Željela bih da uzmete trenutak i razmislite o onome što trenutno nosite na sebi. Imam duboko filozofsko pitanje za vas. Zašto sada svi ne nosimo udobnu pidžamu? (Smijeh) Pa, ja sam psihologinja a ne čitačica misli, iako puno ljudi misli ta je to dvoje ista stvar. Mogu se kladiti da vaš odgovor glasi nešto kao, "Ne očekuje se da nosim pidžamu u javnosti" ili "Ne želim da ljudi misle da sam klošar". U svakom slučaju, činjenica da smo svi odlučili nositi poslovno neformalnu odjeću umjesto svoje omiljene trenirke, nije puka slučajnost. Zapravo nam odaje dvije definirajuće ljudske osobine. Prva je da spoznajemo što drugi ljudi smatraju važnim, primjerice što će ili što neće odobravati, poput nenošenja pidžame u ovakvim okruženjima. Drugo, spremno koristimo te informacije za upravljanje svojim ponašanjem. Za razliku od mnogih drugih vrsta, ljudi su podložni mijenjanju svog ponašanja u prisutnosti drugih kako bi postigli odobravanje. Trošimo značajno vrijeme na nanošenje šminke, biranje prave slike i Instagram filtera, sastavljanje ideja koje će nesumnjivo promijeniti svijet u manje od 140 znakova. Očito, naša briga oko toga kako nas drugi ljudi vrednuju je velik dio bivanja čovjekom. Međutim, unatoč tome što je ovo bitna ljudska osobina, znamo vrlo malo o tome kada i kako počnemo brinuti o tuđem mišljenju. To je veliko pitanje koje traži puno proučavanja. Ali prvi korak ka rasvjetljavanju ovog pitanja jest istražiti kada u našem razvoju postanemo osjetljivi na tuđa vrednovanja. Protekle četiri godine provela sam na Sveučilištu Emory ispitujući kako se malo dijete, kojemu nije problem šetati po dućanu o svom kombinezonu, razvije u odraslu osobu koja se boji javnog govorenja zbog straha od negativnih prosudbi. (Smijeh) Na ovoj točki me ljudi obično pitaju, "Kako točno istražujete ovo pitanje? Mala djeca ne znaju govoriti, zar ne?" Ako bi moj suprug sada bio ovdje, rekao bi vam da intervjuiram bebe, jer nekako radije ne bi rekao da njegova žena radi pokuse na djeci. (Smijeh) U stvarnosti, kreiram pokuse za djecu, obično u vidu igara. Razvojni psiholog dr. Philippe Rochat i ja kreirali smo "igru" zvanu "Robot Task" da istražimo kada će djeca postati osjetljiva na vrednovanje drugih. Specifično, Robot Task bilježi kada djeca, poput odraslih, strateški prilagođavaju svoje ponašanje kada ih drugi promatraju. Zato smo pokazali djeci od 14 do 24 mjeseca starosti kako da uključe igračku robota, i što je važno, dodijelili smo ili pozitivnu vrijednost, govoreći "Nije li to sjajno!" ili negativnu vrijednost, govoreći "Jao, joj, ne!" nakon pritiska na daljinski upravljač. Nakon ovog prikaza rada igračke, pozvali smo djecu da se igraju daljinskim, i onda smo ih ili promatrali ili smo se okrenuli i pravili da čitamo časopis. Naša ideja bila je da, ako do 24. mjeseca djeca doista postanu osjetljiva na vrednovanje drugih, onda bi na njihovo ponašanje u pritiskanju daljinskog trebalo utjecati ne samo to jesu li promatrani, nego i vrijednosti koje je promatrač izrazio prema pritiskanju daljinskog. Pa primjerice, očekivali bismo da se djeca značajno više igraju pozitivnim daljinskim ako ih se promatra, ali da više istražuju negativni daljinski dok nitko ne gleda. Da bismo doista zabilježili ovaj fenomen, napravili smo tri verzije istraživanja. Prva verzija istraživala je kako se djeca igraju novom igračkom ako im nisu unaprijed dane vrijednosti ni upute. Pokazali smo djeci kako uključiti igračku robota, ali nismo joj dodijelili nikakve vrijednosti, niti smo im rekli da se mogu igrati daljinskim, davajući im stvarno dvosmislenu situaciju. U drugoj verziji, unijeli smo dvije vrijednosti, pozitivnu i negativnu. A u posljednjoj verziji, imali smo dva promatrača i jedan daljinski. Jedan promatrač bi izrazio negativan sud prema pritiskanju daljinskog, govoreći "Fuj, igračka se pomakla", dok bi drugi promatrač izrazio pozitivan sud, govoreći "Jupi, igračka se pomakla". Ovako su djeca reagirala na ova tri različita scenarija. U prvoj verziji, dvosmislenoj situaciji, trenutno promatram dijete. Ne izgleda pretjerano zainteresirana da pritisne daljinski. Kada sam se okrenula -- sada je spremna za igru. (Smijeh) Trenutno ne promatram dijete. Vrlo je usredotočena. Okrećem se. (Smijeh) Nije ništa radila, zar ne? U drugoj verziji su dva daljinska, jedan s pozitivnom i jedan s negativnom vrijednošću. Trenutno promatram dijete. Narančasti daljinski je negativan. Samo gleda uokolo, gleda u mene, druži se. Kada se okrenem, (Smijeh) To je odabrala. Ne promatram dijete. Želi se igrati s mamom, zar ne? Odabrati sigurniji put. Okrenem se... (Smijeh) Ni on ništa nije radio. Da, osjeća se nelagodno. (Smijeh) Svatko prepoznaje taj kriomični pogled sa strane, zar ne? Treća verzija, dvoje promatrača, jedan daljinski. Promatrač koji je negativno reagirao na pritisak daljinskog sada promatra dijete. Ona se osjeća pomalo nelagodno, ne zna što da radi, naslanja se na mamu. A onda će se ona okrenuti tako da promatrač koji je izrazio pozitivan sud sada promatra. Put je čist -- sada je spremna za igru. (Smijeh) Kako nam podaci ukazuju, otkrili smo da ponašanje djece pri stiskanju daljinskog doista ovisi o utjecaju vrijednosti i uputa promatrača. Jer u prvoj verziji, djeca nisu znala što će biti pozitivno ili negativno vrednovano, pa su odlučila odabrati najsigurniji put i čekati dok se ne okrenem kako bi pritisnula daljinski. Djeca u drugoj verziji birala su pritisnuti pozitivni daljinski značajno češće dok sam ih promatrala, ali kada bih okrenula leđa, istog trena bi uzela negativni daljinski i počela se igrati njime. Najvažnije, u kontrolnom istraživanju, gdje smo odstranili različite vrijednosti daljinskog, pa smo samo rekli "Oh, jao" nakon pritiskanja bilo kojeg daljinskog -- ponašanje djece u pritiskanju više se nisu razlikovala u uvjetima, što nam je govorilo da su vrijednosti koje smo pripisali daljinskima bile pokretač ponašanja u prethodnom istraživanju. Zadnje, ne manje važno, djeca u trećoj verziji pritiskala su daljinski značajno češće kada bi ih gledao promatrač koji je izrazio pozitivan sud, nasuprot promatraču koji je izrazio negativan sud. Nije slučajno da otprilike u istoj ovoj dobi djeca počinju iskazivati sram u situacijama koje bi mogle izazvati negativno vrednovanje, naprimjer gledanje u ogledalo i primjećivanje mrlje na nosu. Isto kao kada odrasli pronađu špinat među zubima. (Smijeh) Što možemo zaključiti iz ovih rezultata? Pored činjenice da djeca reagiraju vrlo, vrlo kriomice. (Smijeh) Od vrlo rane dobi, djeca su, kao i odrasli, osjetljiva na sudove koje donosimo o predmetima i ponašanjima. Važno je da oni koriste ove sudove kako bi navodili svoje ponašanje. Bilo da smo toga svjesni ili nismo, neprestano komuniciramo vrijednosne sudove na sve oko nas. Ne mislim na sudove poput "budi ljubazan" ili "nemoj krasti", iako su i to svakako vrijednosni sudovi. Mislim na to kako neprestano pokazujemo drugima, a posebice našoj djeci, što je vrijedno sviđanja, vrednovanja i hvaljenja, a što nije. Često to radimo a da i ne primijetimo. Psiholozi istražuju ponašanje da prouče sadržaj našeg uma, jer naše ponašanje često odražava naša vjerovanja, vrijednosti i težnje. Ovdje u Atlanti svi vjerujemo u istu stvar. Da je Coca Cola bolja od Pepsija. (Pljesak) To može imati veze s činjenicom da je Cola izumljena u Atlanti. Ali neovisno o tome, to vjerovanje izraženo je u činjenici da će više ljudi odabrati popiti Colu. Na isti način, komuniciramo vrijednost kada djevojke uglavnom hvalimo zbog njihove lijepe kose ili lijepe odjeće, a dječake zbog njihove pameti. Ili kada im odaberemo dati slatkiše umjesto hranjivih namirnica, kao nagradu za dobro ponašanje. Odrasli i djeca su nevjerojatno učinkoviti u izvlačenju vrijednosti iz ovih prikrivenih ponašanja. Na kraju, sve to završi oblikujući njihovo vlastito ponašanje. Istraživanje koje sam vam danas pokazala navodi nas na zaključak da ova sposobnost nastaje vrlo rano u razvoju, prije nego što možemo izgovoriti cijelu rečenicu ili prije nego što izađemo iz pelena. To postaje sastavnim dijelom osobe u koju ćemo izrasti. Prije nego završim, želim vas pozvati da promislite o vrijednostima koje odašiljamo u svakodnevnim interakcijama, i kako bi te vrijednosti mogle oblikovati ponašanje ljudi koji vas okružuju. Primjerice, koju vrijednost odašiljamo kada trošimo više vremena smješkajući se u telefon nego smješkajući se s drugim ljudima? Isto tako, razmislite kako su vaše ponašanje oblikovali ljudi oko vas, na načine koji vam ranije nisu padali na pamet. Vratimo se na jednostavnu ilustraciju, volite li stvarno više Colu od Pepsija? Ili je taj izbor bio potaknut vrijednostima ljudi oko vas? Roditelji i učitelji zasigurno imaju privilegiju oblikovati ponašanje djece. Ali važno je upamtiti da kroz vrijednosti koje prenosimo u svakodnevnim interakcijama, svi imamo moć oblikovati ponašanje ljudi koji nas okružuju. Hvala. (Pljesak)