97% Owned - Positive Money Directors Cut

To join the campaign to democratise money see http://www.positivemoney.org.uk/97percent

When money drives almost all activity on the planet, it's essential that we understand it. Yet simple questions often get overlooked - questions like: where does money come from? Who creates it? Who decides how it gets used? And what does that mean for the millions of ordinary people who suffer when money and finance breaks down?

97% Owned is a new documentary that reveals how money is at the root of our current social and economic crisis. Featuring frank interviews and commentary from economists, campaigners and former bankers, it exposes the privatised, debt-based monetary system that gives banks the power to create money, shape the economy, cause crises and push house prices out of reach. Fact-based and clearly explained, in just 60 minutes it shows how the power to create money is the piece of the puzzle that economists were missing when they failed to predict the crisis.

Produced by Queuepolitely and featuring Ben Dyson of Positive Money, Josh Ryan-Collins of The New Economics Foundation, Ann Pettifor, the "HBOS Whistleblower" Paul Moore, Simon Dixon of Bank to the Future and Nick Dearden from the Jubliee Debt Campaign, this is the first documentary to tackle this issue from a UK-perspective, and can be watched online now.

Pripovjedač: Kako se novac stvara,
otkuda dolazi? Kome koristi? I kojoj

svrsi služi?

Vičuči: Odbij prokleti nacistu!

Što je novčani (monetarni) sustav?
Kakav je novac u pozadini novčanog sustava?

Pripovjedač: Stoljećima su mehanizmi
novčanog sustava ostajali skriveni od

znatiželjnih očiju stanovništva. Ipak, njegov
utjecaj, i na nacionalnoj i međunarodnoj razini,

je vjerojatno bez premca, jer je monetarni
sustav taj koji osigurava temelje za međunarodnu

dominaciju i nacionalnu kontrolu.

Skandiranje: Čije su ulice? Ulice su naše!

Pripovjedač: Danas, kad su upravo ovi temelji
potreseni krizom, potreba za otvorenim

i iskrenim dijalogom o budućnosti
monetarnog sustava nikada nije bila veća.

Ova ekonomska kriza je kao rak. Ako budemo
samo čekali i čekali, misleći da će to što se događa

samo proći, baš kao rak to će
rasti i bit će prekasno. Ono što

bih ja rekao svima, je da se pripreme.
Ovo nije vrijeme za maštanje

da će Vlada srediti stvari.
Vlade ne vladaju svijetom:

Goldman Sachs vlada svijetom.

"Na rubu smo strašne oluje".

Pripovjedač: Na suprotnoj strani leže ukorijenjeni
korumpirani interesi koji vrebaju u hodnicima moći,

koji ne vide razloge da se odreknu privilegija
za koje misle da su ih s pravom zaslužili.

David Cameron: Ima li on plan reforme
zdravstvenog sustava? [Vičući: Ne!!] Ima li on

plan reforme policije? [Ne!!]
Ima li on plan za smanjenje deficita? [Ne!!]

Predsjedavajći u Saboru: Mir! Smirite se!
Mir! Pokušajte se smiriti i ponašati kao

odrasla osoba, a ako ne možete, ako je to
previše za vas, napustite dvoranu! Izađite!

Snaći ćemo se bez vas!

"To je zaštićeni izvor hrane zombi banaka "

Nije slučajnost da je ciklus "procvata i
kraha" [ekonomije] postao pravi problem

1700-ih godina, kada je William Paterson
osnovao Englesku Narodnu Banku.

"Pojedi ju! Požderi ju!"

Predsjedavajući u Saboru: Ovo je
nedopustivo ponašanje u javnosti... Ne, to nije

smiješno! Samo je u vašoj glavi smiješno.
To uopće nije smiješno, to je sramota.

Skandiranje: Revolucija! Revolucija!

Pripovjedač: Sustav je u suštini nestabilan,
kao rezultat međunarode moći

koju pruža dominantnim stranama,
jer u korjenu njeguje ideju "Kako

mogu dobiti nešto iz ničega".

Statistička analiza je utvrdila da svaki put
kada se neko carstvo bliži svome kraju,

njegova valuta se urušava.

Ne postoji vodič o tome kako cijeli sustav
funkcionira. Da vam dam primjer, istraživač

koji je na BBC-u radio na dokumentarcu Roberta
Pestona, otišao je u Englesku Narodnu Banku i pitao

"Možete li mi dati vodič o tome kako se
novac stvara?". I oni su samo rekli: "Ne".

Pripovjedač: Ovaj dokumentarac će istražiti
i objasniti ovaj stalno promjenjivi sustav

te utjecaj koji ima i na nacionalnoj
i na međunarodnoj razini.

U 2010. godini, ukupna količina novca
u ekonomiji UK iznosila je 2.15 bilijuna funti.

2,6 % od tog iznosa je bio
fizički novac, ukupno 53,5 milijardi.

Ostatak od 2.1 bilijuna, ili 97,4% ukupnog
novca je bio novac komercijalnih banka.

3% novca je stvorila središnja banka,
a što se tiče tog novca u biti, ako stvorite

novčanicu od 10 futi, možete ju prodati banci
da je stavi u svoj bankomat, a banka će trebati

platiti tih 10 funti, tj. kupiti tu novčanicu
za 10 funti. Na taj novac nema kamate,

nego je taj novac onda zapravo prebačen u
državnu riznicu i to je oblik prikupljanja sredstava

za vladu. To se zove emisijska dobit (seigniorage).

Kada Engleska Narodna Banka stvara novčanicu
od 10 funti, ima trošak od oko 3 ili 4 penija

za printanje te novčanice, a prodaje ju komercijalnim
bankama po nominalnoj vrijednosti od 10 funti.

Ta dobit, tj. razlika između cijene printanja
i vrijednosti od 10 funti za koju je prodaje,

ide izravno u riznicu. Dakle, u tom
smislu sva dobit od stvaranja fizičkog

novca, novčanica [i kovanica], ide u riznicu i
smanjuje količinu poreza koje moramo platiti.

Tijekom posljednjih 10 godina, na taj
način je prikupljeno oko 18 milijardi funti.

Pripovjedač: 1948. godine novčanice i kovanice
su predstavljale 17 % ukupne količine novca. To je

bio jedan od faktora koji je omogućio vladi
financiranje poslijeratne obnove, što je

uključivalo uspostavu Zdravstvenog sustava.

U samo 60 godina, novčanice i kovanice su
smanjeni na manje od 3 % [ukupnog novca].

Prije 1844. godine, novčanice su stvarale
privatne banke i vlada nije profitirala

od njihovog stvaranja.

U 1840-im godinama nije bilo zakona koji bi spriječili
banke u stvaranju vlastitih novčanica. Dakle, tada

su banke izdavale papirnate bilješke [novčanice]
kao potvrdu onog što ste imali na bankovnom računu.

Umjesto da uzimate teške metalne
kovanice iz banke da nekome platite,

mogli ste sa sobom imati komad papira
na kojem piše koliko novca imate u banci

i mogli ste to dati netkome tko bi onda
mogao otići i uzeti teške metalne kovanice

od banaka. Dakle, tijekom vremena ovi
komadi papira postali su jednaki novcu. Ljudi su

koristili te komade papira, umjesto
da idu u banku po stvarni novac, a čim

su banke shvatile da je ono što su
stvarale postalo dominantna vrsta novca

u ekonomiji, shvatili su da ako stvore
više toga mogu ostvariti profit. Mogu

jednostavno ispisati nove novčanice,
posuditi ih i dobivati kamate na njih. I to

su činili do 1840-ih. U 1840-ima
su otišli malo predaleko, što je

uzrokovalo inflaciju i destabiliziralo ekonomiju.
Zato je 1844. godine konzervativna vlada

na čelu s Robertom Peelom donijela zakon
koji je privatnim bankama oduzeo moć

stvaranja novca i vratio je državi.
Od tada je Engleska Narodna Banka

jedina organizacija ovlaštena za izradu papirnatih
novčanica. No od tada je sve postalo digitalno

i ono što danas koristimo kao novac su digitalni
brojevi koje privatne banke mogu stvoriti iz ničega.

Problem je u tome što taj zakon nije
uključivao depozite, dakle novčane pologe,

koje u bankama imaju pojedinci,
odnosno elektroničke oblike novca, što u biti

novčani polozi u bankama i jesu. Danas je
većina novca u opticaju u elektroničkom

obliku, to su bankovni polozi koji sjede
na našim računima. Dakle, zakonodavstvo

mora zapravo uhvatiti korak s razvojem elektronskog
novca i načinom na koji su banke zapravo funkcioniraju.

Pripovjedač: Novac pohranjen na bankovnim računima
zove se polog po viđenju. To je računovodstveni

pojam koji banke koriste prilikom izdavanja
kredita. Banke koriste isti proces kada izdaju

zajmove. Sav novac položen na bankovnim
računima, predstavlja jednostavno uknjiženje.

Današnja stvarnost je da većina novca nije papirnata,
niti je u metalnim kovanicama, nego je digitalna.

To su samo brojevi u računalnom sustavu. To je
vaša Visa debitna kartica, to je vaša elektronička

kartica. To je to, to je plastika. To su brojevi
u računalnom sustavu, premještate novac iz

jednog računalnog sustava u drugi, to je sve
jedna velika baza podataka i taj digitalni novac

je ono što mi danas koristimo za plaćanje,
to je ono čime zapravo vodimo gospodarstvo.

Mislim da puno ljudi u Velikoj Britaniji
vjerojatno misli da Vlada ili središnja banka

kontroliraju većinu novca u opticaju
i uvode novi novac u opticaj, ali

to nije slučaj. Privatne banke su te koje
stvaraju veliku većinu novog novca u opticaju

te odlučuju kako se on raspodjeljuje.

Pripovjedač: Službena terminologija za to
knjiženje je novac komercijalnih [privatnih] banaka.

Kada banke izdaju kredite ljudima, one stvaraju
novi novac komercijalne banke. Kada klijent

otplaćuje kredit, novac komercijalne banke biva
uništen. Banke zadržavaju kamate, kao dobit.

Postoji puno zabluda o tome kako banke
funkcioniraju. Centar "Cobden" je proveo

anketu u kojoj su pitali ljude što misle
kako banke zapravo posluju. Oko

30 % javnosti misli da kad stave novac
u banku on u njoj jednostavno ostaje

i siguran je i možete razumjeti zašto [to misle],
jer svako dijete ima kasicu-prasicu koju koristi.

Dakle, puno ljudi još uvijek ima ovu ideju bankarstva,
da je to sigurno mjesto za držanje novca, tako da

je tu kad god vam je potreban. Ostalih
otprilike 60 % ljudi pretpostavlja da kada

položite svoj novac [u banku] taj novac
biva prebačen nekome tko ga želi posuditi.

Dakle, imate umirovljenicu koja štedi
cijeli život i ta je životna štednja

posuđena nekim mladim ljudima koji
žele kupiti kuću. No zapravo banke tako

ne funkcioniraju.

Trenutno je u Velikoj Britaniji stvaranje
i kontrola novca uglavnom u rukama

privatnih banaka. Oko 97 - 98 % novca je
stvoreno obliku duga, možete to nazvati

dužničkim novcem. To je kada banke
puštaju u opticaj novac u obliku kredita. To je

činjenica koju vrlo malo ljudi razumije.

To nije nikakva teorija zavjere, to nije neka izmišljena
teorija, to je način na koji Engleska Narodna Banka

opisuje proces. Kada banke izdaju
kredite zapravo stvaraju novi novac.

Vrlo malo ekonomista shvaća način na koji
sustav funkcionira, a ako ne razumijete

način na koji novac funkcionira mislit ćete
da ako svi štede, to će pomoći gospodarstvu.

Ono što se zapravo događa, jednom kada
shvatite kako financijski sustav funkcionira,

je da ako svatko počne štedjeti, iznos
novca u ekonomiji se smanjuje i imate

recesiju. Dakle, većina ekonomista nemaju
tu cjelovitu sliku. Oni ne razumiju sve

elemente sustava. Oslanjaju se na pretpostavke,
na znanje koje su dobili, bez da zapravo idu

u detalje, a novac je jezgra gospodarstva.
Ako ne razumijete otkuda dolazi,

tko ga stvara i kada se stvara
kako onda možete razumjeti

cjelokupno gospodarstvo?

Budući da velika većina novca koji koristimo
danas nije gotovina, nego elektronički novac

onda tko god stvara taj elektronički
novac ostvaruje profit stvarajući ga,

a očito je da je stvaranje elektroničkog novca
puno isplativije nego stvaranje gotovine

jer nemate nikakve troškove proizvodnje.
Dakle, iako smo imali 18 milijardi funti

dobiti od stvaranja gotovine u zadnjem desetljeću,
banke su zapravo stvorile 1.2 bilijuna funti.

Između 1998. i 2007. godine količina
novca u UK se utrostručila. 1.2 bilijuna funti

su stvorile banke, a 1.8 milijardi
funti je stvorila Državna riznica.

Puno ljudi misli da kad ja ovo kažem ili kada
vi to kažete ili kada Positive Money to kažu

da smo svi hrpa luđaka. No,
9. ožujka 2009, guverner Federalne

Rezerve [Američka Narodna Banka] Ben
Bernanke dao je prvi intervju ikad javno

emitiran od jednog guvernera središnje
banke SAD-a, a dan prije je novčano spasio

tj. subvencionirao AIG, zapravo osiguravajuću
tvrtku koja dakle čak i nije banka, iznosom

od oko 160 milijardi američkih dolara. Dakle jedan
novinar ga je pitao: "Gospodine Bernanke gdje ste

našli 160 milijardi dolara za spašavanje AIG-a? "

NOVINAR: Je li to novac poreznih
obveznika koji Fed [središnja banka] troši?

Bernanke: To nije novac poreznih obveznika. Banke
imaju račune u Središnjoj Federalnoj banci, slično

kao što vi imate račun u komercijalnoj banci. Tako
da posuđujući banci mi jednostavno koristimo računalo

za označavanje veličine računa koji oni imaju
u Federalnoj banci. Dakle, to je puno sličnije,

iako ne posve isto, tiskanju
novca nego pozajmljivanju.

Shvatila sam pri pričanju na kućnim pragovima,
između kolovoza prošle godine, kolovoza 2009.

do državnih izbora, oko 8-9 mjeseci pretpostavljam
kucanja na vrata, da kad bismo pokušali objasniti

kako novčani sustav funkcionira, da
ljudi u srži odbijaju prihvatiti da bi takva

bizarna situacija zapravo mogla postojati.
"Ah, ne, to nikako ne može biti. Kako to mislite?

To ne može... banke ne mogu... banke ne
stvaraju novac iz ničega. To je smiješno.

Oni to ne mogu činiti. Oni posuđuju novac svojih štediša."
Većina ljudi ima ideju o tome kako novac funkcionira.

Oni su navikli na svoj način rukovođenja
novcem i pokušavaju prevesti vlastitu

percepciju toga kako njihovo malo kućno gospodarstvo
funkcionira na nacionalno gospodarstvo. I naravno

to jednostavno nije realno,
to jednostavno ne štima.

Pripovjedač: Do 2008. godine iznos kredita
koje su izdale banke, drugim riječima novac

komercijalnih banaka, iznosio je preko 2 bilijuna funti.

Relativno nedavno, 1982. godine, omjer novčanica
i kovanica prema bankovnim polozima bio je 1:12.

Do 2010 taj omjer se popeo na 1:37.
Na svaku funtu koju je stvorila Riznica

bilo je 37 funti koje su stvorile banke.

U 10 godina prije krize 2007. godine,
količina novca komercijalnih banaka

rasla je za 7-10 % svake godine.

Stopa rasta od 7% je ekvivalentna
udvostručenju količine novca svakih 10 godina.

Ben Dyson: Iznosi novca koje oni stvaranju
iz ničega su upravo nevjerojatni, 1.2 bilijuna

funti u posljednjih 10 godina. Taj novac
se onda distribuira prema prioritetima

bankarskog sektora, a ne
prema prioritetima društva.

Sam bankarski sektor je porastao sa
2,5 bilijuna $ 1980. godine na 40 bilijuna $ u imovini.

1980. godine, globalna imovina banaka je bila
20 puta veća od ondašnjeg globalnog gospodarstva.

Do 2006. ta vrijednost je bila 75
puta veća, prema podatcima UN-a.

Pripovjedač: Kao što sljedeća tablica pokazuje, ukupna
aktiva [imovina] banaka u Velikoj Britaniji uzeta kao

postotak BDP-a bila je relativno stabilna,
iznosivši 50-60% sve do kraja 1960. Nakon

toga dramatično raste.

Ako danas želite zarađivati ozbiljan novac
u svijetu, ne trebate proizvoditi baš ništa.

To se jednostavno radi raznim oblicima špekulirnja. U
biti zarađivanjem novca od novca. To je najprofitabilniji

i daleko najrašireniji oblik ekonomske
aktivnosti koja se danas odvija u svijetu.

Pripovjedač: Danas banke više nemaju ograničenja
na količinu novca koju mogu posuditi, a time niti

koliko novih kredita mogu stvoriti iz ničega.
Ograničene su isključivo vlastitom spremnošću

da novac posude.

Ben Dyson: Problem kod dozvoljavanja bankama
da posuđuju novac, postoje dva glavna pitanja. Prvo,

činjenica da oni stvaraju taj novac
pri izdavanju kredita. Dakle, to znači

da moramo posuditi sav novac koji
nam treba za gospodarstvo od banke.

Pripovjedač: U takvom sustavu, da bismo imali
zdravo, rastuće gospodarstvo, Vlada mora

razviti strategije koje omogućuju sve veći dug.

Jedini način na koji Vlada može osigurati
dodatnu kupovnu moć je uvodeći sebe

i nas, u sve veći dug.

Ben Dyson: Drugi veliki problem u dopuštanju
bankama da stvaraju novac je činjenica da

imaju poticaj stalno stvarati sve više.
Ako izdaju kredit, stvaraju više novca.

Dobivaju bonuse, provizije i poticaje
da posude što je moguće više.

Morate razviti kulturu prodaje. I što

su učinili? Angažirali su nevjerojatnog dečka
- Lijep momak - Andy Hornby, koji je došao

iz ASDA-e [UK lanac supermarketa],
pretvoriti banku u maloprodajni supermarket.

Ako vjerujete bankarima da kontroliraju količinu

novca, ta količina novca će samo rasti
i rasti i rasti, a s njom i razina duga,

dok ne dođu do točke u kojoj se sustav
urušava, kada neki ljudi ne mogu otplatiti dug

i onda će zaustaviti kreditiranje.

Čujemo političare i novinare kako govore da
smo živjeli izvan naših mogućnosti, da smo

postali ovisni o dugu. Moramo zauzdati svoju
potrošnju i živjeti unutar svojih mogućnosti.

To nije moguće u postojećem sustavu.
Razlog zašto su svi trenutno u dugovima

nije zato što su se nesmotreno zaduživali.
Nismo posudili sav taj novac od neke

vojske umirovljenika koji štede cijeli
svoj život. Novac u sadašnjem sustavu

jest dug. Stvoren je kada banke izdaju kredite.
Dakle jedini način, u sadašnjem sustavu,

na koji možemo imati nekakav novac u gospodarstvu
- jedini način na koji možemo imati novac za poslovanje

za trgovinu - je ako ga posudimo od banaka.

I upravo suprotno onome što stranka Torijevaca

danas tvrdi, a to je da prvo morate stvoriti
rezerve štednje da biste tek onda mogli

pomoći Zdravstvenom sustavu. A to je
zato jer su ekonomisti su potpuno pobrkali

te dvije stvari, kako u pogledu monetarne politike
tako i u ekonomskom razmišljanju, i zato što većina

ljudi još uvijek ima zastarjelo stajalište da vam
je potrebna štednja prije nego što možete ulagati,

upravo zato se danas nalazimo u ovom neredu.
Dakle, jedan od razloga zašto nam je teško

razumjeti bankarski sustav i stvaranje kredita
je taj što smo bez novca kad završimo školovanje

i onda nađemo posao npr. radeći kao šegrt
kod vodoinstalatera. Radimo jako marljivo

cijeli mjesec i na kraju mjeseca netko
nam uplati novac u banku i tako imamo

logiku: prvo radiš, a onda dobiješ
novac - dobiješ štednju. U stvarnosti taj

posao nikad ne bismo dobili da kredit
nije bio unaprijed stvoren. To je jako

važan konceptualni nesporazum i
to nije nešto što samo javnost ne zna.

Ekonomisti te stvari ne razumiju.

Anne Belsey: Novac ne proizlazi sam iz

gospodarske aktivnosti. Puno ljudi
smatra, odnosno pretpostavlja, da ako

imaš posao, ako imaš ljude koji rade neke
stvari, da nekako novac nekako proizlazi

iz tog procesa kad ljudi rade stvari,
izrađuju stvari i uzgajaju stvari, prodaju

stvari i proizvode stvari, da nekako novac iz toga
jednostavno proizlazi. Ne proizlazi. To je kao

podmazivanje automobila. Morate ga ubaciti unutra.

Kad vidim Davida Camerona kako govori o tome
da trebamo gospodarstvo koje se ne temelji na dugu,

nego trebamo gospodarstvo utemeljeno na štednji,
on nema pojma što govori. To je smiješno.

To je apsolutno apsurdno i to pokazuje njegov potpuni
nedostatak razumijevanja o tome kako naš novčani

sustav zapravo funkcionira.

Znate, to je paradoks u trenutnom sustavu
Ako se mi kao nacija budemo dalje

zaduživali, to će uvesti više
novca u ekonomiju i imat ćemo

procvat. Kada imate ekonomski procvat, lakše
je posuđivati, tako da ljudi nagomilaju još više duga.

I taj ciklus se nastavlja. Postaje sve
lakše i lakše ući u dug dok se neki

ljudi ne zaduže previše i nisu u stanju dug otplaćivati.
Oni ne mogu platiti svoje hipoteke, tj. kredite. To se

prvo dogodilo u donjem sloju Amerike.
A onda to nosi val nemogućnosti otplate,

koji se širi cijelom ekonomijom.
Banke postanu nelikvidne. Zatim ulazimo

u financijsku krizu i onda banke zaustavljaju
daljnje kreditiranje. Pretjerano su izdavale kredite

tijekom procvata, a onda zaustavljaju
kreditiranje i time produbljuju recesiju.

Ljudi gube radna mjesta te u biti postaju još
ovisniji o dugovima samo da bi uspjeli opstati.

Znate, trenutno imamo sustav gdje moramo
posuđivati da bismo uopće imali gospodarstvo.

Moramo dugovati bankama. A to
bankama jamči ogromnu dobit.

Pripovjedač: Ovo je ciklus procvata i kraha.

Gordon Brown: "Ja sam već to rekao, g. Zamjeniče
govornika, nema povratka na procvat i krah!".

Pripovjedač: Neto kreditiranje banaka
mora se zauvijek povećavati.

Mi plaćamo kamate na svaku pojedinu funtu.

Čak i ako mislite novac pripada
vama, netko negdje plaća kamate

na taj novac.

Bankovni sustav ima takav ogroman utjecaj
na svijet, ali samo zato što služi kao izvor

novca nacijama. Moramo ih zaštititi.
Moramo ih subvencionirati. Moramo

im omogućiti da nastave, jer katastrofa bankovnog
kolapsa ima ogroman utjecaj na sve nas.

Tko god kaže da nismo trebali spasiti
banke ne razumije u potpunosti

prirodu našeg monetarnog sustava. To bi
eliminiralo golemi dio našeg novca.

No isto tako, spašavanje banaka je samo održavanje
sustava koji ionako nikada neće funkcionirati.

Dakle što god da napravimo, uvijek ćemo imati
ovaj ciklus, sve dok ne odvojimo stvaranje novca

od djelatnosti bankarstva. Onda
banke mogu činiti što god žele. Bile bi

normalne tvrtke kao i sve druge.

Ovo je također važno pitanje demokracije.
Imate te privatne banke, željne profita

koje stvaraju do 200 milijardi funti godišnje,
upumpavaju to u gospodarstvo ondje

gdje žele u biti, gdje god im to odgovara,
bilo da ih ubacuju u te toksične derivate,

ili ubacuju novac u stambene balone [mjehure],
čineći tako nekretnine skupljima. 200 milijardi

funti novog novca je 2007. godine ušlo u
gospodarstvo, stvoreno iz ničega, a gdje

će se taj novac potrošiti u principu oblikuje
naše gospodarstvo. Dakle, ako ćemo

dopustiti bilo kome da stvara novi novac iz
ničega, onda bismo trebali imati barem neku

demokratsku kontrolu nad time kako se
taj novac koristi. Mislim, bismo li radije taj novac

koristili za zdravstvenu skrb, ili za rješavanje
pitanja zaštite okoliša, ili da smanjimo

siromaštvo, ili bismo ga radije koristili da učinimo
kuće skupljima tako da nitko od nas više ne može

priuštiti živjeti u kući.

Može se to smatrati subvencijom, to je posebna
mega-subvencija bankama, za pravo stvaranja

novca, koji bi zapravo trebao služiti u korist
javnosti i biti utrošen kroz demokratski

proces.

Banke su tvrtke koje primaju najveće subvencije
na svijetu, posebno zaštićene od strane vlade.

I u slučaju da ponestane novca za nas ostale,
najveće privatne banke će i dalje napredovati.

To je zato što imaju najveću potporu
od svih: dozvolu za tiskanje novca.

Teško je za povjerovati? Martin Wolf, Glavni

urednik za ekonomiju u Financial Timesu,
rekao je nedavno: "U korijenu suvremenog

monetarnog sustava je stvaranje novca
iz ničega od strane privatnih banaka kroz

često nepromišljeno pozajmljivanje..."

Dobro ste čuli. Privatne banke stvaraju
novac iz ničega. Zatim ga posuđuju

nama i traže kamate povrh toga. Ako ste se
ikad pitali kako to da su zgrade banaka po

cijelom svijetu više od bilo koje
palače ili tornja, sada znate odgovor.

No, banke ne tiskaju novac koristeći neke

tajne tiskare u svojim podrumima. One
to ne moraju. Poput mnogih drugih stvari

u današnje doba, tiskanje novca je postalo digitalno.

Korištenjem popularnih debitnih kartica, elektroničkog
prijenosa sredstava i internet bankarstva, samo

3 % novca u Velikoj Britaniji danas su papirnati
i metalni novac. Ostalih 97% je u cijelosti

na računalima. Elektronički novac je
svakome praktičan, ali je posebno praktičan

privatnim bankama, jer posjeduju, pokreću
i kontroliraju cijeli sustav digitalnog novca.

A kako se ponašaju prema toj posebnoj privilegiji?

Kanaliziraju li oni novi novac, koji je
krvotok nacije, prema stvarima koje trebamo

kao što su bolnice, škole, fakulteti i javni prijevoz?

Ne, ako im to ne donosi profit.

Umjesto toga, oni koriste svoju dozvolu za tiskanje
novca da bi kockali na financijskim tržištima i dizali

cijene kuća izvan dosega običnih
ljudi, pumpanjem stotina milijardi funti

u rizične hipoteke. Upravo su tako
banke izazvale financijsku krizu i

sada se od ostatka nas traži da ju platimo.

Ako si ne možemo priuštiti
da vodimo bolnice i gradimo škole

možemo li si zaista priuštiti subvencioniranje
financijske industrije? Moramo li mi

živjeti s manje da bi bankari mogli imati više?

To je apsurdno i vrijeme je da to zaustavimo.
Privatnim bankama se ne može vjerovati

da drže uzde cijelog našeg gospodarstva.

Moramo oduzeti bankama moć stvaranja
novca iz ničega. To će spriječiti da

izazovu još jedan financijski krah, a nama
omogućiti da si priuštimo ključne usluge

koje kao društvo trebamo.

Ako želimo rastuće gospodarstvo, u trenutnom
sustavu moramo imati rastući dug. Ovo je

nešto što jako, jako malo ljudi stvarno
razumije, pogotovo političari koji

gospodarstvom upravljaju,
što je zastrašujuća pomisao.

Pripovjedač: Kako količina novca raste, sve više

novca je na raspolaganju koji može biti uložen
u produktivne svrhe. Međutim, također se može

koristiti za špekuliranje i dizanje cijena nekretnina.

Pripovjedač: Inflacija je porast opće

razine cijena robe i usluga u
gospodarstvu tijekom vremena. Kada

opća razina cijena raste svaka jedinica
valute može kupiti sve manje robe i usluga.

Kako količina novca raste i veća količina
valute je dostupna, više novca je dostupno

i za ulaganja, što može dovesti do rasta,
ali više novca je također dostupno za kupnju

robe i za špekulacije, što dovodi do inflacije.

U suštini, inflacija je ono što se događa
kada previše novaca juri premalo robe i

usluga, tako da ima previše novca
za stvarnu proizvodnju gospodarstva.

U sedam godina između 2000. i

i 2007. godine, količina novca se udvostručila
i glavna banka, Engleska Narodna Banka je

imala dojam u tom trenutku da sve
imaju pod kontrolom, jer su govorili

da cijene ne rastu toliko visoko.
Naravno gledali su samo cijene

u vašoj lokalnoj trgovini. Nisu gledali
cijene nekretnina, a nekretnina

je za većinu ljudi najveći izdatak koji će ikada napraviti.

S povećanjem cijena kuća, može vam se činiti

da ste postali bogatiji, ali kako se vaše
bogatstvo povećava učinak je da se

bogatstvo vaše djece zapravo smanjuje.
Tako da zapravo ne postoji neto dobit bogatstva,

jer će vaša djeca morati platiti još
više kada oni budu htjeli kupiti kuću.

Dakle u stvari ne postoji neto dobitak.
Oni će morati zarađivati još više.

Morat će se još više zadužiti.
Stoga, rastuće cijene kuća ne stvaraju

dodatnu neto vrijednost BDP-a u gospodarstvu.

Zapravo učinak koji imaju, je preraspodjela
bogatstva u korist ljudi koji već imaju kuće

tj. u korist bogatijih ljudi, uzimajući ga od
siromašnijih ljudi koji si ne mogu priuštiti kuće,

tako da je to je još jedan primjer vrlo regresivne
politike koja omogućuje prenapuhivanje cijene

kuća. U toj situaciji se svima
čini da stvari idu dobro i ljudi

troše novac na druge stvari. Imaju kapital
od svojih kuća. No, to ne stvara nova

radna mjesta. To nije povećanje kvalitete
gospodarstva. To ne pomaže bilanci

trgovine. To ne pomaže javnom
deficitu. To je kao pozitivna nula.

Pripovjedač: Od kolovoza 2011. godine, 85,5 % zajmova

koje su banke izdale potrošačima
bile su hipoteke/krediti za stanove.

Ako netko stvara novac koji se može potrošiti
samo na jednu stvar, a to je nekretnina,

onda će cijena te stvari rasti. Između
2000. i 2010. godine su stvorili više

od bilijun funti novog novca - 500 milijardi
funti samo u tri godine prije krize

To je razlog zašto su cijene kuća tada
tako porasle. Nema ništa posebno

u kućama. To je sve bio samo
prazan novac upumpavan u to tržište.

Ako se novac troši u ekonomiji, puno

novca odlazi nekretnine, na primjer
u obliku hipoteka, što je porast u količini

novca u gospodarstvu, ali bez odgovarajuće
povećane aktivnosti u proizvodnji, u BDP-u.

To je potrošnja koja nije utemeljena na BDP-u.
To je ono što uzrokuje inflaciju. U Velikoj Britaniji smo

toga imali na kante. Imali smo masivni procvat
tržišta nekretnina. Glavni uzrok za taj procvat,

po mom mišljenju, je ogromna količina
špekulativnog kredita kojeg su stvorile banke

da bi ga upumpali u nekretnine. Kada bi kuće
bile jeftinije, bilo bi ih lakše graditi. Više bi ih bilo

sagrađeno. Bilo bi manje ogromnih kuća,
u kojima gotovo i nema ljudi. London ne bi bio

središte jedne vrste vrlo bogatih špekulativnih
orgija, pri kojima svi najbogatiji ljudi u svijetu

žele imati nekretninu u Londonu, jer to
vide kao neko izvrsno ulaganje. Kuće bi

bile prvenstveno mjesto za život, a
ne prilika za ulaganje. Važna stvar

o kojoj treba razmisliti je, ako ste banka
i trebate izdati kredit, imate izbor.

Možete dati taj kredit maloj tvrtci,
znajući da nosite rizik da taj zajam

propadne, da se ne može otplatiti. To je zapravo
prilično visok rizik jer mala poduzeća, tj. vlasnici

tih poduzeća, imaju ograničenu odgovornost,
što znači da ako posao propadne vi

kao banka u biti ne dobivate ništa natrag.
Dakle to visok rizik u usporedbi sa posuđivanjem

novca nekome sa pokrićem, tko ima
kuću kao zalog, u obliku hipoteke.

Dakle tu postoji jednostavan poticaj za banke

da radije ulažu novac u nekretnine, nego u
mala poduzeća. Međutim pravi problem nastaje

ako proširite taj princip preko cijelog gospodarstva,
jer to znači da postoji poticaj da se novac

radije koristi za špekulativna nego za produktivna
ulaganja. Stoga opet, moramo razmišljati o tome

kako stvarati monetarni sustav koji je dobro
uravnotežen između tih dviju vrsta ulaganja,

špekulativnih i produktivnih. Vlada
pokazuje ogroman otpor prema reguliranju

tržišta nekretnina te time i reguliranju
iznosa novca koji banke ulažu u kuće.

Mi ne odlučujemo tko stvara kredit za što.

Ne, mi tu odluku zapravo dajemo
u ruke nekakvim momcima u bankama.

Dakle, inflacija se može izbjeći ako je iznos
novca koji ulazi u gospodarstvo reguliran

na način da ne prelazi stvarnu
aktivnost koja se odvija u ekonomiji.

Najbolji način da to učinite, po mom mišljenju,
je da osigurante da se novac ulaže u

gospodarstvo samo kao produktivno ulaganje,
za proizvodnju robe i usluga, tako da novac

pomaže malim tvrtkama koje tek počinju,
što stvara radna mjesta, što stvara dodatnu

kupovnu moć, što znači da nema inflacije.
Morate imati sustav u kojem je kredit

stavljen u službu produktivnosti, gdje je
kredit uložen u izgradnju brzih željeznica,

gdje je kredit uložen u izgradnju kuća, umjesto
davanja novca ljudima u svrhu napuhivanja cijene

kuća. Dakle, to je zapravo vrlo jednostavno,
na taj način, a sadašnji sustav je jednostavno

postavljen tako da to u osnovi ne radi.

Stvaranje novca od strane privatnih banaka za
neproduktivne svrhe uzrokuje stvarnu inflaciju

i kao takvo ima ulogu poreza na
kupovnu moć sredstvom razmjene.

Podatci za Veliku Britaniju su zapravo vrlo tmurni,
prosječni srednji realni dohodak (za srednji sloj)

za većinu ljudi opada tijekom zadnjih
8 godina. Sada je u vrlo oštrom

padu, kako ulazimo u recesiju,
najoštriju zapravo kako se čini,

još od 1930-ih godina rekao bih,
dakle realni dohodak je u opadanju.

Pripovjedač: Stvaranje tzv. fiat valute omogućuje
privatnim bankama isisavanje bogatstva iz

gospodarstva i tijekom vremena kao posljedicu
ima postupno smanjenje životnog standarda.

Kako ljudi postaju siromašniji, postaju još ovisniji
o dugu. I to u vrijeme kada su učinkovitost

i mehanizacija dramatično poboljšani.

Ako se vratimo u 1960e, očekivali smo tada,
radovali smo se nadolazećem dobu slobodnog vremena,

televizijski programi su govorili: "Što će ljudi
činiti sa toliko slobodnog vremena?", a sada

imamo još više ljudi koji rade teže nego
ikada. Troši se više nego ikad, što izgleda

super, znate, svatko troši više,
ali ako zapravo nemate koristi od

te potrošnje, ako morate trošiti
novac na skrb za djecu, na prijevoz

i tako dalje. Imate troškove koje
ljudi u prošlosti nisu imali, jer ste

mogli hodati do posla i jedan član obitelji je
bio u mogućnosti ostati kod kuće i trajno

se brinuti za dom, onda vam zapravo nije
ništa bolje. Svi su pod takvim golemim pritiscima

danas, znate, ja sam svjesna da mojih
četvero nećaka i nećakinja očekuju

teška vremena. Naći će se u situaciji da
moraju raditi vrlo teško samo da bi imali

krov nad glavom, tj. da dobiju krov nad glavom.

Ljudi realno postaju siromašniji,
a to je zato što cijene stalno rastu,

jer banke upumpavaju sav taj
prazan novac u sustav, stvarajući

istovremeno sav taj dug, a cijene
rastu, stvari postaju sve skuplje,

ulazimo sve dublje u dug, a
naše bogatstvo i povratna dobit

od rada [plaća] se s vremenom sve više
smanjuje. Ne možete rješavati siromaštvo

ako imate financijski i monetarni sustav
koji preraspodjeljuje novac od siromašnih

prema vrlo bogatima; bilo kakva raspodjela koju
pokušate učiniti u suprotnom smjeru je učinkovita

koliko i pišanje u vjetar. Ako se pozabavite pitanjima
poput rasta nejednakosti [između siromašnih i bogatih],

jedan način borbe protiv nejednakost je npr.
preraspodjela u poreznom sustavu. Oporezujete bogate,

date određeni novac siromašnima. Premjestite
nešto novca na donji dio ljestvice. To je sve

jako dobro, ali ako ste u potpunosti zanemarili
činjenicu da postoji još jedan sustav preraspodjele

u obliku uzimanja novca od siromašnih i davanje
istog bogatima, onda niste napravili ništa ozbiljno

u smislu te nejednakosti, a način na koji novčani
sustav utemeljen na dugu funkcionira jamči

da za svaku funtu novca postoji
funta duga. Taj dug obično

završava kod siromašnih i kod niže
srednje klase, ti ljudi završavaju s dugovima

i oni na kraju plaćaju kamate na taj novac
koji onda ide natrag bankarskom sektoru

i distribuira se ljudima koji rade u [financijskom]
centru ili na Wall Streetu. To što ovaj sustav

u suštini radi je da distribuira novac od
siromašnih prema bogatima, distribuira

novac iz siromašnijih regija u Velikoj Britaniji
natrag londonskom centru i također distribuira

novac od svih malih poduzetnika, svih
malih tvornica diljem Velike Britanije i vraća

taj novac natrag financijskom sektoru.

Imamo sustav u kojem je aktivnost
stvaranja [novca] pod istim

krovom kao i organizacija koja profitira
od spajanja dužnika i pozajmljivača,

tj. banka. Dakle, banka stvara
novac naše nacije, jednako kao

što izdaje kredite u svrhu profita.

Pripovjedač: Vlada ne može dopustiti da
bankarski sustav propadne, jer kad bi to učinila

više od 97% ukupnog novca bi nestalo.
Zbog toga se u slučaju krize rizik

prenosi na porezne obveznike. No, čak i tijekom
normalnih vremena banke imaju brojne garancije

i povlastice osim prava na stvaranje novca.

Usput rečeno Bill, znam da je Banka Amerike
vrlo velika banka, da ti pravo kažem ja čak

u njoj imam 32 dolara. Nego, između nas,
kakvu garanciju ja imam da je taj novac tamo siguran?

Pa, svi depoziti do 10.000 dolara osigurani
su od strane savezne vlade u Washingtonu.

To mi je jamstvo? Da. Jeste li čuli da je
Federalna vlada za oko 280 milijardi

dolara u rupi [dugu]?

Pripovjedač: Banke imaju velike sigurnosne mreže
koje im pruža Vlada. Porezni obveznici jamče

85.000 funti kao osiguranje pologa. I Engleska
Narodna Banka pruža osiguranje likvidnosti,

u slučaju da banci ponestane rezervne valute.

Upitno je hoćemo li izići iz ove
recesije ili ćemo jednostavno

nastaviti "ići za svojim poslom" kao
do sada. Međutim ako nastavimo ovako,

jednom kad iziđemo iz ove recesije i kada opet
dođe do rasta pogledajte što se događa sa dugom.

On će rasti dalje i dalje, i što brže
bude raslo gospodarstvo, brže će rasti

i dug, a onda za nekih 3 - 5 godina
bit ćemo u istoj situaciji, dug će

postati prevelik, ljudi ga opet neće moći
otplaćivati. To sustav u kojem smo

zaglavljeni, u kojem ne možemo imati
rastuće gospodarstvo bez rastućeg duga,

a upravo taj dug je stvar koja će srušiti
gospodarstvo. Jedina opcija koja vodi naprijed

je da sustav reformiramo. Da zaustavimo banake u
stvaranju novca u obliku duga. Ako popravimo monetarni

sustav možemo spriječiti banke da uzrokuju nove
financijske krize u budućnosti te istovremeno

učiniti trenutna rezanja javnih usluga, povećanje
poreza i povećanje državnog duga nepotrebnima.

Pripovjedač: Sadašnji monetarni sustav omogućuje
bankarskom sektoru da crpi bogatstvo iz

ekonomije, kojoj ne daje ništa produktivno zauzvrat.

Zašto je danas, kad imamo svu ovu tehnologiju,
svu tu novu učinkovitost, potrebno dvoje ljudi

za financiranje jednog kućanstva, kad je u 50ima
za to bila potrebna samo jedna zaposlena osoba?

Razlog tome nije taj što su strojevi
za pranje i sve ostalo postali skuplji,

nego je to je zbog svih dugova, zato što
u stvarnosti bankarski sektor "skuplja vrhnje"

na račun svih ostalih. Tako da rastući
bankarski sektor nije dobra stvar. Ako bankarski

sektor raste, to znači da ili postaje
manje učinkovit ili postaje parazit

na ostataku gospodarstva. Možemo govoriti
kako bankarski sektor čini 4 %, 5 %, 6 %

BDP-a, ali što se događa s ostatkom gospodarstva?
Ono se smanjuje na 96 %, 95 %, 94 % BDP-a.

Sada se moramo uključiti. Ako želimo
imati priliku za rješavanje bilo kojeg drugog

važnog društvenog pitanja,
moramo shvatiti problem novca.

Najsiromašniji u svijetu plaćaju za krize čak
i kada sami nisu imali nikakve koristi od često

nepromišljenih i špekulativnih procvata, poput procvata
tržišta nekretnina u Irskoj koji je prethodio toj krizi.

Znate, tijekom posljednjih 30 godina, vidjeli smo
da se razlike u prihodima povećavaju tako da

su bogati postali puno, puno bogatiji, a
obični ljudi nisu, oni su ostali na istom ili

su postali siromašniji, a jedan od načina na
koji se gospodarstvo održavalo je bilo pružanje

jeftinih kredita, pružanje duga upravo onim
ljudima koji si zapravo više ne mogu priuštiti stvari,

tako da su oni nastavili kupovati, a kada se sustav
uruši onda su ti isti ljudi oni koji opet moraju platiti

iako su po mnogočemu bili žrtve i prvi put.

Pripovjedač: Kao rezultat krize Engleska Narodna
Banka je otkupila korporativni dug i prepakirala ga

po nižim kamatnim stopama. Ipak, od prosječne
osobe se traži da plaća više nego ikada prije

na prekoračenja na računima i kreditne kartice.

O dugovima među vrlo bogatima ili između
vlada se uvijek se može iznova pregovarati i

uvijek se jest pregovaralo, kroz cijelu svjetsku
povijest, ne postoji ništa uklesano u kamenu.

Općenito govoreći, kada siromašni duguju
bogatima, iznenada ti dugovi postaju

sveta obveza važnija od bilo čega drugoga.
Ideja da se o njima može ponovo pregovarati

postaje nezamisliva.

Voditeljica emisije: Možete li točno objasniti
što bi investitore zadovoljilo, što im može

dati više sigurnosti ili samopouzdanja?
Alessio Rastani: To je teško reći, osobno

meni to nije bitno, vidite ja sam trgovac
dionicama, meni te stvari nisu važne.

Skandiranje: Platite porez!

Bankar prosvjedniku: "Jeste li rođeni u Engleskoj?"

Alessio Rastani: Ako vidim priliku za zaradu
zgrabit ću je. Za većinu trgovaca dionicama to je tako,

nas stvarno ne zanima posebno kako
će oni popraviti ekonomiju, kako će

popraviti cijelu situaciju, naš posao je da
zaradimo novac od toga, a da budem iskren

osobno sam sanjao o ovom trenutku zadnje tri
godine. Ako znate što činiti, možete zaraditi mnogo

novca od ove situacije. Moram priznati da
kad idem u krevet svake večeri sanjam o još

jednoj recesiji, sanjam o još jednom ovakvom
trenutku. Sanjam o još jednoj recesiji, sanjam

o još jednom ovakvom trenutku.
Možete zaraditi mnogo novaca od toga.

Djevojka: Bruno, Virginija je nekoga
jako povrijedila, trebao bi ju mrziti.

Gomila: Upadamo!

Kad pogledate sada [situaciju] u cijeloj
Europi, vidjet ćete da je novi premijer

Grčke, koji nije izabran, nego u biti nametnut,
Papademous, bivši zaposlenik Goldman Sachsa.

Novi premijer i ministar financija
Italije, Mario Monti, je bivši zaposlenik

Goldman Sachsa, novi predsjednik Europske
Središnje Banke je bivši zaposlenik Goldman Sachsa.

Vidite te ljude kako niču apsolutno posvuda.

Glas: To je način da se promijeni sve
što imamo, oduzeti svu moć i sve slobode

narodu, skupljajući sve u ruke jedne
male skupine koja posjeduje apsolutnu

moć. Od naroda, bez naroda, protiv naroda.

Ono što je zanimljivo u ovome svemu
čini mi se, je pitanje demokracije koje se

vrlo otvoreno nametnulo u Europi,
gdje zapravo imate vladu bankara koja

vam je nametnuta. Bankari koji su više-manje
ti koji su nas uvalili u ovaj nered da to tako grubo

kažem, ali to je prilično dobra aproksimacija,
a onda kažete OK, bankari su ti koji će

nas dakle i izvući iz tog [nereda] i eto
usput, oni će od sada voditi vašu zemlju.

To ovdje otvara vrlo ozbiljno pitanje demokracije.

Usput, bankovna kriza je odvukla više od
100 milijuna ljudi natrag ispod granice siromaštva.

Statistike smrtnosti ljudi koji padnu ispod
granice siromaštva naglo rastu, iz cijelog

niza razloga, prema tome bankovna kriza nije
samo pitanje siromaštva, to je također pitanje

života i smrti. I znate što? Nismo još došli do
prave istine, nitko još nije pozvan na odgovornost,

a još nismo ni pokrenuli radikalnu
reformu koja nam je prijeko potrebna,

jer smo pogrešno mislili: ako dalje
destabiliziramo položaj, to će samo

pogoršati stvari. I pogodite tko je donosio
odluke? To su sve ljudi koji su cijelo vrijeme

bili na tim pozicijama.

"Mislim da biste trebali znati da je posao
jednog od ovih poslovnih ljudi ubojstvo."

"Njihova oružja su moderna, a njihova razmišljanja
nazadna: prošao im je rok trajanja prije 2000 godina."

Kako izgleda progresivan financijski sustav?
I želim čuti što neki od vas misle o tome.

Tko misli, na primjer, da bismo trebali
zabraniti bankama da stvaraju novac?

Kontrola količine novca koji se stvara i
svrha u koju se koristi, to je pitanje demokracije.

Trenutno imate bankarski sektor koji
želi profit, znate, oni nisu odgovorni

nikome osim sebi, i koji stvara do
200 milijardi funti nove kupovne moći

godišnje i ima moć odlučivanja
u koji dio gospodarstva to ide.

Monetarni reformisti vjeruju da sva količina
novca [u ekonomiji] treba služiti na dobrobit

javnosti i nikada ne bi smjela biti stvarana
od strane privatne organizacije u obliku duga.

Demokratizacija novca, ono što to znači
je da se moć stvaranja i razdiobe novca

vrati natrag u ruke naroda i oduzme
privatnim organizacijama i institucijama

koje zapravo ne predstavljaju narod
te mu nisu demokratski odgovorne.

Banke nisu demokratski odgovorne
ljudima, one imaju odgovornost prema

svojim dioničarima i samo svojim
dioničarima. Međutim, mi jamčimo za njih,

mi, porezni obveznici, ali oni nisu odgovorni
nama. To uopće nema smisla. Dakle, ako

demokratizirate monetarni sustav, podvrgavate
ga jednoj vrsti discipline, kao što je tome podvrgnut

obrazovni sustav, kao i zdravstveni sustav
i kao druge javnosti potrebne usluge.

Nema razloga da se novac promatra kao
bilo što drugačije. To je fundamentalno važna

usluga koju svatko treba. Ja ne mogu opstati
bez dovoljno novca, nitko ne može. Dakle, to

ne može kontrolirati isključivo malobrojna elita
velikih banaka, kao što je slučaj u Velikoj Britaniji.

Trebamo drugačiji sustav.

Vjerujemo da djelatnost snabdijevanja
nacije novcem treba biti potpuno odvojena

od djelatnosti bankarstva.

Ono što trebamo učiniti sada je ažurirati zakon
iz 1844. godine da obuhvati digitalni novac kao

pravi novac. To može biti elektronički
novac, ali mora biti klasificiran kao novac.

Mi samo želimo da banke imaju status svake
druge privatne organizacije, to je privatna tvrtka u

gospodarstvu i mora imati tržišnu disciplinu.

Problem je u tome što smo sada u ovom hibridnom
modelu u kojem nemamo kontrolu nad time kako

oni troše novac, ali se oslanjamo
na njih da stvaraju naš novac.

Svi smo stalno u dugovima i bit ćemo u
dugovima u principu ostatak svog života,

a mlađim generacijama će biti
još i gore od starijih generacija.

Upravo sam čitala izvještaj programa za
zaštitu okoliša Ujedinjenih Naroda gdje kažu

da trebamo 2 bilijuna američkih dolara godišnje.
Dva bilijuna! Možete li zamisliti što je to dva bilijuna?

To je puno novaca. 2 bilijuna dolara godišnje za
financiranje "ozelenjavanja" gospodarstva, da se

odmaknemo od otrovnog ugljika koji truje
atmosferu, prema alternativama ugljika.

Kad su se banke pale, u rujnu 2007. godine, vidjeli smo,
a to su podatci Engleske Narodne Banke, ne moji,

Engleska Narodna Banka mi kaže da smo
prikupili 14 bilijuna dolara u godini dana da bismo

spasili banke. Tako da u usporedbi s 2 bilijuna
dolara godišnje za spas ekosustava to

i nije tako velika stvar.

Ova vrsta modela nema nikakvog smisla
niti sa stajališta klasičnog slobodnog tržišta,

jer ove banke koje su zapravo monopolisti,
one monopoliziraju stvaranje kredita

ne pridržavajući se disciplinskih pravila bilo
koje vrste slobodnog tržišta, a istovremeno

ne vode do nikakvog društveno ili ekološki
korisnog ishoda na bilo kojoj razini.

Cijela zadaća novca je da nam omogući da radimo
ono što već možemo i znamo raditi i jednom kad to

shvatimo možemo postići da novac radi za nas.

Moć stvaranja novca je toliko moćna;
moramo biti jako paziti na to tko ima

tu moć. Ako je to netko tko ima
korist od stvaranja novca, onda će taj

imati poticaj za stvaranje više [novca] nego
gospodarstvu zapravo treba. Isto to bi se

vjerojatno dogodilo kad bismo tu moć dali
u ruke političarima. Znate da ne možete

političaru koji pokušava udovoljiti biračima
istovremeno povjeriti moć stvaranja novca.

To je pravi sukob interesa. Jedina stvar
koju zapravo možete npraviti je da [tu moć]

date nekome tko nema sukoba interesa,
neovisnom, transparentnom, odgovornom tijelu.

Pripovjedač: Novac bi mogao biti raspodjeljen
u skladu sa potrebama i željama stanovništva,

mogu se kreirati mehanizmi koji bi omogućili
izravnu demokratsku raspodjelu sredstava bilo

u cijelosti ili djelomično. Pravila i okvir [funkcioniranja]
temeljena na suvremenoj ekonomskoj teoriji

bi se mogla uspostaviti kako bi se odredilo
koliko novca treba stvoriti i u koje svrhe.

Vlada više ne bi mogla imati pristup velikim
količinama novca koje bi koristila u svrhu

oružanih sukoba ako to narod ne odobri.

Mogli bismo jasno vidjeti kako točno
koriste moć stvaranja novca. Mogli bismo

vidjeti koliko novca stvaraju i gdje
taj novac ide. I to je u principu

jedini način da dobijemo kontrolu nad
moći stvaranja novca i da zaustavimo

zloporabu [te moći].

[Politička] Stranka za Reformu Novca je osnovana
2005. godine, nedugo nakon parlamentarnih izbora.

Ideja koju je SRN imala je da dijelimo to
osnovno, suštinsko pitanje oko kojeg bi

se ljudi složili. Možda se ne slažu u ostalim
pitanjima, to je druga stvar, postoje različiti

načini da se to rješava, ali ideja je bila da se
zalažemo za ono što bi se moglo nazvati najmanji

zajednički nazivnik, da bismo privukli ljude
različitih svjetonazora. To nije bilo pitanje

izbora u Sabor, to je pitanje otvaranja teme
monetarne reforme u javnoj domeni, tako da

ljudi počnu razgovarati o tome.

Banke ne bi smjele biti u mogućnosti da kockaju
vašim novcem bez vašeg dopuštenja, dakle

ono što bi trebale učiniti je ponuditi vam dvije vrste
računa: Jedan koji je siguran, mi to zovemo "transakcijski

račun". Položite li svoj novac tamo, banka
ga ne posuđuje, ne rade s tim novcem ništa rizično.

Druga vrsta računa je je investicijski
račun na koji možete položiti svoj novac kroz

određeno vremensko razdoblje, a zatim ga banka
uzima i njime vrši ulaganja. Ono što se događa

kada koristite ove dvije vrste računa je
da u slučaju da banka propadne, novac

na sigurnom računu je još uvijek tamo, on nije
u opasnosti. Dakle, samo ga premjestite na

sigurne račune u banci koja je još uvijek zdrava,
a oni ljudi koji su položili svoj novac na investicijski

račun, oni ne gube sve, ali moraju
pričekati postupak standardne likvidacije

kako bi saznali koliko će od preostalog
kapitala banke dobiti natrag, a to onda

znači da vlada više nikada ne treba [financijski]
izbavljati banku. Bankama se u tom slučaju

može dopustiti da propadnu.

Sustav bi zapravo funkcionirao onako kako
ljudi misle da sada funkcionira, da kada ste stavili

novac u banku, da je on stvarno siguran,
tj. to su možda mislili prije krize 2008. godine.

Tu postoji čitav spektar mogućnosti koje
trenutno jednostavno ne istražujemo, a

ono što me jako razočarava je da ne eksperimentiramo
čak ni sada, kada znamo da je sustav koji trenutno

imamo u svom temelju manjkav. Upravo
prolazimo najveću krizu od Drugog svjetskog rata,

od 1930ih zapravo. Znamo da imamo
sustav u kojem oni koji stvaraju novac imaju

naše jamstvo [ako propadnu]. To je najgore od
oba svijeta, situacija koju imamo u ovom trenutku,

što je razlog zbog kojeg moramo početi
razmišljati o pravim alternativama.

Dakle, kada govorimo o tome kako bi život
mogao izgledati nakon što reformiramo sustav

to ne znači da nećete moći posuđivati, to ne
znači da morate štedjeti 50 godina da biste

mogli kupiti kuću. To zapravo znači da možda
nećete moći kupiti kuću koja košta 10 ili 12 puta

više od vašeg [godišnjeg] prihoda, ali s druge
strane, to također znači da kuća koju želite

kupiti vjerojatno ne bi trebala koštati 10 ili 12 puta
više od vašeg prihoda. Kuće bi trebale biti pristupačne

kao i sve ostalo. I dalje ćete biti u mogućnosti
dići hipoteku [stambeni kredit] i dalje ćete moći

financirati automobil. Tvrtke će i dalje moći
prikupiti investicije. To samo znači da dug

neće biti tako visok, to neće biti
toliko velik faktor u ljudskim životima.

Pripovjedač: Pitanje monetarne reforme
je kroz povijest bilo vrlo osjetljiva tema

zbog nevjerojatne moći, bogatstva i privilegija
koje nosi. U dobu u kojem se analitičko razmišljanje

i znanstveni pristup vrednuju s visokim
poštovanjem, ne postoji valjan argument

koji bi opravdao da mehanizami i implikacije
monetarnih procesa ostanu tabu tema.

Kao građani [koji žive] u demokraciji imamo
pravo zahtijevati monetarni sustav koji je

ujedno i stabilan i koristan za društvo.

Bankarski lobi je vrlo moćan. Oni
vjerojatno neće biti pobornici ovakvih modela

iako bi se u konačnici moglo reći
da bi [takav model] pružao puno

stabilnije temelje bankama.

Postoji jedan prisan odnos
između Vlade i banaka. Usred krize

razgovarao sam s nekim tko je radio
u Riznici, dakle usred krize mi je on

rekao da u principu svaka druga osoba
koju tamo možes sresti radi za jednu od

velikih banaka. Dakle, kada je riječ o odluci
o tome treba li neku od tih otrovnih banaka

pustiti da propadne ili ju spasiti,
kakvu preporuku ćete dobiti od nekoga

tko radi u toj banci?

"To je zaštićeni izvor hrane zombi banaka"

Pripovjedač: Bilance banaka su sada na 6 bilijuna
funti, što je iznos četverostruko veći od BDP-a.

Drže cijelu javnost kao taoce. Igrajući se s financijskim
sustavom njihovo bogatstvo je postalo toliko veliko

da smo došli do ruba tanke linije gdje bi samo
jedna banka sada mogla rastrojiti cijelu ekonomiju.

"Pojedi je, požderi je, pojedi je, ona je
radnik u javnom sektoru, pojedi je, isiši joj krv,

popij je do suha!"

To je u konačnici političko pitanje, jer
reforme koje su potrebne može provesti

samo Sabor. Čak i ne trebamo neki posebno
veliki čin parlamenta. Sve što moraju učiniti

u osnovi je spriječiti banke da
stvaraju valutu na temelju duga svojih

dužnika i to je to. To zaustavite.

Ne možemo dopustiti bankama da se vrate na
stare navike, jer ako se to dogodi, vidjet ćemo

samo još više duga, više siromaštva, veću
nejednakost i još jednu krizu za 5 ili 10 godina,

koju ćemo opet morati platiti mi.