Kako ja branim vladavinu zakona

Svaki čovjek zaslužuje zaštitu pod zakonom svoje zemlje - čak i kada je taj zakon zaboravljen ili ignorisan. Govoreći o tri slučaja iz svoje međunarodne pravne prakse, Kimberley Motley, američka parničarka koja radi u Afganistanu i šire, pokazuje način na koji zakoni te zemlje mogu da donesu pravdu i pravičnost: služeći se zakonom u njegovu zacrtanu svrhu, da zaštiti.

Da vam ispričam jednu priču

o djevojčici Naghmi.

Naghma je živjela u
izbjegličkom kampu

sa roditeljima i njeno osmero
braće i sestara.

Svako jutro njen bi se otac probudio

u nadi da će ga izabrati za
građevinskog radnika

i uspješan mjesec bi mu donio
zaradu od 50 $.

Ta zima je bila jako teška

i nažalost, Naghmin brat je umro

a majka se tešto razboljela.

Očajan, njen otac je otišao
susjedu

da pozajmi 2.500$

Poslije nekoliko mjeseci čekanja,

susjed je postao nestrpljiv

i zahtijevao isplatu duga.

Nažalost, Naghmin otac
nije imao taj novac

pa su se njih dvojica
dogovorila po zakonu džirge.

Džirga je vrsta posredništva

koja se koristila u afganistanskog
neformalnom pravosudnom sistemu.

Predsjedavajući je uglavnom
neki religijski vođa

ili seoski starješina.

Džirge se često primjenjuju
u ruralnim dijelovima Afganistana

gdje vlada uvriježeno nepovjerenje

prema formalnom sistemu.

Na džirgi, dvojica muškaraca su sjela
zajedno

i odlučila da najbolji način
za izmirivanje duga

bude vjenčanje Naghme za susjedog
21-ogodišnjeg sina.

Ona je imala 6 godina.

Nažalost, priče poput Naghmine

su jako česte

i iz ugosnosti našeg doma

ove priče posmatramo kao
još jedan

razarajući udarac na ljudska prava.

Ako slušate o Afganistanu
na vijestima,

steći ćete utisak da je država omanula.

Međutim, Afganistan ima pravosudni sistem,

i dok su džirge zasnovane na
dugogodišnjim plemeskim običajima

čak i u džirgi zakon treba da se poštuje.

Podrazumijeva se da

davanje djeteta
kao izmiru duga

ne samo da je nemoralno
nego i ilegalno.

G. 2008. otišla sam
u Afganistan

na program finansiran
od strane sudstva.

Program je trajao 9 mjeseci
i zadatak je bio

da obučim afganistanske advokate.

U tih 9 mjeseci obišla sam zemlju

i pričala sa stotinama
zatvorenika

i mnogim poduzetnicima

koji su radili u Afganistanu.

Iz ovih razgovora

čula sam o povezanosti

između poduzeća i ljudi

i kako su zakoni koji bi trebalo
da ih štite

bili nedovoljno primjenjivani

dok su strašne i ilegalne
kaznene mjere bile korštene previše.

To me je nagnalo na
borbu za pravdu

a pravda za mene

korištenje zakona
u njegovu svrhu

koja je zaštita.

Uloga zakona je da štiti.

Zbog toga sam odlučila
da otvorim privatnu kancelariju

i postala prva strankinja
koja je parničila

u afganistanskim sudovima.

U toku ovog perioda
proučila sam mnogo zakona,

pričala sa puno ljudi,

pročitala puno slučajeva

i zaključila da manjak pravde

nije samo problem Afganistana

nego je cijelog svijeta.

Iako sam prvenstveno
zazirala

od zastupanja
u slučajevima ljudskih prava

jer sam se brinula kako će se to

odraziti na mene i privatno
i profesionalno,

zaključila sam da je potreba
za pravdom tolika

da je jednostavno nisam mogla
ignorisati.

Tako sam počela da zastupam ljude poput
Naghme

besplatno.

Od mog dolaska u Afganistan

i u toku svoje 10-ogodišnje advokatske
karijere

zastupala sam izvršne direktore
najbogatijih kompanija,

ambasadore i djevočice Nagme

i to veoma uspješno.

Razlog mog uspjeha je bio
jednostavan:

Radim detaljno
u okviru sistema

i koristim zakone na način

na koji su namijenjeni
da se upotrijebe.

Saznala sam da

postizanje pravde u mjestima
poput Afganistana

je teško iz 3 razloga.

Prvi je vrlo jednostavan.

Ljudi ne znaju
koja su njihova prava

i smatram da je to globalni problem.

Drugi problem je taj da

čak i uz zakone u knjigama

njih prevazilaze ili ignorišu

plemeski običaji, kao
u prvoj džirgi

preko koje je Naghma prodata.

Treći problem u postizanju pravde

je taj da čak i uz dobre postojeće
zakone u knjigama

nema ljudi ili advokata koji
su spremni da se bore

za te zakone.

A to ja radim. Ja se služim

često nekorištenim zakonima

i stavljam ih u korist
svojih klijenata.

Svi treba da stvorimo
globalnu kulturu

ljudskih prava

i uložimo u ekonomiju
ljudskih prava.

Imajući ovo u vidu

možemo značajno promijeniti
globalnu pravednost.

Vratimo se sada Naghmi.

Nekoliko ljudi je čulo
za ovu priču

i kontaktirali su me sa
željom da

plate dug od 2.500$.

To nije tako jednostavno.

Ne može se samo
baciti novac na ovaj problem

i pomisliti da će da nestane.

To tako ne funkcioniše
u Afganistanu.

Rekla sam im da ću
ja intervenisati,

ali da bih to mogla,
morala je da se održi

druga džirga,

žalbena džirga.

Kako bi se to desilo

morali smo da sazovemo seoske starješine,

plemenske vođe

i religijske vođe.

Naghmin otac je morao
da se složi,

susjedi su morali da se slože,

njegov sin je morao da se složi.

Pomislila sam, ako planiram
da se umiješam,

moraće da se slože
da ja budem predsjedavajuća.

Posije višesatnih pregovora

i traženja

i tridesetak šoljica čaja

konačno su dozvolili
da se održi

druga džirga, i tako je i bilo.

Ono što je bilo drugačije
kod druge džirge

je to da su ovog puta
zakoni stavljeni u središte

i bilo mi je jako važno

da svi shvate da je Naghma

imala pravo na zaštitu.

Na kraju ove džirge,

sudija je naredio

da se prva odluka poništi

i da se dug od 2.500$ izmiri.

Svi smo potpisali rješenje

i svi su muškarci priznali

da je ono što su uradili bilo ilegalno

i da će završiti u zatvoru
ako to ponove.

Naj...

(Aplauz)

Hvala.

Najvažnije,

zaruke su prekinute

i Naghma je bila slobodna.

Zaštita Naghme i njenog
prava na slobodu

štiti i nas.

U mom poslu postoje

iznadprosječni rizici.

Privremeno sam bila
privedena,

optužena da vodim bordel,

optužena da sam špijun.

Granata mi je bačena na
kancelariju.

Nije eksplodirala doduše.

Ali smatram da u mom poslu

nagrade prevazilaze rizike

i koliko god rizikovala

moji klijenti rizikuju još više

jer imaju puno toga da izgube

ako se ne čuje za njihove slučajeve

ili još gore ako su kažnjeni
što sam im ja advokat.

U svakom svom slučaju

svjesna sam da koliko god
ja stojala iza svojih klijenata

toliko i oni stoje iza mene

i to me tjera dalje.

Zakon kao izvor moći

ključan je u zaštiti svih nas.

Novinari su jako bitni jer
su zaslužni

za prijenos informacija u javnost.

Prečesto dobijamo informacije
od novinara,

ali zaboravljamo kako je ta informacija
prenesena.

Ovo je slika

britanskog novinarskog tima
u Afganistanu.

Uslikao ju je moj prijatelj
David Gill prije nekoliko godina.

Prema Odboru za zaštitu
novinara,

hiljade novinara je dobijalo

prijetnje, bivalo povređivano

ubijano i privedeno od 2010.

Nerijetko, kada dobijemo ove informacije

zaboravljamo na koga one utječu

ili kako smo dobili te informacije.

Ono što mnogi novinari rade,
i strani i domaći,

je fascinantno, pogotovo
u mjestima poput Afganistana

i bitno je da to nikada ne zaboravimo

jer ono što oni štite

nije samo naše pravo
da dobijemo te informacije

nego i slobodu medija, koja je
ključna

za demokratsko društvo.

Matt Rosenberg je novinar u Afganistanu.

Radi za New York Times,

i nažalost, prije nekoliko mjeseci

napisao je članak koji je naljutio

ljude iz vlade.

Za posljedicu bio je privremeno priveden

i ilegalno protjeran iz zemlje.

Ja zastupam Matta

i poslije razgovora sa vladom

uspjela sam da dokažem

da je ilegalno protjeran

i da u Afganistanu ne postoji
sloboda medija

i da postoje posljedice
ako se to ne poštuje.

Zadovoljstvo mi je reći da

ga je afganistanska vlada

prije nekoliko dana

službeno pozvala da se
vrati u zemlju

i poništila naređenje o prognanstvu.

(Aplauz)

Ako cenzurišete jednog novinara,
to uplaši i ostale,

i uskoro čitave nacije se ušutkaju.

Bitno je da zaštitimo svoje novinare

i slobodu medija,

jer to čini vlade odgovornijima
prema nama

i transparentnijim.

Štićenje novinara i našeg prava

da primamo informacije štiti nas.

Naš svijet se mijenja. Živimo
u drugačijem svijetu

i ono što su nekada bili
individualni problemi

sada su globalni problemi za sve nas.

Prije 2 sedmice, Afganistan je
imao svoj prvi

demokratski prijenos moći

i izabrao je predsjednika Ashrafa Ghanija,
što je velika stvar.

Gajim optimizam prema njemu

i nadam se da će donijeti Afganistanu

promjene koje mu trebaju,

pogotovo u pravnom sektoru.

Živimo u drugačijem svijetu.

Živimo u svijetu
gdje moja osmogodišnja kćerka

zna samo za crnog predsjednika.

Postoji velika vjerovatnoća da
će naš naredni predsjednik

biti žena,

i kako bude rasla, možda upita

može li bijelac biti predsjednik?

(Smijeh)

(Aplauz)

Naš svijet se mijenja
i mi moramo da se mijenjamo sa njim, i

ono što su bili individualni problemi

sada su problemi svih nas.

Prema UNICEF-u,

trenutno ima preko 280 miliona

dječaka i djevojčica
ispod 15 godina

koji su vjenčani.

Dvjesto osamdeset miliona.

Dječji brakovi podržavaju
začaran krug

siromaštva, lošeg zdravlja
i nedostatka obrazovanja.

Sahar je udata sa 12 godina.

Njen brat ju je prisilio
na ovaj brak

i prodao.

Kada je otišla u kuću
svoga muža

oni su prisilili na prostituciju.

Kada je odbila, mučili su je.

Udarali su je metalnim šipkama.

Palili su joj tijelo.

Svezali su je u podrumu
i izgladnjivali je.

Klještima su joj čupali nokte.

U jednom trenutku

uspjela je da pobjegne iz
sobe za mučenje

do kuće susjeda.

Kada je došla tamo, umjesto da je zaštiti

oni su je dovukli nazad

u kuću njenog muža

i onda je bila mučena još više.

Kada sam upoznala Sahar,

Žene za afganistanske žene

su joj pružile utočište.

Kao advokat, trudim se da budem snažna

za svoje klijente,

jer mi je to jako bitno,

ali kada sam vidjela

koliko je bila slomljena i slabačka

bilo mi je jako teško.

Prošle su sedmice prije nego smo
saznali

šta joj se desilo

kada je došla u tu kuću,

ali na kraju je počela da mi
se povjerava.

Kada mi se otvorila,

ono što sam čula

je to da ona nije znala
koja su njena prava,

ali je znala da je njena vlast
trebala zaštiti,

ali je omanula u tome,

tako da smo uspjeli da pričamo

o njenim pravnim opcijama.

Tako smo odlučili da odnesemo
njen slučaj

pred Vrhovni sud.

Ovo je izuzetno važno,

jer je ovo prvi slučaj

da je žrtvu porodičnog nasilja
u Afganistanu

zastupao advokat,

zakonom koji godinama
bio na papiru

ali nikada prije Sahar nije bio
upotrijebljen.

Pored ovoga, takođe smo odlučili

da tražimo građansku odštetu

ponovo služeći se zakonom
koji nikada nije bio upotrebljavan,

ali smo ga iskoristili za ovaj slučaj.

Tako da smo se našli
pred Vrhovnim sudom,

i zahtijevali pravdu
pre 12 afganistanskih sudaca

ja, američka advokatkinja

i Sahar, mlada žena

čiji glas kada sam je upoznala
nije bio iznad šapata.

Ona je ustala,

pronašla svoj glas,

i moja cura im je rekla
da zahtijeva pravdu

i dobila ju je.

Na kraju svega, sud je
donio jednoglasnu odluku

da se porodica njenog muža uhapsi
zbog zlodjela prema njoj

i njen prokleti brat isto uhapsi

jer ju je prodao...

(Aplauz)

i složili su se da je imala
pravo na

građansku naknadu.

Ono što nam je Sahar pokazala
je da to da možemo da napadnemo

postojeće prakse služeći se zakonom

u svrhe u koje je on namijenjen

i štiteći Sahar,

štitimo i nas same.

Nakon svog šestogodišnjeg

rada u Afganistanu

mnogo mojih članova porodice
i prijatelja misle

da ono što ja radim izgleda ovako.

(Smijeh)

U stvarnosti, ono što ja radim
izgleda ovako.

Svi mi možemo da doprinesemo.

Ne kažem da bi svi mi trebali
da sjednemo na avion do Afganistana,

ali možemo doprinijeti

ekonomiji svjetskih ljudskih prava.

Možemo stvoriti kulturu transparentnosti

i odgovornosti prema zakonima

i natjerati vlasti da budu
odgovornije prema nama,

kao što smo mi prema njima.

Prije nekoliko mjeseci, južnoafrički
advokat

me je posjetio u mojoj kancelariji

i rekao mi: "Želio sam da te upoznam.

Želio sam da vidim kako
izgleda luda osoba."

Zakoni su naši

i bez obzira na vašu etničku
pripadnost,

nacionalnosti, roda, rase,

oni pripadaju nama,

i borba za pravdu nije čin ludosti.

Kompanije isto trebaju da se
uključe.

Ulaganja korporacija
u ljudska prava

je dobit za vaše kompanije

i bili vi kompanija, NVO,

ili građanin, vladavina zakona
radi u korist svih nas.

Radeći zajedno, ujedinjenih namjera

posredstvom ljudi, javnosti
i privatnog sektora

možemo da stvorimo ekonomiju
globalnih ljudskih prava

i postanemo globalni ulagači
u ljudska prava.

Radeći to

zajedno možemo postići pravdu.

Hvala.

(Aplauz)