Pripovjedač: Kako se novac stvara, otkuda dolazi? Kome koristi? I kojoj svrsi služi? Vičuči: Odbij prokleti nacistu! Što je novčani (monetarni) sustav? Kakav je novac u pozadini novčanog sustava? Pripovjedač: Stoljećima su mehanizmi novčanog sustava ostajali skriveni od znatiželjnih očiju stanovništva. Ipak, njegov utjecaj, i na nacionalnoj i međunarodnoj razini, je vjerojatno bez premca, jer je monetarni sustav taj koji osigurava temelje za međunarodnu dominaciju i nacionalnu kontrolu. Skandiranje: Čije su ulice? Ulice su naše! Pripovjedač: Danas, kad su upravo ovi temelji potreseni krizom, potreba za otvorenim i iskrenim dijalogom o budućnosti monetarnog sustava nikada nije bila veća. Ova ekonomska kriza je kao rak. Ako budemo samo čekali i čekali, misleći da će to što se događa samo proći, baš kao rak to će rasti i bit će prekasno. Ono što bih ja rekao svima, je da se pripreme. Ovo nije vrijeme za maštanje da će Vlada srediti stvari. Vlade ne vladaju svijetom: Goldman Sachs vlada svijetom. "Na rubu smo strašne oluje". Pripovjedač: Na suprotnoj strani leže ukorijenjeni korumpirani interesi koji vrebaju u hodnicima moći, koji ne vide razloge da se odreknu privilegija za koje misle da su ih s pravom zaslužili. David Cameron: Ima li on plan reforme zdravstvenog sustava? [Vičući: Ne!!] Ima li on plan reforme policije? [Ne!!] Ima li on plan za smanjenje deficita? [Ne!!] Predsjedavajći u Saboru: Mir! Smirite se! Mir! Pokušajte se smiriti i ponašati kao odrasla osoba, a ako ne možete, ako je to previše za vas, napustite dvoranu! Izađite! Snaći ćemo se bez vas! "To je zaštićeni izvor hrane zombi banaka " Nije slučajnost da je ciklus "procvata i kraha" [ekonomije] postao pravi problem 1700-ih godina, kada je William Paterson osnovao Englesku Narodnu Banku. "Pojedi ju! Požderi ju!" Predsjedavajući u Saboru: Ovo je nedopustivo ponašanje u javnosti... Ne, to nije smiješno! Samo je u vašoj glavi smiješno. To uopće nije smiješno, to je sramota. Skandiranje: Revolucija! Revolucija! Pripovjedač: Sustav je u suštini nestabilan, kao rezultat međunarode moći koju pruža dominantnim stranama, jer u korjenu njeguje ideju "Kako mogu dobiti nešto iz ničega". Statistička analiza je utvrdila da svaki put kada se neko carstvo bliži svome kraju, njegova valuta se urušava. Ne postoji vodič o tome kako cijeli sustav funkcionira. Da vam dam primjer, istraživač koji je na BBC-u radio na dokumentarcu Roberta Pestona, otišao je u Englesku Narodnu Banku i pitao "Možete li mi dati vodič o tome kako se novac stvara?". I oni su samo rekli: "Ne". Pripovjedač: Ovaj dokumentarac će istražiti i objasniti ovaj stalno promjenjivi sustav te utjecaj koji ima i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. U 2010. godini, ukupna količina novca u ekonomiji UK iznosila je 2.15 bilijuna funti. 2,6 % od tog iznosa je bio fizički novac, ukupno 53,5 milijardi. Ostatak od 2.1 bilijuna, ili 97,4% ukupnog novca je bio novac komercijalnih banka. 3% novca je stvorila središnja banka, a što se tiče tog novca u biti, ako stvorite novčanicu od 10 futi, možete ju prodati banci da je stavi u svoj bankomat, a banka će trebati platiti tih 10 funti, tj. kupiti tu novčanicu za 10 funti. Na taj novac nema kamate, nego je taj novac onda zapravo prebačen u državnu riznicu i to je oblik prikupljanja sredstava za vladu. To se zove emisijska dobit (seigniorage). Kada Engleska Narodna Banka stvara novčanicu od 10 funti, ima trošak od oko 3 ili 4 penija za printanje te novčanice, a prodaje ju komercijalnim bankama po nominalnoj vrijednosti od 10 funti. Ta dobit, tj. razlika između cijene printanja i vrijednosti od 10 funti za koju je prodaje, ide izravno u riznicu. Dakle, u tom smislu sva dobit od stvaranja fizičkog novca, novčanica [i kovanica], ide u riznicu i smanjuje količinu poreza koje moramo platiti. Tijekom posljednjih 10 godina, na taj način je prikupljeno oko 18 milijardi funti. Pripovjedač: 1948. godine novčanice i kovanice su predstavljale 17 % ukupne količine novca. To je bio jedan od faktora koji je omogućio vladi financiranje poslijeratne obnove, što je uključivalo uspostavu Zdravstvenog sustava. U samo 60 godina, novčanice i kovanice su smanjeni na manje od 3 % [ukupnog novca]. Prije 1844. godine, novčanice su stvarale privatne banke i vlada nije profitirala od njihovog stvaranja. U 1840-im godinama nije bilo zakona koji bi spriječili banke u stvaranju vlastitih novčanica. Dakle, tada su banke izdavale papirnate bilješke [novčanice] kao potvrdu onog što ste imali na bankovnom računu. Umjesto da uzimate teške metalne kovanice iz banke da nekome platite, mogli ste sa sobom imati komad papira na kojem piše koliko novca imate u banci i mogli ste to dati netkome tko bi onda mogao otići i uzeti teške metalne kovanice od banaka. Dakle, tijekom vremena ovi komadi papira postali su jednaki novcu. Ljudi su koristili te komade papira, umjesto da idu u banku po stvarni novac, a čim su banke shvatile da je ono što su stvarale postalo dominantna vrsta novca u ekonomiji, shvatili su da ako stvore više toga mogu ostvariti profit. Mogu jednostavno ispisati nove novčanice, posuditi ih i dobivati kamate na njih. I to su činili do 1840-ih. U 1840-ima su otišli malo predaleko, što je uzrokovalo inflaciju i destabiliziralo ekonomiju. Zato je 1844. godine konzervativna vlada na čelu s Robertom Peelom donijela zakon koji je privatnim bankama oduzeo moć stvaranja novca i vratio je državi. Od tada je Engleska Narodna Banka jedina organizacija ovlaštena za izradu papirnatih novčanica. No od tada je sve postalo digitalno i ono što danas koristimo kao novac su digitalni brojevi koje privatne banke mogu stvoriti iz ničega. Problem je u tome što taj zakon nije uključivao depozite, dakle novčane pologe, koje u bankama imaju pojedinci, odnosno elektroničke oblike novca, što u biti novčani polozi u bankama i jesu. Danas je većina novca u opticaju u elektroničkom obliku, to su bankovni polozi koji sjede na našim računima. Dakle, zakonodavstvo mora zapravo uhvatiti korak s razvojem elektronskog novca i načinom na koji su banke zapravo funkcioniraju. Pripovjedač: Novac pohranjen na bankovnim računima zove se polog po viđenju. To je računovodstveni pojam koji banke koriste prilikom izdavanja kredita. Banke koriste isti proces kada izdaju zajmove. Sav novac položen na bankovnim računima, predstavlja jednostavno uknjiženje. Današnja stvarnost je da većina novca nije papirnata, niti je u metalnim kovanicama, nego je digitalna. To su samo brojevi u računalnom sustavu. To je vaša Visa debitna kartica, to je vaša elektronička kartica. To je to, to je plastika. To su brojevi u računalnom sustavu, premještate novac iz jednog računalnog sustava u drugi, to je sve jedna velika baza podataka i taj digitalni novac je ono što mi danas koristimo za plaćanje, to je ono čime zapravo vodimo gospodarstvo. Mislim da puno ljudi u Velikoj Britaniji vjerojatno misli da Vlada ili središnja banka kontroliraju većinu novca u opticaju i uvode novi novac u opticaj, ali to nije slučaj. Privatne banke su te koje stvaraju veliku većinu novog novca u opticaju te odlučuju kako se on raspodjeljuje. Pripovjedač: Službena terminologija za to knjiženje je novac komercijalnih [privatnih] banaka. Kada banke izdaju kredite ljudima, one stvaraju novi novac komercijalne banke. Kada klijent otplaćuje kredit, novac komercijalne banke biva uništen. Banke zadržavaju kamate, kao dobit. Postoji puno zabluda o tome kako banke funkcioniraju. Centar "Cobden" je proveo anketu u kojoj su pitali ljude što misle kako banke zapravo posluju. Oko 30 % javnosti misli da kad stave novac u banku on u njoj jednostavno ostaje i siguran je i možete razumjeti zašto [to misle], jer svako dijete ima kasicu-prasicu koju koristi. Dakle, puno ljudi još uvijek ima ovu ideju bankarstva, da je to sigurno mjesto za držanje novca, tako da je tu kad god vam je potreban. Ostalih otprilike 60 % ljudi pretpostavlja da kada položite svoj novac [u banku] taj novac biva prebačen nekome tko ga želi posuditi. Dakle, imate umirovljenicu koja štedi cijeli život i ta je životna štednja posuđena nekim mladim ljudima koji žele kupiti kuću. No zapravo banke tako ne funkcioniraju. Trenutno je u Velikoj Britaniji stvaranje i kontrola novca uglavnom u rukama privatnih banaka. Oko 97 - 98 % novca je stvoreno obliku duga, možete to nazvati dužničkim novcem. To je kada banke puštaju u opticaj novac u obliku kredita. To je činjenica koju vrlo malo ljudi razumije. To nije nikakva teorija zavjere, to nije neka izmišljena teorija, to je način na koji Engleska Narodna Banka opisuje proces. Kada banke izdaju kredite zapravo stvaraju novi novac. Vrlo malo ekonomista shvaća način na koji sustav funkcionira, a ako ne razumijete način na koji novac funkcionira mislit ćete da ako svi štede, to će pomoći gospodarstvu. Ono što se zapravo događa, jednom kada shvatite kako financijski sustav funkcionira, je da ako svatko počne štedjeti, iznos novca u ekonomiji se smanjuje i imate recesiju. Dakle, većina ekonomista nemaju tu cjelovitu sliku. Oni ne razumiju sve elemente sustava. Oslanjaju se na pretpostavke, na znanje koje su dobili, bez da zapravo idu u detalje, a novac je jezgra gospodarstva. Ako ne razumijete otkuda dolazi, tko ga stvara i kada se stvara kako onda možete razumjeti cjelokupno gospodarstvo? Budući da velika većina novca koji koristimo danas nije gotovina, nego elektronički novac onda tko god stvara taj elektronički novac ostvaruje profit stvarajući ga, a očito je da je stvaranje elektroničkog novca puno isplativije nego stvaranje gotovine jer nemate nikakve troškove proizvodnje. Dakle, iako smo imali 18 milijardi funti dobiti od stvaranja gotovine u zadnjem desetljeću, banke su zapravo stvorile 1.2 bilijuna funti. Između 1998. i 2007. godine količina novca u UK se utrostručila. 1.2 bilijuna funti su stvorile banke, a 1.8 milijardi funti je stvorila Državna riznica. Puno ljudi misli da kad ja ovo kažem ili kada vi to kažete ili kada Positive Money to kažu da smo svi hrpa luđaka. No, 9. ožujka 2009, guverner Federalne Rezerve [Američka Narodna Banka] Ben Bernanke dao je prvi intervju ikad javno emitiran od jednog guvernera središnje banke SAD-a, a dan prije je novčano spasio tj. subvencionirao AIG, zapravo osiguravajuću tvrtku koja dakle čak i nije banka, iznosom od oko 160 milijardi američkih dolara. Dakle jedan novinar ga je pitao: "Gospodine Bernanke gdje ste našli 160 milijardi dolara za spašavanje AIG-a? " NOVINAR: Je li to novac poreznih obveznika koji Fed [središnja banka] troši? Bernanke: To nije novac poreznih obveznika. Banke imaju račune u Središnjoj Federalnoj banci, slično kao što vi imate račun u komercijalnoj banci. Tako da posuđujući banci mi jednostavno koristimo računalo za označavanje veličine računa koji oni imaju u Federalnoj banci. Dakle, to je puno sličnije, iako ne posve isto, tiskanju novca nego pozajmljivanju. Shvatila sam pri pričanju na kućnim pragovima, između kolovoza prošle godine, kolovoza 2009. do državnih izbora, oko 8-9 mjeseci pretpostavljam kucanja na vrata, da kad bismo pokušali objasniti kako novčani sustav funkcionira, da ljudi u srži odbijaju prihvatiti da bi takva bizarna situacija zapravo mogla postojati. "Ah, ne, to nikako ne može biti. Kako to mislite? To ne može... banke ne mogu... banke ne stvaraju novac iz ničega. To je smiješno. Oni to ne mogu činiti. Oni posuđuju novac svojih štediša." Većina ljudi ima ideju o tome kako novac funkcionira. Oni su navikli na svoj način rukovođenja novcem i pokušavaju prevesti vlastitu percepciju toga kako njihovo malo kućno gospodarstvo funkcionira na nacionalno gospodarstvo. I naravno to jednostavno nije realno, to jednostavno ne štima. Pripovjedač: Do 2008. godine iznos kredita koje su izdale banke, drugim riječima novac komercijalnih banaka, iznosio je preko 2 bilijuna funti. Relativno nedavno, 1982. godine, omjer novčanica i kovanica prema bankovnim polozima bio je 1:12. Do 2010 taj omjer se popeo na 1:37. Na svaku funtu koju je stvorila Riznica bilo je 37 funti koje su stvorile banke. U 10 godina prije krize 2007. godine, količina novca komercijalnih banaka rasla je za 7-10 % svake godine. Stopa rasta od 7% je ekvivalentna udvostručenju količine novca svakih 10 godina. Ben Dyson: Iznosi novca koje oni stvaranju iz ničega su upravo nevjerojatni, 1.2 bilijuna funti u posljednjih 10 godina. Taj novac se onda distribuira prema prioritetima bankarskog sektora, a ne prema prioritetima društva. Sam bankarski sektor je porastao sa 2,5 bilijuna $ 1980. godine na 40 bilijuna $ u imovini. 1980. godine, globalna imovina banaka je bila 20 puta veća od ondašnjeg globalnog gospodarstva. Do 2006. ta vrijednost je bila 75 puta veća, prema podatcima UN-a. Pripovjedač: Kao što sljedeća tablica pokazuje, ukupna aktiva [imovina] banaka u Velikoj Britaniji uzeta kao postotak BDP-a bila je relativno stabilna, iznosivši 50-60% sve do kraja 1960. Nakon toga dramatično raste. Ako danas želite zarađivati ozbiljan novac u svijetu, ne trebate proizvoditi baš ništa. To se jednostavno radi raznim oblicima špekulirnja. U biti zarađivanjem novca od novca. To je najprofitabilniji i daleko najrašireniji oblik ekonomske aktivnosti koja se danas odvija u svijetu. Pripovjedač: Danas banke više nemaju ograničenja na količinu novca koju mogu posuditi, a time niti koliko novih kredita mogu stvoriti iz ničega. Ograničene su isključivo vlastitom spremnošću da novac posude. Ben Dyson: Problem kod dozvoljavanja bankama da posuđuju novac, postoje dva glavna pitanja. Prvo, činjenica da oni stvaraju taj novac pri izdavanju kredita. Dakle, to znači da moramo posuditi sav novac koji nam treba za gospodarstvo od banke. Pripovjedač: U takvom sustavu, da bismo imali zdravo, rastuće gospodarstvo, Vlada mora razviti strategije koje omogućuju sve veći dug. Jedini način na koji Vlada može osigurati dodatnu kupovnu moć je uvodeći sebe i nas, u sve veći dug. Ben Dyson: Drugi veliki problem u dopuštanju bankama da stvaraju novac je činjenica da imaju poticaj stalno stvarati sve više. Ako izdaju kredit, stvaraju više novca. Dobivaju bonuse, provizije i poticaje da posude što je moguće više. Morate razviti kulturu prodaje. I što su učinili? Angažirali su nevjerojatnog dečka - Lijep momak - Andy Hornby, koji je došao iz ASDA-e [UK lanac supermarketa], pretvoriti banku u maloprodajni supermarket. Ako vjerujete bankarima da kontroliraju količinu novca, ta količina novca će samo rasti i rasti i rasti, a s njom i razina duga, dok ne dođu do točke u kojoj se sustav urušava, kada neki ljudi ne mogu otplatiti dug i onda će zaustaviti kreditiranje. Čujemo političare i novinare kako govore da smo živjeli izvan naših mogućnosti, da smo postali ovisni o dugu. Moramo zauzdati svoju potrošnju i živjeti unutar svojih mogućnosti. To nije moguće u postojećem sustavu. Razlog zašto su svi trenutno u dugovima nije zato što su se nesmotreno zaduživali. Nismo posudili sav taj novac od neke vojske umirovljenika koji štede cijeli svoj život. Novac u sadašnjem sustavu jest dug. Stvoren je kada banke izdaju kredite. Dakle jedini način, u sadašnjem sustavu, na koji možemo imati nekakav novac u gospodarstvu - jedini način na koji možemo imati novac za poslovanje za trgovinu - je ako ga posudimo od banaka. I upravo suprotno onome što stranka Torijevaca danas tvrdi, a to je da prvo morate stvoriti rezerve štednje da biste tek onda mogli pomoći Zdravstvenom sustavu. A to je zato jer su ekonomisti su potpuno pobrkali te dvije stvari, kako u pogledu monetarne politike tako i u ekonomskom razmišljanju, i zato što većina ljudi još uvijek ima zastarjelo stajalište da vam je potrebna štednja prije nego što možete ulagati, upravo zato se danas nalazimo u ovom neredu. Dakle, jedan od razloga zašto nam je teško razumjeti bankarski sustav i stvaranje kredita je taj što smo bez novca kad završimo školovanje i onda nađemo posao npr. radeći kao šegrt kod vodoinstalatera. Radimo jako marljivo cijeli mjesec i na kraju mjeseca netko nam uplati novac u banku i tako imamo logiku: prvo radiš, a onda dobiješ novac - dobiješ štednju. U stvarnosti taj posao nikad ne bismo dobili da kredit nije bio unaprijed stvoren. To je jako važan konceptualni nesporazum i to nije nešto što samo javnost ne zna. Ekonomisti te stvari ne razumiju. Anne Belsey: Novac ne proizlazi sam iz gospodarske aktivnosti. Puno ljudi smatra, odnosno pretpostavlja, da ako imaš posao, ako imaš ljude koji rade neke stvari, da nekako novac nekako proizlazi iz tog procesa kad ljudi rade stvari, izrađuju stvari i uzgajaju stvari, prodaju stvari i proizvode stvari, da nekako novac iz toga jednostavno proizlazi. Ne proizlazi. To je kao podmazivanje automobila. Morate ga ubaciti unutra. Kad vidim Davida Camerona kako govori o tome da trebamo gospodarstvo koje se ne temelji na dugu, nego trebamo gospodarstvo utemeljeno na štednji, on nema pojma što govori. To je smiješno. To je apsolutno apsurdno i to pokazuje njegov potpuni nedostatak razumijevanja o tome kako naš novčani sustav zapravo funkcionira. Znate, to je paradoks u trenutnom sustavu Ako se mi kao nacija budemo dalje zaduživali, to će uvesti više novca u ekonomiju i imat ćemo procvat. Kada imate ekonomski procvat, lakše je posuđivati, tako da ljudi nagomilaju još više duga. I taj ciklus se nastavlja. Postaje sve lakše i lakše ući u dug dok se neki ljudi ne zaduže previše i nisu u stanju dug otplaćivati. Oni ne mogu platiti svoje hipoteke, tj. kredite. To se prvo dogodilo u donjem sloju Amerike. A onda to nosi val nemogućnosti otplate, koji se širi cijelom ekonomijom. Banke postanu nelikvidne. Zatim ulazimo u financijsku krizu i onda banke zaustavljaju daljnje kreditiranje. Pretjerano su izdavale kredite tijekom procvata, a onda zaustavljaju kreditiranje i time produbljuju recesiju. Ljudi gube radna mjesta te u biti postaju još ovisniji o dugovima samo da bi uspjeli opstati. Znate, trenutno imamo sustav gdje moramo posuđivati da bismo uopće imali gospodarstvo. Moramo dugovati bankama. A to bankama jamči ogromnu dobit. Pripovjedač: Ovo je ciklus procvata i kraha. Gordon Brown: "Ja sam već to rekao, g. Zamjeniče govornika, nema povratka na procvat i krah!". Pripovjedač: Neto kreditiranje banaka mora se zauvijek povećavati. Mi plaćamo kamate na svaku pojedinu funtu. Čak i ako mislite novac pripada vama, netko negdje plaća kamate na taj novac. Bankovni sustav ima takav ogroman utjecaj na svijet, ali samo zato što služi kao izvor novca nacijama. Moramo ih zaštititi. Moramo ih subvencionirati. Moramo im omogućiti da nastave, jer katastrofa bankovnog kolapsa ima ogroman utjecaj na sve nas. Tko god kaže da nismo trebali spasiti banke ne razumije u potpunosti prirodu našeg monetarnog sustava. To bi eliminiralo golemi dio našeg novca. No isto tako, spašavanje banaka je samo održavanje sustava koji ionako nikada neće funkcionirati. Dakle što god da napravimo, uvijek ćemo imati ovaj ciklus, sve dok ne odvojimo stvaranje novca od djelatnosti bankarstva. Onda banke mogu činiti što god žele. Bile bi normalne tvrtke kao i sve druge. Ovo je također važno pitanje demokracije. Imate te privatne banke, željne profita koje stvaraju do 200 milijardi funti godišnje, upumpavaju to u gospodarstvo ondje gdje žele u biti, gdje god im to odgovara, bilo da ih ubacuju u te toksične derivate, ili ubacuju novac u stambene balone [mjehure], čineći tako nekretnine skupljima. 200 milijardi funti novog novca je 2007. godine ušlo u gospodarstvo, stvoreno iz ničega, a gdje će se taj novac potrošiti u principu oblikuje naše gospodarstvo. Dakle, ako ćemo dopustiti bilo kome da stvara novi novac iz ničega, onda bismo trebali imati barem neku demokratsku kontrolu nad time kako se taj novac koristi. Mislim, bismo li radije taj novac koristili za zdravstvenu skrb, ili za rješavanje pitanja zaštite okoliša, ili da smanjimo siromaštvo, ili bismo ga radije koristili da učinimo kuće skupljima tako da nitko od nas više ne može priuštiti živjeti u kući. Može se to smatrati subvencijom, to je posebna mega-subvencija bankama, za pravo stvaranja novca, koji bi zapravo trebao služiti u korist javnosti i biti utrošen kroz demokratski proces. Banke su tvrtke koje primaju najveće subvencije na svijetu, posebno zaštićene od strane vlade. I u slučaju da ponestane novca za nas ostale, najveće privatne banke će i dalje napredovati. To je zato što imaju najveću potporu od svih: dozvolu za tiskanje novca. Teško je za povjerovati? Martin Wolf, Glavni urednik za ekonomiju u Financial Timesu, rekao je nedavno: "U korijenu suvremenog monetarnog sustava je stvaranje novca iz ničega od strane privatnih banaka kroz često nepromišljeno pozajmljivanje..." Dobro ste čuli. Privatne banke stvaraju novac iz ničega. Zatim ga posuđuju nama i traže kamate povrh toga. Ako ste se ikad pitali kako to da su zgrade banaka po cijelom svijetu više od bilo koje palače ili tornja, sada znate odgovor. No, banke ne tiskaju novac koristeći neke tajne tiskare u svojim podrumima. One to ne moraju. Poput mnogih drugih stvari u današnje doba, tiskanje novca je postalo digitalno. Korištenjem popularnih debitnih kartica, elektroničkog prijenosa sredstava i internet bankarstva, samo 3 % novca u Velikoj Britaniji danas su papirnati i metalni novac. Ostalih 97% je u cijelosti na računalima. Elektronički novac je svakome praktičan, ali je posebno praktičan privatnim bankama, jer posjeduju, pokreću i kontroliraju cijeli sustav digitalnog novca. A kako se ponašaju prema toj posebnoj privilegiji? Kanaliziraju li oni novi novac, koji je krvotok nacije, prema stvarima koje trebamo kao što su bolnice, škole, fakulteti i javni prijevoz? Ne, ako im to ne donosi profit. Umjesto toga, oni koriste svoju dozvolu za tiskanje novca da bi kockali na financijskim tržištima i dizali cijene kuća izvan dosega običnih ljudi, pumpanjem stotina milijardi funti u rizične hipoteke. Upravo su tako banke izazvale financijsku krizu i sada se od ostatka nas traži da ju platimo. Ako si ne možemo priuštiti da vodimo bolnice i gradimo škole možemo li si zaista priuštiti subvencioniranje financijske industrije? Moramo li mi živjeti s manje da bi bankari mogli imati više? To je apsurdno i vrijeme je da to zaustavimo. Privatnim bankama se ne može vjerovati da drže uzde cijelog našeg gospodarstva. Moramo oduzeti bankama moć stvaranja novca iz ničega. To će spriječiti da izazovu još jedan financijski krah, a nama omogućiti da si priuštimo ključne usluge koje kao društvo trebamo. Ako želimo rastuće gospodarstvo, u trenutnom sustavu moramo imati rastući dug. Ovo je nešto što jako, jako malo ljudi stvarno razumije, pogotovo političari koji gospodarstvom upravljaju, što je zastrašujuća pomisao. Pripovjedač: Kako količina novca raste, sve više novca je na raspolaganju koji može biti uložen u produktivne svrhe. Međutim, također se može koristiti za špekuliranje i dizanje cijena nekretnina. Pripovjedač: Inflacija je porast opće razine cijena robe i usluga u gospodarstvu tijekom vremena. Kada opća razina cijena raste svaka jedinica valute može kupiti sve manje robe i usluga. Kako količina novca raste i veća količina valute je dostupna, više novca je dostupno i za ulaganja, što može dovesti do rasta, ali više novca je također dostupno za kupnju robe i za špekulacije, što dovodi do inflacije. U suštini, inflacija je ono što se događa kada previše novaca juri premalo robe i usluga, tako da ima previše novca za stvarnu proizvodnju gospodarstva. U sedam godina između 2000. i i 2007. godine, količina novca se udvostručila i glavna banka, Engleska Narodna Banka je imala dojam u tom trenutku da sve imaju pod kontrolom, jer su govorili da cijene ne rastu toliko visoko. Naravno gledali su samo cijene u vašoj lokalnoj trgovini. Nisu gledali cijene nekretnina, a nekretnina je za većinu ljudi najveći izdatak koji će ikada napraviti. S povećanjem cijena kuća, može vam se činiti da ste postali bogatiji, ali kako se vaše bogatstvo povećava učinak je da se bogatstvo vaše djece zapravo smanjuje. Tako da zapravo ne postoji neto dobit bogatstva, jer će vaša djeca morati platiti još više kada oni budu htjeli kupiti kuću. Dakle u stvari ne postoji neto dobitak. Oni će morati zarađivati još više. Morat će se još više zadužiti. Stoga, rastuće cijene kuća ne stvaraju dodatnu neto vrijednost BDP-a u gospodarstvu. Zapravo učinak koji imaju, je preraspodjela bogatstva u korist ljudi koji već imaju kuće tj. u korist bogatijih ljudi, uzimajući ga od siromašnijih ljudi koji si ne mogu priuštiti kuće, tako da je to je još jedan primjer vrlo regresivne politike koja omogućuje prenapuhivanje cijene kuća. U toj situaciji se svima čini da stvari idu dobro i ljudi troše novac na druge stvari. Imaju kapital od svojih kuća. No, to ne stvara nova radna mjesta. To nije povećanje kvalitete gospodarstva. To ne pomaže bilanci trgovine. To ne pomaže javnom deficitu. To je kao pozitivna nula. Pripovjedač: Od kolovoza 2011. godine, 85,5 % zajmova koje su banke izdale potrošačima bile su hipoteke/krediti za stanove. Ako netko stvara novac koji se može potrošiti samo na jednu stvar, a to je nekretnina, onda će cijena te stvari rasti. Između 2000. i 2010. godine su stvorili više od bilijun funti novog novca - 500 milijardi funti samo u tri godine prije krize To je razlog zašto su cijene kuća tada tako porasle. Nema ništa posebno u kućama. To je sve bio samo prazan novac upumpavan u to tržište. Ako se novac troši u ekonomiji, puno novca odlazi nekretnine, na primjer u obliku hipoteka, što je porast u količini novca u gospodarstvu, ali bez odgovarajuće povećane aktivnosti u proizvodnji, u BDP-u. To je potrošnja koja nije utemeljena na BDP-u. To je ono što uzrokuje inflaciju. U Velikoj Britaniji smo toga imali na kante. Imali smo masivni procvat tržišta nekretnina. Glavni uzrok za taj procvat, po mom mišljenju, je ogromna količina špekulativnog kredita kojeg su stvorile banke da bi ga upumpali u nekretnine. Kada bi kuće bile jeftinije, bilo bi ih lakše graditi. Više bi ih bilo sagrađeno. Bilo bi manje ogromnih kuća, u kojima gotovo i nema ljudi. London ne bi bio središte jedne vrste vrlo bogatih špekulativnih orgija, pri kojima svi najbogatiji ljudi u svijetu žele imati nekretninu u Londonu, jer to vide kao neko izvrsno ulaganje. Kuće bi bile prvenstveno mjesto za život, a ne prilika za ulaganje. Važna stvar o kojoj treba razmisliti je, ako ste banka i trebate izdati kredit, imate izbor. Možete dati taj kredit maloj tvrtci, znajući da nosite rizik da taj zajam propadne, da se ne može otplatiti. To je zapravo prilično visok rizik jer mala poduzeća, tj. vlasnici tih poduzeća, imaju ograničenu odgovornost, što znači da ako posao propadne vi kao banka u biti ne dobivate ništa natrag. Dakle to visok rizik u usporedbi sa posuđivanjem novca nekome sa pokrićem, tko ima kuću kao zalog, u obliku hipoteke. Dakle tu postoji jednostavan poticaj za banke da radije ulažu novac u nekretnine, nego u mala poduzeća. Međutim pravi problem nastaje ako proširite taj princip preko cijelog gospodarstva, jer to znači da postoji poticaj da se novac radije koristi za špekulativna nego za produktivna ulaganja. Stoga opet, moramo razmišljati o tome kako stvarati monetarni sustav koji je dobro uravnotežen između tih dviju vrsta ulaganja, špekulativnih i produktivnih. Vlada pokazuje ogroman otpor prema reguliranju tržišta nekretnina te time i reguliranju iznosa novca koji banke ulažu u kuće. Mi ne odlučujemo tko stvara kredit za što. Ne, mi tu odluku zapravo dajemo u ruke nekakvim momcima u bankama. Dakle, inflacija se može izbjeći ako je iznos novca koji ulazi u gospodarstvo reguliran na način da ne prelazi stvarnu aktivnost koja se odvija u ekonomiji. Najbolji način da to učinite, po mom mišljenju, je da osigurante da se novac ulaže u gospodarstvo samo kao produktivno ulaganje, za proizvodnju robe i usluga, tako da novac pomaže malim tvrtkama koje tek počinju, što stvara radna mjesta, što stvara dodatnu kupovnu moć, što znači da nema inflacije. Morate imati sustav u kojem je kredit stavljen u službu produktivnosti, gdje je kredit uložen u izgradnju brzih željeznica, gdje je kredit uložen u izgradnju kuća, umjesto davanja novca ljudima u svrhu napuhivanja cijene kuća. Dakle, to je zapravo vrlo jednostavno, na taj način, a sadašnji sustav je jednostavno postavljen tako da to u osnovi ne radi. Stvaranje novca od strane privatnih banaka za neproduktivne svrhe uzrokuje stvarnu inflaciju i kao takvo ima ulogu poreza na kupovnu moć sredstvom razmjene. Podatci za Veliku Britaniju su zapravo vrlo tmurni, prosječni srednji realni dohodak (za srednji sloj) za većinu ljudi opada tijekom zadnjih 8 godina. Sada je u vrlo oštrom padu, kako ulazimo u recesiju, najoštriju zapravo kako se čini, još od 1930-ih godina rekao bih, dakle realni dohodak je u opadanju. Pripovjedač: Stvaranje tzv. fiat valute omogućuje privatnim bankama isisavanje bogatstva iz gospodarstva i tijekom vremena kao posljedicu ima postupno smanjenje životnog standarda. Kako ljudi postaju siromašniji, postaju još ovisniji o dugu. I to u vrijeme kada su učinkovitost i mehanizacija dramatično poboljšani. Ako se vratimo u 1960e, očekivali smo tada, radovali smo se nadolazećem dobu slobodnog vremena, televizijski programi su govorili: "Što će ljudi činiti sa toliko slobodnog vremena?", a sada imamo još više ljudi koji rade teže nego ikada. Troši se više nego ikad, što izgleda super, znate, svatko troši više, ali ako zapravo nemate koristi od te potrošnje, ako morate trošiti novac na skrb za djecu, na prijevoz i tako dalje. Imate troškove koje ljudi u prošlosti nisu imali, jer ste mogli hodati do posla i jedan član obitelji je bio u mogućnosti ostati kod kuće i trajno se brinuti za dom, onda vam zapravo nije ništa bolje. Svi su pod takvim golemim pritiscima danas, znate, ja sam svjesna da mojih četvero nećaka i nećakinja očekuju teška vremena. Naći će se u situaciji da moraju raditi vrlo teško samo da bi imali krov nad glavom, tj. da dobiju krov nad glavom. Ljudi realno postaju siromašniji, a to je zato što cijene stalno rastu, jer banke upumpavaju sav taj prazan novac u sustav, stvarajući istovremeno sav taj dug, a cijene rastu, stvari postaju sve skuplje, ulazimo sve dublje u dug, a naše bogatstvo i povratna dobit od rada [plaća] se s vremenom sve više smanjuje. Ne možete rješavati siromaštvo ako imate financijski i monetarni sustav koji preraspodjeljuje novac od siromašnih prema vrlo bogatima; bilo kakva raspodjela koju pokušate učiniti u suprotnom smjeru je učinkovita koliko i pišanje u vjetar. Ako se pozabavite pitanjima poput rasta nejednakosti [između siromašnih i bogatih], jedan način borbe protiv nejednakost je npr. preraspodjela u poreznom sustavu. Oporezujete bogate, date određeni novac siromašnima. Premjestite nešto novca na donji dio ljestvice. To je sve jako dobro, ali ako ste u potpunosti zanemarili činjenicu da postoji još jedan sustav preraspodjele u obliku uzimanja novca od siromašnih i davanje istog bogatima, onda niste napravili ništa ozbiljno u smislu te nejednakosti, a način na koji novčani sustav utemeljen na dugu funkcionira jamči da za svaku funtu novca postoji funta duga. Taj dug obično završava kod siromašnih i kod niže srednje klase, ti ljudi završavaju s dugovima i oni na kraju plaćaju kamate na taj novac koji onda ide natrag bankarskom sektoru i distribuira se ljudima koji rade u [financijskom] centru ili na Wall Streetu. To što ovaj sustav u suštini radi je da distribuira novac od siromašnih prema bogatima, distribuira novac iz siromašnijih regija u Velikoj Britaniji natrag londonskom centru i također distribuira novac od svih malih poduzetnika, svih malih tvornica diljem Velike Britanije i vraća taj novac natrag financijskom sektoru. Imamo sustav u kojem je aktivnost stvaranja [novca] pod istim krovom kao i organizacija koja profitira od spajanja dužnika i pozajmljivača, tj. banka. Dakle, banka stvara novac naše nacije, jednako kao što izdaje kredite u svrhu profita. Pripovjedač: Vlada ne može dopustiti da bankarski sustav propadne, jer kad bi to učinila više od 97% ukupnog novca bi nestalo. Zbog toga se u slučaju krize rizik prenosi na porezne obveznike. No, čak i tijekom normalnih vremena banke imaju brojne garancije i povlastice osim prava na stvaranje novca. Usput rečeno Bill, znam da je Banka Amerike vrlo velika banka, da ti pravo kažem ja čak u njoj imam 32 dolara. Nego, između nas, kakvu garanciju ja imam da je taj novac tamo siguran? Pa, svi depoziti do 10.000 dolara osigurani su od strane savezne vlade u Washingtonu. To mi je jamstvo? Da. Jeste li čuli da je Federalna vlada za oko 280 milijardi dolara u rupi [dugu]? Pripovjedač: Banke imaju velike sigurnosne mreže koje im pruža Vlada. Porezni obveznici jamče 85.000 funti kao osiguranje pologa. I Engleska Narodna Banka pruža osiguranje likvidnosti, u slučaju da banci ponestane rezervne valute. Upitno je hoćemo li izići iz ove recesije ili ćemo jednostavno nastaviti "ići za svojim poslom" kao do sada. Međutim ako nastavimo ovako, jednom kad iziđemo iz ove recesije i kada opet dođe do rasta pogledajte što se događa sa dugom. On će rasti dalje i dalje, i što brže bude raslo gospodarstvo, brže će rasti i dug, a onda za nekih 3 - 5 godina bit ćemo u istoj situaciji, dug će postati prevelik, ljudi ga opet neće moći otplaćivati. To sustav u kojem smo zaglavljeni, u kojem ne možemo imati rastuće gospodarstvo bez rastućeg duga, a upravo taj dug je stvar koja će srušiti gospodarstvo. Jedina opcija koja vodi naprijed je da sustav reformiramo. Da zaustavimo banake u stvaranju novca u obliku duga. Ako popravimo monetarni sustav možemo spriječiti banke da uzrokuju nove financijske krize u budućnosti te istovremeno učiniti trenutna rezanja javnih usluga, povećanje poreza i povećanje državnog duga nepotrebnima. Pripovjedač: Sadašnji monetarni sustav omogućuje bankarskom sektoru da crpi bogatstvo iz ekonomije, kojoj ne daje ništa produktivno zauzvrat. Zašto je danas, kad imamo svu ovu tehnologiju, svu tu novu učinkovitost, potrebno dvoje ljudi za financiranje jednog kućanstva, kad je u 50ima za to bila potrebna samo jedna zaposlena osoba? Razlog tome nije taj što su strojevi za pranje i sve ostalo postali skuplji, nego je to je zbog svih dugova, zato što u stvarnosti bankarski sektor "skuplja vrhnje" na račun svih ostalih. Tako da rastući bankarski sektor nije dobra stvar. Ako bankarski sektor raste, to znači da ili postaje manje učinkovit ili postaje parazit na ostataku gospodarstva. Možemo govoriti kako bankarski sektor čini 4 %, 5 %, 6 % BDP-a, ali što se događa s ostatkom gospodarstva? Ono se smanjuje na 96 %, 95 %, 94 % BDP-a. Sada se moramo uključiti. Ako želimo imati priliku za rješavanje bilo kojeg drugog važnog društvenog pitanja, moramo shvatiti problem novca. Najsiromašniji u svijetu plaćaju za krize čak i kada sami nisu imali nikakve koristi od često nepromišljenih i špekulativnih procvata, poput procvata tržišta nekretnina u Irskoj koji je prethodio toj krizi. Znate, tijekom posljednjih 30 godina, vidjeli smo da se razlike u prihodima povećavaju tako da su bogati postali puno, puno bogatiji, a obični ljudi nisu, oni su ostali na istom ili su postali siromašniji, a jedan od načina na koji se gospodarstvo održavalo je bilo pružanje jeftinih kredita, pružanje duga upravo onim ljudima koji si zapravo više ne mogu priuštiti stvari, tako da su oni nastavili kupovati, a kada se sustav uruši onda su ti isti ljudi oni koji opet moraju platiti iako su po mnogočemu bili žrtve i prvi put. Pripovjedač: Kao rezultat krize Engleska Narodna Banka je otkupila korporativni dug i prepakirala ga po nižim kamatnim stopama. Ipak, od prosječne osobe se traži da plaća više nego ikada prije na prekoračenja na računima i kreditne kartice. O dugovima među vrlo bogatima ili između vlada se uvijek se može iznova pregovarati i uvijek se jest pregovaralo, kroz cijelu svjetsku povijest, ne postoji ništa uklesano u kamenu. Općenito govoreći, kada siromašni duguju bogatima, iznenada ti dugovi postaju sveta obveza važnija od bilo čega drugoga. Ideja da se o njima može ponovo pregovarati postaje nezamisliva. Voditeljica emisije: Možete li točno objasniti što bi investitore zadovoljilo, što im može dati više sigurnosti ili samopouzdanja? Alessio Rastani: To je teško reći, osobno meni to nije bitno, vidite ja sam trgovac dionicama, meni te stvari nisu važne. Skandiranje: Platite porez! Bankar prosvjedniku: "Jeste li rođeni u Engleskoj?" Alessio Rastani: Ako vidim priliku za zaradu zgrabit ću je. Za većinu trgovaca dionicama to je tako, nas stvarno ne zanima posebno kako će oni popraviti ekonomiju, kako će popraviti cijelu situaciju, naš posao je da zaradimo novac od toga, a da budem iskren osobno sam sanjao o ovom trenutku zadnje tri godine. Ako znate što činiti, možete zaraditi mnogo novca od ove situacije. Moram priznati da kad idem u krevet svake večeri sanjam o još jednoj recesiji, sanjam o još jednom ovakvom trenutku. Sanjam o još jednoj recesiji, sanjam o još jednom ovakvom trenutku. Možete zaraditi mnogo novaca od toga. Djevojka: Bruno, Virginija je nekoga jako povrijedila, trebao bi ju mrziti. Gomila: Upadamo! Kad pogledate sada [situaciju] u cijeloj Europi, vidjet ćete da je novi premijer Grčke, koji nije izabran, nego u biti nametnut, Papademous, bivši zaposlenik Goldman Sachsa. Novi premijer i ministar financija Italije, Mario Monti, je bivši zaposlenik Goldman Sachsa, novi predsjednik Europske Središnje Banke je bivši zaposlenik Goldman Sachsa. Vidite te ljude kako niču apsolutno posvuda. Glas: To je način da se promijeni sve što imamo, oduzeti svu moć i sve slobode narodu, skupljajući sve u ruke jedne male skupine koja posjeduje apsolutnu moć. Od naroda, bez naroda, protiv naroda. Ono što je zanimljivo u ovome svemu čini mi se, je pitanje demokracije koje se vrlo otvoreno nametnulo u Europi, gdje zapravo imate vladu bankara koja vam je nametnuta. Bankari koji su više-manje ti koji su nas uvalili u ovaj nered da to tako grubo kažem, ali to je prilično dobra aproksimacija, a onda kažete OK, bankari su ti koji će nas dakle i izvući iz tog [nereda] i eto usput, oni će od sada voditi vašu zemlju. To ovdje otvara vrlo ozbiljno pitanje demokracije. Usput, bankovna kriza je odvukla više od 100 milijuna ljudi natrag ispod granice siromaštva. Statistike smrtnosti ljudi koji padnu ispod granice siromaštva naglo rastu, iz cijelog niza razloga, prema tome bankovna kriza nije samo pitanje siromaštva, to je također pitanje života i smrti. I znate što? Nismo još došli do prave istine, nitko još nije pozvan na odgovornost, a još nismo ni pokrenuli radikalnu reformu koja nam je prijeko potrebna, jer smo pogrešno mislili: ako dalje destabiliziramo položaj, to će samo pogoršati stvari. I pogodite tko je donosio odluke? To su sve ljudi koji su cijelo vrijeme bili na tim pozicijama. "Mislim da biste trebali znati da je posao jednog od ovih poslovnih ljudi ubojstvo." "Njihova oružja su moderna, a njihova razmišljanja nazadna: prošao im je rok trajanja prije 2000 godina." Kako izgleda progresivan financijski sustav? I želim čuti što neki od vas misle o tome. Tko misli, na primjer, da bismo trebali zabraniti bankama da stvaraju novac? Kontrola količine novca koji se stvara i svrha u koju se koristi, to je pitanje demokracije. Trenutno imate bankarski sektor koji želi profit, znate, oni nisu odgovorni nikome osim sebi, i koji stvara do 200 milijardi funti nove kupovne moći godišnje i ima moć odlučivanja u koji dio gospodarstva to ide. Monetarni reformisti vjeruju da sva količina novca [u ekonomiji] treba služiti na dobrobit javnosti i nikada ne bi smjela biti stvarana od strane privatne organizacije u obliku duga. Demokratizacija novca, ono što to znači je da se moć stvaranja i razdiobe novca vrati natrag u ruke naroda i oduzme privatnim organizacijama i institucijama koje zapravo ne predstavljaju narod te mu nisu demokratski odgovorne. Banke nisu demokratski odgovorne ljudima, one imaju odgovornost prema svojim dioničarima i samo svojim dioničarima. Međutim, mi jamčimo za njih, mi, porezni obveznici, ali oni nisu odgovorni nama. To uopće nema smisla. Dakle, ako demokratizirate monetarni sustav, podvrgavate ga jednoj vrsti discipline, kao što je tome podvrgnut obrazovni sustav, kao i zdravstveni sustav i kao druge javnosti potrebne usluge. Nema razloga da se novac promatra kao bilo što drugačije. To je fundamentalno važna usluga koju svatko treba. Ja ne mogu opstati bez dovoljno novca, nitko ne može. Dakle, to ne može kontrolirati isključivo malobrojna elita velikih banaka, kao što je slučaj u Velikoj Britaniji. Trebamo drugačiji sustav. Vjerujemo da djelatnost snabdijevanja nacije novcem treba biti potpuno odvojena od djelatnosti bankarstva. Ono što trebamo učiniti sada je ažurirati zakon iz 1844. godine da obuhvati digitalni novac kao pravi novac. To može biti elektronički novac, ali mora biti klasificiran kao novac. Mi samo želimo da banke imaju status svake druge privatne organizacije, to je privatna tvrtka u gospodarstvu i mora imati tržišnu disciplinu. Problem je u tome što smo sada u ovom hibridnom modelu u kojem nemamo kontrolu nad time kako oni troše novac, ali se oslanjamo na njih da stvaraju naš novac. Svi smo stalno u dugovima i bit ćemo u dugovima u principu ostatak svog života, a mlađim generacijama će biti još i gore od starijih generacija. Upravo sam čitala izvještaj programa za zaštitu okoliša Ujedinjenih Naroda gdje kažu da trebamo 2 bilijuna američkih dolara godišnje. Dva bilijuna! Možete li zamisliti što je to dva bilijuna? To je puno novaca. 2 bilijuna dolara godišnje za financiranje "ozelenjavanja" gospodarstva, da se odmaknemo od otrovnog ugljika koji truje atmosferu, prema alternativama ugljika. Kad su se banke pale, u rujnu 2007. godine, vidjeli smo, a to su podatci Engleske Narodne Banke, ne moji, Engleska Narodna Banka mi kaže da smo prikupili 14 bilijuna dolara u godini dana da bismo spasili banke. Tako da u usporedbi s 2 bilijuna dolara godišnje za spas ekosustava to i nije tako velika stvar. Ova vrsta modela nema nikakvog smisla niti sa stajališta klasičnog slobodnog tržišta, jer ove banke koje su zapravo monopolisti, one monopoliziraju stvaranje kredita ne pridržavajući se disciplinskih pravila bilo koje vrste slobodnog tržišta, a istovremeno ne vode do nikakvog društveno ili ekološki korisnog ishoda na bilo kojoj razini. Cijela zadaća novca je da nam omogući da radimo ono što već možemo i znamo raditi i jednom kad to shvatimo možemo postići da novac radi za nas. Moć stvaranja novca je toliko moćna; moramo biti jako paziti na to tko ima tu moć. Ako je to netko tko ima korist od stvaranja novca, onda će taj imati poticaj za stvaranje više [novca] nego gospodarstvu zapravo treba. Isto to bi se vjerojatno dogodilo kad bismo tu moć dali u ruke političarima. Znate da ne možete političaru koji pokušava udovoljiti biračima istovremeno povjeriti moć stvaranja novca. To je pravi sukob interesa. Jedina stvar koju zapravo možete npraviti je da [tu moć] date nekome tko nema sukoba interesa, neovisnom, transparentnom, odgovornom tijelu. Pripovjedač: Novac bi mogao biti raspodjeljen u skladu sa potrebama i željama stanovništva, mogu se kreirati mehanizmi koji bi omogućili izravnu demokratsku raspodjelu sredstava bilo u cijelosti ili djelomično. Pravila i okvir [funkcioniranja] temeljena na suvremenoj ekonomskoj teoriji bi se mogla uspostaviti kako bi se odredilo koliko novca treba stvoriti i u koje svrhe. Vlada više ne bi mogla imati pristup velikim količinama novca koje bi koristila u svrhu oružanih sukoba ako to narod ne odobri. Mogli bismo jasno vidjeti kako točno koriste moć stvaranja novca. Mogli bismo vidjeti koliko novca stvaraju i gdje taj novac ide. I to je u principu jedini način da dobijemo kontrolu nad moći stvaranja novca i da zaustavimo zloporabu [te moći]. [Politička] Stranka za Reformu Novca je osnovana 2005. godine, nedugo nakon parlamentarnih izbora. Ideja koju je SRN imala je da dijelimo to osnovno, suštinsko pitanje oko kojeg bi se ljudi složili. Možda se ne slažu u ostalim pitanjima, to je druga stvar, postoje različiti načini da se to rješava, ali ideja je bila da se zalažemo za ono što bi se moglo nazvati najmanji zajednički nazivnik, da bismo privukli ljude različitih svjetonazora. To nije bilo pitanje izbora u Sabor, to je pitanje otvaranja teme monetarne reforme u javnoj domeni, tako da ljudi počnu razgovarati o tome. Banke ne bi smjele biti u mogućnosti da kockaju vašim novcem bez vašeg dopuštenja, dakle ono što bi trebale učiniti je ponuditi vam dvije vrste računa: Jedan koji je siguran, mi to zovemo "transakcijski račun". Položite li svoj novac tamo, banka ga ne posuđuje, ne rade s tim novcem ništa rizično. Druga vrsta računa je je investicijski račun na koji možete položiti svoj novac kroz određeno vremensko razdoblje, a zatim ga banka uzima i njime vrši ulaganja. Ono što se događa kada koristite ove dvije vrste računa je da u slučaju da banka propadne, novac na sigurnom računu je još uvijek tamo, on nije u opasnosti. Dakle, samo ga premjestite na sigurne račune u banci koja je još uvijek zdrava, a oni ljudi koji su položili svoj novac na investicijski račun, oni ne gube sve, ali moraju pričekati postupak standardne likvidacije kako bi saznali koliko će od preostalog kapitala banke dobiti natrag, a to onda znači da vlada više nikada ne treba [financijski] izbavljati banku. Bankama se u tom slučaju može dopustiti da propadnu. Sustav bi zapravo funkcionirao onako kako ljudi misle da sada funkcionira, da kada ste stavili novac u banku, da je on stvarno siguran, tj. to su možda mislili prije krize 2008. godine. Tu postoji čitav spektar mogućnosti koje trenutno jednostavno ne istražujemo, a ono što me jako razočarava je da ne eksperimentiramo čak ni sada, kada znamo da je sustav koji trenutno imamo u svom temelju manjkav. Upravo prolazimo najveću krizu od Drugog svjetskog rata, od 1930ih zapravo. Znamo da imamo sustav u kojem oni koji stvaraju novac imaju naše jamstvo [ako propadnu]. To je najgore od oba svijeta, situacija koju imamo u ovom trenutku, što je razlog zbog kojeg moramo početi razmišljati o pravim alternativama. Dakle, kada govorimo o tome kako bi život mogao izgledati nakon što reformiramo sustav to ne znači da nećete moći posuđivati, to ne znači da morate štedjeti 50 godina da biste mogli kupiti kuću. To zapravo znači da možda nećete moći kupiti kuću koja košta 10 ili 12 puta više od vašeg [godišnjeg] prihoda, ali s druge strane, to također znači da kuća koju želite kupiti vjerojatno ne bi trebala koštati 10 ili 12 puta više od vašeg prihoda. Kuće bi trebale biti pristupačne kao i sve ostalo. I dalje ćete biti u mogućnosti dići hipoteku [stambeni kredit] i dalje ćete moći financirati automobil. Tvrtke će i dalje moći prikupiti investicije. To samo znači da dug neće biti tako visok, to neće biti toliko velik faktor u ljudskim životima. Pripovjedač: Pitanje monetarne reforme je kroz povijest bilo vrlo osjetljiva tema zbog nevjerojatne moći, bogatstva i privilegija koje nosi. U dobu u kojem se analitičko razmišljanje i znanstveni pristup vrednuju s visokim poštovanjem, ne postoji valjan argument koji bi opravdao da mehanizami i implikacije monetarnih procesa ostanu tabu tema. Kao građani [koji žive] u demokraciji imamo pravo zahtijevati monetarni sustav koji je ujedno i stabilan i koristan za društvo. Bankarski lobi je vrlo moćan. Oni vjerojatno neće biti pobornici ovakvih modela iako bi se u konačnici moglo reći da bi [takav model] pružao puno stabilnije temelje bankama. Postoji jedan prisan odnos između Vlade i banaka. Usred krize razgovarao sam s nekim tko je radio u Riznici, dakle usred krize mi je on rekao da u principu svaka druga osoba koju tamo možes sresti radi za jednu od velikih banaka. Dakle, kada je riječ o odluci o tome treba li neku od tih otrovnih banaka pustiti da propadne ili ju spasiti, kakvu preporuku ćete dobiti od nekoga tko radi u toj banci? "To je zaštićeni izvor hrane zombi banaka" Pripovjedač: Bilance banaka su sada na 6 bilijuna funti, što je iznos četverostruko veći od BDP-a. Drže cijelu javnost kao taoce. Igrajući se s financijskim sustavom njihovo bogatstvo je postalo toliko veliko da smo došli do ruba tanke linije gdje bi samo jedna banka sada mogla rastrojiti cijelu ekonomiju. "Pojedi je, požderi je, pojedi je, ona je radnik u javnom sektoru, pojedi je, isiši joj krv, popij je do suha!" To je u konačnici političko pitanje, jer reforme koje su potrebne može provesti samo Sabor. Čak i ne trebamo neki posebno veliki čin parlamenta. Sve što moraju učiniti u osnovi je spriječiti banke da stvaraju valutu na temelju duga svojih dužnika i to je to. To zaustavite. Ne možemo dopustiti bankama da se vrate na stare navike, jer ako se to dogodi, vidjet ćemo samo još više duga, više siromaštva, veću nejednakost i još jednu krizu za 5 ili 10 godina, koju ćemo opet morati platiti mi.