Glasovi u mojoj glavi

Po svim izgledima Eleanor Longden je bila kao i svaki student, učeći na koledžu punom nade i bez brige o svijetu.
To je trajalo sve dok se glasovi u njenoj glavi nisu počeli javljati. U početku neškodljivi, ovi unutarnji naratori postali su sve više anagnostični i diktatorski, pretvarajući njen život u noćnu moru. Dijagnostikovana šizofrenom, hospitalizirana, drogirana, Longdenova je bila odbačena od sistema koji nije znao kako joj pomoći. Longden priča dirljivu priču o svom dugogodišnjem putovanju do mentalnog zdravlja i predstavlja slučaj u kome je bilo teško učiti slušati svoje glasove kako bi preživjela.

Dan kada sam napustila kuću
po prvi put

da bih otišla na fakultet,
bio je sunčan,

pun nade i optimizma

Bila sam dobar učenik u školi.
Očekivalo se mnogo od mene,

i sa slavljem sam počela
svoj studentski život

sa magistarskim studijama, zabavama,
životom pod punim gasom.

Izgled može,naravno, da zavara,

i u nekim količinama,
ta vatrena,energična ličnost,

koja je pratila magistarske studije
i živjela pod punim gasom, bila je fasada

prilično dobro ubjedljiva i
dobro namjenjena.

Ispod maske,ja sam istinski bila
nesretna, nedostajala mi je sigurnost

i bila sam totalno prestrašena -

od drugih ljudi, od budućnosti, poraza,

i praznine koju sam osjećala u sebi.

Ali sam je to osjećanje krila,
i na prvi pogled

izgledala sam kao neko ko je mogao
da ispuni velike nade

i velike ambicije.

Ta fantazija neosetljivosti bila je
toliko kompleksna

da sam prevarila samu sebe,

i od kada je prvi semestar završen,
a drugi počeo

niko nije mogao da pretpostavi

šta će se dogoditi.

Napustila sam seminar kada
je počeo,

prepuštena pretrazi po svojoj
torbi,

kao što sam i ranije ponekad radila,

kad sam odjednom čula glas
koji šapuće:

"Napušta salu."

Gledala sam oko sebe, nije
bilo nikoga

ali čistoća i jasnost komentara

je svakako postojala.

Uznemirena, ispustila sam knjige na
stepenice i otrčala kući

a glas se vratio.

"Ona otvara vrata."

To je bio početak. Glas se vratio.

I glas je nastavio

danima i nedeljama, sve više
i više

pričajući sve šta sam radila
u trećem licu.

"Ide u biblioteku."

"ide na čas."

Bio je neutralan, nezaustavljiv,
čak na trenutke,

čudno prijateljski i uvjerujući,

iako sam primijetila da je taj
smirujući ton ponekad bio usitnjen,

i da je reflektirao moja osobne
neiskazane osjećaje.

Također, na primjer, kada bih bila
bijesna i kada bih morala to kriti,

ono što se često javljalo, jer sam bila
profesionalac u prikrivanju osjećaja,

tako da je glas zvučao frustrirano.

Inače, nije bio ni opak i uzrujavajući

iako je u to vrijeme bilo jasno

da je on imao nešto da mi kaže
o mojim osjećajima

posebno osjećajima

koji su bili daleki i nepristupačni.

Dakle, napravila sam fatalnu pogrešku,

pričajući o glasu prijateljici:
Bila je prestravljena.

Suptilan proces uslovljavanja
je počeo,

činjenica da obični ljudi
ne čuju glas,

dok ga ja čujem, pokazuje da
nešto ne valja.

Strah i nepovjenje je bilo zarazno.

Iznenada, glas nije više djelovao
benigno,

i dok je moja prijateljica insistirala
da konsultujem doktora,

prilagodila sam se tome,
a otkriće toga

je bila druga pogreška.

Provodila sam neko vreme objašnjavajući
doktoru opšte prakse na fakultetu

da sam kao istinski problem
osećala:

nervoza, slabo pouzdanje u sebe,
strah od budućnosti,

ali sam samo primijetila pristojnu
indiferentnost

do momenta kada sam pomenula
glas,

kada je ispustio svoju olovku, napravio
je začuđujuću facu,

i počeo da me ispituje

Da budem iskrena, trebala sam pomoć
i kada se zainteresovao za moj slučaj,

počela sam mu pričati o
mom stranom komentatoru.

Uvijek sam željela da je u tom
momentu glas rekao:

"Ona sama sebi kopa grob."

Uputili su me psihijatru, koji je
također

shvatio negativnu stranu glasa,

i interpretirao je logično sve što
sam govorila

aludirajući na prizmu skrivene
ludosti.

Na primjer, bila sam član uredničkog
tima studentske TV stanice

koja je prenosila novosti i informacije
o fakultetu

i tokom jedne posjete doktoru koja
se odužila,

rekla sam mu: "Oprostite, doktore,
ali moram ići.

Prezentujem novosti u 6 sati."

U mom zdravstvenom kartonu
pisalo je

da se Eleonora pretvara da je
voditelj vijesti.

U tom stadijumu su događaji
počeli

se brzo odvijati.

Pratio ih je odlazak u bolnicu,
prvi u dugoj seriji događaja,

dijagnoza šizofrenije je uslijedila,

a potom, još gore, mučni i
zagađujući osjećaj

beznađa, poniženja i odbačenosti

vezano za mene i moju
budućnosti.

Ali, dok sam bila ohrabrivana
da gledam na glas

ne kao iskustvo, već kao simptom

moj strah i otpornost na njega
su se pojačavali.

Najbitnije, sve to se ispoljilo

agresivno pozicijom nasuprot moje
duše

kao neke vrst fizičkog civilnog
rata,

i na svoj način, to je prouzrokovalo
brojne glasove,

koji su progresivno postajali
neprijateljski i prijeteći.

Beznadežna i očajna, počela
sam se povlačiti

u taj unutarnji košmarni svijet,

u kojem su glasovi bili
predviđeni da postanu

na momente moji goniči
i jedino društvo koje sam slušala.

Govorili smo mi, na primjer,
ako bih poludjela

oni bi mogli mi vratiti

moj prijeđašnji život

i stvorili su mi seriju mučenja
sve čudnijih i čudnijih

neke vrste Herkulovih poslova.

Sve je to počelo polahko,

na primjer, trebalo je da iščupam
tri dlake svoje kose

ali vremenom postajalo je
sve ekstremnije,

dok nisam dobila naredbu
da sebi naudim

sa tačnim spektakularnim
instrukcijama:

"Vidiš onog profesora tamo?

Vidiš li tu čašu vode?

Super, moraš da odeš tamo i da je
istreseš na glavu pred studentima."

Ono što sam zaista uradila,
i ne moram ni da vam kažem,

da mi nije bilo bitno
ni da me profesori poštuju.

Konkretno, razvratni krug straha
izbjegavanja,

nepovjerenja i nerazumjevanja su
se konstituisala

te je to postala bitka u kojoj
sam se osjetila bespomoćno,

i nemoćnom da uspostavim bilo
kakvu vrstu mira ili sklada.

Dvije godine kasnije, degradacija
je dosegla svoj zenit.

Dostigla sam sam vrh repertoara:

zastrašujući glasovi, groteskne vizije,

čudni i nezaustavljivi ushićaji.

Stanje mog mentalnog zdravlja
bilo je iziritirano

diskriminacijom, uvrijedama,

i fizičkom i seksualnom agresijom,

a moj psihijatar mi je rekao:

"Eleanor, bolje bi prošla sa
kancerom,

jer je kancer mnogo lakše
liječiti nego šizofreniju."

Dijagnostikovana sam, drogirana i
odbačena,

a još sam bila mučena od strane
tih glasova

da sam si poželjela izbušiti rupu
u glavi

kako bih izvukla vani.

Danas, kada razmišljam o tom
brodolomu i beznađu tih godina,

čini mi se kao da je neko
umro u tom prostoru

i zbog toga, i neko drugi je
bio spašen.

Slomljena i ukleta osoba je
preuzela to putovanje,

a osoba koja je napusitla bila
je spasilac,

i završila kao osoba

koja mi je suđena da postanem.

Dosta ljudi mi je činila zlo tokom
života

i sjećam se svih njih

ali ta sjećanja blijede i iščezavaju

u poređenju sa ljudima koji su mi
pomogli.

Moji prijatelji koji čuju glasove,

moje kolege i saradnici:

majka koja me nikada nije
napustila,

koja je znala da ću joj doći
jednog dana,

e koja je uvijek bila spremna
da me čeka koliko treba;

doktor koji je sa mnom radio
veoma kratko,

ali koji je je vjerovao još više
da ozdravljenje

nije bilo samo moguće već
neminovno,

i koji je tokom razarajućeg povratka

rekao je mojoj prestrašenoj
porodici: "Ne gubite nadu.

Uvjeren sam da će Eleanor prevazići ovo.

Ponekad, znate, pada snijeg do maja,

ali se ljeto uvijek završava
dolaskom."

14 minuta nije bilo dovoljno

da se skroz zahvalim tim dobrim i
predusretljivim osobama

koji su se borili sa mnom i
za mene

i koji su čekali da me ugoste
na povratku

iz tog slamajućeg i usamljeničkog
mjesta.

Ali zajedno, oni su kreirali mješavinu
hrabrosti,

kreativnosti, integriteta i nepokolebljive
vjere

u ozdravljenju i spajanju mene
slomljene na dijelove.

Imala sam naviku da kažem da su
me ti ljudi spasli,

ali ono što znam sada je da su
oni učinili nešto

mnogo važnije u smislu mogućnosti

da me sačuvaju,

i na čvrst način su mi pomogli
da shvatim nešto

u šta sam uvjiek sumnjala:

da su moji glasovi bili neki
značajni odgovor

na traumatične događaje u mom
životu, posebno događaje iz detinjstva,

i čak iako oni nisu bili
moji neprijatelji,

već neki izvor prosvetljenja, od
razoravajućih emocionalnih problema.

Na početku, bilo je teško povjerovati,

posebno jer su se glasovi pojavljivali
toliko oholo i prijeteće,

takođe prva vitalna etapa

bila je shvatanje da treba izbaciti
metaforički osjećaj

onoga što sam interpretirala
ranije kao bukvalnu istinu.

Na primjer, kada su glasovi pretili
da će napasti moju kuću

naučila sam da ih interpretiram kao
sopstveni osjećaj straha

i nesigurnosti, posebno kao
istinsku nevolju i cilj.

Na početku sam i vjerovala.

Sjećam se, na primjer, jedne noći

sam digla gard ispred sobe svojih
roditelja, kako bih ih zaštitila

od onoga što sam vjerovala da je
istinska prijetnja glasova.

Kada sam imala toliko problema sa
samopovrijeđivanjem,

najveći deo kućnog posuđa je bio sakriven,

povrijeđivala sam se plastičnim
vilicama,

opremom za roštilj, ostala sam
ispred sobe,

dobro naoružana, spremna da krenem
u akciju u slučaju da pokušaju nešto.

U stilu: "Čuvajte se.

Imam plastičnu vilicu!"

Strateški.

Ali kasniji odgovor, dosta korisniji,

bio je da pokušam da dešifrujem
poruku koja se krije iza riječi,

onaj,kada su me glasovi
upozoravali da ne izlazim iz kuće,

mogla sam da im zahvalim što
mi je pažnju privukao

ogroman osjećaj nesigurnosti -

jer da sam ga bila svjesna,
mogla sam učiniti nešto pozitivno -

nastavljajući da ih podstičem,
oni i ja,

da smo bili na sigurnom i da nismo imali
potrebe da se osećamo prestrašenima.

Ja sam sama postavila
granice glasovima,

i počela sam da sarađujem
sa sigurnošću

ostajući respektabilna,
podešavajući sporu brzinu

komunikacije i saradnje

u kojoj smo mogli da naučimo da radimo
zajedno i da pomažemo jedni drugima.

Povodom svega toga, ono što
sam konačno shvatila,

je da svaki glas je bio lično povezan

sa aspektima moje ličnosti,
i da svaki od njih

je prikazivao razarajuće osjećaje
koje nikada nisam imala mogućnosti

da shvatim i prihvatim,

sećanja trauma i seksualnih
uznemiravanja,

bijesa, stida, krivice, manjka
vjere u sebe.

Glasovi su preuzeli ulogu te
patnje,

i dali joj riječi.

Jedno od najvećih otkrića bez
sumnje bio je

premda sam shvatila da su glasovi bili
sve okrutniji i agresivniji,

predstavljajući dijelove mene,

koji su imali duboke rane,

i pri tom su ti glasovi koji

su imali potrebu da se manifestuju
kao najsamilosniji i najpažljiviji.

Treba napomjenuti da sam završila

sa skupljanjem svojih dijelova,

svaki fragment je predstavljen
različitim glasom

koji sam odvajala pomalo od
svojih lijekova,

i vratila sam se psihijatru, ali ovaj put
sa druge strane granice.

10 godina nakon pojavljivanja glasova,
konačno sam dobila diplomu

ovaj put sa najvišom ocjenom
iz psihologije

koju je fakultet ikada dao,
i godinu dana kasnije,

najviši master, koji, recimo,

nije tako loš za ludaču.

Zapravo, jedan od glasova mi je
diktirao odgovore tokom ispita

što se tehnički to može
smatrati varanjem.

(Smijeh)

I da budem iskrena, prijala mi je
njihova pažnja.

Kao što je rekao Oscar Wilde:
Postoji samo jedna stvar na svijetu

koja je gora od toga da budete meta
tračeva, je da to uopšte ne budete.

To vam takođe pomaže da budete
dobri u špijuniranju,

jer možete slušati dva razgovora
paralelno.

Radila sam u službi mentalnog zdravlja,

Držala sam govor na konferencijama,

Objavljivala sam paragrafe u
knjigama i naučne članke

imala sam podršku i nastavila
sam da radim

na važnosti sljedećeg koncepta:

jedno od važnih pitanja u
psihijatriji

ne bi trebalo da bude šta ne valja
kod vas

već više šta vam se dešava.

Tokom svog tog vremena, slušala sam
svoje glasove,

sa kojima sam konačno naučila da
živim u miru i sa poštovanjem

i koji su u zamenu toga predstavljali
mi nadolazeća osjećanja

samilosti, prihvatanja i poštovanja prema
sebi samoj.

Sjećam se tog emotivnog i neobičnog
osjećanja

kada sam podržavala drugu mladu
ženu, mučenuo svojim glasovima

gde sam postala totalno svjesna
po prvi prvcati put

da se nisam osjećala usamljeno

već da sam konačno bila sposobna da
pomognem nekome u takvoj situaciji.

Danas sam veoma ponosna da
učestvujem u"Intervoice"-u,

internacionalnoj organizaciji pokreta
"Hearing Voices"

inicijative inspirisane poslovima
profesora Marius Rommea

i doktora Sandre Escher,

koji pojavljivanje glasova tretira
kao stategiju preživljavanja,

kao zdravu reakciju na lude pojave,

ne kao čudan simtom šizofrenije
koji se mora liječiti,

već kao kompleksno iskustvo,
važno i posebno,

koje se mora istražiti.

Zajedno, mi otkrivamo i označavamo društvo

koje shvata i poštuje one koji
čuju glasove,

koji preuzimaju svoje potrebe,

i koji ih smatraju stanovnicima
cijele zajednice.

Taj tip društva nije samo moguć,

već se uveliko stvara.

Parafraziraću Chavez-a, jednom
kada društvena promjena počne,

ne može se preokrenuti.

Ne možemo poniziti osoba
koja se osjeća ponosno.

Ne možemo suzbiti ljude

koji nemaju straha.

Po mom mišljenju, realizacija
pokreta "Hearing Voices"

podsjeća nas da empatija,
prijateljstvo,

pravda i poštovanje su više
od riječi;

to su ubijeđenja i vjerovanja,

i da uvjerenja mogu promeniti
svijet.

Tokom posljednjih 20 godina,
pokret "Hearing Voices"

stvorio je mrežu slušalaca

u 26 zemalja, na 5 kontinenata,

radeći zajedno kako bi promovisali
dostojanstvo, solidarnost

i autonomizaciju osoba sa
mentalnim poremećajem,

i kako bi stvorili novi jezik i
novu praksu nade,

u centru u kome se nalazi
stabilna vera,

u snazi individue.

Kao što je Peter Levine rekao,
ljudska životinja

je jedinstveno biće

sa instiktivnim kapacitetom
da se bori,

i sa neophodnom intelektualnom snagom
za iskazivanje tog unutarnjeg kapaciteta.

U tom smislu, za članove jednog
društva,

ne postoji veća čast ili privliegija,

od olakšanja nečijeg procesa
ozdravljenja,

da mu se ispovedi, da
ga podrži,

podijeli bol od koje osoba
pati,

i pruži mu nadu za ozdravljenje.

takođe, za one koji su preživjeli
poremećaj i nedaće

setimo se da nismo u obavezi
da živimo živote

zauvjek određen destruktivnim
stvarima koje nam se dešavaju.

Jedinstveni smo. Nezamenljivi.

Ono što se nalazi u nama ne bi
se moglo nikada kolonizovati,

deformisati ili oduzeti.

Svjetlo je uvijek na kraju
tunela.

Kao što mi je jedan sjajan
doktor rekao jednom prilikom,

"Ne govorite mi šta su drugi rekli o vama.

Pričajte mi o sebi."

Hvala vam.

(Pljesak)