Dan kada sam napustila kuću po prvi put da bih otišla na fakultet, bio je sunčan, pun nade i optimizma Bila sam dobar učenik u školi. Očekivalo se mnogo od mene, i sa slavljem sam počela svoj studentski život sa magistarskim studijama, zabavama, životom pod punim gasom. Izgled može,naravno, da zavara, i u nekim količinama, ta vatrena,energična ličnost, koja je pratila magistarske studije i živjela pod punim gasom, bila je fasada prilično dobro ubjedljiva i dobro namjenjena. Ispod maske,ja sam istinski bila nesretna, nedostajala mi je sigurnost i bila sam totalno prestrašena - od drugih ljudi, od budućnosti, poraza, i praznine koju sam osjećala u sebi. Ali sam je to osjećanje krila, i na prvi pogled izgledala sam kao neko ko je mogao da ispuni velike nade i velike ambicije. Ta fantazija neosetljivosti bila je toliko kompleksna da sam prevarila samu sebe, i od kada je prvi semestar završen, a drugi počeo niko nije mogao da pretpostavi šta će se dogoditi. Napustila sam seminar kada je počeo, prepuštena pretrazi po svojoj torbi, kao što sam i ranije ponekad radila, kad sam odjednom čula glas koji šapuće: "Napušta salu." Gledala sam oko sebe, nije bilo nikoga ali čistoća i jasnost komentara je svakako postojala. Uznemirena, ispustila sam knjige na stepenice i otrčala kući a glas se vratio. "Ona otvara vrata." To je bio početak. Glas se vratio. I glas je nastavio danima i nedeljama, sve više i više pričajući sve šta sam radila u trećem licu. "Ide u biblioteku." "ide na čas." Bio je neutralan, nezaustavljiv, čak na trenutke, čudno prijateljski i uvjerujući, iako sam primijetila da je taj smirujući ton ponekad bio usitnjen, i da je reflektirao moja osobne neiskazane osjećaje. Također, na primjer, kada bih bila bijesna i kada bih morala to kriti, ono što se često javljalo, jer sam bila profesionalac u prikrivanju osjećaja, tako da je glas zvučao frustrirano. Inače, nije bio ni opak i uzrujavajući iako je u to vrijeme bilo jasno da je on imao nešto da mi kaže o mojim osjećajima posebno osjećajima koji su bili daleki i nepristupačni. Dakle, napravila sam fatalnu pogrešku, pričajući o glasu prijateljici: Bila je prestravljena. Suptilan proces uslovljavanja je počeo, činjenica da obični ljudi ne čuju glas, dok ga ja čujem, pokazuje da nešto ne valja. Strah i nepovjenje je bilo zarazno. Iznenada, glas nije više djelovao benigno, i dok je moja prijateljica insistirala da konsultujem doktora, prilagodila sam se tome, a otkriće toga je bila druga pogreška. Provodila sam neko vreme objašnjavajući doktoru opšte prakse na fakultetu da sam kao istinski problem osećala: nervoza, slabo pouzdanje u sebe, strah od budućnosti, ali sam samo primijetila pristojnu indiferentnost do momenta kada sam pomenula glas, kada je ispustio svoju olovku, napravio je začuđujuću facu, i počeo da me ispituje Da budem iskrena, trebala sam pomoć i kada se zainteresovao za moj slučaj, počela sam mu pričati o mom stranom komentatoru. Uvijek sam željela da je u tom momentu glas rekao: "Ona sama sebi kopa grob." Uputili su me psihijatru, koji je također shvatio negativnu stranu glasa, i interpretirao je logično sve što sam govorila aludirajući na prizmu skrivene ludosti. Na primjer, bila sam član uredničkog tima studentske TV stanice koja je prenosila novosti i informacije o fakultetu i tokom jedne posjete doktoru koja se odužila, rekla sam mu: "Oprostite, doktore, ali moram ići. Prezentujem novosti u 6 sati." U mom zdravstvenom kartonu pisalo je da se Eleonora pretvara da je voditelj vijesti. U tom stadijumu su događaji počeli se brzo odvijati. Pratio ih je odlazak u bolnicu, prvi u dugoj seriji događaja, dijagnoza šizofrenije je uslijedila, a potom, još gore, mučni i zagađujući osjećaj beznađa, poniženja i odbačenosti vezano za mene i moju budućnosti. Ali, dok sam bila ohrabrivana da gledam na glas ne kao iskustvo, već kao simptom moj strah i otpornost na njega su se pojačavali. Najbitnije, sve to se ispoljilo agresivno pozicijom nasuprot moje duše kao neke vrst fizičkog civilnog rata, i na svoj način, to je prouzrokovalo brojne glasove, koji su progresivno postajali neprijateljski i prijeteći. Beznadežna i očajna, počela sam se povlačiti u taj unutarnji košmarni svijet, u kojem su glasovi bili predviđeni da postanu na momente moji goniči i jedino društvo koje sam slušala. Govorili smo mi, na primjer, ako bih poludjela oni bi mogli mi vratiti moj prijeđašnji život i stvorili su mi seriju mučenja sve čudnijih i čudnijih neke vrste Herkulovih poslova. Sve je to počelo polahko, na primjer, trebalo je da iščupam tri dlake svoje kose ali vremenom postajalo je sve ekstremnije, dok nisam dobila naredbu da sebi naudim sa tačnim spektakularnim instrukcijama: "Vidiš onog profesora tamo? Vidiš li tu čašu vode? Super, moraš da odeš tamo i da je istreseš na glavu pred studentima." Ono što sam zaista uradila, i ne moram ni da vam kažem, da mi nije bilo bitno ni da me profesori poštuju. Konkretno, razvratni krug straha izbjegavanja, nepovjerenja i nerazumjevanja su se konstituisala te je to postala bitka u kojoj sam se osjetila bespomoćno, i nemoćnom da uspostavim bilo kakvu vrstu mira ili sklada. Dvije godine kasnije, degradacija je dosegla svoj zenit. Dostigla sam sam vrh repertoara: zastrašujući glasovi, groteskne vizije, čudni i nezaustavljivi ushićaji. Stanje mog mentalnog zdravlja bilo je iziritirano diskriminacijom, uvrijedama, i fizičkom i seksualnom agresijom, a moj psihijatar mi je rekao: "Eleanor, bolje bi prošla sa kancerom, jer je kancer mnogo lakše liječiti nego šizofreniju." Dijagnostikovana sam, drogirana i odbačena, a još sam bila mučena od strane tih glasova da sam si poželjela izbušiti rupu u glavi kako bih izvukla vani. Danas, kada razmišljam o tom brodolomu i beznađu tih godina, čini mi se kao da je neko umro u tom prostoru i zbog toga, i neko drugi je bio spašen. Slomljena i ukleta osoba je preuzela to putovanje, a osoba koja je napusitla bila je spasilac, i završila kao osoba koja mi je suđena da postanem. Dosta ljudi mi je činila zlo tokom života i sjećam se svih njih ali ta sjećanja blijede i iščezavaju u poređenju sa ljudima koji su mi pomogli. Moji prijatelji koji čuju glasove, moje kolege i saradnici: majka koja me nikada nije napustila, koja je znala da ću joj doći jednog dana, e koja je uvijek bila spremna da me čeka koliko treba; doktor koji je sa mnom radio veoma kratko, ali koji je je vjerovao još više da ozdravljenje nije bilo samo moguće već neminovno, i koji je tokom razarajućeg povratka rekao je mojoj prestrašenoj porodici: "Ne gubite nadu. Uvjeren sam da će Eleanor prevazići ovo. Ponekad, znate, pada snijeg do maja, ali se ljeto uvijek završava dolaskom." 14 minuta nije bilo dovoljno da se skroz zahvalim tim dobrim i predusretljivim osobama koji su se borili sa mnom i za mene i koji su čekali da me ugoste na povratku iz tog slamajućeg i usamljeničkog mjesta. Ali zajedno, oni su kreirali mješavinu hrabrosti, kreativnosti, integriteta i nepokolebljive vjere u ozdravljenju i spajanju mene slomljene na dijelove. Imala sam naviku da kažem da su me ti ljudi spasli, ali ono što znam sada je da su oni učinili nešto mnogo važnije u smislu mogućnosti da me sačuvaju, i na čvrst način su mi pomogli da shvatim nešto u šta sam uvjiek sumnjala: da su moji glasovi bili neki značajni odgovor na traumatične događaje u mom životu, posebno događaje iz detinjstva, i čak iako oni nisu bili moji neprijatelji, već neki izvor prosvetljenja, od razoravajućih emocionalnih problema. Na početku, bilo je teško povjerovati, posebno jer su se glasovi pojavljivali toliko oholo i prijeteće, takođe prva vitalna etapa bila je shvatanje da treba izbaciti metaforički osjećaj onoga što sam interpretirala ranije kao bukvalnu istinu. Na primjer, kada su glasovi pretili da će napasti moju kuću naučila sam da ih interpretiram kao sopstveni osjećaj straha i nesigurnosti, posebno kao istinsku nevolju i cilj. Na početku sam i vjerovala. Sjećam se, na primjer, jedne noći sam digla gard ispred sobe svojih roditelja, kako bih ih zaštitila od onoga što sam vjerovala da je istinska prijetnja glasova. Kada sam imala toliko problema sa samopovrijeđivanjem, najveći deo kućnog posuđa je bio sakriven, povrijeđivala sam se plastičnim vilicama, opremom za roštilj, ostala sam ispred sobe, dobro naoružana, spremna da krenem u akciju u slučaju da pokušaju nešto. U stilu: "Čuvajte se. Imam plastičnu vilicu!" Strateški. Ali kasniji odgovor, dosta korisniji, bio je da pokušam da dešifrujem poruku koja se krije iza riječi, onaj,kada su me glasovi upozoravali da ne izlazim iz kuće, mogla sam da im zahvalim što mi je pažnju privukao ogroman osjećaj nesigurnosti - jer da sam ga bila svjesna, mogla sam učiniti nešto pozitivno - nastavljajući da ih podstičem, oni i ja, da smo bili na sigurnom i da nismo imali potrebe da se osećamo prestrašenima. Ja sam sama postavila granice glasovima, i počela sam da sarađujem sa sigurnošću ostajući respektabilna, podešavajući sporu brzinu komunikacije i saradnje u kojoj smo mogli da naučimo da radimo zajedno i da pomažemo jedni drugima. Povodom svega toga, ono što sam konačno shvatila, je da svaki glas je bio lično povezan sa aspektima moje ličnosti, i da svaki od njih je prikazivao razarajuće osjećaje koje nikada nisam imala mogućnosti da shvatim i prihvatim, sećanja trauma i seksualnih uznemiravanja, bijesa, stida, krivice, manjka vjere u sebe. Glasovi su preuzeli ulogu te patnje, i dali joj riječi. Jedno od najvećih otkrića bez sumnje bio je premda sam shvatila da su glasovi bili sve okrutniji i agresivniji, predstavljajući dijelove mene, koji su imali duboke rane, i pri tom su ti glasovi koji su imali potrebu da se manifestuju kao najsamilosniji i najpažljiviji. Treba napomjenuti da sam završila sa skupljanjem svojih dijelova, svaki fragment je predstavljen različitim glasom koji sam odvajala pomalo od svojih lijekova, i vratila sam se psihijatru, ali ovaj put sa druge strane granice. 10 godina nakon pojavljivanja glasova, konačno sam dobila diplomu ovaj put sa najvišom ocjenom iz psihologije koju je fakultet ikada dao, i godinu dana kasnije, najviši master, koji, recimo, nije tako loš za ludaču. Zapravo, jedan od glasova mi je diktirao odgovore tokom ispita što se tehnički to može smatrati varanjem. (Smijeh) I da budem iskrena, prijala mi je njihova pažnja. Kao što je rekao Oscar Wilde: Postoji samo jedna stvar na svijetu koja je gora od toga da budete meta tračeva, je da to uopšte ne budete. To vam takođe pomaže da budete dobri u špijuniranju, jer možete slušati dva razgovora paralelno. Radila sam u službi mentalnog zdravlja, Držala sam govor na konferencijama, Objavljivala sam paragrafe u knjigama i naučne članke imala sam podršku i nastavila sam da radim na važnosti sljedećeg koncepta: jedno od važnih pitanja u psihijatriji ne bi trebalo da bude šta ne valja kod vas već više šta vam se dešava. Tokom svog tog vremena, slušala sam svoje glasove, sa kojima sam konačno naučila da živim u miru i sa poštovanjem i koji su u zamenu toga predstavljali mi nadolazeća osjećanja samilosti, prihvatanja i poštovanja prema sebi samoj. Sjećam se tog emotivnog i neobičnog osjećanja kada sam podržavala drugu mladu ženu, mučenuo svojim glasovima gde sam postala totalno svjesna po prvi prvcati put da se nisam osjećala usamljeno već da sam konačno bila sposobna da pomognem nekome u takvoj situaciji. Danas sam veoma ponosna da učestvujem u"Intervoice"-u, internacionalnoj organizaciji pokreta "Hearing Voices" inicijative inspirisane poslovima profesora Marius Rommea i doktora Sandre Escher, koji pojavljivanje glasova tretira kao stategiju preživljavanja, kao zdravu reakciju na lude pojave, ne kao čudan simtom šizofrenije koji se mora liječiti, već kao kompleksno iskustvo, važno i posebno, koje se mora istražiti. Zajedno, mi otkrivamo i označavamo društvo koje shvata i poštuje one koji čuju glasove, koji preuzimaju svoje potrebe, i koji ih smatraju stanovnicima cijele zajednice. Taj tip društva nije samo moguć, već se uveliko stvara. Parafraziraću Chavez-a, jednom kada društvena promjena počne, ne može se preokrenuti. Ne možemo poniziti osoba koja se osjeća ponosno. Ne možemo suzbiti ljude koji nemaju straha. Po mom mišljenju, realizacija pokreta "Hearing Voices" podsjeća nas da empatija, prijateljstvo, pravda i poštovanje su više od riječi; to su ubijeđenja i vjerovanja, i da uvjerenja mogu promeniti svijet. Tokom posljednjih 20 godina, pokret "Hearing Voices" stvorio je mrežu slušalaca u 26 zemalja, na 5 kontinenata, radeći zajedno kako bi promovisali dostojanstvo, solidarnost i autonomizaciju osoba sa mentalnim poremećajem, i kako bi stvorili novi jezik i novu praksu nade, u centru u kome se nalazi stabilna vera, u snazi individue. Kao što je Peter Levine rekao, ljudska životinja je jedinstveno biće sa instiktivnim kapacitetom da se bori, i sa neophodnom intelektualnom snagom za iskazivanje tog unutarnjeg kapaciteta. U tom smislu, za članove jednog društva, ne postoji veća čast ili privliegija, od olakšanja nečijeg procesa ozdravljenja, da mu se ispovedi, da ga podrži, podijeli bol od koje osoba pati, i pruži mu nadu za ozdravljenje. takođe, za one koji su preživjeli poremećaj i nedaće setimo se da nismo u obavezi da živimo živote zauvjek određen destruktivnim stvarima koje nam se dešavaju. Jedinstveni smo. Nezamenljivi. Ono što se nalazi u nama ne bi se moglo nikada kolonizovati, deformisati ili oduzeti. Svjetlo je uvijek na kraju tunela. Kao što mi je jedan sjajan doktor rekao jednom prilikom, "Ne govorite mi šta su drugi rekli o vama. Pričajte mi o sebi." Hvala vam. (Pljesak)