Danas sam ovdje da vam pokažem svoje fotografije Lakota naroda. Veliki broj vas je vjerojatno čuo za Lakote, ili barem za veliku skupinu plemena nazvanu Sioux. Lakote su jedno od mnogih plemena koja su preseljena sa svoje zemlje u zarobljeničke ratne logore, danas zvane rezervatima. Pine Ridge rezervat, predmet današnje prezentacije, smješten je nekih 120 km jugoistočno od Black Hillsa u Južnoj Dakoti. Ponekad se naziva i zatvoreničkim ratnim logorom br. 334 i to je mjesto gdje sada Lakote žive. Ako je itko od vas čuo za AIM, American Indian Movement (pokret za prava Indijanaca) ili za Russella Meansa ili Leonarda Peltiera ili ustanka kod Oglala, tada znate da je Pine Ridge nulta točka za domorodačka pitanja u SAD-u. Dakle, pitali su me da danas malo govorim o svom odnosu s Lakotama, a to je dosta teško za mene. Zato što, ako niste primijetili po mojoj boji kože, ja sam bijelac, a to je ogromna prepreka u domorodačkom rezervatu. Danas ćete na mojim fotografijama vidjeti puno ljudi s kojima sam se zbližio, koji su me prihvatili kao dio obitelji. Zvali su me bratom, ujakom i pozivali me nazad ponovno i ponovno tijekom pet godina. Ali u Pine Ridgu ću uvijek biti onaj kojeg nazivaju wasichu, a wasichu je Lakota riječ koja znači ne-Indijanac, ali druga verzija ove riječi glasi: „onaj koji uzima najbolje meso za sebe“. To je nešto što želim naglasiti – onaj koji uzima najbolji dio mesa. To znači pohlepan. Sada bacite pogled oko sebe u gledalištu. Nalazimo se u privatnoj školi na američkom zapadu, sjedimo u crvenim baršunastim stolicama s novcem u džepovima. I ako promotrimo svoje živote, zaista smo uzeli najbolji komad mesa. Zato pogledajmo nekoliko fotografija ljudi koji su izgubili da bismo mi mogli dobiti i imajte na umu da, kada gledate lica tih ljudi, to nisu slike samo Lakota, nego svih domorodaca. Na ovom komadu papira ispričana je povijest kakvu sam naučio od svojih Lakota prijatelja i obitelji. Sljedeće je vremenska linija svih dogovorenih sporazuma, prekršenih sporazuma i pokolja maskiranih u bitke. Počet ću s 1824. godinom. "Ono što je poznato pod imenom Ured za indijanska pitanja osnovan je pod Odjelom rata, od počeka potencirajući agresivnost u našem odnosu prema Indijancima. 1851. godina: Prvi ugovor u Fort Laramieju je sklopljen, jasno određujući granice zemlje Lakota naroda. Prema ugovoru, to je zemlja samostalnog naroda. Da su se granice iz sporazuma održale -- a postojala je pravna osnova za to -- danas bi SAD izgledao ovako. 10 godina kasnije, Homestead Act, koji je i predsjednik Lincoln potpisao, propustio je bujicu bijelih doseljenika na domorodačku zemlju. 1863. godine: ustanak Santee Siouxa u Minnesoti završava vješanjem 38 Siouxa, što je najveće masovno pogubljenje u povijesti SAD-a. Naredbu za pogubljenje potpisao je predsjednik Lincoln samo dva dana nakon što je potpisao zakon o ukidanju ropstva. 1866. godina, početak transkontinentalne željeznice – početak nove ere. Zemlju u središtu Lakota područja prisvojili smo si za željeznicu i vlakove. Na ugovore se više nije mislilo. Kao odgovor na to, tri plemena vođena Lakota poglavicom Crvenim Oblakom napala su i porazila američku vojsku više puta. Htio bih to ponoviti. Lakote su porazili američku vojsku. 1868. godine: Drugi sporazum u Fort Laramieju jasno određuje neovisnost velikog Sioux naroda i vlasništvo Lakota nad svetim Black Hillsom. Vlada također obećava i zemlju i pravo na lov u okolnim područjima. Obećajemo da će odsada zemlja Powder Rivera biti zabranjena za sve bijelce. Taj sporazum činio se kao potpuna pobjeda za Crvenog Oblaka i Siouxe. Naglašavam da je to jedini rat u američkoj povijesti koji je vlada završila mirom u kojem su pristali na sve uvjete neprijatelja. 1869. godina: Transkontinentalna željeznica je izgrađena. Počela je prevozite, između ostaloga, velik broj lovaca koji su započeli ubijati bizone na veliko, eliminirajući izvor hrane, odjeće i zaklona za Siouxe. 1871. godina: Dokument kojim se oduzima neovisnot indijanskim plemenima pretvorio je sve Indijance u štićenike vlade. Usto, vojska je izdala naredbu o zabrani zapadnim Indijancima izlazak iz područja rezervata. Svi su zapadni Indijanci u tom trenutku postali ratni zarobljenici. Također 1871. smo također prestali i sa sklapanjem ugovora. Problem sa sporazumima je bio što su omogućavali plemenima da postoje kao samostalni narodi, a to nismo mogli dopustiti; jer smo imali planove. 1874. godina: General George Custer objavio je pronalazak zlata na području Lakota naroda, konkretno u području Black Hillsa. Vjesti o zlatu izazvale su masovne navale bijelih doseljenika na područje Lakota nacije. Custer preporučuje Kongresu da pronađe način da se sporazumi s Lakotama prekinu što je prije moguće. 1875. godina: Počinje rat s Lakotama zbog kršenja ugovora iz Fort Laramieja. 1876. godina: 26. srpanj na putu da napadne jedno selo Lakota, Custerova konjica je u potpunosti poražena u bitci kod Little Big Horna. 1877. godine: Veliki Lakota ratnik i poglavica Ludi Konj predaje se kod Fort Robinsona. Kasnije je ubijen u pritvoru. 1877. godine smo također uspjeli naći način kako zaobići odrednice sporazuma u Fort Laramieju. Novi sporazum predstavljen je poglavicama i vođama Siouxa, poznat i kao kampanja "prodaj ili umri od gladi". Potpišite sporazum ili nema hrane za vaše pleme. Samo je 10% odraslih muškaraca potpisalo. Sporazum iz Fort Laramieja zahtijevao je da se barem tri četvrtine plemena odrekne zemlje. Taj je članak očito ignoriran. 1887. godina: Dawes ukaz. Prestaje zajedničko vlasništvo nad zemljom rezervata. Ona je sasjeckana na dijelove koji su podijeljeni pojedincima osobno, a višak je zbrinut. Plemena su izgubila ogromna područja. Američki san o pojedinačnom vlasništvu nad zemljom ispao je kao pametna izlika da se područja rezervata podijele sve dok ništa nije ostalo. Taj potez uništio je rezervate, omogućivši lakšu daljnju podjelu i prodaju sa svakom novom generacijom. Većina onog viška zemlje sada je u vlasništvu bijelih rančera. Još jednom, najbolja zemlja odlazi u ruke wasichua. Vjerujem da je 1890. godina najvažnija u ovoj prezentaciji. To je godina masakra kod Wounded Kneeja. 29. prosinca čete američke vojske opkolile su Sioux tabor kod potoka Wounded Knee i poubijale 300 ratnih zarobljenika zajedno s poglavicom Velikim Stopalom, koristeći novo oružje koje izbacuje eksplozivne čahure nazvan Hotchkiss pištolj. Za ovu takozvanu bitku dodijeljeno je 20 kongresnih medalja za čast 7. konjičkoj. Do današnjeg dana, to je najveći broj medalja za čast dodijeljen za jednu bitku. Znači, više je medalja podijeljeno za pokolj žena i djece nego za bilo koju bitku iz I. i II. svjetskog rata, Koreje, Vijetnama, Iraka i Afganistana. Masakr kod Wounded Kneeja smatra se krajem indijanskih ratova. Kadgod posjetim lokaciju masovne grobnice kod Wounded Kneeja, ne vidim samo grob za Lakote ili Siouxe, nego za sve domorodačke narode. Sveti čovjek Black Elk je rekao: "Tada još nisam znao koliko toga je završeno. Kada sada pogledam unazad iz te visoke pozicije svojih starih godina, još uvijek vidim poklane žene i djecu kako leže raštrkani širom klanca jednako jasno kao što sam ih vidio kad su mi oči još bile mlade. I vidim da je još nešto umrlo tamo u krvavom blatu i bilo pokopano u mećavi. Umro je san jednog naroda, a bio je to prekrasan san." S tim događajem započelo je novo razdoblje u indijanskoj povijesti. Sve možemo promatrati u okviru događaja prije i poslije Wounded Kneeja. Zato što je tada, s prstima na okidačima Hotchkiss pištolja, američka vlada javno obznanila svoje stavove prema pravima Indijanaca. Umorili su se od sporazuma. Umorili su se od svete zemlje. Umorili su se od plesa duhova. I umorili su se od svih problema što su ih Siouxi donosili. Zato su iznijeli svoje topove. "Sada želite biti Indijanci", rekli su s prstom na okidaču. 1900. godina: populacija američkih indijanaca dosegla je najniži broj – manje od 250.000, u usporedbi s procijenjenih 8 milijuna 1492. godine. Ubrzajmo. 1980. godina: u najdužoj parnici u američkoj povijesti, Sioux narod protiv SAD-a, odlučivao je Vrhovni sud SAD-a. Sud je zaključio da, kada su Siouxi preseljeni u rezervate i 2.832.799,495 hektara njihove zemlje bilo je otvoreno za istražitelje i naseljenike, uslovi drugog sporazuma iz Fort Laramie su prekšeni. Sud je zaključio da je područje Black Hillsa ilegalno uzeto te da se mora isplatiti odšteta plus kamata narodu Siouxa. Kao isplatu za Black Hills, sud je dodijelio samo 106 milijuna dolara narodu Siouxa. Oni su taj novac glasno odbili: "Black Hills nije na prodaju." 2010. godina: statistika o domorodačkoj populaciji danas, više od stoljeća nakon masakra kod Wounded Kneeja, otkriva o ostavštinu kolonizacije, prisilne migracije i kršenja odrednica sporazuma. Nezaposlenost u Pine Ridge rezervatu kreće se od 85 do 90 posto. Nove zgrade ne mogu se izgraditi, a postojeće se raspadaju. Mnogi su beskućnici, a i oni koji imaju domove moraju ih dijeliti nekad i s 5 obitelji. 39 posto kuća u u Pine Ridge-u nema struje. Najmanje 60 posto kuća u rezervatu ima problema s crnom plijesni. Više od 90 posto populacije živi ispod državnog praga siromaštva. Zaraženost tuberkulozom u Pine Ridge-u je otprilike osam puta veća od američkog prosjeka. Smrtnost dojenčadi je najviša na kontinentu i tri puta je veća od državnog prosjeka. Rak grlića maternice pet puta je češći od američkog prosjeka. Postotak ljudi s nezavršenom srednjom školom je oko 70 posto. Nastavnici se mijenjaju osam puta češće od američkog prosjeka. Često se događa da djedovi i bake odgajaju djecu jer ih roditelji zbog alkoholizma, nasilja u obitelji ili općenite apatije, ne mogu odgajati. 50 posto populacije iznad 40 godina pati od dijabetesa. Očekivana životna dob za muškarce je između 46 i 48 godina – jednako kao i u Afganistanu i Somaliji. Zadnje poglavlje u svakom uspješnom genocidu je trenutak kad ugnjetavač diže ruke i govori, "Bože, što si rade ti ljudi? Ubijaju se međusobno. Oni se ubijaju međusobno, a mi ih gledamo kako umiru." Tako smo dobili naše Sjedinjene Američke Države. To je nasljeđe jasne sudbine. Zarobljenici se još uvijek rađaju u zarobljeničkim logorima iako čuvara već dugo nema. To su kosti koje ostaju kad se uzme najbolje meso. Davno prije, serija događanja je pokrenuta od ljudi koji izgledaju popute mene, wasichu, koji su željeli uzeti zemlju, vodu i zlato u planinama. To je dovelo do domino efekta koji još nije završio. Iako se danas, kao dominantno društvo, možemo osjećati nepovezano s masakrom iz 1890. godine ili s prekršenim sporazumima prije 150 godina, svejedno vas moram upitati kako se osjećate u vezi današnjih statistika? Koja je veza između tih prikaza patnje i povijesti koju sam vam upravo pročitao? I koliko je ove povijesti zapravo vaše? Je li išta od ovoga vaša odgovornost danas? Rekli su mi da mora postojati nešto što možemo učiniti. Mora postojati nekakvo zvono za uzbunu. Jer previše dugo sam stajao po strani zadovoljan svojom ulogom svjedoka, koji samo fotografira stvari. A rješenje se činilo mogućim samo u prošlosti, a zato mi je bio potreban vremenski stroj kako bi ima prišao. Patnja domorodaca nije jednostavan problem za riješiti. To nije nešto u čemu svi možemo lagano sudjelovati, kao što je pomoć Haitiju, suzbijanje AIDS-a ili borbe protiv gladi. Rješenje ovog problema puno je kompleksnije od doniranja novca, ili crkvenih akcija gdje se kuće pošarane grafitima ponovno liče ili prigradske obitelji doniraju odjeću koju više ne žele. Dakle, na koju nas to poziciju postavlja? Slijeganje ramenima u mraku? SAD nastavlja svakodnevno kršiti uvjete sporazuma iz 1851. i 1868. iz Fort Laramie s Lakotama. Ono što ja predlažem danas -- moja TED želja je: poštujmo sporazume. Vratimo Black Hills. Nije naša stvar što oni s njima rade. (Pljesak)