Chimamanda Adichie: Opasnost jedne priče

Naši životi, naše kulture, sastavljeni su od mnogih preklapajućih priča. Spisateljica Chimamanda Adichie priča priču o tome kako je pronašla svoj autentični kulturološki glas -- i upozorava da ako čujemo samo jednu priču o drugoj osobi ili zemlji, riskiramo kritično nerazumijevanje.

Ja sam pripovjedačica.

I voljela bih vam ispričati nekoliko osobnih priča

o onome što ja volim zvati "opasnost jedne priče".

Odrasla sam u studentskom gradu u istočnoj Nigeriji.

Moja majka kaže kako sam počela čitati s dvije godine,

iako mislim kako je četiri vjerojatno bliže istini.

Dakle, bila sam rani čitatelj. I ono što sam čitala

su bile britanske i američke knjige za djecu.

Isto tako sam bila i rani pisac.

I kad sam počela pisati, s kojih sedam godina starosti,

priče pisane olovkom s ilustracijama u krejonu

koje je moja jadna majka bila prisiljena čitati,

napisala sam upravo onakve vrste priča kakve sam čitala.

Svi moji likovi su bili bijelci s plavim očima.

Igrali su se u snijegu.

Jeli su jabuke.

(Smijeh)

I pričali su puno o vremenu,

o tome kako je lijepo što je sunce izašlo.

(Smijeh)

Unatoč činjenici da sam živjela u Nigeriji.

I nikada nisam bila izvan Nigerije.

Nismo imali snijeg. Jeli smo mango.

I nikada nismo pričali o vremenu,

jer nije bilo potrebe.

Moji likovi su pili mnogo piva od đumbira

jer su likovi u britanskim knjigama koje sam pročitala

pili pivo od đumbira.

Nema veze što ja nisam imala pojma što pivo od đumbira jest.

(Smijeh)

I mnogo godina nakon toga, imala bih očajnu želju

da probam pivo od đumbira.

No to je druga priča.

Ovo pokazuje, mislim,

kako smo upečatljivi i ranjivi

pred licem priče,

naročito kao djeca.

Jer sve što sam pročitala su bile knjige

u kojoj su likovi bili stranci,

postala sam uvjerena da knjige,

po svojoj prirodi, moraju imati strance u sebi,

i moraju biti o stvarima s kojima

se osobno ne mogu poistovjetiti.

Sada, stvari su se promijenile kada sam otkrila afričke knjige.

Nije ih bilo mnogo na raspolaganju. I nije ih bilo

tako lako naći kao strane knjige.

I zbog pisaca poput Chinua Achebe i Camara Laye

proživjela sam mentalnu promjenu svoje percpecije

književnosti.

Shvatila sam da ljudi poput mene,

djevojke s kožom boje čokolade,

čija kovrčava kosa se ne može formirati u konjski rep,

mogu postojati u književnosti.

Počela sam pisati o stvarima koje sam prepoznala.

Voljela sam te američke i britanske knjige koje sam pročitala.

Miješale su moju maštu. Otvorile su mi nove svijetove.

Ali nenamjerna posljedica

je bila da ja nisam znala kako ljudi poput mene

mogu postojati u knjigama.

Ono što je otkriće afričkih pisaca učinilo za mene je bilo ovo:

spasilo me od imanja jedne priče

o tome što su knjige.

Dolazim iz konvencionalne nigerijske obitelji srednjeg sloja.

Moj otac je bio profesor.

Moja majka je bila administrator.

I tako smo imali, kao što je bila norma,

živu poslugu, koja bi često dolazila iz obližnjih ruralnih naselja.

One godine kada sam navršila osam, dobili smo novog kućnog pomagača.

Njegovo ime je bilo Fide.

Jedina stvar koju nam je majka ispričala o njemu

jest da je njegova obitelj bila jako siromašna.

Moja majka je slala slatki krumpir i rižu,

i našu staru odjeću, njegovoj obitelji.

A kada nisam dovršila svoju večeru moja majka bi rekla,

"Pojedi svoju hranu! Znaš li ti? Ljudi kao Fideova obitelj nemaju ništa."

Tako sam osjećala ogromno sažaljenje za Fideovu obitelj.

Tako smo jedne subote otišli u posjet njegovom selu.

I njegova majka nam je pokazala košaru s prekrasnim uzorkom,

napravljenu od obojane rafije, koju je njegov brat napravio.

Bila sam začuđena.

Nije mi palo na pamet da bi itko u njegovoj obitelji

mogao nešto napraviti.

Sve što sam čula o njima je kako su bili siromašni,

tako da je postalo nemoguće za mene vidjeti ih

kao išta drugo osim siromašne.

Njihovo siromaštvo je bila moja jedina priča o njima.

Godinama poslije, razmišljala sam o tome kada sam napustila Nigeriju

kako bih otišla na sveučilište u Sjedinjene Države.

Bilo mi je 19 godina.

Moja američka cimerica je bila šokirana mojom pojavom.

Pitala me gdje sam naučila govoriti engleski tako dobro,

i bila je zbunjena kada sam joj rekla kako Nigerija

ima kao službeni jezik engleski.

Pitala me bi li mogla slušati ono što je ona nazvala moju "plemensku glazbu",

i stoga je postala jako razočarana

kada sam stavila vrpcu Mariah Carey.

(Smijeh)

Pretpostavljala je da ne znam kako

koristiti štednjak.

Ono što me pogodilo je bilo ovo: počela se sažalijevati nada mnom

čak i prije nego što me vidjela.

Njezina zadana pozicija naspram mene, kao Afrikanke,

je bila vrsta zaštitničkog, dobronamjernog, sažalijevanja.

Moja cimerica je imala jednu priču o Africi.

Jednu priču o katastrofi.

U toj jednoj priči nije bilo mogućnosti

da joj Afrikanci budu slični, ni na koji način.

Nimalo vjerojatnosti osjećaja kompleksnijih od sažalijevanja.

Nimalo vjerojatnosti povezivanja kao jednakih ljudskih bića.

Moram reći kako prije nego sam otišla u SAD nisam se

svjesno identificirala kao Afrikanka.

Ali u SAD-u kad god bi se Afrika spomenula, ljudi su se obratili meni.

Nema veze što nisam znala ništa o mjestima poput Namibije.

Ali prihvatila sam taj novi identitet.

I u mnogim pogledima razmišljam o sebi sada kao o Afrikanki.

Iako me poprilično može iziritirati kada

je Afrika spomenuta kao zemlja.

Najsvježiji primjer s mog, inače prekrasnog leta

iz Lagosa prije dva dana, na kojem

je bila objava na letovima Virgina

o dobrotvornom radu u "Indiji, Africi i drugim zemljama".

(Smijeh)

Nakon što sam provela nekoliko godina u SAD-u kao Afrikanka,

počela sam shvaćati reakciju moje cimerice na mene.

Da nisam odrasla u Nigeriji, i da je sve što sam znala o Africi

bilo iz popularnih slika,

ja bih isto mislila kako je Afrika mjesto

prekrasnih krajolika, prekrasnih životinja,

i nerazumljivih ljudi,

koji se bore u uzaludnim ratovima, umiru od siromaštva i SIDE,

koji ne mogu govoriti za sebe,

i koji čekaju spasenje,

od strane dragog, bijelog stranca.

Vidjela bih Afrikance na isti način na koji sam,

kao dijete, vidjela Fideovu obitelj.

Jedna priča Afrike naposljetku dolazi, mislim, iz zapadnjačke književnosti.

Sada, ovo je citat

pisanog djela londonskog trgovca zvanog John Locke,

koji je otplovio na zapad Afrike 1561.,

i koji je vodio fascinantno izvješće o svom putovanju.

Nakon oslovljavanja crnih Afrikanaca

kao "zvijeri koje nemaju kuće",

on piše, "Oni su isto tako ljudi bez glava,

koji imaju svoju usta i oči u svojim prsima."

Svaki put sam se nasmijala kad bih to pročitala.

I moramo se diviti mašti Johna Lockea.

Ali ono što je važno o njegovom pisanju jest da

predstavlja početak

tradicije pričanja afričkih priča na zapadu.

Tradicije Sub-Saharske Afrike kao negativnog mjesta,

mjesta različitosti, tame,

ljudi koji, prema riječima prekrasnog pjesnika,

Rudyarda Kiplinga,

su "polu vrag, polu dijete".

I tako sam počela shvaćati kako je moja američka cimerica

morala, tijekom svog života,

vidjeti i čuti različite verzije

te jedne priče,

kao i profesor,

koji mi je jednom rekao kako moj roman nije "autentično afrički".

Bila sam prilično spremna tvrditi da je postojalo više stvari

koje su bile krive u romanu,

da je podbacio na više mjesta.

Ali nisam mogla zamisliti da je podbacio

u dosezanju nečeg zvanog afrička autentičnost.

Zapravo, ja nisam znala što

afrička autentičnost jest.

Profesor mi je rekao kako su moji likovi

previše nalik njemu,

obrazovanom čovjeku srednjeg sloja.

Moji likovi su vozili automobile.

Nisu gladovali.

Slijedom toga, nisu bili autentično afrički.

Ali moram brzo dodati kako sam ja isto tako kriva

po pitanju jedne priče.

Prije nekoliko godina, otišla sam iz SAD-a posjetiti Meksiko.

Politička klima u SAD-u je u to vrijeme bila napeta.

I vodile su se debate o imigraciji.

I, kao što se to često događa u Americi,

imigracija je postala sinonim s Meksikancima.

Postojale su beskonačne priče o Meksikancima

kao ljudima koji su

bježali od zdravstvenog sustava,

koji su se šuljali preko granice,

koje su uhitili na granici, i takve stvari.

Sjećam se šetnje na svoj prvi dan u Guadalajari,

promatrajući ljude kako odlaze na posao,

spremajući tortilje na tržnici,

pušeći, smijući se.

Sjećam se prvog osjećaja laganog iznenađenja.

A zatim sam bila obuzeta sramom.

Shvatila sam kako sam bila toliko zadubljena

u medijsku reportažu o Meksikancima

da su postali samo jedna stvar u mom umu,

bijedni imigranti.

"Zagrizla" sam u jednu priču o Meksikancima

i nisam mogla biti više posramljena zbog same sebe.

Dakle, tako se stvara jedna priča,

prikažete ljude kao jednu stvar,

kao samo jednu stvar,

opet i iznova,

i to je ono što postaju.

Nemoguće je govoriti o jednoj priči

bez da se govori o moći.

Postoji riječ, lgbo riječ,

o kojoj razmišljam kadgod razmišljam o

strukturama moći u svijetu, a to je "nkali".

To je imenica koja se površno prevodi

kao "biti veći nego drugi".

Kao naši gospodarski i politički svijetovi,

priče su, isto tako, definirane

nkali načelom.

Kako su ispričane, tko ih priča,

kada su ispričane, koliko priča je ispričano,

doista su ovisne o moći.

Moć je sposobnost, ne samo ispričati priču druge osobe,

već je pretvoriti u krajnju priču te osobe.

Palestinski pjesnik Mourid Barghouti piše

da ako želite oduzeti imanje ljudima,

najjednostavniji način je da im ispričate njihovu priču,

i počnete s, "drugo".

Počnite priču sa strijelama domorodačkih Amerikanaca,

a ne s dolaskom Britanaca,

i imate potpuno drugačiju priču.

Počnite priču s

neuspjehom afričke države,

a ne sa stvaranjem kolonija u afričkim državama,

i imate potpuno drugačiju priču.

Nedavno sam održala govor na sveučilištu gdje

mi je student rekao kako je

velika šteta

što su nigerijski muškarci zlostavljači

poput lika oca u mom romanu.

Rekla sam mu kako sam upravo pročitala roman

zvan "Američki Psiho" --

(Smijeh)

-- i kako je velika šteta

što su mladi Amerikanci serijski ubojice.

(Smijeh)

(Pljesak)

Očito sam to rekla u stanju blage iritacije.

(Smijeh)

Ne bi mi nikad palo na pamet da pomislim,

samo zato jer sam pročitala roman

u kojoj je lik serijski ubojica,

da to na neki način predstavlja

sve Amerikance.

A sad, to nije zbog toga što sam bolja osoba nego taj student,

već, zbog američke kulturološke i gospodarske moći,

imala sam mnoge priče o Americi.

Pročitala sam Tylera i Updikea i Steinbecka i Gaitskilla.

Nisam imala jednu priču o Americi.

Kada sam saznala, prije nekoliko godina, kako se očekuje od pisaca

da imaju stvarno nesretna djetinjstva

kako bi bili uspješni,

počela sam razmišljati kako bih mogla izmisliti

strašne stvari koje su mi roditelji radili.

(Smijeh)

Ali istina je da sam imala jako sretno djetinjstvo,

puno smijeha i ljubavi, u jako bliskoj obitelji.

Ali imala sam i djedove koji su umrli u izbjegličkim kampovima.

Moj rođak Polle je umro jer nije mogao dobiti adekvatnu zdravstvenu njegu.

Jedan od mojih najbližih prijatelja, Okoloma, je umro u zrakoplovnoj nesreći

jer naša vatrogasna vozila nisu imala vode.

Odrasla sam pod represivnim vojničkim vladama

koje su podcjenjivale obrazovanje,

pa tako ponekad mojim roditeljima nisu bile isplaćene njihove plaće.

I tako sam, kao dijete, vidjela kako je džem nestao sa stola za doručak,

zatim je margarin nestao,

zatim je kruh postao preskup,

zatim se mlijeko počelo dobivati u porcijama.

I najviše od svega, neka vrsta normaliziranog političkog straha

je provalila u naše živote.

Sve te priče me čine onim što jesam.

Ali inzistirati samo na tim negativnim pričama

bi značilo spljoštiti moje iskustvo,

i previdjeti mnoge druge priče

koje su me oblikovale.

Jedna priča stvara stereotipove.

A problem sa stereotipovima

nije da su lažni,

već da su nepotpuni.

Oni pretvaraju jednu priču u jedinu priču.

Naravno, Afrika je kontinent pun katastrofa.

One su neizmjerne, poput onih užasavajućih silovanja u Kongu.

One su deprimirajuće, poput činjenice da

se 5.000 ljudi prijavi za jedno radno mjesto u Nigeriji.

Ali postoje druge priče koje ne govore o katastrofi.

I jako je važno, i isto tako je važno pričati o njima.

Uvijek sam osjećala kako se nemoguće

propisno poistovjetiti s mjestom ili osobom

bez poistovjećivanja sa svim pričama o tom mjestu i s tom osobom.

Posljedica jedne priče

je ova: krade ljudima dostojanstvo.

Stvara poteškoće u prepoznavanju našeg ravnopravnog čovječanstva.

Naglašava kako smo različiti

umjesto toga kako smo slični.

Dakle, što kad bih prije svog meksičkog putovanja

pratila debatu o imigraciji s obje strane,

američke i meksičke?

Što kad bi nam moja majka rekla kako je Fideova obitelj siromašna

i radišna?

Što kad bi imali afričku televizijsku mrežu

koja bi prenosila raznolike afričke priče diljem cijelog svijeta?

Ono što Nigerijski pisac Chinua Achebe naziva

"ravnoteža priča".

Što kada bi moja cimerica znala o mom Nigerijskom izdavaču,

Mukta Bakarayu,

izvanrednom čovjeku koji je napustio svoj posao u banci

kako bi slijedio svoj san i osnovao izdavačku kuću?

Sada, konvencionalna mudrost je da Nigerijci ne čitaju knjige.

On se nije složio. Osjećao je

da će ljudi koji mogu čitati, čitati,

ako im učinite knjigu cjenovno prihvatljivom i dostupnom.

Nedugo nakon što je izdao moj prvi roman,

išla sam na TV postaju u Lagosu kako bih dala intervju.

I žena koja je radila tamo kao glasnik je došla do mene i rekla,

"Stvarno mi se svidio tvoj roman. Nije mi se svidio završetak.

Morate napisati nastavak, a ovo je što će se dogoditi..."

(Smijeh)

I nastavila je sa pričom što da napišem u nastavku.

Nisam bila samo šarmirana, bila sam jako dirnuta.

Ovdje je žena, dio običnog nigerijskog puka,

koji ne bi trebali biti čitatelji.

Ona ne samo da je pročitala knjigu, već si je pripisala vlasništvo nad njom

i osjećala je da je opravdano reći mi

što napisati u nastavku.

Sada, što kada bi moja cimerica znala o mojoj prijateljici Fumi Ondai,

neustrašivoj ženi koja vodi TV show u Lagosu,

i koja je odlučna da ispriča priče koje želimo zaboraviti?

Što kada bi moja cimerica znala o srčanoj operaciji

koja je prošli tjedan u bolnici u Lagosu napravljena?

Što kada bi moja cimerica znala o suvremenoj nigerijskoj glazbi?

Talentirani ljudi koji pjevaju na engleskom i pidgin,

na Igbo i yoruba i Ijo,

mješajući utjecaje od Jay-Za do Felae

do Bob Marleya i do njihovih djedova.

Što kada bi moja cimerica znala o ženi odvjetnici

koja je nedavno išla na sud u Nigeriji

kako bi se borila protiv besmislenog zakona

koji je zahtijevao od žena da dobiju mužev pristanak

prije obnavljanja svojih putovnica?

Što kada bi moja cimerica znala o Nollywoodu,

punom inovativnih ljudi koji snimaju filmove usprkos velikim tehničkim zaprekama?

Filmovi su toliko popularni

da su oni najbolji primjer

da Nigerijci troše ono što proizvedu.

Što kada bi moja cimerica znala o mojoj prekrasnoj ambicioznoj pletilji kose,

koja je započela svoje poslovanje prodajuću ekstenzije za kosu?

Ili o milijunima drugih Nigerijaca

koji su osnovali poduzeća i ponekad doživjeli neuspjeh,

ali koji i dalje njeguju ambiciju?

Svaki put kad sam doma suočena sama s

uobičajenim izvorima iritacije za većinu Nigerijaca:

naša neuspjela infrastruktura, naše neuspjela vlada.

Ali isto tako i s nevjerojatnom otpornošću ljudi koji

uspijevaju usprkos vladi,

a ne zbog nje.

Svako ljeto u Lagosu podučavam na radionicama pisanja.

I meni je iznenađujuće koliko ljudi se prijavi,

koliko ljudi je željno pisanja,

kako bi ispričalo priče.

Moj nigerijski izdavač i ja smo upravo osnovali neprofitnu organizaciju

zvanu "Farafina Trust".

I imamo velike snove o izgradnji knjižnica

i obnavljanju već postojećih knjižnica,

i pribavljanju knjiga za državne škole

koje nemaju ništa u svojim knjižnicama,

i isto tako o organiziranju mnogo, mnogo radionica

čitanja i pisanja,

za sve ljude koji su željni ispričati mnoge naše priče.

Priče su važne.

Mnoge priče su važne.

Priče su se koristile kako bi oduzimale i kako bi klevetale.

Ali priče se isto tako mogu upotrijebiti za osnaživanje, i za humaniziranje.

Priče mogu slomiti dostojanstvo ljudi.

Ali priče isto tako mogu popraviti to slomljeno dostojanstvo.

Američka spisateljica Alice Walker je napisala ovo

o svojim južnjačkim rođacima

koji su se preselili na sjever.

Upoznala ih je s knjigom o

južnjačkom životu koji su ostavili iza.

"Sjedili su uokolo, sami čitajući knjige,

slušajući mene kako čitam knjigu, i neka vrsta raja je ponovno uspostavljena."

Željela bih završiti s ovom mišlju:

kada odbacimo jednu priču,

kada shvatimo da nikada nema jedne priče

o nekom mjestu,

ponovno smo pridobili neku vrstu raja.

Hvala vam.

(Pljesak)