Ne plašite se inteligentnih strojeva. Radite s njima.

Priča počinje 1985.,

kada sam sa 22 godine,

postao svjetski prvak u šahu

nakon što sam pobijedio Anatolya Karpova.

Ranije te godine,

igrao sam nešto što se zove
simultanka

protiv 32 najbolja stroja
na svijetu koji igraju šah

u Hamburgu, Njemačkoj.

Pobijedio sam,

i tada to nije bilo neko iznenađenje

da sam uspio pobijediti 32 računala
u isto vrijeme.

Za mene, to je bilo zlatno doba.

(Smijeh)

Strojevi su bili slabi,

a moja kosa bila je jaka.

(Smijeh)

Samo 12 godina kasnije,

borio sam se za život
protiv samo jednog računala

u partiji

koje prema naslovnici "Newsweeka"

bila "Posljednje uporište mozga."

Bez pritiska.

(Smijeh)

Od mitologije do znanstvene fantastike,

borba čovjeka protiv stroja

prikazivana je kao
stvar života i smrti.

John Henry,

čovjek poznat kao tjerač čelika

u 19. stoljeću
Afro Američka narodna legenda,

stavljen je u utrku

protiv čekića pogonjenog parnim strojem

probijajući tunel kroz planinsku stijenu.

Legenda Johna Henrya je dio
dugog povijesnog narativa

koji stavlja čovječanstvo protiv strojeva.

I ta natjecateljska retorika
je sada standardna.

U utrci smo protiv strojeva,

u borbi ili čak i ratu.

Poslovi nestaju.

Ljude zamjenjuju kao
da su nestali s lica Zemlje.

Dovoljno je pomisliti na to da
filmovi poput "Terminatora" ili "Matrixa"

nisu fikcija.

Postoji samo nekoliko područja u areni

gdje se ljudski tijelo i um
mogu natjecati pod istim uvjetima

sa računalom ili robotom.

Zapravo, volio bih da ih ima više.

Umjesto toga,

moj blagoslov i prokletstvo

bilo je postati čovjekom

u natjecanju između čovjeka i stroja

o kojem svi još uvijek pričaju.

U najslavnijem srazu čovjeka i stroja
od doba Johna Henrya,

odigrao sam dvije partije

protiv IBM superračunala, Deep Blue.

Ali ne sjećate se da sam
prvi put pobijedio --

(Smijeh)

(Pljesak)

U Philadelphiji, prije nego sam izgubio
revanš sljedeće godine u New Yorku.

Ali mislim da je to pošteno.

Ne postoji dan u povijesti,
poseban unos na kalendaru

za sve ljude koji se nisu
uspeli na Mt. Everest

prije nego su Sir Edmund Hillary
i Tenzing Norgay

došli do vrha.

A 1997., ja sam i dalje bio
svjetski prvak

kada su računala za šah sazrijela.

Bio sam Mt. Everest,

i Deep Blue je došao do vrha.

Trebao bih naravno reći,
ne da je Deep Blue to postigao,

već njegovi ljudski tvorci --

Anantharaman, Campbell, Hoane, Hsu.

Skidam im kapu.

Kao i uvijek, uspjeh stroja
bio je ljudski uspjeh,

nešto što često zaboravljamo kada ljude
prestignu vlastite kreacije.

Deep Blue je pobijedio,

ali da li je bio inteligentan?

Ne, nije,

bar ne onako kako su Alan Turing
i osnivači znanosti o računalima

se nadali.

Ispalo je da se šah
može računati silom,

jednom kada je hardware postao
dovoljno brz

i algoritmi dovoljno pametni.

Iako po definiciji rezultata,

velemajstorska razina šaha,

Deep Blue bio je inteligentan.

Ali čak i pri nevjerojatnoj brzini,

od 200 milijuna pozicija u sekundi,

metoda Deep Bluea

davala je malo željenog uvida
u misterije ljudske inteligencije.

Uskoro,

strojevi će voziti taksije

i biti liječnici i profesori,

ali hoće li biti "inteligentni?"

Rađe bih ostavio ove definicije

filozofima i riječniku.

Ono što je zaista važno je
kako se mi ljudi

osjećamo vezano uz rad i život
s tim strojevima.

Kada sam upoznao Deep Blue
1996. u veljači,

bio sam svjetski prvak
više od 10 godina,

i odigrao sam 182
partije za svjetsko prvenstvo

i stotine partija protiv
vrhunskih igrača u drugim natjecanjima.

I znao sam što očekivati
od protivnika

i od sebe.

Navikao sam mjeriti njihove poteze

i pratiti njihovo emocionalno stanje

gledajući govor tijela
i gledajući ih u oči.

Tada sam sjeo za šahovsku ploču
prekoputa Deep Bluea.

Odmah sam osjetio nešto novo,

nešto uznemirujuće.

Možda ste iskusili sličan
osjećaj

prvi puta kada ste sjedili
u autu bez vozača

ili prvi put kad vam vaš
računalni nadzornik izda zadatke na poslu

Ali kada sam sjeo za tu prvu partiju,

nisam bio siguran

što je ta stvar sposobna učiniti.

Tehnologija može napredovati skokovito,
i IBM je puno investirao.

Izgubio sam tu partiju.

I nisam se mogao ne zapitati

da li je možda nepobjediv?

Je li moja ljubljena igra šaha gotova?

Ovo su bile ljudske sumnje,
ljudski strahovi,

i jedino što sam zasigurno znao

je da moj protivnik, Deep Blue
nema takve brige.

(Smijeh)

Uzvratio sam mu

nakon ovog razarajućeg udarca

da pobijedim prvu partiju,

ali rezultat je bio zapisan.

Na kraju sam izgubio od stroja

ali nisam doživio istu sudbinu
kao John Henry

koji je pobijedio ali umro
s čekićem u rukama.

Ispalo je da svijet šaha

i dalje želi imati ljudskog prvaka.

I čak i danas,

kada je besplatna aplikacija za šah
na najnovijem mobitelu

jača od Deep Bluea,

ljudi i dalje igraju šah,

čak i više nego ikad prije.

Proricatelji kraja predvidjeli su
da nitko neće dirnuti igru

koju može svladati stroj,

i bili su u krivu, dokazano je da su u krivu,

ali proricanje kraja je uvijek
bila popularna razbibriga

kada je riječ o tehnologiji.

Ono što sam naučio iz vlastita iskustva

je da se moramo suočiti sa strahovima

ako želimo izvući najviše iz naše
tehnologije,

i moramo svladati te strahove

ako želimo izvući najbolje
iz naše čovječnosti.

Dok sam si vidao rane,

dobio sam puno inspiracije

za svoje borbe protiv Deep Bluea.

Stara ruska izreka kaže
ako ne možeš pobijediti, pridruži im se.

Onda sam pomislio,

što ako mogu igrati s računalom --

zajedno s računalom na mojoj strani,
udružujući naše snage,

ljudsku intuiciju
i računalne kalkulacije,

ljudsku strategiju, računalnu taktiku,

ljudsko iskustvo, pamćenje računala.

Bi li to bila savršeno odigrana igra?

Moja ideja je zaživjela

1988. pod imenom Napredni Šah

kad sam igrao čovjek-plus-stroj natjecanje
protiv još jednog elitnog igrača.

Ali u prvom eksperimentu,

nismo uspjeli učinkovito spojiti
ljudske i strojne vještine.

Napredni Šah našao je svoj dom
na Internetu,

i 2005. šah turnir odigran
slobodnim stilom

doveo je do otkrića.

Tim velemajstora
i vrhunskih strojeva sudjelovao je

ali pobjednici nisu bili velemajstori,

niti superračunalo.

Pobjednik je bio par američkih
amatera

sa tri obična računala koja su radila
u isto vrijeme.

Njihove vještine u treniranju
svojih strojeva

učinkovito je poništila
napredno znanje šaha

velemajstorskih protivnika

i puno veću računalnu snagu
drugih.

I došao sam do ovog zaključka.

Slab ljudski igrač i stroj

sa boljim procesom je superiorniji

od samostalnog moćnog stroja,

ali još upečatljivije,
superiorniji je od jakog ljudskog igrača

i stroja

i lošijeg procesa.

Ovo me uvjerilo da trebamo

bolja sučelja
kojima bismo trenirali naše strojeve

prema korisnijoj inteligenciji.

Čovjek i stroj nisu budućnost,

to je sadašnjost.

Svi koji koriste online prijevode

kako bi dobili srž članka
iz stranih novina,

znaju da je daleko od savršenog.

Onda koristimo naše ljudsko iskustvo

da bismo to razumjeli,

i onda stroj uči iz naših ispravaka.

Ovaj model se širi i ulaže
u medicinske dijagnoze, sigurnosne analie.

Stroj obrađuje podatke,

računa vjerojatnost,

dođe na 80 posto puta, 90 posto,

omogućujući lakšu analizu

i donošenje odluke od strane ljudi.

Ali nećete poslati djecu

u školu sa autom bez vozača
sa 90 postotnom točnošću,

čak ni sa 99 postotnom.

Tako da moramo skočiti naprijed

da bismo dodali nekoliko ključnih
decimalnih mjesta.

Dvadeset godina nakon moje
partije s Deep Blueom,

druga partija,

senzacionalni naslov
"Posljednje uporište mozga"

postao je uobičajen

dok inteligentni strojevi

napreduju

u svakom sektoru, čini se svakog dana.

Ali nasuprot prošlosti

kada su strojevi zamjenjivali

životinje, manualni rad,

sada dolaze po ljude s
fakultetskim obrazovanjem

i političkim utjecajem.

Kao netko tko se borio
protiv strojeva i izgubio,

tu sam da vam kažem
kako su to izvrsne vijesti.

U jednom trenutku svaka profesija

će morati osjetiti ove pritiske

ili će to značiti da je čovječanstvo
prestalo napredovati.

Mi ne možemo

birati

kada i kako staje tehnološki napredak.

Ne možemo ga

usporiti.

Zapravo,

moramo ubrzati.

Naša tehnologija izvrsna je
u uklanjanju

poteškoća i nesigurnosti iz našeg
života

tako da moramo tražiti

uvijek teže,

uvijek nesigurnije izazove.

Strojevi imaju

kalkulacije.

Mi imamo shvaćanje.

Strojevi imaju upute.

Mi imamo svrhu.

Strojevi imaju

objektivnost.

Mi imamo strast.

Ne bi se trebali brinuti o tome
što strojevi mogu napraviti danas.

Trebali bismo se brinuti o onome
što još ne mogu napraviti danas,

jer ćemo trebati pomoć
novih, inteligentnihstrojeva

da naše najveće snove
pretvorimo u stvarnost.

i ako ne uspijemo,

ako ne uspijemo, nije to zato
što u naši strojevi previše

ili nedovoljno inteligentni.

Ako ne uspijemo, to je zato
što smo postali nemarni

i ograničili naše ambicije.

Naša čovječnost nije definirana vještinom

kao što je zamah čekića
ili čak igranje šaha.

Postoji samo jedna stvar
koju samo ljudi mogu činiti.

A to je sanjati.

Zato sanjajmo velike snove.

Hvala vam.

(Pljesak)