Rufus Griscom + Alisa Volkman: Pričajmo o tabuima roditeljstva

Izdavači Babble.com-a, Rufus Griscom i Alisa Volkman, u živahnom duetu, otkrivaju četiri činjenice koje roditelji nikad, ikad priznaju -- i zašto bi ih trebali. Smiješno i iskreno, i za roditelje i one koji to nisu.

Alisa Volkman: Dakle, ovdje počinje naša priča --

dramatični trenuci rođenja

našeg prvog sina, Declana.

Očito veoma dubok trenutak,

i promijenio je naše živote na mnogo načina.

Ujedno je promijenio naše živote na mnogo neočekivanih načina,

i ti neočekivani načini o kojima smo kasnije promišljali,

su naposljetku izrodili poslovnu ideju nas dvoje,

i godinu dana kasnije, lansirali smo Babble,

web stranicu za roditelje.

Rufus Griscom: Sada, ja razmišljam o našoj priči

koja počinje nekoliko godina ranije. (AV: To je istina.)

RG: Možda se sjećaš, zaljubili smo se preko glave.

AV: Jesmo.

RG: U to vrijeme smo vodili drugu vrstu web stranice.

To je bila web stranica zvana Nerve.com,

koja je bila -- udarna linija je bila "pismena pornografija."

U teoriji je bila, a nadam se i u praksi,

pametan online magazin

o seksu i kulturi.

AV: To je iznjedrilo stranicu za izlaske.

Ali možete shvatiti šale koje primamo. Seks stvara djecu.

Slijedite upute na Nerve-u i morali biste završiti na Babble-u,

što i jesmo.

I mogli bismo lansirati gerijatrijsku stranicu kao našu treću. Vidjet ćemo.

RG: Ali za nas, kontinuiranost između Nerve-a i Babble-a

nije bila samo stvar životne faze,

što je, naravno, važno,

već je bilo to više o

našoj želji da pričamo vrlo iskreno

o predmetima o kojima je ljudima teško pričati na iskren način.

Čini nam se da,

kada se ljudi počnu rascjepkavati, ljudi počnu lagati o stvarima,

i tada počinje biti zanimljivo,

to je predmet u koji mi želimo zaroniti.

I bili smo iznenađeni, kao mladi roditelji,

kako ima skoro više tabua o roditeljstvu

nego o seksu.

AV: To je točno. Dakle, kao što smo rekli,

rane godine su bile uistinu prekrasne,

ali su bile uistinu i teške.

I čini nam se da je dio te težine

bio zbog ove lažne reklame o roditeljstvu.

(Smijeh)

Pretplatili smo se na mnogo časopisa, napravili našu zadaću,

ali uistinu gdje god se okrenete, bili smo okruženi slikama poput ovih.

I krenuli smo u roditeljstvo

očekujući da će naši životi izgledati ovako.

Sunce je uvijek dopiralo unutra, i naša djeca nikada ne bi plakala.

Ja bih uvijek bila savršeno počešljana i odmorena.

A zapravo, uopće nije bilo tako.

RG: Kada smo spustili taj sjajeći časopis za roditelje

u koji smo gledali, sa svim tim prekrasnim slikama,

i pogledali stanje u našoj pravoj dnevnoj sobi,

koje je izgledalo više nalik ovome.

Ovo su naša tri sina.

I naravno, ne plaču i vrište uvijek.

Ali s tri dečka, postoji izgledna vjerojatnost

da se bar jedan od njih neće uklopiti

na način na koji bi se trebao.

AV: Da, možete vidjeti gdje je za nas dolazilo do prekida.

Doista smo se osjećali kao da ono što smo očekivali

nije imalo nikakve veze s onim što smo zapravo proživljavali.

I tako smo odlučili da to želimo izravno prenijeti roditeljima.

Doista smo željeli da razumiju

stvarnosti roditeljstva na iskren način.

RG: Dakle, danas, ono što bismo mi voljeli učiniti

jest podijeliti s vama četiri roditeljska tabua.

I naravno, postoji mnogo više od četiri stvari

koje ne možete reći o roditeljstvu.

Ali mi bismo željeli podijeliti s vama danas

četiri koja su naročito važna za nas osobno.

Dakle, prvi, tabu broj jedan:

ne možeš reći da se nisi zaljubio u svoje dijete

već prve minute.

Sjećam se jako dobro, sjedeći tamo u bolnici.

Bili smo u procesu rođenja našeg prvog djeteta.

AV: Mi ili ja?

RG: Oprosti.

Nepravilna uporaba zamjenice.

Alisa je veoma velikodušno bila u procesu

rođenja našeg prvog djeteta -- (AV: Hvala ti.)

-- a ja sam bio tamo s rukavicom hvatača.

I bio sam tamo raširenih ruku.

Sestra mi je prilazila

s tim prekrasnim, prekrasnim djetetom.

I sjećam se, kako mi je prilazila,

glasova prijatelja koji govore,

"U trenutku kada stave dijete u tvoje ruke,

osjetit ćeš osjećaj ljubavi koji će proći kroz tebe

a koji ima jačinu veću

od bilo čega što si iskusio u svom čitavom životu."

Stoga sam se pripremao za taj trenutak.

Dijete je dolazilo,

i bio sam spreman za taj kamion pun ljubavi

da me obori s nogu.

I umjesto toga, kada je dijete stavljeno u moje naručje,

bio je to izvanredan trenutak.

Ovo je slika od doslovno nekoliko sekundi nakon

što je dijete položeno u moje ruke i donio sam ga ovdje.

I kao što možete vidjeti, naše oči su sjale.

Bio sam obasut ljubavlju i privrženošću prema svojoj ženi,

s dubokom, dubokom zahvalnošću

što imamo, na prvi pogled, zdravo dijete.

I bilo je ujedno, naravno, nestvarno.

Mislim, morao sam provjeriti etikete i uvjeriti se.

Bio sam nepovjerljiv, "Jesi li sigurna da je ovo naše dijete?"

I to je sve bilo nevjerojatno.

Ali ono što sam osjećao prema djetetu u tom trenutku je bila duboka privrženost,

ali ništa poput onoga što sada osjećam prema njemu, pet godina kasnije.

I tako smo napravili nešto ovdje

što je hereza.

Planirali smo

našu ljubav za naše dijete kroz vrijeme.

(Smijeh)

To, kao što znate, je čin krivovjerja.

Nije vam dopušteno planirati ljubav.

Razlog zbog kojeg nam nije dozvoljeno planirati ljubav

jest jer mislimo o ljubavi kao o binarnoj stvari.

Ili ste zaljubljeni, ili niste zaljubljeni.

Volite, ili ne volite.

A mislim kako je u stvarnosti ljubav proces.

I mislim kako je problem s razmišljanjem o ljubavi

kao nešto što je binarno

jest da nam uzrokuje

da budemo neopravdano zabrinuti

kako je ljubav lažljiva, ili neprikladna, ili što god želite.

I mislim kako je očito da pričam ovdje o iskustvu oca.

Ali mislim kako mnogo ljudi prolazi kroz taj osjećaj

u ranim mjesecima, možda u njihovoj prvoj godini,

kako njihov emocionalni odgovor nije prikladan.

AV: Pa, drago mi je da Rufus to spominje,

jer možete primjetiti kako se spušta u prvim godinama

gdje mislim kako sam ja radila većinu posla.

Ali mi se volimo šaliti,

u prvim mjesecima života sve naše djece,

ovo je Ujak Rufus.

(Smijeh)

RG: Ja sam veoma privržen ujak, veoma privržen ujak.

AV: Da, i često se šalim s Rufusom kada dođe doma

kako nisam sigurna da bi bio sposoban pronaći naše dijete u liniji

među drugom djecom.

Stoga sam zapravo ubacila brzi kviz ovdje za Rufusa.

RG: Uh oh.

AV: Ne želim ga previše osramotiti ovdje. Ali dat ću mu tri sekunde.

RG: To nije pošteno. To je trik pitanje. On nije ovdje gore, je li?

AV: Naš osmotjedni sin je negdje ovdje.

I želim vidjeti može li ga Rufus zapravo brzo prepoznati.

RG: Onaj krajnje lijevo. (AV: Ne!)

(Smijeh)

RG: Okrutno.

AV: Ništa više ne treba reći.

(Smijeh)

Prijeći ću na tabu broj dva.

Ne možete pričato o tome kako usamljeno može biti imati dijete.

Uživala sam u trudnoći; voljela sam je.

Osjećala sam se nevjerojatno povezano sa zajednicom oko mene.

Osjećala sam se kao da su svi sudjelovali u mojoj trudnoći, svuda oko mene,

prateći me sve do datuma kada sam trebala roditi.

Osjećala sam se poput žile za budućnost čovječanstva.

To se nastavilo i u bolnici; bilo je uistinu stimulirajuće.

Bila sam obasuta poklonima, cvjećem i posjetiteljima.

Bilo je to doista prekrasno iskustvo.

Ali kada sam se vratila kući,

iznenada sam se osjetila veoma nepovezano

i iznenada zatvoreno i željna vrištanja.

I bila sam uistinu iznenađena tim osjećajima.

Očekivala sam da će biti teško,

da će biti neprospavanih noći, neprekidnog hranjenja,

ali nisam očekivala osjećaje

izolacije i usamljenosti koje sam iskusila.

I bila sam doista iznenađena kako nitko nije pričao samnom,

kako ću se osjećati tako.

I nazvala sam svoju sestru

s kojom sam vrlo bliska -- i koja ima troje djece --

i pitala sam je, "Zašto mi nisi rekla

da ću se osjećati ovako,

da ću imati te -- osjećaje nevjerojatne izoliranosti?"

A ona je rekla -- nikad neću zaboraviti --

"To jednostavno nije nešto što želiš reći majci

koja ima dijete po prvi put."

RG: I naravno, mi mislimo

da je upravo to ono što biste trebali govoriti

majkama koje imaju djecu po prvi puta.

I da to, naravno, jedna od tema za nas

jest da mislimo

da otvorenost i brutalna iskrenost

je kolektivno kritična za nas

da budemo odlični roditelji.

I teško je ne misliti

da dio toga što vodi tom osjećaju izoliranosti

jest naš moderni svijet.

Dakle, Alisino iskustvo nije izolirano.

Dakle, vaših 58 posto majki nad kojima je provedeno istraživanje

prijavljuje osjećaje samoće.

Od njih, 67 posto je uglavnom usamljeno

kada su njihova djeca stara od nula do pet -- vjerojatno nula do dvije godine.

U procesu pripreme za to,

gledali smo kako se neke druge kulture po svijetu

nose s tim vremenskim periodom,

jer ovdje u zapadnom svijetu,

manje od 50 posto nas živi blizu naših članova obitelji,

zbog čega je, po mom mišljenju, ovo tako težak period.

Dakle, da uzmemo jedan primjer između mnogih:

u južnoj Indiji

postoji običaj zvan jholabihari,

u kojem se trudnice, u svom sedmom ili osmom mjesecu trudnoće,

presele kod svoje majke

i prolaze kroz nizove rituala i ceremonija,

rađaju i vraćaju se kući, svojoj nuklearnoj obitelji

nekoliko mjeseci nakon što je dijete rođeno.

A to je jedan od mnogo načina

na koji, mi mislimo, druge kulture zasjenjuju tu vrstu perioda usamljenosti.

AV: Dakle, tabu broj tri:

ne možete pričati o svom pobačaju -- ali danas ću pričati o svom.

Dakle, nakon što smo imali Declana,

na neki smo način rekalibrirali naša očekivanja.

Mislimo smo zapravo da možemo proći kroz to ponovno

i mislili smo kako znamo s čim ćemo se nositi.

I bili smo zahvalni što sam ja ponovno zatrudnjela.

I ubrzo sam saznala kako ćemo dobiti dječaka.

I zatim kada sam bila trudna pet mjeseci,

saznali smo kako smo izgubili naše dijete.

Ovo je zapravo posljednja slika njega koju imamo.

I to je bilo očito jako teško vrijeme --

doista bolno.

Kako sam prolazila kroz taj proces žalovanja,

bila sam očarana kako nisam htjela nikoga vidjeti.

Doista sam se htjela sakriti u rupu.

A doista sam znala kako ću se

ponovno uklopiti u zajednicu koja me okružuje.

I shvaćam, mislim, način na koji sam se osjećala,

je doista na razini instinkta,

osjećala sam mnogo srama --

posramljena, iskreno --

da, sam u nekim pogledima, doživjela neuspjeh

proizvesti ono za što sam genetski predispozirana proizvesti.

I naravno, to me navelo da se zapitam,

ukoliko neću biti sposobna imati još jedno dijete,

što će to značiti za moj brak,

i samo za mene kao ženu.

Dakle, to je bilo veoma teško vrijeme.

Kako sam počela raditi više kroz to,

počela sam puzati van iz te rupe i pričati s drugim ljudima.

Bila sam doista očarana

svim pričama koje su počele pritjecati.

Ljudi s kojima sam dnevno komunicirala,

s kojima sam radila, kojima sam bila prijatelj,

članovi obitelji koje sam poznavala dugo vremena,

nikad nisu samnom podijelili svoje vlastite priče.

I sjećam se kako su sve te priče potekle iz drvenarije.

i osjećala sam se kao da sam naišla na

to tajno društvo žena čiji sam dio sada bila,

što je bilo uvjeravajuće ali ujedno i zaista zabrinjavajuće.

I mislim,

pobačaj je nevidljiv gubitak.

Ne postoji mnogo podrške zajednice oko toga.

Nema zapravo svečanosti,

rituala ili obreda.

I mislim, sa smrću, imate pogreb, slavite život,

i postoji mnogo podrške zajednice.

I to je nešto što žene ne dobivaju s pobačajem.

RG: Što je jako loše jer, naravno,

to je jako često i jako traumatično iskustvo.

15 do 20 posto svih trudnoća rezultira pobačajem.

I to mi se doima zapanjujućim.

U istraživanju, 74 posto žena je reklo

kako je pobačaj, prema njihovim osjećajima, dio njihove krivice, što je užasno.

I zapanjujuće, 22 posto

je reklo kako bi sakrilo pobačaj od svog supružnika.

Dakle, tabu broj četiri:

ne možete reći kako se vaša prosječna sreća

smanjila otkad ste dobili dijete.

Poanta je da je svaki pojedini aspekt mog života

postao drastično bolji

otkad sam sudjelovao

u čudu koje je rođenje djeteta i obitelji.

Nikada neću zaboraviti, sjećam se vrlo dobro sve do danas,

naš prvi sin, Declan, je bio star devet mjeseci,

i sjedio sam tamo na kauču,

i čitao sam prekrasnu knjigu Daniela Gilberta, "Spoticanje na sreću."

I prošao sam dvije trećine knjige,

i s desne strane je bio grafikon --

s desne strane --

koji smo označili ovdje

"Najstrašniji zamislivi grafikon

za novog roditelja."

Ovaj grafikon sadrži četiri potpuno neovisna istraživanja.

U osnovi, tu je taj strmoglavi pad

bračnog zadovoljstva,

koji je usko povezan, svi znamo, sa širom srećom,

koji ne raste ponovno

sve dok vaše prvo dijete ne ode na studij.

Dakle, tako ja sjedim ovdje i promatram iduća dva desetljeća svog života,

taj ponor sreće

u koji ravno vozimo s našim metaforičkim kabrioletom.

Bili smo utučeni.

AV: Dakle, možete zamisliti, mislim ponovno, prvih nekoliko mjeseci je bilo teško,

ali izvukli bi se iz toga,

i doista smo bili šokirani kada smo vidjeli to istraživanje.

Stoga smo doista htjeli podrobnije to pogledati

u nadi da ćemo pronaći srebrnu podstavu.

RG: I tada je super kada vodite web stranicu za roditelje,

jer smo dobili tu nevjerojatnu reporterku

koja je otišla i intervjuirala sve znanstvenike

koji su proveli ta četiri istraživanja.

Rekli smo, nešto ovdje nije u redu.

Nešto nedostaje iz tih istraživanja.

Nije moguće da je tako loše.

Dakle, Liz Mitchell je napravila prekrasan posao s tim radom.

I intervjuirala je četiri znanstvenika,

i ujedno je intervjuirala je Daniela Gilberta.

I doista smo pronašli srebrnu podstavu.

Dakle, ovo je naša pretpostavka

kako osnova te prosječne sreće

vjerojatno izgleda kroz život.

Prosječna sreća je, naravno, neprikladna,

jer ne govori

o iskustvu trenutka.

I mislimo da izgleda ovako

kada stavite sloj

iskustva pojedinog trenutka.

I svi se sjećamo kao djeca,

najmanjih malih stvari -- i vidimo ih na licima naše djece --

najmanja mala stvar

ih može lansirati u te visine

jednostavnog laskanja,

a zatim ih iduća najmanja mala stvar

može odvesti u dubine očaja.

I to je jednostavno nevjerojatno promatrati, i sjećamo ih se i sami.

I zatim, naravno, kako starite,

čini se kao da je dob jedna vrsta litija.

Kako postajete stariji, tako postajete stabilniji.

I dio toga što se događa, mislim, u vašim 20-im i 30-im,

jest da počnete ograđivati vašu sreću.

Počinjete shvaćati da

"Hej, mogao bih ići na taj koncert

i imati potpuno transformirajuće iskustvo

od kojeg će se cijelo moje tijelo naježiti,

ali više je izgledno da ću se osjećati klaustrofobično

i neću moći dobiti pivu.

Stoga neću ići.

Imam dobar stereo kod kuće. Stoga, neću ići."

Dakle, vaša prosječna sreća raste,

ali izgubite te uzvišene trenutke.

AV: Da, i zatim dobijete svoje prvo dijete.

I zatim ponovno predajete sebe

tim usponima i padovima --

usponi koji su prvi koraci, prvi osmijeh,

kada vaše dijete čita po prvi puta --

padovi su naša kuća bilo kada između šest i sedam svake večeri.

Ali shvatite da predajete sebe

gubitku kontrole na uistinu prekrasan način,

koji, mi mislimo, pruža mnogo smisla našim životima

i prilično je zahvalan.

RG: I tako kao posljedicu,

mi trgujemo prosječnom srećom.

Trgujemo tom vrstom sigurnosti

određene razine zadovoljstva

za te uzvišene trenutke.

Dakle, gdje to ostavlja nas dvoje

u obitelji s tri mala dječaka

u svemu ovome?

Postoji još jedan čimbenik u našem slučaju.

Prekršili smo još jedan tabu

u našim životima.

A to je bonus tabu.

AV: Brzi bonus tabu za vas, kako ne bismo smjeli raditi zajedno,

naročito s troje djece --

a mi radimo.

RG: I bili smo ispočetka malo suzdržani oko toga.

Svi znaju, apsolutno ne bi smio raditi sa svojim suprožnikom.

Zapravo, kada smo prvi put otišli prikupljat novac kako bi započeli Babble,

ulagači su rekli,

"Mi kategorično ne ulažemo

u kompanije koje su osnovane od muževa i žena,

jer postoji dodatni preduvjet neuspjeha.

To je loša ideja. Nemojte to činiti."

I mi smo očito krenuli s tim. Jesmo.

Prikupili smo novac, i uzbuđeni smo što jesmo,

jer u toj fazi života,

nevjerojatno oskudan resurs je vrijeme.

A ako ste doista strastveni oko toga što radite svaki dan -- što mi jesmo --

i ujedno ste strastveni o svojoj vezi,

to je jedini način na koji znamo raditi.

I stoga je posljednje pitanje koje bismo postavili:

možemo li zajedno iskriviti taj grafikon sreće prema gore?

Odlično je to što imamo te uzvišene trenutke veselja,

ali oni su nekad prilično brzi.

A što je s tom prosječnom osnovom sreće?

Možemo li to malo pomaknuti gore?

AV: I pomalo osjećamo da taj jaz sreće, o kojem smo pričali,

je zapravo rezultat ulaska u roditeljstvo --

i zapravo svako dugoročno partnerstvo za tu svrhu --

s krivim očekivanjima.

A ako imate prava očekivanja i upravljanje očekivanjima,

osjećamo kako će to biti prilično zahvalno iskustvo.

RG: I dakle, to je ono što --

I mislimo kako mnogi roditelji,

kada uđete u to -- bar u našem slučaju --

spakirate svoje torbe za put u Europu, i doista ste uzbuđeni što idete.

Izađete iz aviona,

ispostavi se da planinarite u Nepalu.

A planinarenje u Nepalu je nevjerojatno iskustvo,

naročito ako spakirate svoje torbe prikladno

i znate što vas čeka i psihički ste spremni.

Poanta svega toga za nas danas

nije samo iskrenost radi iskrenosti,

već nada da ako budemo iskreniji i otvoreniji o tim iskustvima,

tada svi zajedno možemo

pomaknuti tu osnovu sreće malo prema gore.

RG + AV: Hvala vam.

(Pljesak)