Maysoon Zayid: Imam 99 problema... paraliza je samo jedan

Pozdrav Ted žene. Što ima? Nije dovoljno dobro.

Zdravo Ted žene. Što ima? Moje ime je Maysoon Zayd.

i nisam pijana,
no doktor koji me porodio je bio.

Razrezao je moju majku šest puta,
u šest različitih smjerova,

ugušeći jadnu mene u procesu.

Kao rezultat, bolujem od cerebralne pralize,
što znači da se tresem cijelo vrijeme.

Pogledajte!

Iscrpljujuće je.

Kao Shakira sam,
Shakira susreće Muhammada Alija.

Cerebralna paraliza nije genetska bolest.

Nije urođena mana. Ne možete se zaraziti.
Nitko nije urekao moju majku,

i nisam je dobila jer su moji roditelji rođaci u prvom koljenu, što jesu.

Događa se isključivo nesrećom,
poput one koja se meni dogodila pri rođenju.

Sada, moram vas upozoriti,
nisam inspirativna.

I ne želim da me itko u ovoj sobi sažalijeva

jer ste u nekom trenutku svog života,
sanjali o tome da budete hendikepirani.

Pođite sa mnom na putovanje.

Badnjak je, u trgovačkom ste centru,

vozite se uokolo, tražeći parkirno mjesto,

i što vidite?

Šesnaest praznih mjesta za osobe s invaliditetom.

I pomislite: "Bože, zašto ne mogu biti bar malo hendikepiran?"

Također, moram vam reći,
imam 99 problema, paraliza je samo jedan.

Kada bi postojala Olimpijada diskriminacije,
osvojila bih zlatnu medalju.

Palestinka sam, Muslimanka,
žena sam, osoba s invaliditetom,

još k tome, živim u New Jerseyu.

Ako se ne osjećate bolje o sebi, možda biste trebali.

Cliffside Park u New Jerseyju je moj rodni grad.

Uvijek sam voljela činjenicu kako
moj grad i stanje dijele inicijale.

Također volim to što,

kada bih željela propješačiti od svoje kuće do New Yorka, mogla bih.

Mnogo ljudi s cerebralnom paralizom ne mogu hodati,

no moji roditelju nisu vjerovali u izraz "ne mogu".

Mantra mog oca je bila,
"Ti to možeš, da ti to možeš!"

Dakle, ako su moje tri starije sestre prale podove,
i ja sam prala podove.

Ako su moje tri starije sestre pohađale državnu školu,

roditelji bi tužili školski sistem
kako bi osigurali i moje pohađanje.

A ako nismo imale sve petice,
majka bi nas sve gađala papučom.

Otac me naučio hodati kada sam imala pet godina

stavljajo bi moje pete na svoja stopala
i tako smo hodali.

Koristio je još jednu taktiku,

mahao bi novčanicom ispred mene,
a ja bih je pokušala uhvatiti.

U duši sam striptizeta pa sam...

Da.

Ne. Pa sam, do prvog dana vrtića,
već hodala kao prvak

koji je bio udaren previše puta.

Odrastajući, u mom je gradu živjelo samo šest Arapa,
a oni su svi bili moja obitelj.

Sada ih živi dvadeset,
ali i dalje su svi moja obitelj.

Mislim kako nitko nije ni primijetio da nismo Talijani.

To je bilo prije 11. rujna,

i prije nego što su političari smatrali prikladnim
koristiti "Mrzim Muslimane" kao slogan kampanje.

Ljudi s kojima sam odrastala nisu imali ništa protiv moje vjere.

Međutim, bojali su se,
hoću li umrijeti od gladi tijekom Ramazana.

Objasnila bih im kako imam dovoljno masnoća
od kojih bih mogla živjeti cijela tri mjeseca,

tako da je postiti cijeli dan mačji kašalj.

Plesala sam step na Broadwayju.

Da na Broadwayju, čini se ludo.

Roditelji mi nisu mogli priuštiti fizikalnu terapiju,
pa su me upisali u plesnu školu.

Naučila sam plesati u visokim potpeticama,
što znači da mogu hodati u visokim potpeticama.

Ja sam iz Jerseyja,
a mi držimo do svog izgleda,

tako da sam nosile visoke potpetice, kada i moje prijateljice.

A kada su moje prijateljice provodile ljetne praznike
na obali Jerseyja, ja nisam.

Provodila sam ljeta u ratnoj zoni,

jer su se moji roditelji bojali,
ako ne odlazimo svako ljeto u Palestinu,

odrasti u Madonnu.

Ljetni praznici su se često sastojali od pokušaja mojeg oca da me izliječi,

pa sam tako pila mijeko jelena,
imala vruće šalice na leđima,

umakali su me u mrtvo more.

Sjećam se, kako sam, dok me voda pekla za oči,
mislila, "Upalilo je! Upalilo je!"

No, jedini čudesni lijek koji smo otkrili, bila je joga.

Moram vam reći, strašno je dosadno.

Ali prije nego što sam se počela baviti jogom,
bila sam stand-up komičarka koja nije mogla stajati.

A sada mogu stajati na glavi.

Roditelji su u meni poticali osjećaj

kako mogu sve,
nijedan san nije neostvariv,

a moj je san bio,
glumiti u sapunici "General Hospital".

Upisala sam fakultet tijekom pozitivne diskriminacije,
i ostvarila školarinu za ASU,

Državno sveučilište Arizona,

zato što pripadam svakoj ranjivoj skupi.

Bila sam ljubimac dramskog odsjeka.
Svi su me voljeli.

Pisala sam manje inteligentnoj djeci zadaće,

imala sam sve petice,
a i petice iz svih njihovih predmeta.

Svaki puta kada sam glumila scenu iz "The Glass Menagerie", profesori bi plakali.

Ali, nikada nisam dobila ulogu.

Konačno, na zadnjoj godini studija,

ASU odlučuje napraviti predstavu "They Dance Real Slow in Jackson".

To je predstava o djevojci koja boluje od cerebralne paralize.

Ja sam bila djevojka s cerebralnom paralizom.

Bila sam presretna!

"Napokon ću dobiti ulogu!"

"Imam cerebralnu paralizu!"

"Konačno sam slobodna! Konačno slobodna!"

"Hvala dragom Bogu, konačno slobodna!"

Nisam dobila ulogu.

Sherry Brown jest.

Odjurila sam u ured predsjednice dramskog odsjeka,

histerično plačući, kao da mi je netko ubio mačku, pitati je zašto.

I ona mi kaže da je to zato što su mislili kako je uloga previše zahtjevna za mene.

Odgovorila sam joj: "Oprostite, ako ja ne mogu nešto ne mogu izvesti, ne može ni lik!"

Bila sam rođena za tu ulogu,
a dobila ju je zdrava glumica.

Na fakultetu je kao i u životu.

Hollywood je poznat po tome
što uloge osoba s invaliditetom dobivaju zdrave osobe.

Nakon završetka studija, vratila sam se kući,
a moja prva uloga je bila statiranje u sapunici.

Moj san se ostvario.

Znala sam da će me ubrzo promaknuti
od gosta u zalogajnici u šašavu najbolju prijateljicu.

Ali umjesto toga, ostala sam proslavljeni komad namještaja,kojeg ste mogli prepoznati samo prema tjemenu.

I postalo mi je jasno da producetnti,
ne zapošljavaju prpošne, manjinske, osobe s invaliditetom.

Zapošljavaju samo savršene ljude.

Ali svako pravila ima iznimku.

Odrastala sam gledajući Whoopi Goldberg, Roseanne Barr, Ellen,

sve te žene imaju nešto zajedničko: komičarke su.

Tako sam i ja postala komičarka.

Moj je prvi posao bio voziti slavne komičare iz New Yorka na nastupe u New Jersey.

Nikada neću zaboraviti lice prvog komičara kojeg sam ikada vozila

kada je shvatio da je juri zaobilaznicom za ženskom s cerebralnom paralizom za volanom.

Nastupala sam u klubovima diljem Amerike,
također sam nastupala na arapskom Bliskom istoku,

bez cenzure i nepokrivena.

Neki kažu da sam prva stand up komičarka u arapskom svijetu.

Nikada ne volim tvrditi da sam prva u nečemu,
ali znam da nikada nisu čuli,

onu gadnu glasinu da žene nisu smiješne.
Oni umiru od smijeha.

2003. moj brat, s kojim nisam u rodu,

Dean Obeidallah i ja smo osnovali
Arapsko američki festival komedije u New Yorku,

održava se već deset godina.

Naš cilj je bio promijeniti negativnu sliku o Amerikanicima arapskog podrijetla koja postoji u medijima.

A također i podsjetiti proudcente
da južnoazijski i arapski nisu sinonimi.

Modernizirati Arape je bilo puno, puno lakše,
od promjene stigme invaliditeta.

Prekretnica se dogodila 2010.

Pozvana sam kao gost u informativnu emisiju na kabelskoj televiziji, "Countdown with Keith Olbermann."

Izgledala sam kao da idem na maturalnu večer,

uveli su me u studio
i posjeli za stolac koji je imao kotačiće i okretao se.

Pogledala sam menadžera
i rekla "Oprostite mogu li dobiti drugi stolac?"

Pogledala me je i uzvratila "Pet, četiri. tri, dva...".

Vani smo, je li tako?

Morala sam se uhvatiti za stol voditelja,
kako se ne bih otkotrljala iz kadra.

Kada je intervju završio, bila sam blijeda.
Napokon sam dobila šansu i uprskala je.

Znala sam da me više nikada neće pozvati.

Ne samo da me gospodin Olbermann ponovno pozvao,

imenovao me stalnom suradnicom,
i zalijepio moj stolac.

Zabavna činjenica koju sam naučila tijekom suradnje s Keithom Olbermannom

jest da su ljudi na internetu odvratni.

Ljudi govore, djeca su okrutna,
ali meni se nitko nije rugao kao djetetu niti kao odrasloj osobi.

Odjednom, moj invaliditet na internetu je poštena igra.

Gledala bih isječke i čitala komentare, poput

"Hej, zašto se ova trese?"

"Hej, je li retardirana?"

I moj najdraži: "Jadna nesposobna teroristica.

Od čega ona boluje?

Trebali bismo se moliti za nju."

Jedan komentar predlaže da dodam invaliditet u svoja dostignuća:

scenaristica, komičarka, paraliza.

Invaliditet je vidljiv kao i rasa.

Ako osoba u invalidskim kolicima ne može glumiti Beyonce,

onda ni Beyonce ne može glumiti osobu u invalidskim kolicima.

Osobe s invaliditetom su najveća...

Da, plješćite, ljudi! Hajde!

Osobe s invaliditetom su najveća manjina u svijetu,
a mi smo najmanje zastupljeni u svijetu zabave.

Doktori su mi rekli kako neću moći hodati,
ali sada sam ovdje ispred vas.

Međutim, da sam odrastala uz socijalne mreže,
ne znam bih li ikada.

Nadam se kako zajedno,
možemo stvoriti pozitivnu sliku

osoba s invaliditetom u medijima, ali i u svakodnevnom životu.

Možda, kada bi bilo više pozitivnih slika
bilo bi manje mržnje na internetu.

Ili možda ne.

Možda je i dalje potrebno cijelo selo za odgoj djeteta.

Moje putovanje me odvelo na neka vrlo spektakularna mjesta.

Hodala sam crvenim tepihom

uz bok zvijezdu sapunica Susan Lucci
te legendarne Loreen Arbus.

Glumila sam u filmu s Adamom Sandlerom

i radila sa svojim idolom Daveom Matthewsom.

Prošla sam svijet kao zvijezda "Arabs Gone Wild".

Bila sam predstavnik države New Jersey

na DNC-u 2008.

I osnovala sam Maysoon's Kids,

udrugu koja nastoji pružiti djeci izbjeglicama iz Palestine, bar djelić prilika kakve su roditelji pružili meni.

Ali jedan trenutak koji se najviše ističe

jest kada sam dobila, prije ovog trenutka...

Ali jedan trenutak koji se najviše ističe
jest kada sam nastupala

za muškarca koji leti kao leptir,
i bode kao pčela,

ima Parkinsonovu bolest i trese se poput mene,

Muhammada Alija!

Bio je to jedini put kada je moj otac gledao moj nastup uživo,

i posvetila sam ovaj govor uspomeni na njega.

Allah yerhamak yaba.

Moje ime je Maysoon Zayid,

i ako ja mogu, možete i vi!