rasijava predloške kroz ocean. I informacija se širi. Primijetite kako je informacija postala dio naše priče. Prava je ljepota DNA ipak u njenim nesavršenostima. Kako se kopira, jednom u svakih milijardu prečaka, dešava se greška. A što to znači je kako DNA, u stvari, uči. Prikuplja nove načine stvaranja živih organizama jer neke od tih grešaka rade. Dakle DNA uči i stvara veću raznolikost i veću složenost. A možemo vidjeti kako se to događa tijekom zadnjih četiri milijarde godina. Kroz najveći dio tog vremena života na Zemlji, živi su organizmi bili relativno jednostavni -- pojedine stanice. Ali imali su veliku raznolikost, te, iznutra, veliku složenost. Onda od prije oko 600 do 800 milijuna godina, pojavljuju se višestanični organizmi. dobijete gljive, dobijete ribe, dobijete biljke, dobijete vodozemce, dobijete gmazove, i onda, naravno, dobijete dinosaure. I povremeno, dešavaju se katastrofe. Prije šezdeset pet milijuna godina, asteroid je pao na Zemlju blizu Yucatanskog poluotoka, stvarajući uvjete jednake onima nuklearnog rata, i dinosauri su bili izbrisani. Strašne vijesti za dinosaure, ali odlične vijesti za naše sisavačke pretke, koji su procvali u od dinosaura upražnjenim nišama. A mi ljudska bića smo dijelom tog stvaralačkog evolucijskog pulsa koji je počeo prije 65 milijuna godina padom asteroida. Ljudi su se pojavili prije oko 200.000 godina. A ja vjerujem da se brojimo kao prag u ovoj velikoj priči. Dajte da objasnim zašto. Vidjeli smo da DNA na neki način uči, prikuplja informacije. Ali to je tako sporo. DNA prikuplja informacije kroz slučajne greške, od kojih neke čisto ispada da rade. Ali DNA je zapravo stvorio brži način učenja: Stvorio je organizme s mozgovima, a ti organizmi mogu učiti u stvarnom vremenu. Prikupljaju informacije, uče. Žalosna je stvar, kad umru, informacije umiru s njima. Sad po čemu su ljudi različiti je ljudski jezik. Blagoslovljeni smo jezikom, sustavom komunikacije, tako moćnim i preciznim da možemo dijeliti ono što smo naučili tolikom točnošću da se to može prikupljati u kolektivnom pamćenju. A to znači kako može nadživjeti jedinke koje su naučile tu informaciju, i da se može prikupljati iz generacije u generaciju. A to je zašto smo, kao vrsta, toliko kreativni i toliko moćni, i to je zašto imamo povijest. Čini se kako smo jedina vrsta u četiri milijarde godina koja ima ovaj dar. Zovem tu sposobnost kolektivno učenje. To je ono što nas čini različitim. Možemo ga vidjeti na djelu u najranijim fazama ljudske povijesti. Razvili smo se kao vrsta u savanskim prostranstvima Afrike, ali tada vidite ljude kako migriraju u nove okoliše, u pustinjska prostranstva, u džungle, u sibirsku tundru ledenog doba -- opak, opak okoliš -- u Amerike, u Australasiu. Svaka je migracija uključila učenje -- učenje novih načina korištenja okoliša, novih načina bavljenja njihovim okruženjem. Tada prije 10.000 godina, koristeći naglu promjenu globalne klime sa krajem zadnjeg ledenog doba, ljudi su naučili obrađivati zemlju. Zemljoradnja je bila energetski izvor bogatstva. I koristeći tu energiju, ljudska se populacija umnožila. Ljudska društva su postala veća, gušća, međusobno povezanija. A onda prije oko 500 godina, ljudi su počeli povezivati globalno kroz brodove, kroz vlakove, kroz telegraf, kroz Internet, sve dok sad ne izgleda kako tvorimo jedinstven globalni mozak od skoro sedam milijardi jedinki. I taj mozak uči zapanjujućom brzinom. A u zadnjih 200 godina, još se nešto drugo dogodilo. Nabasali smo na drugi energetski izvor bogatstva u fosilnim gorivima. Tako fosilna goriva i kolektivno učenje zajedno objašnjavaju zapanjujuću složenost koju vidimo oko sebe. Pa, eto nas, nazad u kongresnom centru. Bili smo na putovanju, povratnom putovanju od 13,7 milijardi godina. Nadam se da se slažete kako je ovo moćna priča. I to je priča u kojoj ljudi igraju zadivljujuću i stvaralačku ulogu. Ali također sadrži i upozorenja. Kolektivno učenje je vrlo, vrlo moćna sila, a nije jasno kako smo mi ljudi ti koji njome ravnaju. Sjećam se vrlo živo kao dijete odrastajući u Engleskoj, proživljavanje Kubanske raketne krize. Kroz nekoliko dana, sva se biosfera činila kao na rubu uništenja. A ista su oružja i dalje ovdje, te su i dalje spremna. Ako izbjegnemo tu zamku, čekaju nas druge. Izgaramo fosilna goriva u tolikoj mjeri da se čini kako potkopavamo uvjete za Zlatokosu koji su omogućili ljudskim civilizacijama da cvatu tijekom zadnjih 10.000 godina. Pa ono što velika povijest može učiniti jest pokazati nam prirodu naše složenosti i lomljivosti i opasnosti s kojima smo suočeni, ali nam također može pokazati našu snagu kolektivnog učenja. A sad, konačno, ovo je što želim. Želim da moj unuk, Daniel, i njegovi prijatelji i njegova generacija, širom svijeta, da znaju priču velike povijesti, i da ju znaju tako dobro da razumiju jednako izazove kojima smo suočeni i prilike koje nam se pružaju. I to je zašto grupa nas stvara besplatno online kazalo velike povijesti za učenike srednjih škola širom svijeta. Vjerujemo kako će im velika povijest biti životno važan intelektualni alat, jer su Daniel i njegova generacija suočeni sa ogromnim izazovima i također ogromnim prilikama na putu preko ovog praga u povijesti ovog prekrasnog planeta. Zahvaljujem na vašoj pažnji. (Pljesak)