Aaron Huey: Domorodački ratni zarobljenici u Americi

Nastojanje Aarona Hueyja da fotografira siromaštvo u Americi odvelo ga je do Pine Ridge indijanskog rezervata, gdje ga je borba domorodačkog naroda Lakota – užasna i uglavnom ignorirana – natjerala da preusmjeri svoju pažnju. Nakon pet godina rada njegove prekrasne, ali tužne fotografije isprepliću se sa šokantnom povijesnom poukom u ovom hrabrom govoru iz TEDxDU.

Danas sam ovdje da vam pokažem svoje fotografije Lakota naroda.

Veliki broj vas je vjerojatno čuo za Lakote,

ili barem za veliku skupinu plemena

nazvanu Sioux.

Lakote su jedno od mnogih plemena koja su preseljena sa svoje zemlje

u zarobljeničke ratne logore,

danas zvane rezervatima.

Pine Ridge rezervat,

predmet današnje prezentacije,

smješten je nekih 120 km jugoistočno

od Black Hillsa u Južnoj Dakoti.

Ponekad se naziva

i zatvoreničkim ratnim logorom br. 334

i to je mjesto gdje sada Lakote žive.

Ako je itko od vas čuo za AIM,

American Indian Movement (pokret za prava Indijanaca)

ili za Russella Meansa

ili Leonarda Peltiera

ili ustanka kod Oglala,

tada znate da je Pine Ridge nulta točka

za domorodačka pitanja u SAD-u.

Dakle, pitali su me da danas malo govorim

o svom odnosu s Lakotama,

a to je dosta teško za mene.

Zato što, ako niste primijetili po mojoj boji kože,

ja sam bijelac,

a to je ogromna prepreka u domorodačkom rezervatu.

Danas ćete na mojim fotografijama vidjeti puno ljudi

s kojima sam se zbližio, koji su me prihvatili kao dio obitelji.

Zvali su me bratom, ujakom

i pozivali me nazad ponovno i ponovno tijekom pet godina.

Ali u Pine Ridgu ću

uvijek biti onaj kojeg nazivaju wasichu,

a wasichu je Lakota riječ

koja znači ne-Indijanac,

ali druga verzija ove riječi

glasi: „onaj koji uzima najbolje meso za sebe“.

To je nešto što želim naglasiti –

onaj koji uzima najbolji dio mesa.

To znači pohlepan.

Sada bacite pogled oko sebe u gledalištu.

Nalazimo se u privatnoj školi na američkom zapadu,

sjedimo u crvenim baršunastim stolicama

s novcem u džepovima.

I ako promotrimo svoje živote,

zaista smo uzeli

najbolji komad mesa.

Zato pogledajmo nekoliko fotografija

ljudi koji su izgubili

da bismo mi mogli dobiti

i imajte na umu da, kada gledate lica tih ljudi,

to nisu slike samo Lakota,

nego svih domorodaca.

Na ovom komadu papira

ispričana je povijest kakvu sam naučio

od svojih Lakota prijatelja i obitelji.

Sljedeće je vremenska linija

svih dogovorenih sporazuma, prekršenih sporazuma

i pokolja maskiranih u bitke.

Počet ću s 1824. godinom.

"Ono što je poznato pod imenom Ured za indijanska pitanja

osnovan je pod Odjelom rata,

od počeka potencirajući agresivnost

u našem odnosu prema Indijancima.

1851. godina:

Prvi ugovor u Fort Laramieju je sklopljen,

jasno određujući granice zemlje Lakota naroda.

Prema ugovoru,

to je zemlja samostalnog naroda.

Da su se granice iz sporazuma održale --

a postojala je pravna osnova za to --

danas bi SAD izgledao ovako.

10 godina kasnije,

Homestead Act, koji je i predsjednik Lincoln potpisao,

propustio je bujicu bijelih doseljenika na domorodačku zemlju.

1863. godine:

ustanak Santee Siouxa u Minnesoti

završava vješanjem 38 Siouxa,

što je najveće masovno pogubljenje u povijesti SAD-a.

Naredbu za pogubljenje potpisao je predsjednik Lincoln

samo dva dana nakon

što je potpisao zakon o ukidanju ropstva.

1866. godina, početak transkontinentalne željeznice –

početak nove ere.

Zemlju u središtu Lakota područja prisvojili smo si za

željeznicu i vlakove.

Na ugovore se više nije mislilo.

Kao odgovor na to, tri plemena vođena Lakota poglavicom Crvenim Oblakom

napala su i porazila američku vojsku više puta.

Htio bih to ponoviti.

Lakote su porazili američku vojsku.

1868. godine: Drugi sporazum u Fort Laramieju

jasno određuje neovisnost velikog Sioux naroda

i vlasništvo Lakota nad svetim Black Hillsom.

Vlada također obećava i zemlju i pravo na lov

u okolnim područjima.

Obećajemo da će odsada zemlja Powder Rivera

biti zabranjena za sve bijelce.

Taj sporazum činio se kao potpuna pobjeda

za Crvenog Oblaka i Siouxe.

Naglašavam da je to jedini rat u američkoj povijesti

koji je vlada završila mirom u kojem su

pristali na sve uvjete neprijatelja.

1869. godina:

Transkontinentalna željeznica je izgrađena.

Počela je prevozite, između ostaloga, velik broj lovaca

koji su započeli ubijati bizone na veliko,

eliminirajući izvor hrane, odjeće i zaklona za Siouxe.

1871. godina:

Dokument kojim se oduzima neovisnot indijanskim plemenima

pretvorio je sve Indijance u štićenike vlade.

Usto, vojska je izdala naredbu o zabrani

zapadnim Indijancima izlazak iz područja rezervata.

Svi su zapadni Indijanci u tom trenutku

postali ratni zarobljenici.

Također 1871.

smo također prestali i sa sklapanjem ugovora.

Problem sa sporazumima je bio što su omogućavali plemenima da postoje kao samostalni narodi,

a to nismo mogli dopustiti;

jer smo imali planove.

1874. godina:

General George Custer objavio je pronalazak zlata na području Lakota naroda,

konkretno u području Black Hillsa.

Vjesti o zlatu izazvale su masovne navale bijelih doseljenika

na područje Lakota nacije.

Custer preporučuje Kongresu da pronađe način

da se sporazumi s Lakotama

prekinu što je prije moguće.

1875. godina: Počinje rat s Lakotama

zbog kršenja ugovora iz Fort Laramieja.

1876. godina:

26. srpanj

na putu da napadne jedno selo Lakota,

Custerova konjica je u potpunosti poražena

u bitci kod Little Big Horna.

1877. godine:

Veliki Lakota ratnik i poglavica Ludi Konj

predaje se kod Fort Robinsona.

Kasnije je ubijen u pritvoru.

1877. godine smo također uspjeli naći način

kako zaobići odrednice sporazuma u Fort Laramieju.

Novi sporazum predstavljen je poglavicama i vođama Siouxa,

poznat i kao kampanja "prodaj ili umri od gladi".

Potpišite sporazum ili nema hrane za vaše pleme.

Samo je 10% odraslih muškaraca potpisalo.

Sporazum iz Fort Laramieja

zahtijevao je da se barem tri četvrtine plemena

odrekne zemlje.

Taj je članak očito ignoriran.

1887. godina: Dawes ukaz.

Prestaje zajedničko vlasništvo nad zemljom rezervata.

Ona je sasjeckana na dijelove koji su

podijeljeni pojedincima osobno,

a višak je zbrinut.

Plemena su izgubila ogromna područja.

Američki san o pojedinačnom vlasništvu nad zemljom

ispao je kao pametna izlika

da se područja rezervata podijele sve dok ništa nije ostalo.

Taj potez uništio je rezervate,

omogućivši lakšu daljnju podjelu i prodaju

sa svakom novom generacijom.

Većina onog viška

zemlje

sada je u vlasništvu bijelih rančera.

Još jednom, najbolja zemlja odlazi u ruke wasichua.

Vjerujem da je 1890. godina

najvažnija u ovoj prezentaciji.

To je godina masakra kod Wounded Kneeja.

29. prosinca

čete američke vojske opkolile su Sioux tabor kod potoka Wounded Knee

i poubijale 300 ratnih zarobljenika zajedno

s poglavicom Velikim Stopalom,

koristeći novo oružje

koje izbacuje eksplozivne čahure

nazvan Hotchkiss pištolj.

Za ovu takozvanu bitku dodijeljeno je

20 kongresnih medalja za čast

7. konjičkoj.

Do današnjeg dana,

to je najveći broj medalja za čast

dodijeljen za jednu bitku.

Znači, više je medalja podijeljeno

za pokolj žena i djece

nego za bilo koju bitku iz I. i

II. svjetskog rata,

Koreje, Vijetnama,

Iraka i Afganistana.

Masakr kod Wounded Kneeja

smatra se krajem indijanskih ratova.

Kadgod posjetim lokaciju

masovne grobnice kod Wounded Kneeja,

ne vidim samo grob

za Lakote ili Siouxe,

nego za sve domorodačke narode.

Sveti čovjek Black Elk je rekao:

"Tada još nisam znao koliko

toga je završeno.

Kada sada pogledam unazad

iz te visoke pozicije svojih starih godina,

još uvijek vidim poklane žene i djecu

kako leže raštrkani

širom klanca

jednako jasno kao što sam ih vidio

kad su mi oči još bile mlade.

I vidim da je još nešto umrlo tamo u krvavom blatu

i bilo pokopano u mećavi.

Umro je san jednog naroda,

a bio je to prekrasan san."

S tim događajem

započelo je novo razdoblje u indijanskoj povijesti.

Sve možemo promatrati

u okviru događaja prije i poslije Wounded Kneeja.

Zato što je tada,

s prstima na okidačima Hotchkiss pištolja,

američka vlada javno obznanila svoje stavove prema pravima Indijanaca.

Umorili su se od sporazuma.

Umorili su se od svete zemlje.

Umorili su se od plesa duhova.

I umorili su se od svih problema što su ih Siouxi donosili.

Zato su iznijeli svoje topove.

"Sada želite biti Indijanci", rekli su

s prstom na okidaču.

1900. godina:

populacija američkih indijanaca dosegla je najniži broj –

manje od 250.000,

u usporedbi s procijenjenih 8 milijuna

1492. godine.

Ubrzajmo.

1980. godina:

u najdužoj parnici u američkoj povijesti,

Sioux narod protiv SAD-a,

odlučivao je Vrhovni sud SAD-a.

Sud je zaključio da, kada su Siouxi preseljeni u rezervate

i 2.832.799,495 hektara njihove zemlje

bilo je otvoreno za istražitelje i naseljenike,

uslovi drugog sporazuma iz Fort Laramie

su prekšeni.

Sud je zaključio

da je područje Black Hillsa ilegalno uzeto

te da se mora isplatiti odšteta plus kamata

narodu Siouxa.

Kao isplatu za Black Hills,

sud je dodijelio samo 106 milijuna dolara

narodu Siouxa.

Oni su taj novac glasno odbili:

"Black Hills nije na prodaju."

2010. godina:

statistika o domorodačkoj populaciji danas,

više od stoljeća nakon masakra kod Wounded Kneeja,

otkriva o ostavštinu kolonizacije,

prisilne migracije

i kršenja odrednica sporazuma.

Nezaposlenost u Pine Ridge rezervatu

kreće se od 85 do 90 posto.

Nove zgrade ne mogu se izgraditi,

a postojeće se raspadaju.

Mnogi su beskućnici,

a i oni koji imaju domove moraju ih dijeliti

nekad i s 5 obitelji.

39 posto kuća u u Pine Ridge-u

nema struje.

Najmanje 60 posto kuća u rezervatu

ima problema s crnom plijesni.

Više od 90 posto populacije

živi ispod državnog praga siromaštva.

Zaraženost tuberkulozom u Pine Ridge-u

je otprilike osam puta veća od američkog prosjeka.

Smrtnost dojenčadi je

najviša na kontinentu

i tri puta je veća od državnog prosjeka.

Rak grlića maternice pet puta je češći od

američkog prosjeka.

Postotak ljudi s nezavršenom srednjom školom je oko 70 posto.

Nastavnici se mijenjaju

osam puta češće od američkog prosjeka.

Često se događa da djedovi i bake odgajaju djecu

jer ih roditelji zbog alkoholizma,

nasilja u obitelji ili općenite apatije,

ne mogu odgajati.

50 posto populacije iznad 40 godina

pati od dijabetesa.

Očekivana životna dob za muškarce

je između 46

i 48 godina –

jednako

kao i u Afganistanu i Somaliji.

Zadnje poglavlje u svakom uspješnom genocidu

je trenutak kad ugnjetavač

diže ruke i govori,

"Bože, što si rade ti ljudi?

Ubijaju se međusobno.

Oni se ubijaju međusobno,

a mi ih gledamo kako umiru."

Tako smo dobili naše Sjedinjene Američke Države.

To je nasljeđe

jasne sudbine.

Zarobljenici se još uvijek rađaju

u zarobljeničkim logorima

iako čuvara već dugo nema.

To su kosti koje ostaju

kad se uzme najbolje meso.

Davno prije,

serija događanja je pokrenuta

od ljudi koji izgledaju popute mene, wasichu,

koji su željeli uzeti zemlju, vodu

i zlato u planinama.

To je dovelo do domino efekta

koji još nije završio.

Iako se danas, kao dominantno društvo, možemo osjećati

nepovezano s masakrom iz 1890. godine

ili s prekršenim sporazumima prije 150 godina,

svejedno vas moram upitati

kako se osjećate u vezi današnjih statistika?

Koja je veza

između tih prikaza patnje

i povijesti koju sam vam upravo pročitao?

I koliko je ove povijesti

zapravo vaše?

Je li išta od ovoga vaša odgovornost danas?

Rekli su mi da mora postojati nešto što možemo učiniti.

Mora postojati nekakvo zvono za uzbunu.

Jer previše dugo sam stajao po strani

zadovoljan svojom ulogom svjedoka,

koji samo fotografira stvari.

A rješenje se činilo mogućim samo u prošlosti,

a zato mi je bio potreban vremenski stroj

kako bi ima prišao.

Patnja domorodaca

nije jednostavan problem za riješiti.

To nije nešto u čemu svi možemo lagano sudjelovati,

kao što je pomoć Haitiju,

suzbijanje AIDS-a ili borbe protiv gladi.

Rješenje ovog problema

puno je kompleksnije

od doniranja novca,

ili crkvenih akcija

gdje se kuće pošarane grafitima ponovno liče

ili prigradske obitelji

doniraju odjeću koju više ne žele.

Dakle, na koju nas to poziciju postavlja?

Slijeganje ramenima u mraku?

SAD

nastavlja svakodnevno

kršiti uvjete sporazuma

iz 1851. i 1868.

iz Fort Laramie s Lakotama.

Ono što ja predlažem danas --

moja TED želja je:

poštujmo sporazume.

Vratimo Black Hills.

Nije naša stvar što oni s njima rade.

(Pljesak)