Kada djeca počinju brinuti o mišljenjima drugih ljudi?

Uzimajući podatke iz svog istraživanja o razvoju u ranom djetinjstvu, psihologinja Sara Valencia Botto ispituje kada (i kako) djeca počinju mijenjati svoje ponašanje u prisutnosti drugih -- i istražuje što to znači za vrijednosti koje prenosimo u dnevnim interakcijama. (Oprez, potkradaju se slatke snimke malenih).

Željela bih da uzmete trenutak

i razmislite o onome
što trenutno nosite na sebi.

Imam duboko filozofsko pitanje za vas.

Zašto sada svi ne nosimo
udobnu pidžamu?

(Smijeh)

Pa, ja sam psihologinja
a ne čitačica misli,

iako puno ljudi misli
ta je to dvoje ista stvar.

Mogu se kladiti da vaš odgovor
glasi nešto kao,

"Ne očekuje se da nosim
pidžamu u javnosti"

ili "Ne želim da ljudi misle
da sam klošar".

U svakom slučaju, činjenica da smo svi
odlučili nositi poslovno neformalnu odjeću

umjesto svoje omiljene trenirke,

nije puka slučajnost.

Zapravo nam odaje dvije
definirajuće ljudske osobine.

Prva je da spoznajemo
što drugi ljudi smatraju važnim,

primjerice što će ili što
neće odobravati,

poput nenošenja pidžame
u ovakvim okruženjima.

Drugo, spremno koristimo te informacije
za upravljanje svojim ponašanjem.

Za razliku od mnogih drugih vrsta,

ljudi su podložni mijenjanju svog
ponašanja u prisutnosti drugih

kako bi postigli odobravanje.

Trošimo značajno vrijeme
na nanošenje šminke,

biranje prave slike i Instagram filtera,

sastavljanje ideja koje će
nesumnjivo promijeniti svijet

u manje od 140 znakova.

Očito, naša briga oko toga
kako nas drugi ljudi vrednuju

je velik dio bivanja čovjekom.

Međutim, unatoč tome što je ovo
bitna ljudska osobina,

znamo vrlo malo o tome kada i kako

počnemo brinuti o tuđem mišljenju.

To je veliko pitanje koje
traži puno proučavanja.

Ali prvi korak ka
rasvjetljavanju ovog pitanja

jest istražiti kada u našem razvoju

postanemo osjetljivi na tuđa vrednovanja.

Protekle četiri godine provela
sam na Sveučilištu Emory

ispitujući kako se malo dijete,

kojemu nije problem šetati po
dućanu o svom kombinezonu,

razvije u odraslu osobu koja se
boji javnog govorenja

zbog straha od negativnih prosudbi.

(Smijeh)

Na ovoj točki me ljudi obično pitaju,

"Kako točno istražujete ovo pitanje?

Mala djeca ne znaju govoriti, zar ne?"

Ako bi moj suprug sada bio ovdje,

rekao bi vam da intervjuiram bebe,

jer nekako radije ne bi rekao da njegova
žena radi pokuse na djeci.

(Smijeh)

U stvarnosti, kreiram pokuse za djecu,

obično u vidu igara.

Razvojni psiholog dr. Philippe Rochat i ja

kreirali smo "igru" zvanu "Robot Task"

da istražimo kada će djeca
postati osjetljiva

na vrednovanje drugih.

Specifično, Robot Task bilježi
kada djeca, poput odraslih,

strateški prilagođavaju svoje ponašanje
kada ih drugi promatraju.

Zato smo pokazali djeci
od 14 do 24 mjeseca starosti

kako da uključe igračku robota,

i što je važno, dodijelili smo ili
pozitivnu vrijednost,

govoreći "Nije li to sjajno!"

ili negativnu vrijednost,
govoreći "Jao, joj, ne!"

nakon pritiska na daljinski upravljač.

Nakon ovog prikaza rada igračke,

pozvali smo djecu da se igraju daljinskim,

i onda smo ih ili promatrali

ili smo se okrenuli i
pravili da čitamo časopis.

Naša ideja bila je da, ako do 24. mjeseca

djeca doista postanu osjetljiva
na vrednovanje drugih,

onda bi na njihovo ponašanje u
pritiskanju daljinskog trebalo utjecati

ne samo to jesu li promatrani,

nego i vrijednosti koje je
promatrač izrazio

prema pritiskanju daljinskog.

Pa primjerice,

očekivali bismo da se djeca značajno
više igraju pozitivnim daljinskim

ako ih se promatra,

ali da više istražuju negativni daljinski

dok nitko ne gleda.

Da bismo doista zabilježili ovaj fenomen,
napravili smo tri verzije istraživanja.

Prva verzija istraživala je kako se
djeca igraju novom igračkom

ako im nisu unaprijed dane
vrijednosti ni upute.

Pokazali smo djeci kako
uključiti igračku robota,

ali nismo joj dodijelili
nikakve vrijednosti,

niti smo im rekli da se
mogu igrati daljinskim,

davajući im stvarno dvosmislenu situaciju.

U drugoj verziji,

unijeli smo dvije vrijednosti,
pozitivnu i negativnu.

A u posljednjoj verziji, imali smo
dva promatrača i jedan daljinski.

Jedan promatrač bi izrazio
negativan sud prema pritiskanju daljinskog,

govoreći "Fuj, igračka se pomakla",

dok bi drugi promatrač izrazio
pozitivan sud, govoreći

"Jupi, igračka se pomakla".

Ovako su djeca reagirala na
ova tri različita scenarija.

U prvoj verziji, dvosmislenoj situaciji,

trenutno promatram dijete.

Ne izgleda pretjerano zainteresirana
da pritisne daljinski.

Kada sam se okrenula --

sada je spremna za igru.

(Smijeh)

Trenutno ne promatram dijete.

Vrlo je usredotočena.

Okrećem se.

(Smijeh)

Nije ništa radila, zar ne?

U drugoj verziji su dva daljinska,

jedan s pozitivnom i jedan
s negativnom vrijednošću.

Trenutno promatram dijete.

Narančasti daljinski je negativan.

Samo gleda uokolo, gleda u mene, druži se.

Kada se okrenem,

(Smijeh)

To je odabrala.

Ne promatram dijete.

Želi se igrati s mamom, zar ne?

Odabrati sigurniji put.

Okrenem se...

(Smijeh)

Ni on ništa nije radio.

Da, osjeća se nelagodno.

(Smijeh)

Svatko prepoznaje taj kriomični
pogled sa strane, zar ne?

Treća verzija, dvoje promatrača,
jedan daljinski.

Promatrač koji je negativno reagirao
na pritisak daljinskog

sada promatra dijete.

Ona se osjeća pomalo nelagodno, ne zna
što da radi, naslanja se na mamu.

A onda će se ona okrenuti

tako da promatrač koji je izrazio
pozitivan sud sada promatra.

Put je čist -- sada je spremna za igru.

(Smijeh)

Kako nam podaci ukazuju,

otkrili smo da ponašanje djece
pri stiskanju daljinskog

doista ovisi o utjecaju vrijednosti
i uputa promatrača.

Jer u prvoj verziji, djeca nisu znala

što će biti pozitivno ili
negativno vrednovano,

pa su odlučila odabrati najsigurniji put

i čekati dok se ne okrenem kako
bi pritisnula daljinski.

Djeca u drugoj verziji

birala su pritisnuti pozitivni daljinski
značajno češće dok sam ih promatrala,

ali kada bih okrenula leđa,

istog trena bi uzela negativni daljinski
i počela se igrati njime.

Najvažnije, u kontrolnom istraživanju,

gdje smo odstranili različite
vrijednosti daljinskog,

pa smo samo rekli "Oh, jao"
nakon pritiskanja bilo kojeg daljinskog --

ponašanje djece u pritiskanju
više se nisu razlikovala u uvjetima,

što nam je govorilo da su vrijednosti
koje smo pripisali daljinskima

bile pokretač ponašanja
u prethodnom istraživanju.

Zadnje, ne manje važno,

djeca u trećoj verziji pritiskala su
daljinski značajno češće

kada bi ih gledao promatrač
koji je izrazio pozitivan sud,

nasuprot promatraču koji je
izrazio negativan sud.

Nije slučajno

da otprilike u istoj ovoj dobi
djeca počinju iskazivati sram

u situacijama koje bi mogle
izazvati negativno vrednovanje,

naprimjer gledanje u ogledalo

i primjećivanje mrlje na nosu.

Isto kao kada odrasli
pronađu špinat među zubima.

(Smijeh)

Što možemo zaključiti iz ovih rezultata?

Pored činjenice da djeca reagiraju
vrlo, vrlo kriomice.

(Smijeh)

Od vrlo rane dobi, djeca su,
kao i odrasli,

osjetljiva na sudove koje donosimo
o predmetima i ponašanjima.

Važno je da oni koriste ove sudove
kako bi navodili svoje ponašanje.

Bilo da smo toga svjesni ili nismo,

neprestano komuniciramo
vrijednosne sudove na sve oko nas.

Ne mislim na sudove poput
"budi ljubazan" ili "nemoj krasti",

iako su i to svakako vrijednosni sudovi.

Mislim na to kako neprestano pokazujemo
drugima, a posebice našoj djeci,

što je vrijedno sviđanja, vrednovanja
i hvaljenja, a što nije.

Često

to radimo a da i ne primijetimo.

Psiholozi istražuju ponašanje
da prouče sadržaj našeg uma,

jer naše ponašanje često
odražava naša vjerovanja,

vrijednosti i težnje.

Ovdje u Atlanti
svi vjerujemo u istu stvar.

Da je Coca Cola bolja od Pepsija.

(Pljesak)

To može imati veze s činjenicom
da je Cola izumljena u Atlanti.

Ali neovisno o tome,

to vjerovanje izraženo je u činjenici
da će više ljudi odabrati popiti Colu.

Na isti način,

komuniciramo vrijednost

kada djevojke uglavnom hvalimo

zbog njihove lijepe kose
ili lijepe odjeće,

a dječake zbog njihove pameti.

Ili kada im odaberemo dati slatkiše
umjesto hranjivih namirnica,

kao nagradu za dobro ponašanje.

Odrasli i djeca su nevjerojatno učinkoviti

u izvlačenju vrijednosti iz
ovih prikrivenih ponašanja.

Na kraju, sve to završi
oblikujući njihovo vlastito ponašanje.

Istraživanje koje sam vam danas pokazala

navodi nas na zaključak da ova sposobnost
nastaje vrlo rano u razvoju,

prije nego što možemo
izgovoriti cijelu rečenicu

ili prije nego što izađemo iz pelena.

To postaje sastavnim dijelom
osobe u koju ćemo izrasti.

Prije nego završim,

želim vas pozvati
da promislite o vrijednostima

koje odašiljamo
u svakodnevnim interakcijama,

i kako bi te vrijednosti mogle oblikovati
ponašanje ljudi koji vas okružuju.

Primjerice, koju vrijednost odašiljamo

kada trošimo više vremena
smješkajući se u telefon

nego smješkajući se s drugim ljudima?

Isto tako, razmislite kako su vaše
ponašanje oblikovali ljudi oko vas,

na načine koji vam ranije nisu
padali na pamet.

Vratimo se na jednostavnu ilustraciju,

volite li stvarno više Colu od Pepsija?

Ili je taj izbor bio potaknut
vrijednostima ljudi oko vas?

Roditelji i učitelji zasigurno
imaju privilegiju

oblikovati ponašanje djece.

Ali važno je upamtiti

da kroz vrijednosti koje prenosimo
u svakodnevnim interakcijama,

svi imamo moć oblikovati
ponašanje ljudi koji nas okružuju.

Hvala.

(Pljesak)