Kathrin Schultz: O biti u krivu

Većina nas će učinit sve kako bi izbjegli biti u krivu. No što ako griješimo u vezi toga? "Krivologinja" Kathryn Schulz iznosi zbunjujuće argumente o tome da ne samo da bismo trebali priznavati svoju pogrešivost, nego bismo je trebali i prihvatiti.

Dakle 1995. je

i ja sam na fakultetu,

i idem s prijateljicom na putovanje

od Providence, u Rhode Islandu

do Portlanda, u Oregonu.

Znate, mlade smo i nezaposlene,

i cijelim putem idemo po sporednim cestama

kroz prirodne rezervate

i nacionalne parkove --

zapravo najduža ruta kojom smo mogle ići.

I tamo negdje usred Južne Dakote,

okrenem se prijateljici

i postavim joj pitanje

koje me mučilo

3.220 kilometara.

"Kakav je to kineski znak koji stalno viđam kraj ceste?"

Prijateljica me pogleda posve zbunjeno.

Tu je gospodin u prvom redu

koji me upravo gleda kao ona tada.

(Smijeh)

Kažem: "Znaš,

svi oni znakovi koje viđamo

s kineskim znakom na njima."

U je samo buljila u mene na nekoliko trenutaka

a onda je pukla,

jer je shvatila o čemu govorim.

A ono o čemu govorim je ovo.

(Smijeh)

Da, poznati kineski znak za prostor za piknik.

(Smijeh)

Provela sam posljednjih pet godina svog života

misleći o situacijama

upravo kao što je ova --

zašto ponekad pogrešno razumijemo

znakove oko nas,

i kako se ponašamo kada se to dogodi,

i što nam sve to može reći o ljudskoj prirodi.

Drugim riječima, kao što ste čuli da je Chris rekao,

provela sam posljednjih pet godina

misleći na to kako je to kad smo u krivu.

Mogli biste pomisliti kako je to čudan potez u karijeri,

ali zapravo ima jednu veliku prednost:

nema konkurencije.

(Smijeh)

Zapravo, većina nas učinit će sve što može

da izbjegne razmišljati o tome da je u krivu

ili barem da izbjegne razmišljati o mogućnosti

da smo u krivu.

Shvaćamo to kada je apstraktno.

Svi mi znamo da svatko od nas u ovoj sobi čini pogreške.

Ljudska je vrsta općenito pogrešiva -- u redu.

Ali kad se radi o meni upravo sada

o svim mojim uvjerenjima,

ovdje u sadašnjosti,

odjednom sva ta apstraktna priznanja o pogrešivosti

padaju u vodu --

i zapravo se ne mogu sjetiti ničega u vezi čega sam u krivu.

Stvar je u tome da je sadašnjost tu gdje živimo.

Idemo na sastanke u sadašnjem vremenu;

idemo na obiteljske izlete u sadašnjem vremenu;

idemo na izbore i glasamo u sadašnjem vremenu.

Zapravo čini se da kroz život putujemo

zarobljeni unutar mjehurića

osjećaja da smo u svemu u pravu.

Mislim da je to problem.

Mislim da je to problem za svakog od nas pojedinačno

u našem privatnom i profesionalnom životu

i mislim kako je to problem za sve nas u cjelini kao kulturu.

Stoga ono što želim učiniti danas

je, kao prvo, govoriti o tome zašto zaglavimo

unutar osjećaja ispravnosti.

I drugo, zašto je to takav problem.

I konačno, želim vas uvjeriti

da je moguće

izići iz tog osjećaja,

i da, ako to možete učiniti,

to je onda najveći

moralni, intelektualni i kreativni skok koji možete učiniti.

Pa zašto zaglavimo

u tom osjećaju ispravnosti?

Jedan razlog zapravo ima veze s osjećajem krivice.

Dajte da vas štogod upitam --

ili zapravo, dajte da priupitam vas koji ste bliže:

Kakav je to osjećaj -- emotivno --

kakav je to osjećaj biti u krivu?

Strašno. Palčevi dolje.

Posramljeno. OK, divno, dobro.

Strašno, palčevi dolje, posramljeno --

hvala vam, to su odlični odgovori,

ali to su odgovori na drugo pitanje.

Vi ste odgovorili na pitanje:

Kakav je to osjećaj kad shvatite da ste u krivu?

(Smijeh)

Kada shvatite da ste u krivu, možete se osjećati ovako ali i potpuno drugačije, zar ne?

Mislim, to može biti poražavajuće, može biti i poučno,

može biti i prilično smiješno,

kao moja glupa greška s kineskim znakom.

Ali samo biti u krivu

ne osjeća se poput nečega.

Dat ću vam analogiju.

Sjećate li se onog crtića

s onim patetičnim kojotom

koji uvijek lovi, ali nikad ne ulovi Pticu Trkačicu?

U gotovo svakoj epizodi tog crtića,

postoji trenutak gdje kojot lovi Pticu Trkačicu

i Ptica otrči preko ruba litice,

što je u redu, ona je ptica, može letjeti.

Ali stvar je u tome da i kojot otrči za njom preko ruba litice.

I ono što je smiješno --

barem ako imate šest godina --

ja da je to kojotu sasvim u redu.

On trči i dalje --

sve do trenutka dok ne pogleda dolje

i shvati da je u zraku.

I tada pada.

Kada smo u krivu u vezi nečega --

ne kada to shvatimo nego prije --

mi smo kao taj kojot

nakon što je otrčao preko ruba litice i prije nego pogleda dolje.

Znate, već smo u krivu,

već smo u nevolji,

ali osjećamo kao da smo na čvrstom tlu.

Trebala bih stoga ispraviti ono što sam maločas rekla.

Kada smo u krivu to se osjeća,

osjeća se kao da smo u pravu.

(Smijeh)

Dakle to je razlog, strukturni razlog,

zašto zaglavimo unutar osjećaja ispravnosti.

Zovem to sljepoća za pogrešku

Većinu vremena,

nemamo neki unutarnji pokazivač

koji bi nam dao do znanja da smo u krivu u vezi nečega

sve dok nije prekasno.

No postoji još i drugi razlog zašto zaglavimo unutar tog osjećaja --

a taj je kulturološki.

Sjetite se nakratko osnovne škole.

Sjedite u učionici

i učitelj vam vraća rezultate kontrolne zadaće,

i jedna izgleda ovako.

Usput, nije moja.

(Smijeh)

U osnovnoj školi ste

i točno znate što misliti

o djetetu koje je dobilo ovaj papir.

To je glupo dijete, ono koje radi nevolje,

ono koje nikad ne napravi zadaću.

Dakle, do vaše devete godine

vi ste već naučili da su, kao prvo,

ljudi koji štogod krivo shvate

lijeni, neodgovorni tupavci --

i kao drugo,

put uspjeha u životu

je nikada ne griješiti.

Učimo ove stvarno loše lekcije vrlo dobro.

I mnogi od nas -

slutim, posebice mnogi od nas u ovoj prostoriji --

nosili su se s njima tako da su postali

savršeni mali odlikaši,

perfekcionisti, nadareni.

Zar ne,

gospodine glavni financijski direktore, astrofizičaru, ultramaratonče?

(Smijeh)

Ispada da ste svi glavni financijski direktori, astrofizičari, ultramaratonci.

OK, pa dobro.

Osim što pošizimo

zbog mogućnosti da smo u nečemu pogriješili.

Jer prema ovome,

ako u nečem pogriješimo

znači da nešto nije u redu s nama.

Pa zato inzistiramo na tome da smo u pravu

jer se zbog toga osjećamo pametno i odgovorno,

i savršeno, i sigurno.

Ispričat ću vam priču.

Prije nekoliko godina

jedna je žena došla u Beth Israel Deaconess medicinski centar na operaciju.

Beth Israel je u Bostonu.

To je harvardova sveučilišna bolnica --

i jedna od najboljih bolnica u zemlji.

Žena ulazi i odvode je u operacijsku salu.

Daju joj anesteziju, kirurg obavi svoj posao --

zašije ju i pošalje u sobu za intenzivnu njegu.

Čini se da je sve prošlo u redu.

Ona se budi i pogleda dolje na sebe,

i kaže: "Zašto je kriva strana mog tijela u zavojima?"

Pa kriva strana njenog tijela je u zavojima

zato što je kirurg izvršio ozbiljnu operaciju

na njenoj lijevoj umjesto na desnoj nozi.

Kada je zamjenik predsjednika za kvalitetu zdravstvene skrbi u bolnici Beth Israel

govorio o ovom incidentu

rekao je nešto vrlo zanimljivo.

Rekao je: "Zbog nekog razloga

kirurg je jednostavno osjećao

da je na pravoj strani pacijenta."

(Smijeh)

Smisao ove priče

je da prevelika vjera u osjećaj

da smo na pravoj strani bilo čega

može biti vrlo opasna.

Taj unutarnji osjećaj ispravnosti

kojeg svi tako često osjećamo

nije pouzdan vodič

za ono što se događa u vanjskom svijetu.

I kad se ponašamo ovako

i prestanemo propitivati mogućnost da smo možda u krivu,

tada zaglavimo čineći stvari

poput izlijevanja 757 milijuna litara nafte u Meksički zaljev,

ili torpediramo globalnu ekonomiju.

To je ogroman praktični problem.

Ali također i ogroman društveni problem.

Razmislite na trenutak o tome što znači osjećati da si u pravu.

To znači da mislite da vaša uvjerenja

savršeno odražavaju stvarnost.

A kad se osjećate tako,

imate problem koji treba riješiti,

a taj je, kako objašnjavate

sve one ljude koji se ne slažu s vama?

Čini se da većina nas takve ljude objašnjava na jednak način,

pribjegavajući nizu nesretnih pretpostavki.

Prvo što činimo kad se netko ne slaže s nama

je da pretpostavimo da su takvi ljudi neuki.

Nemaju pristup do iste informacije kao mi

pa kad velikodušno s njima podijelimo tu informaciju,

oni će ugledati svjetlo i prijeći u našu ekipu.

Kad to ne uspije,

kad ispadne da ti ljudi raspolažu istim činjenicama kao i mi

i da se i dalje ne slažu s nama

tada krećemo na drugu pretpostavku

koja je da su idioti.

(Smijeh)

Imaju sve prave dijelove slagalice,

ali su preblesavi da ih ispravno sastave.

A kada ni to ne upali,

kad se ispostavi da ljudi koji se s nama ne slažu

i imaju sve iste činjenice kao i mi

i zapravo su vrlo pametni,

tada krećemo na treću pretpostavku:

oni znaju istinu

ali je namjerno iskrivljavaju

za vlastite zlonamjerne svrhe.

Pa to je katastrofa.

Ta privrženost našoj ispravnosti

drži nas podalje od sprječavanja pogrešaka

kada je to zaista potrebno

i uzrokuje grozno ponašanje jednih prema drugima.

Meni najčudnije

i najtragičnije u vezi toga

je da promašuje bit ljudskosti.

To je kao da želimo zamisliti

da su naši umovi samo savršeno providni prozori

i mi samo gledamo kroz njih

i opisujemo svijet kao što se odvija.

I želimo da svi drugi gledaju kroz taj isti prozor

i vide upravo istu stvar.

To nije istina,

a kad bi i bila, život bi bio iznimno dosadan.

Čudo vašeg uma

nije da vidite svijet kakav on jest.

Nego da vidite svijet kakav nije.

Možemo upamtiti prošlost,

možemo razmišljati o budućnosti,

i zamišljati kako je to

biti neka druga osoba na nekom drugom mjestu.

I svi mi to radimo malo drugačije

i zato svi možemo gledati isto zvjezdano nebo

i vidjeti ovo

i ovo također

a i ovo.

I da, zbog toga neke stvari pogrešno shvaćamo.

Prije 1.200 godina Descartes je rekao poznatu rečenicu

"Mislim, dakle jesam,"

ovaj tip, Sveti Augustin, sjeo je

i napisao " Fallor ergo sum" --

"Griješim, dakle jesam."

Augustin je razumio

da naša sposobnost da zabrljamo

nije neka vrsta sramotnog defekta

u ljudskom sustavu,

nešto što možemo iskorijeniti ili pobijediti.

Ona je temelj onoga što jesmo.

Zato što za razliku od Boga

mi ne znamo što se doista događa vani.

I za razliku od svih drugih životinja

mi smo opsjednuti pokušajima da shvatimo.

Za mene, ta opsjednutost

je izvor i korijen

sve naše produktivnosti i kreativnosti.

Prošle godine, zbog različitih razloga,

slušala sam mnoge epizode

emisije Javnog radija "This American Life".

I tako slušam ja i slušam,

i u nekom sam trenutku počela osjećati

kao da su sve priče o ljudima koji su u krivu.

I moja je prva misao bila,

"Izgubila sam.

Postala sam luda, greškama opsjednuta žena.

Zamišljam to posvuda,"

što se i dogodilo.

Ali nekoliko mjeseci poslije

imala sam priliku intervjuirati Ira Glassa, voditelja emisije.

I spomenula sam mu to

i on mi reče: "Zapravo, to je istina."

"Zapravo", reče,

"ekipa se šali

da baš svaka epizoda našeg šoua

ima istu skrivenu temu.

A ta skrivena tema je:

'Mislio sam da će se dogoditi nešto

a dogodilo se nešto drugo umjesto toga.'

"U biti", kaže Ira Glass, "mi to trebamo."

"Trebamo te trenutke

iznenađenja, i preokrete, i pogrešnosti

da bi te priče imale uspjeh."

A mi ostali, publika,

kao slušatelji, kao čitatelji

mi gutamo takve priče.

Volimo zaplete radnji

i lažne tragove, i neočekivane završetke.

Kada je riječ o našim pričama,

volimo biti u krivu.

Ali, znate, naše su priče ovakve

jer su naši životi takvi.

Mislimo da će se dogoditi jedno

a umjesto toga dogodi se nešto drugo.

George Bush je mislio da će napasti Irak,

pronaći gomilu oružja za masovno uništenje,

osloboditi narod i uvesti demokraciju na Bliski Istok.

A umjesto toga dogodilo se nešto drugo.

I Hosni Mubarak

je mislio da će biti diktator Egipta do kraja života,

sve dok ne bude prestar ili prebolestan

i dok ne bude mogao prenijeti vlast na svog sina.

I umjesto toga dogodilo se nešto drugo.

I možda ste vi mislili

da ćete odrasti i vjenčati se sa starom ljubavi iz školskih dana

i vratiti se u rodni grad i zajedno odgojiti mnogo djece.

I dogodilo se nešto drugo umjesto toga.

I moram vam reći

da sam mislila da pišem izuzetno glupu knjigu

o temi koju svi mrze

za publiku koja nikad neće postojati.

I umjesto toga dogodilo se nešto drugo.

(Smijeh)

Mislim, to je život.

U dobru i zlu,

mi stvaramo te nevjerojatne priče

o svijetu oko nas,

a onda se svijet okrene i zadivi nas.

Bez uvrede, ali cijela ova konferencija

je nevjerojatan spomenik

našeg kapaciteta da stvari odu ukrivo.

Proveli smo cijeli tjedan

govoreći o inovacijama i napretku,

i poboljšanjima,

ali znate zašto trebamo sve te inovacije,

i napredak, i poboljšanja?

Zato što pola od toga

što je najzbunjujuće i najrevolucionarnije --

TED 1998. --

eh.

(Smijeh)

Nije baš ispalo tako kako smo zamišljali, zar ne?

(Smijeh)

Gdje je moje leteće odijelo, Chris?

(Smijeh)

(Pljesak)

I evo nas opet.

I tako to ide.

Lansiramo neku drugu ideju.

Ispričamo neku drugu priču.

Održimo drugu konferenciju.

Tema ove je,

kao što ste dosad čuli već sedam milijuna puta,

je ponovno otkrivanje čuda.

I za mene to znači,

ako stvarno želite ponovno otkriti čudo

morate izići

iz tog malenog, strašnog mjesta ispravnosti

i pogledati uokolo jedni u druge

i pogledati u prostranstvo

i složenost, i misterij

univerzuma

i biti u stanju reći:

"Vau, ne znam.

Možda sam u krivu."

Hvala.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)