Do danas - Shane Koyczan

Shane Koyczanov "To This Day" ("Do danas") http://www.tothisdayproject.com
Pomozite da ova poruka stigne daleko i postane dugoročna poruka u suočavanju sa vršnjačkim nasiljem.
Molimo Vas podijelite ju.

Kada sam bio dijete mislio sam da "pork
chops" i "karate chops" znači isto

Mislio sam da su oboje "pork chops"
(svinjski odresci)

i da moja baka misli da je to slatko jer
su mi oni omiljeni,

pa me je pustila da dalje mislim tako.

Nije strašna stvar.

Jednog dana, prije nego što sam shvatio
da se debela djece ne mogu penjati
na stabla

pao sam sa drveta i izudarao
desnu stranu moga tijela.

Nisam želio reći baki da ne upadnem u
nevolju jer sam se igrao gdje nisam smio.

Par dana kasnije učitelj tjelesnog je
vidio moje modrice i poslao me ravnatelju.

Od tamo sam poslan u drugu malu sobu gdje
me draga teta pitala par pitanja o mom
životu kod kuće.

Nisam vidio razloga da lažem.
Bar što se mene ticalo,

život je bio dobar.

Rekao sam joj: "Kad god sam tužan, baka mi
daje "Karate chops" (karate udarce)."

Ovo je dovelo do pune istrage.

i odveden sam iz kuće na tri dana, dok ne
kraju nisu pitali odakle mi modrice.

Vijesti o ovoj smiješnoj priči su se
brzo proširile školom i dobio sam prvi
nadimak,

Pork Chop.

Do ovog dana...

mrzim svinjske odreske.

Nisam jedino dijete koje je ovako odraslo,

okružen ljudima koji su govorili da se ne

obazirem... kao da slomljene kosti bole
više od tih nadimaka...

A zvali su nas svakako.

Pa smo odrastali vjerujući da nas
nitko neće voljeti.

Da ćemo vječno biti usamljeni,

da nikada nećemo susresti nikoga zbog
koga ćemo misliti da je sunce nešto što
su oni napravili za nas u svojoj radionici.

Pa su slomljena srca pjevala tugu dok smo
se pokušavali isprazniti da ne osjetimo
ništa.

Nemojte mi reći da to boli manje od
slomljenih kostiju,

da je urasli život nešto što kirurg može
odstraniti,

da on neće dalje rasti, jer hoće.

Ona je bila 8 godina.

Naš prvi dan u trećem razredu,
kad su je nazvali ružnom,

oboje smo se sklonili u zadnji dio razreda
da nas više ne gađaju pljuvačkom

ali školski hodnik je bio bojište na kojem
smo bili nadjačani, dan za danom.

Znali smo ostajati unutra pod odmorom,
jer je vani bilo gore...

Vani smo morali vježbati bježanje ili
stajati mirno poput kipova

da ne odamo znakove da smo tu.

U petom razredu postavili su znak ispred
njezinog stola

na kojem je pisalo "ČUVAJ SE PSA".

Do danas... unatoč mužu koji ju voli...

ne misli da je lijepa

zbog madeža koji ima od rođenja i koji joj
pokriva malo manje od polovice lica.

Djeca su joj znala govoriti da izgleda
poput pogrešnog odgovora

koje je netko pokušao obrisati ali nije
do kraja uspio,

i neće nikada razumjeti da ona odgaja 2
djece čija definicija ljepote počinje sa
rječju MAMA.

Jer oni vide njezino srce prije njezine
kože.

Jer je uvijek bila fantastična.

On...

... je bio slomljena grana smještena
na drugo obiteljsko stablo,

posvojen.

Ne zato što su njegovi roditelji izabrali
tako

Bilo mu je tri kad je ostao sam,

a roditelje izgubio.

Počeo je sa terapijom u 8. razredu.

Imao osobnost napravljenu od testova
i tableta.

Živio na samom rubu

strmih litica.

Četiri petine suicidalno,

plimni val antidepresiva,

i njegov adolescentni nadimak "Popper"

dijelom zbog tableta,

99% zbog okrutnosti.

Pokušao se ubiti u 10. razredu

kada je dijete koje je imalo roditelje

imalo petlje reći mu da to učini više.

I kao da je depresija nešto što se može
izlječiti lijekom iz prve pomoći.

Do danas je bomba koja čeka da
eksplodira.

Mogao bih vam u detalje reći kako izgleda
nebo prije samog trena pada

i unatoč vojsci prijatelja koji su ga
zvali inspiracijom

ostaje tema razgovora između ljudi
koji ne razumiju.

Ponekad, život bez lijekova ima manje sa
ovisnosti i više sa zdravim razumom.

Nismo jedini klinci koji su ovako odrasli.

Do danas nas još uvijek zovu imenima.

Klasični su bili "hej, kretenu"

"čudni"

Čini se da svaka škola ima arsenal svojih
imena

svake godine obnovljen.

I ako dijete provali u školi, a nitko oko
njega ne želi čuti

da li oni stvaraju zvuk?

Ili su samo pozadinska buka pjesme koja
je zapela na ponavljanju

kad ljudi kažu "djeca su okrutna"?

Svaka škola ima svoj cirkuski šator

i zadirkivanje ide od akrobata i
krotitelja lavova

do klaunova.

Svi oni miljama daleko od onoga
što smo mi...

Mi smo ČUDOVIŠTA.

Dječaci sa kliještima poput rakovih,
žene sa bradama,

koji pokazuju svoju depresiju i
usamljenost

igraju sami pasijan, okreću bocu...

pokušavaju sami poljubiti ranjene dijelove
kako bi se izlječili.

Ali noću... kad drugi spavaju

mi hodamo po tankoj žici

vježbamo, i ponekad neki padaju.

Ali htio sam im svima reći

da je ovo samo krhotina,

ostatak koji odlučujemo razbiti
kada to napokon odlučimo.

i ako ne možete vidjeti nešto lijepo
u sebi

nađite bolje ogledalo

pogledajte BOLJE

GLEDAJTE malo duže

jer ima nešto u vama što vas tjera da se trudite
kad vam svi kažu da odustanete.

Napravite oklop oko svog ranjenog srca
sa vašim potpisom

Napišite ONI SU U KRIVU

Jer možda niste pripadali grupi
popularnih

možda su vas izabrali zadnje za ekipu
iz košarke ili svega

možda ste imali modrice i razbijene zube

za pokazati, ali nikad niste

jer kako čuvati svoj položaj

kad te svi pokušavaju pokopati
ispod njega.

Moraš vjerovati da oni griješe.

Moraju biti u krivu.

Zašto bi inače bili ovdje?

Odrasli smo naučeni navijati za
najlošijeg

jer vidimo SEBE u njima.

Penjemo se prema gore u uvjerenju
da nismo ono čime su nas zvali

...da nismo napušteni automobili kraj
neke autoceste;

a i ako na neki način jesmo,
ne brini se...

samo smo izašli prošetati
i napuniti gorivo.

Mi smo maturanti škole "USPJELI SMO"

a ne blijedi odjeci glasova koji plaču:
"Nadimci me neće povrijediti"

Naravno... oni jesu...

ali naši životi će uvijek biti balansiranje

koje ima manje sa BOLI

a više sa LJEPOTOM