Ljubav, bez obzira na sve

Kako je odgajati dijete koje se od vas razlikuje na neki temeljni način (kao primjerice čudo od djeteta, dijete s drugačijim sposobnostima ili kriminalca)? U ovom dirljivom govoru, pisac Andrew Solomon dijeli svoje spoznaje iz razgovora s desecima roditelja koje je pitao: "Koja je granica između bezuvjetne ljubavi i bezuvjetnog prihvaćanja?"

"Čak i u potpuno nereligioznom kontekstu,

homoseksualnost predstavlja zlouporabu
seksualnih mogućnosti.

Ona je jadna, drugorazredna
zamjena za stvarnost --

jadan bijeg od života.

Kao takva ne zaslužuje suosjećanje,

ne zaslužuje da se prema njoj odnosi

kao prema teškoj patnji manjine

i ne zaslužuje da se smatra ičim drugim
doli opasnom bolešću."

Ovo je citat iz časopisa Time iz 1966.
kada sam imao tri godine.

Prošle je godine predsjednik SAD-a

podržao gay brakove.

(Pljesak)

Moje pitanje je kako smo
stigli odatle do ovdje?

Kako je bolest postala identitet?

Kada sam imao otprilike šest godina,

otišao sam s majkom i bratom
u trgovinu cipela.

Kada smo kupili cipele,

prodavač nam je rekao da možemo
dobiti po jedan balon svaki.

Moj brat je htio crveni balon,
a ja sam htio ružičasti.

Moja majka je rekla da misli
kako bih ja radije htio plavi balon.

No ja sam rekao da bih
bez dvojbe htio ružičasti.

Na što me ona podsjetila
da mi je omiljena boja plava.

Činjenica da mi je danas omiljena
boja plava, no da sam i dalje gay --

(Smijeh) --

je istovremeno dokaz majčinog utjecaja
i njegovih ograničenja.

(Smijeh)

(Pljesak)

Kada sam bio mali,
moja majka je često govorila:

"Ljubav prema vlastitoj djeci se ne može
mjeriti s nijednim drugim osjećajem.

I dok ne budeš imao svoju djecu,
nećeš znati kako je to."

Kada sam bio mali, mislio sam
kako je najveći kompliment na svijetu

što može reći tako nešto
o odgoju mog brata i mene.

Kada sam bio adolescent, mislio sam

kako vjerojatno neću moći
imati obitelj jer sam gay.

Kada je ona to rekla to me uznemirilo.

Kada sam priznao da sam gay,

a ona je to nastavila govoriti,
to me činilo bijesnim.

Rekao sam: "Ja sam gay.
Moj život ne ide u tom pravcu.

Želim da to prestaneš govoriti."

Prije otprilike 20 godina, moji urednici
u The New York Timesu su me zamolili

da napišem članak o kulturi gluhih osoba.

Bio sam prilično zatečen.

O gluhoći sam razmišljao
isključivo kao o bolesti.

Ti jadni ljudi ne mogu čuti.

Nemaju osjet sluha
i što mi možemo učiniti za njih?

Tada sam otišao u svijet gluhih osoba.

Išao sam u klubove za gluhe.

Gledao sam nastupe kazališta za gluhe
i poezije za gluhe.

Čak sam išao na izbor Gluhe Miss Amerike
u Nashvilleu, u državi Tennessee

gdje su se ljudi žalili na nerazumljivi
južnjački znakovni jezik.

(Smijeh)

Kada sam dublje uronio u svijet gluhih,

uvjerio sam se da je gluhoća kultura

i da ljudi u svijetu gluhih koji su govorili:

"Nama ne nedostaje osjet sluha,
mi smo članovi jedne kulture."

govore o nečem smislenom.

To nije bila moja kultura

i nisam joj se posebno želio priključiti,

ali sam shvatio da to jest kultura

i da za osobe koje joj pripadaju

ima jednaku vrijednost kao
latinoamerička, gay ili židovska kultura.

Možda su je doživljavali jednako valjanom
poput američke kulture.

Zatim je prijateljica mog prijatelja
dobila kćer koja je patuljak.

Kada joj se rodila kćer,

odjednom se suočila s pitanjima

koja su mi se činila prilično jasnima.

Suočila se s pitanjem
što činiti s tim djetetom.

Bi li mu trebala reći:
"Ti si isti kao svi drugi samo malo niži?"

Ili je trebala izgraditi neku vrst
identiteta patuljka,

uključiti se u udrugu Osoba malog rasta,

osvijestiti što se događa s patuljcima?

Tada sam pomislio

kako većina gluhe djece
imaju roditelje koji čuju.

Ti roditelji ih pokušavaju izliječiti.

Te gluhe osobe u adolescenciji
otkrivaju svoju zajednicu.

Većina gay osoba imaju roditelje
koji su heteroseksualni.

Ti heteroseksualni roditelji uglavnom žele
da njihova djeca funkcioniraju

u svijetu kojeg oni vide kao uobičajen

te ta gay djeca moraju kasnije
otkriti vlastiti identitet.

I tu je primjer moje prijateljice

koja se suočavala s pitanjima identiteta
svoje kćeri patuljastog rasta.

Pomislio sam kako se opet radi o istom:

obitelj koja sebe doživljava normalnom

s neobičnim djetetom.

Javila mi se ideja da postoje
dvije vrste identiteta.

Postoji vertikalni identitet

koji se prenosi generacijski
s roditelja na dijete.

To su stvari poput etničke pripadnosti,
nacionalnosti, jezika i često vjere.

To su stvari koje su zajedničke vama,
vašim roditeljima i vašoj djeci.

I iako neke od njih mogu biti teške,

ne pokušava ih se izliječiti.

Možete tvrditi da je u SAD-u,

bez obzira na trenutnog predsjednika,

teže biti osoba koja nije bijele kože.

A ipak nitko ne pokušava osigurati

da se iduća generacija djece
čiji su roditelji afroamerikaci ili azijati

rodi svijetloputa i plavokosa.

Postoji i druga vrst identiteta
koja se uči od vršnjaka

koju nazivam horizontalnim identitetom

jer je grupa vršnjaka horizontalno iskustvo.

To su identiteti strani vašim roditeljima

i koje morate otkriti od vršnjaka.

Te horizontalne identitete,

su ljudi gotovo uvijek pokušavali liječiti.

Htio sam saznati kojim procesom

se osobe koje imaju te identitete

mire s njima.

I činilo mi se da postoje
tri razine prihvaćanja

koje se moraju dogoditi.

Prihvaćanje samih sebe,
roditeljsko i društveno prihvaćanje.

I ona se uvijek ne podudaraju.

Osobe koje imaju ova stanja su često ljute

jer osjećaju da ih roditelji ne vole

dok ih zapravo roditelji ne prihvaćaju.

Idealno, ljubav postoji bezuvjetno

između djeteta i roditelja.

No za prihvaćanje treba vremena.

Uvijek treba vremena.

Jedna osoba patuljastog rasta
koju sam upoznao se zvao Clinton Brown.

Kad se rodio, dijagnosticiran mu je
teški oblik patuljastosti,

stanje teškog invaliditeta.

Roditeljima je rečeno da neće
nikada hodati, govoriti,

imati ikakve intelektualne mogućnosti

te da ih vjerojatno neće ni prepoznavati.

Predloženo im je da ga ostave u bolnici

kako bi mogao mirno umrijeti.

Njegova majka je to odbila.

I odvela ga kući.

I iako nije imala velikih obrazovnih
i financijskih mogućnosti,

pronašla je najboljeg doktora u zemlji

za njegovo stanje

i upisala je Clintona kod njega.

Tokom djetinjstva

Clinton je prošao 30 velikih operacija.

I proveo je svo to vrijeme u bolnici

dok je prolazio te zahvate.

Rezultat je da danas može hodati.

Dok je bio tamo, slali su učitelje
da mu pomognu sa školovanjem.

Naporno je radio jer ionako
nije imao što drugo činiti.

Na koncu je dosegao stupanj obrazovanja

o kojem nitko u njegovoj obitelji
do tada nije ni razmišljao.

Bio je prva osoba iz svoje obitelji
koja je otišla na fakultet.

Stanovao je na kampusu
i vozio automobil prilagođen

njegovom neobičnom tijelu.

Njegova majka mi je ispričala
kako je jednom došla kući --

on je pohađao obližnji fakultet --

i ugledala njegov prepoznatljiv automobil

na parkiralištu jednog kafića. (Smijeh)

"Pomislila sam, oni su visoki 180, a on 90cm.

Ono što je njima dva piva, njemu su četiri."

"Znala sam da ne mogu ući i prekinuti ga,

pa sam otišla kući i ostavila mu
osam poruka na mobitel."

"Tada sam pomislila da ne bih vjerovala

da mi je netko rekao kada se rodio

kako ću se u budućnosti brinuti što
s prijateljima pije i onda vozi."

(Pljesak)

Pitao sam je: "Što misliš da si učinila

da mu je pomoglo da postane takva
šarmantna, uspješna i prekrasna osoba?"

"Što sam učinila? Voljela sam ga, samo to.

Clinton je uvijek imao tu iskru,

a njegov otac i ja smo imali tu sreću
da je prvi ugledamo."

Navest ću citat iz još jednog časopisa iz 60tih.

Ovaj je iz 1968., iz The Atlantic Monthly,
glasa liberalne Amerike --

a napisao ga je važan bioetičar.

Rekao je: "Ne treba osjećati krivnju

zbog uklanjanja djeteta s Downovim sindromom,

bilo da se radi o skrivanju u sanatorij

ili odgovornijem, smrtonosnom načinu.

Da, to je tužno i strašno. Ali nema krivnje.

Istinska krivnja proizlazi iz napada na osobu,

a Downovac nije osoba."

Puno se pisalo o
napretku koji smo postigli

u odnosu spram gay osoba.

To se svakodnevno vidi
u novinskim naslovima.

No zaboravljamo kako smo gledali
osobe s drugim razlikama,

kako smo gledali osobe s invaliditetom,

kako smo ih doživljavali nečovječnima.

Na tu promjenu

koja je gotovo jednako radikalna,

gotovo uopće ne obraćamo pozornost.

Jedna od obitelji koju sam intervjuirao,
Tom i Karen Robards,

su bili zatečeni kada im je,
kao mladim i uspješnim njujorčanima,

prvom djetetu dijagnosticiran
Downov sindrom.

Smatrali su da obrazovne mogućnosti
za njega nisu kakve bi trebale biti.

Stoga su odlučili izgraditi mali centar -

dvije učionice koje su
pokrenuli s još nekoliko roditelja --

za obrazovanje djece s Downovim sindromom.

Kroz godine taj centar
je izrastao u Centar Cooke

u kojem se obrazuje na tisuće djece

s intelektualnim poteškoćama.

Od objave članka u Atlantic Monhtleyju

životni vijek osoba s Downom se utrostručio.

Osobe s Downovim sindromom
postaju glumci, pisci,

a neki od njih su potpuno samostalni
u odrasloj dobi.

Robardovi su prilično zaslužni za to.

Pitao sam ih: "Žalite li zbog toga?

Biste li željeli da vaše dijete nema Down?

Biste li željeli da nikad niste čuli za Down?"

Otac je imao zanimljiv odgovor:

"Žalim zbog našeg sina Davida

jer mu to otežava život

i volio bih mu pružiti lakši život.

No mislim da bi gubitak svih osoba s Downom
bio katastrofalan gubitak.

Karen Robards mi je rekla:
"Slažem se s Tomom.

Izliječila bih ga odmah
da mu pružim lakši život.

Govoreći u svoje ime, ne bih nikad povjerovala,
kada se rodio prije 23 godine,

da ću doći do te točke.

Govoreći u svoje ime, postala sam
bolja i ljubaznija osoba

i moj život je toliko svrhovitiji

da to, govoreći u svoje ime,
ne bih mijenjala nizašto."

Živimo u vremenu kada je društveno
prihvaćanje ovog i mnogih drugih stanja

u konstantnom porastu.

No također živimo u vremenu

kada su naše mogućnosti
uklanjanja takvih stanja

dosegle nezamislive razine.

Većina američke novorođenčadi

će dobiti umjetne pužnice

koje se usađuju u mozak
i povezuju s prijamnikom

koji im omogućava da čuju i koriste govor.

Kemijski spoj BMN-111
koji je testiran na miševima

je koristan u prevenciji djelovanja
gena za ahondroplaziju.

Ahonroplazija ja najčešći oblik
poremećaja patuljastog rasta.

Miševi koji su primili taj spoj
i koji imaju gen za ahondroplaziju

narastu do pune veličine.

Na korak smo do testiranja na ljudima.

Razvijaju se testovi krvi

koji će prepoznati Downov sindrom u trudnoći
ranije i jasnije nego ikada do sada

te će biti sve lakše eliminirati
ili okončati

takve trudnoće.

Uočavamo i društveni i medicinski napredak

i vjerujem u oba.

Vjerujem da je društveni napredak
izvanredan, značajan i predivan,

a isto mislim i za medicinski napredak.

No mislim da je tragedija kada se
međusobno ne uočavaju.

Kada vidim kako se presijecaju

u uvjetima poput ovih koje sam opisao,

ponekad pomislim da je to kao kad u operi

junak shvati da voli junakinju

točno kada ona leži izdišući na sofi.

(Smijeh)

Moramo promisliti općenito o našim
stavovima prema lijekovima.

Često se u roditeljstvu postavlja pitanje

što uvažavamo kod naše djece,

a što želimo izliječiti?

Istaknuti aktivist za autizam,
Jim Sinclair, je rekao:

"Kada roditelji kažu 'volio bih da
moje dijete nema autizam',

zapravo govore 'volio bih da
dijete koje imam ne postoji

i da imam drugačije, ne-autistično dijete
umjesto ovog.'

Razmislite o tome.
To čujemo kada oplakujete naše postojanje.

To čujemo kada se molite za lijek --

da je vaša najveća želja za nas

da jedan dan prestanemo postojati

i da se stranci koje ćete voljeti
usele iza naših lica."

Ovo je vrlo ekstremno gledište,

no ukazuje na stvarnost u kojoj
se ljudi nose sa životom koji imaju

i ne žele biti izliječeni, promijenjeni
ili eliminirani.

Žele biti osobe kojima su postale.

Jedna od obitelji koju sam intervjuirao
za ovaj projekt

je bila obitelj Dylana Klebolda,
jednog od počinitelja masakra u Columbineu.

Trebalo mi je dosta vremena da
ih nagovorim da razgovaraju sa mnom.

Kada su konačno pristali
imali su toliko za reći

da se nisu mogli zaustaviti.

U prvom od mnogih vikenda koje
sam proveo s njima,

snimio sam više od 20 sati razgovora.

U nedjelju navečer smo svi bili iscrpljeni.

Sjedili smo u kuhinji.
Sue Klebold je pripremala večeru.

Rekao sam: "Da je Dylan sada ovdje,

imate li ideju što biste ga pitali?"

Njegov otac je odgovorio: "Naravno da imam.

Pitao bih ga kog vraga je mislio da radi."

Sue je pogledala u pod i malo razmislila.

Digla je pogled i rekla:

"Pitala bih ga da mi
oprosti što sam mu bila majka

i što nisam znala
što se zbiva u njegovoj glavi."

Kada sam nakon par godina
s njom jeo večeru --

jednu od naših mnogih večera --

rekla je: "Kada se to tek dogodilo,

priželjkivala sam da se nikad nisam udala,
da nikad nisam imala djecu.

Da nisam otišla u Ohio i susrela Toma,

ovo dijete ne bi postojalo i ova
užasna stvar se ne bi nikad dogodila.

No s vremenom sam počela osjećati
da toliko volim djecu koju sam dobila

da ne želim zamisliti život bez njih.

Uviđam da za bol koju su nanijeli drugima
nema oprosta,

no za bol koju su nanijeli meni, ima.

Iako uviđam da bi za svijet bilo bolje

da se Dylan nikad nije rodio,

odlučila sam da
to ne bi bilo bolje za mene."

Pomislio sam kako je iznenađujuće da sve
obitelji s djecom sa svim tim problemima,

problemima za koje
bi učinili sve da ih izbjegnu,

su pronašli toliko smisla u roditeljstvu.

Zatim sam pomislio, svi mi koji imamo djecu

volimo tu djecu zajedno s njihovim manama.

Da se blistavi anđeo iznenada spusti kroz
strop moje dnevne sobe

i ponudi mi da će djecu koju imam

zamijeniti drugom, boljom djecom -
pristojnijom, ljubaznijom, pametnijom

čvrsto bih zgrabio djecu koju imam
i molio da taj strahoviti prizor nestane.

U konačnici osjećam

da na isti način testiramo
pidžame otporne na vatru

kako bi osigurali da se neće zapaliti
kada naše dijete posegne preko štednjaka,

tako i ove priče o obiteljima koje
savlađuju ekstremne razlike

odražavaju univerzalno
iskustvo roditeljstva,

a to je da ponekad pogledate
svoje dijete i pomislite:

otkud si ti došao?

(Smijeh)

Ispostavlja se da, iako je svaka od ovih
individualnih razlika zasebna --

postoji određeni broj obitelji
koje se nose sa shizofrenijom,

samo određeni broj obitelji
čija su djeca transrodna,

samo određeni broj obitelji
s iznimno nadarenom djecom --

koji se suočavaju sa sličnim izazovima --

postoji samo određeni broj obitelji
u svakoj od ovih kategorija --

no ako počnete razmišljati

da je iskustvo savlađivanja razlika
unutar vaše obitelji

ono što ljudi pokušavaju riješiti,

tada shvatite da se radi o
gotovo univerzalnom fenomenu.

Ironično, ispostavlja se da su upravo
razlike i naše savlađivanje razlika

ono što nas ujedinjuje.

Odlučio sam imati djecu
dok sam radio na ovom projektu.

Mnogi su bili zaprepašteni i govorili su:

"Kako možeš odlučiti imati djecu

usred istraživanja što
sve može poći po zlu?"

Odgovorio sam: "Ne istražujem
što sve može poći po zlu.

Istražujem koliko ljubavi može postojati

čak i kad se čini da sve ide po zlu."

Puno sam razmišljao o majci
jednog djeteta s poteškoćama,

djeteta s ozbiljnim invaliditetom koje
je umrlo zbog njegovateljeva zanemarivanja.

Kada su ga sahranili,
njegova majka je rekla:

"Molim za oprost jer mi je dvaput oduzeto,

jednom dijete koje sam željela
i jednom sin kojeg sam voljela."

Tada sam shvatio da svatko
može voljeti dijete

ako imaju stvarnu želju.

Moj suprug je biološki otac dvoje djece

prijateljica lezbijki iz Minneapolisa.

Imam blisku prijateljicu s fakulteta
koja se razvela, a htjela je imati djecu

pa s njom imam kćer

i njih dvije žive u Texasu.

Moj suprug i ja imamo sina koji živi s nama

čiji sam ja biološki otac,

a surogat majka je Laura,

lezbijska majka Olivera i Lucy
iz Minneapolisa.

(Pljesak)

Ukratko, pet roditelja,
četvero djece, tri države.

Postoje ljudi koji misle
da postojanje moje obitelji

nekako potkopava, oslabljuje ili oštećuje
njihovu obitelj.

Postoje ljudi koji misle
da obitelji poput moje

ne bi smjele postojati.

Ja ne prihvaćam oduzimajuće
modele ljubavi, već samo dodajuće.

Vjerujem da kao što
je potrebna raznolikost vrsta

da bi se osigurao opstanak planete,

isto tako je potrebna raznolikost ljubavi
i raznolikost obitelji

kako bi ojačala ekosfera dobrote.

Dan nakon što nam se rodio sin,

pedijatrica je došla u bolničku sobu
i rekla da je zabrinuta.

Nije pružao noge kako treba.

Rekla je da to možda znači da ima oštećenje mozga.

Noge je pružao asimetrično

te je ona mislila da to može značiti da
ima neku vrst tumora.

Također je imao veliku glavu
i mislila da to ukazuje na hidrocefalus.

Dok mi je govorila sve te stvari,

osjetio sam kako mi utroba tone.

Pomislio sam kako godinama radim

na knjizi o tome koliko su
smisla ljudi našli

u iskustvu podizanja djece s poteškoćama,

ali ja im se nisam želio pridružiti.

Ono s čime sam se suočavao
je bila ideja bolesti.

I kao i svi roditelji otkad je svijeta,

želio sam zaštititi svoje dijete od bolesti.

Želio sam zaštititi i sebe od bolesti.

Ipak sam znao iz rada kojim sam se bavio

da bude li imao ijednu od stvari
za koje su ga krenuli testirati,

one će u konačnici biti njegov identitet

i ako budu njegov identitet postat će i moj

te će ta bolest poprimiti drugačiji oblik
kako vrijeme bude prolazilo.

Odveli smo ga na magnetsku rezonancu i CT,

djete staro jedan dan smo odveli na vađenje krvi.

Osjećali smo se bespomoćno.

Pet sati kasnije

rekli su da mu je mozak potpuno čist

i da je počeo pružati noge kako treba.

Kada sam upitao pedijatricu što je bilo,

rekla mi je da je vjerojatno
imao grč u nozi.

(Smijeh)

Pomislio sam kako mi je
majka bila u pravu.

Pomislio sam kako
ljubav prema svom djetetu

nije usporediva s
nijednim drugim osjećajem

i dok nemate djecu, ne znate kako je to.

Mislim da su me djeca uhvatila u zamku

onaj trenutak kad sam
povezao očinstvo s gubitkom.

No nisam siguran da bih to primjetio

da nisam bio usred
svog istraživačkog projekta.

Susreo sam toliko neobične ljubavi

te sam se prirodno uklopio
u njen očaravajući obrazac.

Vidio sam kako sjaj može osvijetliti
čak i najbijednije ranjivosti.

Tijekom tih deset godina
svjedočio sam i učio

o zastrašujućoj radosti
nepodnošljive odgovornosti

te sam spoznao kako pobjeđuje sve ostalo.

Iako sam ponekad mislio da su roditelji
koje sam intervjuirao budale

koje su se osudile na doživotno putovanje
s nezahvalnom djecom

i koje pokušavaju
izroditi identitet iz jada,

shvatio sam da mi je moje istraživanje
izgradilo most

te da sam bio spreman pridružiti im se
na njihovom putovanju.

Hvala vam.

(Pljesak)