Scilla Elworthy: Borba nenasiljem

Kako se nositi s nasilnikom bez da i mi postanemo takvi? U ovom mudrom i nadahnutom govoru, mirovna aktivistica Scilla Elworthy skicira nam vještine koje, kao nacije i individualci, trebamo kako bismo se borili protiv ekstremne sile ne koristeći silu zauzvrat. Kako bi odgovorila na pitanja zašto i kako nenasilje funkcionira, poziva se na povijesne heroje -- Aung San Suu Kyi, Mahatmu Gandhija i Nelson Mandelu -- kao i osobne filozofije koje su pokretale i davale snagu njihovim mirnim prosvjedima. (Snimljeno na TEDxExeteru.)

Kroz pola stoljeća pokušaja da pomognem u sprječavanju ratova,

jedno me pitanje nikako ne napušta:

Kako se nositi s ekstremnim nasiljem

bez uporabe sile?

Kada ste suočeni s brutalnošću,

bio to sukob djeteta s nasilnikom na igralištu

ili nasilje u obitelji --

ili, kao danas na ulicama Sirije,

suočavanje s tenkovima i granatama,

što je najučinkovitija stvar koju možemo napraviti?

Uzvratiti? Predati se?

Koristiti još sile?

Ovo pitanje: "Kako da se nosim s nasilnikom

a da i ja zauzvrat ne postanem takva?"

mučilo me otkako sam bila dijete.

Sjećam se da sam imala oko 13 godina

i bila prikovana za crno-bijeli televizor u dnevnoj sobi mojih roditelja

kada su sovjetski tenkovi nahrupili u Budimpeštu,

a djeca, ne toliko starija od mene,

bacala su se na tenkove

koji su ih pokosili.

Pojurila sam uz stepenice i počela se pakirati.

Moja je majka došla gore i rekla: "Što to, zaboga, radiš?"

Ja sam joj odgovorila: "Idem u Budimpeštu."

A ona je rekla: "Zašto, zaboga?"

Uzvratila sam: "Djeca tamo pogibaju.

Nešto se užasno događa"

Ona je rekla: "Ne budi smiješna."

A ja sam počela plakati.

Shvatila je i rekla:

"U redu, vidim da je ozbiljno.

Premlada si da pomogneš.

Treba ti obuka. Ja ću ti pomoći.

Samo raspremi taj kovčeg."

Prošla sam nešto obuke

i otišla u Afriku gdje sam radila kroz većinu svojih 20ih godina.

No shvatila sam da ono što zbilja trebam znati

ne mogu dobiti obukom.

Željela sam razumjeti

kako nasilje, kako ugnjetavanje funkcionira.

Ono što sam otkrila je sljedeće:

Nasilnici koriste nasilje na tri načina.

Koriste političko nasilje kako bi zastrašili,

fizičko nasilje kako bi terorizirali

i psihičko ili emocionalno nasilje kako bi nekoga oslabili.

Vrlo rijetko i u vrlo malo slučajeva

pomaže koristiti još sile.

Nelson Mandela završio je u zatvoru vjerujući u nasilje

i, 27 godina kasnije,

on i njegove kolege

polako su i pažljivo

brusili vještine, nevjerojatne vještine koje su trebali

kako bi jednu od najpokvarenijih vlada svijeta

pretvorili u demokraciju.

Učinili su to u potpunoj predanosti nenasilju.

Shvatili su da ne vrijedi koristiti silu

protiv sile.

Što onda funkcionira?

Tijekom vremena, skupila sam pola tuceta metoda

koje rade -- naravno, postoji ih puno više --

koje rade i koje su učinkovite.

Prva je ta

da se promjena koja se mora dogoditi,

mora se dogoditi ovdje, u meni.

Upravo je moj odgovor, moj stav prema ugnjetavanju

ono nad čime imam kontrolu

i u vezi čega nešto mogu učiniti.

A ono što trebam razviti jest samospoznaja kako bih to učinila.

To znači da moram znati što me pokreće,

kada gubim snagu,

koje su moje loše strane,

gdje su mi slabe točke.

Kada se predajem?

Za što ću se zauzeti?

A meditacija ili samospoznaja

je jedan od načina -- opet, ne i jedini --

jedan je od načina

da skupimo ovu vrstu unutarnje snage.

Moja junakinja u ovom slučaju -- poput Satisheve --

je Aung San Suu Kyi iz Burme.

Vodila je grupu studenata na

protestu na ulicama Rangoona.

Zašli su za jedan ugao i suočili se s redom strojnica.

Ona je odmah shvatila

da su vojnici, kojima su se prsti tresli na okidaču,

bili uplašeni više od pobunjenih studenata iza nje.

No rekla je studentima da sjednu.

Istupila je s takvom smirenošću i jasnoćom,

s takvim nedostatkom straha,

da je mogla prići prvoj strojnici,

staviti dlan na nju i spustiti ju.

I nitko nije ubijen.

To je ono što kontrola straha može učiniti --

ne samo pred strojnicama,

već i ako svjedočite obračunu noževima na ulici.

No moramo vježbati.

Što s našim strahom?

Ja imam jednu mantru.

Moj se strah deblja

od energije kojom ga hranim.

Ako se jako udeblja,

vjerojatno će se i ostvariti.

Svi znamo za taj sindrom u tri ujutro

kada vas nešto oko čega ste se brinuli probudi --

vidim da vas puno --

i sat se vremena prevrćete,

sve vam je gore,

i do 4 vas je sata za jastuk prikovalo

ovoliko čudovište.

Jedino što možete napraviti

je ustati se, napraviti šalicu čaja

i posjesti strah pored sebe poput djeteta.

Vi ste odrasla osoba.

Strah je dijete.

Razgovarajte sa strahom

i pitajte ga što želi, što treba.

Kako se ovo može popraviti?

Kako se dijete može osjećati snažnijim?

I tako napravite plan.

Kažete: "U redu, sada se vraćamo na spavanje.

U pola osam se ustajemo i to je ono što ćemo napraviti."

Imala sam jednu od ovih situacija u nedjelju --

paralizirana strahom od nastupa pred vama.

(Smijeh)

Stoga sam to učinila.

Ustala sam se, napravila čaj, razgovarala sa strahom, sve to,

i ovdje sam -- još uvijek paralizirana, ali ovdje sam.

(Pljesak)

To je, dakle, strah. Što s bijesom?

Gdje god ima nepravde, ima i bijesa.

No bijes je poput benzina,

ako ga raspršite i netko zapali šibicu,

dobit ćete pakao.

No bijes kao pokretač -- unutar motora -- je moćan.

Ako svoj bijes smjestimo unutar motora,

on nas može tjerati naprijed,

može nam pomoći u teškim trenucima

i dati nam pravu unutarnju snagu.

To sam naučila radeći s ljudima

koji rade na politici nuklearnog oružja.

Jer na početku sam bila toliko uvrijeđena

opasnostima kojima su nas izlagali

da sam se samo htjela svađati, optuživati i okriviti ih.

Potpuno bezuspješno.

Kako bismo razvili dijalog za promjenu,

moramo se nositi s našim bijesom.

U redu je da se ljutite na stvar --

u ovom slučaju nuklearno oružje --

no beznadno je ljutiti se na čovjeka.

Oni su ljudska bića baš poput nas.

I rade ono što misle da je najbolje.

Upravo je to osnova na kojoj trebamo temeljiti razgovor s njima.

To je, dakle, treće - bijes.

I dovodi me do ozbiljnosti

onoga što se zbiva, ili onoga što se meni čini da se zbiva

danas u svijetu,

a to je da je posljednjim stoljećem vladala analitička moć.

Još uvijek su vlade govorile ljudima što da rade.

U ovom se stoljeću dogodila promjena.

Moć postaje sintetička.

Nešto poput gljiva koje probijaju beton.

Ljudi se združuju s ljudima, kako je Bundy upravo rekao, kilometrima daleko

kako bi potaknuli promjenu.

U Peace Directu su vrlo rano uočili

da lokalni ljudi u područjima velikog konflikta

znaju što učiniti.

Najbolje znaju što učiniti.

Tako ih Peace Direct u tome podržava.

A ono što rade jest

demobiliziranje milicija,

ponovna izgradnja ekonomija,

ponovno naseljavanje izbjeglica,

pa čak i oslobađanje dječjih vojnika.

Moraju riskirati svoje živote gotovo svaki dan

kako bi to činili.

Ono što su shvatili jest

da uporaba nasilja u situacijama u kojima djeluju

je ne samo manje humana,

već i manje učinkovita

od korištenja metoda koje ljude spajaju s ljudima, koje izgrađuju.

Mislim da vojska SAD-a

napokon počinje to shvaćati.

Sve do sada, njihova je protuteroristička politika

bila da gotovo pod bilo koju cijenu ubiju pobunjenike,

a ako se civili nađu na putu,

to se vodi kao "kolateralna šteta".

To je tako grozno i ponižavajuće

za populaciju Afganistana

da čini regrutaciju za al-Qaidu vrlo lakom,

budući da su ljudi toliko zgroženi, na primjer,

paljenjem Kurana.

Dakle, obuka trupa mora se promijeniti.

I mislim da postoje naznake da se počinje mijenjati.

Britanska vojska uvijek je u ovome bila puno bolja.

No postoji jedan divan primjer koji bi mogli slijediti,

a to je briljantni američki potpukovnik

imena Chris Hughes.

Vodio je svoje vojnike niz ulice Najafa --

u Iraku --

i odjednom su se ljudi počeli slijevati iz kuća s obje strane ulice,

urlajući, vičući, nevjerojatno bijesni,

i opkolili su te vrlo mlade vojnike koji su bili potpuno prestravljeni,

nisu znali što se događa, nisu razumjeli arapski.

Chris Hughes ušetao je usred gomile sa svojim

oružjem iznad glave, držeći ga uperenim prema tlu

i rekao: "Kleknite".

I ti ogromni vojnici,

sa svojim ruksacima i u zaštitnoj opremi,

spustili su se na zemlju.

Nastupila je potpuna tišina.

Nakon otprilike dvije minute,

svi su se razmaknuli i otišli kućama.

Za mene je to mudrost na djelu.

U tom trenutku, to je ono što je učinio.

I to se sada svugdje događa.

Ne vjerujete mi?

Jeste li se zapitali

kako i zašto su se tolike diktature raspale

u zadnjih 30 godina?

Diktature u Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj,

Estoniji, Latviji, Litvi,

Maliju, Madagaskaru,

Poljskoj, Filipinima,

Srbiji, Sloveniji, mogla bih nastaviti,

i sada Tunisu i Egiptu.

I to se nije dogodilo samo od sebe.

Puno je toga zahvaljujući knjizi

koju je napisao osamdesetogodišnjak iz Bostona, Gene Sharp.

On je napisao knjigu naziva "Od diktature do demokracije"

u kojoj predstavlja 81 metodologiju za nenasilan otpor.

Prevedena je na 26 jezika.

Proširila se svijetom.

Koriste ju mladi i stariji ljudi posvuda,

jer funkcionira i učinkovita je.

To je ono što mi daje nadu --

ne samo nadu, to je ono zbog čega se trenutno osjećam vrlo optimistično.

Jer ljudska bića napokon počinju shvaćati.

Dobivamo praktične, izvedive metodologije kao

odgovor na moje pitanje:

Kako da se nosimo s nasilnikom bez da i mi postanemo takvi?

Koristimo onakve vještine kakve sam skicirala:

unutarnju snagu -- razvoj unutarnje snage -- kroz samospoznaju,

prepoznavanje i suradnju s našim strahom,

korištenje bijesa kao goriva,

suradnju s drugima,

povezivanje s drugima,

hrabrost,

i najvažnije, predanost aktivnome nenasilju.

Nije da samo vjerujem u nenasilje.

Ne moram vjerovati u njega.

Posvuda vidim dokaze njegove učinkovitosti.

I vidim da mi, obični ljudi,

možemo raditi ono što su Aung San Suu Kyi, Gandhi i Mandela napravili.

Možemo stati na kraj

najkrvavijem stoljeću kojemu je čovječanstvo ikada svjedočilo.

Možemo se organizirati da prevladamo ugnjetavanje

otvarajući svoja srca,

kao i ojačavajući ovu nevjerojatnu odlučnost.

Ta otvorenost srca upravo je ono što sam iskusila

u cijeloj organizaciji ovog skupa otkako sam jučer došla ovdje.

Hvala.

(Pljesak)