Ne tako davno, dobio sam pozivnicu da provedem par dana u povijesnoj kući Jamesa Madisona. James Madison je, naravno, bio četvrti predsjednik SAD-a, otac Ustava, arhitekt Povelje o pravima. Kao povjesničar bio sam vrlo uzbuđen što ću otići na to povijesno mjesto zato što razumijem i cijenim moć mjesta. Madison je svoj posjed nazvao Montpelier. I Montpelier je apsolutno predivan. On je nekoliko tisuća hektara brdašaca, poljoprivrednog zemljišta i šume s apsolutno predivnim pogledom na planine Blue Ridge. Ali to je uznemirujuća ljepota jer je Montpelier također bio i robovski radni kamp. Vidite, James Madison je porobio više od 100 ljudi tijekom svog života. I nikada nije oslobodio nikoga, čak niti kada je umirao. Središte Montpeliera je Madisonova rezidencija. Tamo je James Madison odrastao, tamo se vratio nakon svojeg predsjednikovanja i tamo je naposljetku preminuo. A središte Madisonove rezidencije je njegova knjižnica. Soba na drugom katu gdje je Madison smislio i konceptualizirao Povelju o pravima. Kada sam prvi put bio u posjetu, direktor edukacije Christian Cotz, "cool" bijelac, (Smijeh) me gotovo odmah odveo u knjižnicu. Bilo je nevjerojatno moći stajati na tom mjestu gdje se dogodio toliko važan trenutak američke povijesti. Ali tada, nakon par trenutaka tamo, Christian me zapravo odveo dolje, u podrume rezidencije. U podrumima rezidencije su zarobljeni Afroamerikanci, koji su rukovodili kućom, provodili najviše vremena. Tamo su postavljali novu izložbu o ropstvu u Americi. I dok smo bili tamo, Christian me naveo da učinim nešto što mi se učinilo malo neobičnim. Rekao mi je da svoju ruku stavim na cigleni zid podruma i da je povučem po njemu dok ne osjetim otisak ili greben na cigli. Gledajte, namjeravao sam ostati na ovoj bivšoj plantaži robova par dana, tako da nisam htio uznemiriti bijelce. (Smijeh) Zato što sam nakon što završi htio biti u mogućnosti otići. (Smijeh) Ali dok sam povlačio ruku po zidovima podruma, nisam si mogao pomoći da ne mislim o svojim kćerima, posebice o najmlađoj kojoj je tada bilo samo dvije ili tri godine, jer bi ona svaki put kada bi izletila iz auta svoju ruku povlačila po vanjštini, što je apsolutno odvratno. I tada, tada, ukoliko nisam do nje stigao na vrijeme, ona bi svoje prste stavila u usta što me totalno izluđivalo. To je nešto o čemu razmišljam dok bih trebao biti povjesničar. (Smijeh) Ali tada sam zbilja osjetio te otiske na cigli. Osjetio sam te grebene na cigli. I treba samo sekunda da shvatite što je to. To su otisci malenih ruku. Zato što su svu ciglu na imanju Jamesa Madisona napravila porobljena djeca. I tada sam shvatio da knjižnica, u kojoj je James Madison zamislio i konceptualizirao Povelju u pravima, leži na temeljima od cigle koju su napravila djeca koju je porobio. I to je teška povijest. To je teška povijest jer je teško zamisliti tu vrstu nehumanosti koja vodi do toga da netko porobi djecu kako bi mu pravila cigle za njegov komfor i ugodu. To je teška povijest jer je teško govoriti o nasilju ropstva, o premlaćivanjima, bičevanjima, otmicama, nasilnim razdvajanjima obitelji. To je teška povijest jer je teško podučavati o bjelačkoj nadmoći, što je ideologija koja opravdava ropstvo. Tako da radije nego da se suočimo s teškom povijesti, mi je izbjegavamo. Ponekad to znači jednostavno izmišljanje stvari. Ne mogu vam ni reći koliko sam puta čuo ljude da kažu da su prava država bila primarni uzrok Građanskog rata. To bi zapravo bilo iznenađujuće ljudima koji su se borili u tom ratu. (Smijeh) Ponekad pokušavamo racionalizirati tešku povijest. Kada ljudi posjete Montpelier, a kada kažem "ljudi", trenutno mislim na bijelce, kada posjete Montpelier i nauče o Madisonovim porobljenim ljudima, često pitaju: "Ali, nije li on bio dobar gospodar?" "Dobar gospodar?" ne postoji nešto kao dobar gospodar. Postoji samo loš i lošiji. Ponekad se jednostavno pretvaramo da se povijest nije dogodila. Ne mogu vam ni reći koliko sam puta čuo ljude da kažu: "Teško je zamisliti da ropstvo postoji izvan plantaža na Jugu". Ne, nije. Ropstvo je postajalo u svakoj američkoj koloniji, ropstvo je postojalo u mojoj rodnoj državi New York i to 50 godina nakon Američke revolucije. Dakle, zašto to činimo? Zašto se izbjegavamo suočiti s teškom povijesti? Književni izvođač i edukator Regie Gibson je bio u pravu kada je rekao da je naš problem kao Amerikanaca to da zapravo mrzimo povijest. Ono što volimo je nostalgija. Nostalgija. Volimo priče o prošlosti koja nas čine komotnima u sadašnjosti. Ali ne možemo to nastaviti raditi. George Santayana, španjolski pisac i filozof, rekao je da su oni koji ne mogu zapamtiti povijest osuđeni ponavljati je. Kao povjesničar često razmišljam o ovoj izjavi i ona se ustvari odnosi na nas u Americi. Ali na neki način i ne. Zato što je svojstveni dio ove izjave shvaćanje da smo u nekom trenutku prestali činiti stvari koje su stvorile nejednakost u prvom redu. Ali kruta stvarnost jest, da nismo. Uzmite za primjer rasni jaz u bogatstvu. Bogatstvo se generira akumuliranjem resursa u jednoj generaciji i njihovim transferom na sljedeću generaciju. Medijalna vrijednost bogatstva bijelih kućanstava je 147 000 dolara. Medijalna vrijednost bogatstva crnih kućanstava je 4 000 dolara. Kako objašnjavate ovaj rastući jaz? Teška povijest. Moj pra-pradjed je rođen u ropstvu u Okrugu Jasper u Georgiji 1850-ih. Dok je bio u ropstvu, nije mu bilo dozvoljeno ništa akumulirati i nije bio ničime emancipiran. Nikada nije dobio kompenzaciju za cigle koje je napravio. Moj pradjed je također rođen u Okrugu Jasper u Georgiji 1870-ih i on je zapravo uspio akumulirati lijepi komad zemlje. Ali tada mu je 1910-ih Jim Crow oduzeo tu zemlju. Tada mu je Jim Crow oduzeo i život. Moj djed Leonard Jeffries Stariji je rođen u Georgiji, ali mu tamo nije preostalo ništa pa je zapravo odrastao u Newarku u New Jerseyju. Proveo je većinu života radeći kao domar. Radna diskriminacija, segregirano obrazovanje i uskraćivanje usluga sprječavali su ga da se ikada probije u srednju klasu. I tako kada je ranih 1990-ih preminuo, nije ostavio dvojici sinova ništa osim police životnog osiguranja koja je bila jedva dovoljna da pokrije troškove njegovog pogreba. Moji roditelji, oboje socijalni radnici, zapravo su uspjeli kupiti dom u dijelu Brooklyna Crow Heights u New Yorku 1980. godine za 55 000 dolara. U to vrijeme je Crown Heights bio većinski crni kvart i bilo je na neki način teško. Moj brat i ja smo često išli na spavanje, tijekom 1985-ih, slušajući pucnjeve. Ali moji roditelji su nas štitili i moji roditelji su također zadržali taj dom. Četrdeset godina. I još uvijek su tamo. Ali nešto suštinski američko se dogodilo prije otprilike 20 godina. Prije otprilike 20 godina otišli su na spavanje jedne noći u crnom kvartu i sljedeće su se jutro probudili u bijelom kvartu. (Smijeh) Kao rezultat gentrifikacije, ne samo da su svi njihovi susjedi misteriozno nestali, nego je i vrijednost njihovog doma drastično porasla. Tako da je taj dom koji su kupili za 55 000 dolara, uz kamate od 29 %, usput, sada vrijedio 30 puta više nego su ga platili. Trideset puta. Izračunajte sa mnom. To je 55 000 puta 30, puno nula - to je puno novaca. (Smijeh) To znači da njihova jedina imovina, kada dođe vrijeme da prijeđe na moga brata i mene, to će biti prvi put u cijeloj obiteljskoj povijesti, preko 150 godina nakon kraja ropstva, da će postojati značajniji transfer bogatstva u mojoj obitelji. I to nije zbog toga što članovi moje obitelji nisu štedjeli, nisu mukotrpno radili, nisu cijenili obrazovanje. To je zbog teške povijesti. Kada razmišljam o prošlosti, moja zabrinutost o tome da je se ne sjetimo ne leži u tome da ćemo je ponoviti ukoliko je zaboravimo. Moja zabrinutost, moj strah leži u tome da ako ne zapamtimo prošlost, nastavit ćemo je. Nastavit ćemo činiti stvari koje su stvorile nejednakost i nepravdu u prvom redu. Ono što moramo činiti jest omesti kontinuitet teške povijesti. A to možemo tražeći istinu. Izravno suočavajući se s teškom povijesti. Povećavajući je povećalom da je cijeli svijet vidi. To možemo učiniti govoreći istinu. Da učitelji uče svoje učenike tešku povijest. Sve drugo bila bi kriva obrazovna taktika. Roditelji moraju svojoj djeci govoriti istinu kako bi razumjela odakle smo kao nacija došli. Završno, svi se moramo ponašati shodno istini. Individualno i kao kolektiv, javno i privatno, na mikro i makro razini. Moramo činiti stvari koje će savijati moralni univerzum prema pravdi. Činiti ništa znači biti suučesnik u nejednakosti. Povijest nas podsjeća da mi, kao nacija, stojimo na ramenima političkih divova kao što je James Madison. Ali teška povijest nas podsjeća da mi, kao nacija, također stojimo na ramenima porobljene afroameričke djece. Malenih crnaca i crnkinja koji su svojim golim rukama napravili cigle koje služe kao temelj ove nacije. Ako smo ozbiljni u tome da stvorimo pravedno i fer društvo, tada se moramo toga sjetiti, tada se moramo sjetiti njih. Hvala. (Pljesak)