Zašto se moramo suočiti s bolnim dijelovima američke povijesti

Kako bi u SAD-u krenuli naprijed, moramo pogledati unatrag i suočiti se s teškom povijesti koja je oblikovala široko raširenu nejednakost. Ponovno posjećujući važan, često previđen dio prošlosti, Hasan Kwame Jeffries ističe potrebu krojenja povijesnog konteksta, bez obzira koliko bio bolan, kako bismo razumjeli moderno društvo te kako bismo omeli kontinuitet nepravde prema marginaliziranim zajednicama.

Ne tako davno,

dobio sam pozivnicu

da provedem par dana u
povijesnoj kući Jamesa Madisona.

James Madison je, naravno,

bio četvrti predsjednik SAD-a,

otac Ustava,

arhitekt Povelje o pravima.

Kao povjesničar

bio sam vrlo uzbuđen što
ću otići na to povijesno mjesto

zato što razumijem i
cijenim moć mjesta.

Madison je svoj posjed nazvao Montpelier.

I Montpelier je apsolutno predivan.

On je nekoliko tisuća hektara brdašaca,

poljoprivrednog zemljišta i šume

s apsolutno predivnim pogledom
na planine Blue Ridge.

Ali to je uznemirujuća ljepota

jer je Montpelier također bio
i robovski radni kamp.

Vidite, James Madison je porobio
više od 100 ljudi

tijekom svog života.

I nikada nije oslobodio nikoga,

čak niti kada je umirao.

Središte Montpeliera je
Madisonova rezidencija.

Tamo je James Madison odrastao,

tamo se vratio nakon
svojeg predsjednikovanja

i tamo je naposljetku preminuo.

A središte Madisonove rezidencije
je njegova knjižnica.

Soba na drugom katu

gdje je Madison smislio i konceptualizirao
Povelju o pravima.

Kada sam prvi put bio u posjetu,

direktor edukacije Christian Cotz,

"cool" bijelac,

(Smijeh)

me gotovo odmah odveo u knjižnicu.

Bilo je nevjerojatno moći
stajati na tom mjestu

gdje se dogodio toliko važan
trenutak američke povijesti.

Ali tada, nakon par trenutaka tamo,

Christian me zapravo odveo dolje,
u podrume rezidencije.

U podrumima rezidencije su

zarobljeni Afroamerikanci,
koji su rukovodili kućom,

provodili najviše vremena.

Tamo su postavljali novu izložbu
o ropstvu u Americi.

I dok smo bili tamo,

Christian me naveo da učinim
nešto što mi se učinilo malo neobičnim.

Rekao mi je da svoju ruku

stavim na cigleni zid podruma
i da je povučem po njemu

dok ne osjetim otisak
ili greben na cigli.

Gledajte,

namjeravao sam ostati na ovoj
bivšoj plantaži robova

par dana,

tako da nisam htio uznemiriti bijelce.

(Smijeh)

Zato što sam nakon što završi

htio biti u mogućnosti otići.

(Smijeh)

Ali dok sam povlačio ruku
po zidovima podruma,

nisam si mogao pomoći
da ne mislim o svojim kćerima,

posebice o najmlađoj

kojoj je tada bilo samo
dvije ili tri godine,

jer bi ona svaki put kada
bi izletila iz auta

svoju ruku povlačila po vanjštini,

što je apsolutno odvratno.

I tada,

tada, ukoliko nisam
do nje stigao na vrijeme,

ona bi svoje prste stavila u usta

što me totalno izluđivalo.

To je nešto o čemu razmišljam
dok bih trebao biti povjesničar.

(Smijeh)

Ali tada sam zbilja osjetio
te otiske na cigli.

Osjetio sam te grebene na cigli.

I treba samo sekunda
da shvatite što je to.

To su

otisci malenih ruku.

Zato što su svu ciglu na
imanju Jamesa Madisona

napravila porobljena djeca.

I tada sam shvatio

da knjižnica,

u kojoj je James Madison zamislio
i konceptualizirao Povelju u pravima,

leži na temeljima od cigle

koju su napravila djeca koju je porobio.

I to je teška povijest.

To je teška povijest jer je
teško zamisliti

tu vrstu nehumanosti

koja vodi do toga da netko porobi djecu

kako bi mu pravila cigle za
njegov komfor i ugodu.

To je teška povijest

jer je teško govoriti o nasilju ropstva,

o premlaćivanjima, bičevanjima, otmicama,

nasilnim razdvajanjima obitelji.

To je teška povijest jer je teško
podučavati o bjelačkoj nadmoći,

što je ideologija koja opravdava ropstvo.

Tako da radije nego da se
suočimo s teškom povijesti,

mi je izbjegavamo.

Ponekad to znači jednostavno
izmišljanje stvari.

Ne mogu vam ni reći koliko sam puta
čuo ljude da kažu

da su prava država bila primarni uzrok
Građanskog rata.

To bi zapravo bilo iznenađujuće

ljudima koji su se borili u tom ratu.

(Smijeh)

Ponekad pokušavamo
racionalizirati tešku povijest.

Kada ljudi posjete Montpelier,

a kada kažem "ljudi",
trenutno mislim na bijelce,

kada posjete Montpelier

i nauče o Madisonovim porobljenim ljudima,

često pitaju:

"Ali, nije li on bio dobar gospodar?"

"Dobar gospodar?"

ne postoji nešto kao dobar gospodar.

Postoji samo loš i lošiji.

Ponekad

se jednostavno pretvaramo
da se povijest nije dogodila.

Ne mogu vam ni reći koliko sam puta
čuo ljude da kažu:

"Teško je zamisliti da ropstvo
postoji izvan plantaža na Jugu".

Ne, nije.

Ropstvo je postajalo u svakoj
američkoj koloniji,

ropstvo je postojalo u mojoj
rodnoj državi New York

i to 50 godina nakon Američke revolucije.

Dakle, zašto to činimo?

Zašto se izbjegavamo suočiti
s teškom povijesti?

Književni izvođač i edukator Regie Gibson

je bio u pravu kada je rekao

da je naš problem kao Amerikanaca
to da zapravo mrzimo povijest.

Ono što volimo

je nostalgija.

Nostalgija.

Volimo priče o prošlosti

koja nas čine komotnima u sadašnjosti.

Ali ne možemo to nastaviti raditi.

George Santayana,
španjolski pisac i filozof,

rekao je da su oni koji
ne mogu zapamtiti povijest

osuđeni ponavljati je.

Kao povjesničar često
razmišljam o ovoj izjavi

i ona se ustvari odnosi na nas u Americi.

Ali na neki način i ne.

Zato što je svojstveni dio ove izjave

shvaćanje da smo u nekom trenutku

prestali činiti stvari

koje su stvorile nejednakost u prvom redu.

Ali kruta stvarnost jest,

da nismo.

Uzmite za primjer rasni jaz u bogatstvu.

Bogatstvo se generira akumuliranjem
resursa u jednoj generaciji

i njihovim transferom na
sljedeću generaciju.

Medijalna vrijednost bogatstva
bijelih kućanstava

je 147 000 dolara.

Medijalna vrijednost bogatstva
crnih kućanstava

je 4 000 dolara.

Kako objašnjavate ovaj rastući jaz?

Teška povijest.

Moj pra-pradjed je rođen u ropstvu

u Okrugu Jasper u Georgiji 1850-ih.

Dok je bio u ropstvu, nije mu bilo
dozvoljeno ništa akumulirati

i nije bio ničime emancipiran.

Nikada nije dobio kompenzaciju za
cigle koje je napravio.

Moj pradjed je također rođen u
Okrugu Jasper u Georgiji 1870-ih

i on je zapravo uspio akumulirati
lijepi komad zemlje.

Ali tada mu je 1910-ih
Jim Crow oduzeo tu zemlju.

Tada mu je Jim Crow oduzeo i život.

Moj djed Leonard Jeffries Stariji

je rođen u Georgiji,

ali mu tamo nije preostalo ništa

pa je zapravo odrastao u
Newarku u New Jerseyju.

Proveo je većinu života radeći kao domar.

Radna diskriminacija, segregirano
obrazovanje i uskraćivanje usluga

sprječavali su ga da se ikada
probije u srednju klasu.

I tako kada je ranih 1990-ih preminuo,

nije ostavio dvojici sinova

ništa osim police životnog osiguranja

koja je bila jedva dovoljna da
pokrije troškove njegovog pogreba.

Moji roditelji, oboje socijalni radnici,

zapravo su uspjeli kupiti dom

u dijelu Brooklyna Crow Heights
u New Yorku 1980. godine

za 55 000 dolara.

U to vrijeme je Crown Heights
bio većinski crni kvart

i bilo je na neki način teško.

Moj brat i ja smo često išli na spavanje,

tijekom 1985-ih,

slušajući pucnjeve.

Ali moji roditelji su nas štitili

i moji roditelji su također
zadržali taj dom.

Četrdeset godina.

I još uvijek su tamo.

Ali nešto suštinski američko se dogodilo

prije otprilike 20 godina.

Prije otprilike 20 godina

otišli su na spavanje jedne
noći u crnom kvartu

i sljedeće su se jutro probudili

u bijelom kvartu.

(Smijeh)

Kao rezultat gentrifikacije,

ne samo da su svi njihovi
susjedi misteriozno nestali,

nego je i vrijednost njihovog doma

drastično porasla.

Tako da je taj dom koji su
kupili za 55 000 dolara,

uz kamate od 29 %, usput,

sada vrijedio 30 puta
više nego su ga platili.

Trideset puta.

Izračunajte sa mnom.

To je 55 000 puta 30, puno nula -

to je puno novaca.

(Smijeh)

To znači

da njihova jedina imovina,

kada dođe vrijeme da prijeđe
na moga brata i mene,

to će biti prvi put u cijeloj
obiteljskoj povijesti,

preko 150 godina nakon kraja ropstva,

da će postojati značajniji transfer
bogatstva u mojoj obitelji.

I to nije zbog toga što članovi
moje obitelji nisu štedjeli,

nisu mukotrpno radili,

nisu cijenili obrazovanje.

To je zbog teške povijesti.

Kada razmišljam o prošlosti,

moja zabrinutost
o tome da je se ne sjetimo

ne leži u tome da ćemo je
ponoviti ukoliko je zaboravimo.

Moja zabrinutost, moj strah leži u tome
da ako ne zapamtimo prošlost,

nastavit ćemo je.

Nastavit ćemo činiti stvari

koje su stvorile nejednakost i
nepravdu u prvom redu.

Ono što moramo činiti

jest omesti kontinuitet teške povijesti.

A to možemo tražeći istinu.

Izravno suočavajući se s teškom povijesti.

Povećavajući je povećalom
da je cijeli svijet vidi.

To možemo učiniti govoreći istinu.

Da učitelji uče svoje učenike
tešku povijest.

Sve drugo bila bi kriva obrazovna taktika.

Roditelji moraju svojoj djeci
govoriti istinu

kako bi razumjela

odakle smo kao nacija došli.

Završno, svi se moramo
ponašati shodno istini.

Individualno i kao kolektiv,

javno i privatno,

na mikro i makro razini.

Moramo činiti stvari koje će
savijati moralni univerzum

prema pravdi.

Činiti ništa znači biti suučesnik

u nejednakosti.

Povijest nas podsjeća

da mi, kao nacija,

stojimo na ramenima političkih divova

kao što je James Madison.

Ali teška povijest nas podsjeća
da mi, kao nacija,

također stojimo na ramenima
porobljene afroameričke djece.

Malenih crnaca i crnkinja

koji su svojim golim rukama
napravili cigle

koje služe kao temelj ove nacije.

Ako smo ozbiljni u tome da stvorimo
pravedno i fer društvo,

tada se moramo toga sjetiti,

tada se moramo sjetiti njih.

Hvala.

(Pljesak)