Od čega je satkan dobar život? Lekcije iz najdužeg istraživanja o sreći

Što nas čini sretnima i zdravima tijekom cijelog života? Ako mislite da je to slava ili bogatstvo, niste jedini - ali, ako je vjerovati psihijatru Robertu Waldingeru, u krivu ste. Waldinger, nositelj 75-ogodišnjeg istraživanja o razvoju odraslih, ima dosad neviđeni pristup podatcima o istinskoj sreći i zadovoljstvu. U ovom govoru s nama dijeli tri važne stvari kojima nas je naučilo ovo istraživanje, kao i praktične, no prastare mudrosti o tome kako izgraditi dugačak život koji će nas ispunjavati.

Što nas čini zdravima i sretnima

dok prolazimo kroz život?

Da sada ulažete

u svoju buduću bolju verziju,

u što biste uložili
svoje vrijeme i energiju?

U nedavnom istraživanju generacije Y

ispitanike su pitali što su im
najvažniji životni ciljevi

i preko 80% ispitanika izjavilo je

da je jedan od njihovih
najvećih životnih ciljeva obogatiti se.

Drugih 50% tih istih mladih odraslih osoba

tvrdi da im je jedan
od najvećih životnih ciljeva

postati poznat/a.

(Smijeh)

Stalno nam govore
da se bacimo na posao, da se više trudimo

kako bismo više postigli.

Stekli smo dojam da su to stvari
kojima moramo težiti

kako bismo živjeli dobrim životima.

Slike cjelokupnih života,

izbora na koje se ljudi odluče
i kakvima se ti izbori za njih pokažu

gotovo je nemoguće dobiti.

Većinu toga što nam je
poznato o ljudskom životu

saznali smo tražeći od ljudi
da se prisjete prošlosti

i, kao što već znamo, sjećanja
nisu pretjerano pouzadana.

Puno toga što nam se dogodi tijekom života
jednostavno zaboravimo,

a nekada naša sjećanja
postanu strašno kreativna.

Ali što kad bismo mogli
gledati cijele naše živote

kako se postepeno razvijaju?

Što kad bismo mogli proučavati ljude
od tinejdžerske dobi

sve do starosti

kako bismo vidjeli što ljude uistinu
čini sretnima i zdravima?

Mi smo to i učinili.

Harvardsko istraživanje o razvoju mladih

možda je i najduže istraživanje
o odraslosti ikada provedeno.

Punih 75 godina pratili smo
živote 724 muškarca,

godinu za godinu ispitivali smo ih
o karijeri, obiteljskom životu, zdravlju,

i to smo ih ispitivali cijelo vrijeme
ne znajući kako će njihove životne priče

završiti.

Istraživanja poput ovoga
iznimno su rijetka.

Gotovo svi projekti ove vrste
raspadnu se unutar deset godina

jer previše ispitanika odustane
od sudjelovanja u istraživanju,

ili izvori financiranja
istraživanja presuše,

ili si istraživači nađu drugu zanimaciju

ili umru i nitko ne nastavi njihov posao.

No, kombinacijom sreće

i upornosti nekoliko
generacija istraživača

ovo je istraživanje preživjelo.

Otprilike 60 od naša
originalna 724 muškarca

još je uvijek živo,

još uvijek sudjeluju u istraživanju,

a većina njih u devedesetim je godinama.

Sada počinjemo istraživati

više od 2 000 djece ovih muškaraca.

Ja sam četvrti voditelj ovog istraživanja.

Od 1938. pratili smo živote
dviju skupina muškaraca.

Prva se skupina uključila u istraživanje

kada su bili na drugoj godini
studija na Harvardu.

Svi su završili fakultet
tijekom Drugog svjetskog rata,

a zatim je većina otišla
sudjelovati u ratu.

Druga skupina čije smo živote pratili

bila je skupina dječaka
iz najsiromašnijih dijelova Bostona.

Bili su to dječaci koji su namjerno

izabrani za istraživanje jer su dolazili
iz najproblematičnijih

i najuskraćenijih obitelji

u Bostonu 1930-ih godina.

Većina je živjela kao podstanari,
a mnogi bez tople i hladne vode.

Kada su se uključili u istraživanje,

svi su tinejdžeri prošli intervju,

medicinske preglede,

obišli smo im kuće
i intervjuirali im roditelje,

a onda su ti tinejdžeri
izrasli u odrasle ljude

koji su bavili svim mogućim zanimanjima;

postali su tvornički radnici,
odvjetnici, zidari i doktori,

a jedan je postao i predsjednik SAD-a.

Neki su postali alkoholičari,
neki su oboljeli od šizofrenije,

neki su popravili svoj društveni status,

pa su se tako s dna uzdigli na sam vrh,

a neki su ga pak potpuno pokvarili.

Osnivači ovog istraživanja

nikada ne bi ni pomislili

da ću ja ovdje stajati nakon 75 godina

i govoriti vam o tome
kako ovo istraživanje i dalje traje.

Svake dvije godine naše strpljivo
i predano istraživačko osoblje

zove naše ispitanike
i pita ih možemo li im poslati

još jedan upitnik o njihovim životima.

Mnogo ispitanika
iz središta Bostona pita nas:

"Zašto me još uvijek želite istraživati?
Moj život uopće nije toliko zanimljiv."

Ispitanici s Harvarda
nas to nikad ne pitaju.

(Smijeh)

Kako bismo dobili što jasniju sliku
o njihovim životima,

ne pošaljemo im samo upitnik.

Intervjuiramo ih
u njihovom dnevnom boravku,

od njihovih liječnika
tražimo povijest bolesti,

šaljemo ih na vađenje krvi
i skeniranje mozga.

Razgovaramo s njihovom djecom,

snimamo ih dok sa suprugama
razgovaraju o najdubljim strahovima.

Kada smo prije desetak godina
konačno i njihove supruge pitali

žele li i one biti
ispitanice u istraživanju,

mnoge su rekle:
"Bilo je i vrijeme da me to pitate."

(Smijeh)

Što smo naučili?

Što smo naučili
iz desetaka tisuća stranica

podataka koje smo prikupili

o ovim životima?

Nismo ništa naučili o bogatstvu,
slavi i napornom radu.

Najjasnija poruka koju smo izvukli
iz ovog 75-ogodišnjeg istraživanja jest:

Dobri odnosi čine nas
sretnijima i zdravijima. Točka.

Naučili smo tri velike stvari o odnosima.

Prva - društvene veze
uistinu su dobre za nas,

a usamljenost nas ubija.

Ljudi koji su društveno povezaniji

s obitelji, prijateljima i zajednicom

sretniji su, fizički zdraviji i duže žive

od ljudi koju su manje dobro povezani.

Usamljenost je toksična.

Ljudi koji su izoliraniji
nego što bi htjeli biti

manje su sretni,

kvaliteta zdravlja opada im ranije
tijekom srednjih godina,

funkcije mozga ranije opadaju

te žive kraće nego ljudi
koji nisu usamljeni.

Rastužuje činjenica da

svaki peti Amerikanac
tvrdi da je usamljen.

Znamo da možemo
biti usamljeni i u gomili ljudi,

a možemo biti usamljeni i u braku.

Stoga je druga velika stvar
koju smo naučili

ta da nije bitan
samo broj prijatelja koje imamo,

a ni to jeste li u ozbiljnoj vezi,

već je bitna kvaliteta tih bliskih odnosa.

Život u središtu konflikta
loš je po zdravlje.

Npr. visokokonfliktni brakovi
bez previše ljubavi

jako su loši po naše zdravlje,
možda čak i gori od razvoda.

Život u dobrim, toplim odnosima
služi kao zaštitni faktor.

Kad smo naše ispitanike dopratili
sve do njihovih 80-ih godina,

odlučili smo prisjetiti se
njihove srednje dobi

da vidimo možemo li predvidjeti

tko će izrasti u sretnog,
zdravog osamdesetogodišnjaka,

a tko neće.

Kad smo skupili sve što smo znali o njima

u 50. godini,

nije njihova razina kolesterola u toj dobi

bila ta koja nam je pomogla
predvidjeti kako će ostariti,

već njihovo zadovoljstvo
odnosima koje imaju.

Oni koji su bili najzadovoljniji
svojim vezama u 50. godini

bili su najzdraviji s 80 godina.

Dobre, bliske veze štite nas

od nekih teškoća koje uzrokuje starenje.

Najsretniji parovi

u svojim 80-im godinama tvrdili su

da su i onim danima
kad su iskusili više fizičke boli

bili jednako dobro raspoloženi,

ali nesretni parovi

tvrdili da je tim danima

njihova duševna bol bila još veća.

Treća velika stvar koju smo naučili
o odnosima i zdravlju jest:

dobri odnosi ne štite samo naša tijela

već i naše umove.

Veza u kojoj vlada sigurna privrženost

drugoj osobi u osamdesetim godinama
djeluje kao zaštitni faktor.

Osobama koje su u vezama

u kojima znaju da mogu računati
na drugu osobu u teškoćama

pamćenje duže ostaje netaknuto.

Osobe u vezama

u kojima se osjećaju kao da ne mogu
računati na drugu osobu

pate od ranijeg gubitka pamćenja.

Te dobre veze ne moraju uvijek biti takve.

Neki od 80-ogodišnjih parova svađali su se

iz dana u dan,

ali sve dok su imali osjećaj
da zaista mogu računati jedno na drugo

kad zagusti,

te svađe nisu negativno
utjecale na njihovo pamćenje.

Ova poruka

da su dobre bliske veze dobre
za naše zdravlje i blagostanje

mudrost je stara kao i sam svijet.

Zašto je to tako teško postići,
a tako lako ignorirati?

Mi smo samo ljudi.

Htjeli bismo brzo rješenje,

nešto što će naše živote

poboljšati i pomoći nam da takvi i ostanu.

Veze su burne i komplicirane,

a sav trud koji ulažemo
u brigu za obitelj i prijatelje

nije ni seksi, a ni glamurozan.

Cjeloživotan je, nema mu kraja.

Naši ispitanici koji su bili najsretniji
kad su otišli u mirovinu

bili su oni koji su radili na tome da
kolege zamijene novim prijateljima.

Baš poput generacije Y
u tom nedavnom istraživanju

mnogi naši ispitanici su kao mladi ljudi

zaista vjerovali da je slava,
bogatstvo i veliki uspjeh

to što im je potrebno za dobar život,

ali tijekom ovih 75 godina
naše je istraživanje pokazalo

da su najbolje prošli upravo oni
koji su najviše ulagali u odnose

s obitelji, prijateljima i zajednicom.

Što to znači za vas?

Recimo da vam je sad 25 g., ili 40 ili 60.

Kako bi ulaganje u odnose
uopće trebalo izgledati?

Mogućnosti su neograničene.

Možete učiniti nešto jednostavno kao npr.
odmaknuti se od ekrana i približiti ljudima

ili oživjeti dosadnu vezu
nekom novom aktivnosti,

dugim šetnjama ili spojevima.

Ili javiti se nekom članu obitelji
s kojim niste razgovarali godinama

jer te česte obiteljske svađe

ostavljaju trag

na zlopamtilima.

Završit ću citatom Marka Twaina

koji se prije više od stotinjak godina

osvrtao na svoj život

i napisao ovo:

"Vremena nema, prekratak je život,

za svađe, isprike,
srcobolje, pozivanja na red.

Vremena ima jedino za ljubav,

a i za nju, takoreći, imamo tek časak."

Dobar život satkan je od dobrih veza.

Hvala vam.

(Pljesak)