Kada sam bio dijete mislio sam da "pork chops" i "karate chops" znači isto Mislio sam da su oboje "pork chops" (svinjski odresci) i da moja baka misli da je to slatko jer su mi oni omiljeni, pa me je pustila da dalje mislim tako. Nije strašna stvar. Jednog dana, prije nego što sam shvatio da se debela djece ne mogu penjati na stabla pao sam sa drveta i izudarao desnu stranu moga tijela. Nisam želio reći baki da ne upadnem u nevolju jer sam se igrao gdje nisam smio. Par dana kasnije učitelj tjelesnog je vidio moje modrice i poslao me ravnatelju. Od tamo sam poslan u drugu malu sobu gdje me draga teta pitala par pitanja o mom životu kod kuće. Nisam vidio razloga da lažem. Bar što se mene ticalo, život je bio dobar. Rekao sam joj: "Kad god sam tužan, baka mi daje "Karate chops" (karate udarce)." Ovo je dovelo do pune istrage. i odveden sam iz kuće na tri dana, dok ne kraju nisu pitali odakle mi modrice. Vijesti o ovoj smiješnoj priči su se brzo proširile školom i dobio sam prvi nadimak, Pork Chop. Do ovog dana... mrzim svinjske odreske. Nisam jedino dijete koje je ovako odraslo, okružen ljudima koji su govorili da se ne obazirem... kao da slomljene kosti bole više od tih nadimaka... A zvali su nas svakako. Pa smo odrastali vjerujući da nas nitko neće voljeti. Da ćemo vječno biti usamljeni, da nikada nećemo susresti nikoga zbog koga ćemo misliti da je sunce nešto što su oni napravili za nas u svojoj radionici. Pa su slomljena srca pjevala tugu dok smo se pokušavali isprazniti da ne osjetimo ništa. Nemojte mi reći da to boli manje od slomljenih kostiju, da je urasli život nešto što kirurg može odstraniti, da on neće dalje rasti, jer hoće. Ona je bila 8 godina. Naš prvi dan u trećem razredu, kad su je nazvali ružnom, oboje smo se sklonili u zadnji dio razreda da nas više ne gađaju pljuvačkom ali školski hodnik je bio bojište na kojem smo bili nadjačani, dan za danom. Znali smo ostajati unutra pod odmorom, jer je vani bilo gore... Vani smo morali vježbati bježanje ili stajati mirno poput kipova da ne odamo znakove da smo tu. U petom razredu postavili su znak ispred njezinog stola na kojem je pisalo "ČUVAJ SE PSA". Do danas... unatoč mužu koji ju voli... ne misli da je lijepa zbog madeža koji ima od rođenja i koji joj pokriva malo manje od polovice lica. Djeca su joj znala govoriti da izgleda poput pogrešnog odgovora koje je netko pokušao obrisati ali nije do kraja uspio, i neće nikada razumjeti da ona odgaja 2 djece čija definicija ljepote počinje sa rječju MAMA. Jer oni vide njezino srce prije njezine kože. Jer je uvijek bila fantastična. On... ... je bio slomljena grana smještena na drugo obiteljsko stablo, posvojen. Ne zato što su njegovi roditelji izabrali tako Bilo mu je tri kad je ostao sam, a roditelje izgubio. Počeo je sa terapijom u 8. razredu. Imao osobnost napravljenu od testova i tableta. Živio na samom rubu strmih litica. Četiri petine suicidalno, plimni val antidepresiva, i njegov adolescentni nadimak "Popper" dijelom zbog tableta, 99% zbog okrutnosti. Pokušao se ubiti u 10. razredu kada je dijete koje je imalo roditelje imalo petlje reći mu da to učini više. I kao da je depresija nešto što se može izlječiti lijekom iz prve pomoći. Do danas je bomba koja čeka da eksplodira. Mogao bih vam u detalje reći kako izgleda nebo prije samog trena pada i unatoč vojsci prijatelja koji su ga zvali inspiracijom ostaje tema razgovora između ljudi koji ne razumiju. Ponekad, život bez lijekova ima manje sa ovisnosti i više sa zdravim razumom. Nismo jedini klinci koji su ovako odrasli. Do danas nas još uvijek zovu imenima. Klasični su bili "hej, kretenu" "čudni" Čini se da svaka škola ima arsenal svojih imena svake godine obnovljen. I ako dijete provali u školi, a nitko oko njega ne želi čuti da li oni stvaraju zvuk? Ili su samo pozadinska buka pjesme koja je zapela na ponavljanju kad ljudi kažu "djeca su okrutna"? Svaka škola ima svoj cirkuski šator i zadirkivanje ide od akrobata i krotitelja lavova do klaunova. Svi oni miljama daleko od onoga što smo mi... Mi smo ČUDOVIŠTA. Dječaci sa kliještima poput rakovih, žene sa bradama, koji pokazuju svoju depresiju i usamljenost igraju sami pasijan, okreću bocu... pokušavaju sami poljubiti ranjene dijelove kako bi se izlječili. Ali noću... kad drugi spavaju mi hodamo po tankoj žici vježbamo, i ponekad neki padaju. Ali htio sam im svima reći da je ovo samo krhotina, ostatak koji odlučujemo razbiti kada to napokon odlučimo. i ako ne možete vidjeti nešto lijepo u sebi nađite bolje ogledalo pogledajte BOLJE GLEDAJTE malo duže jer ima nešto u vama što vas tjera da se trudite kad vam svi kažu da odustanete. Napravite oklop oko svog ranjenog srca sa vašim potpisom Napišite ONI SU U KRIVU Jer možda niste pripadali grupi popularnih možda su vas izabrali zadnje za ekipu iz košarke ili svega možda ste imali modrice i razbijene zube za pokazati, ali nikad niste jer kako čuvati svoj položaj kad te svi pokušavaju pokopati ispod njega. Moraš vjerovati da oni griješe. Moraju biti u krivu. Zašto bi inače bili ovdje? Odrasli smo naučeni navijati za najlošijeg jer vidimo SEBE u njima. Penjemo se prema gore u uvjerenju da nismo ono čime su nas zvali ...da nismo napušteni automobili kraj neke autoceste; a i ako na neki način jesmo, ne brini se... samo smo izašli prošetati i napuniti gorivo. Mi smo maturanti škole "USPJELI SMO" a ne blijedi odjeci glasova koji plaču: "Nadimci me neće povrijediti" Naravno... oni jesu... ali naši životi će uvijek biti balansiranje koje ima manje sa BOLI a više sa LJEPOTOM