Dennis Hong: Izrada auta za slijepe vozače

Koristeći robotiku, laserske daljinometre, GPS i pametne alate za povratnu informaciju, Dennis Hong izrađuje auto za vozače koji su slijepi. Nije auto koji "sam vozi", pažljivo to spominje, već auto u kojem vozač bez vida može odrediti brzinu, udaljenost i rutu -- i voziti samostalno.

Mnogi vjeruju kako je vožnja aktivnost

isključivo rezervirana za one koji vide.

Slijepa osoba koja vozi auto sigurno i samostalno

je bilo okarakterizirano kao nemoguća misija, sve do sada.

Dobar dan, moje ime je Dennis Hong

i donosimo slobodu i samostalnost slijepcima

izrađujući vozila za slabovidne osobe.

Dakle, prije nego počnem pričati o tom autu za slijepe osobe,

dopustite mi da vam ukratko ispričam o drugom projektu na kojem sam radio

a koji se zove DARPA urbani izazov.

Sada, tu se radilo o izradi robotskog auta

koji može voziti sam.

Pritisnete start, nitko ne dira ništa

i dolazi do svoje destinacije potpuno samostalno.

Stoga je 2007. godine naš tim osvojio pola milijuna dolara

osvojivši treće mjesto na tom natjecanju.

Dakle, u približno isto vrijeme,

Nacionalna federacija slijepih, ili NFS,

postavila je izazov istražnom odboru

o tome tko može razviti auto

koji omogućava slijepim osobama da voze sigurno i samostalno.

Odlučili smo pokušati,

jer smo pomislili, hej, kako teško to može biti.

Već imamo autonomno vozilo.

Samo stavimo slijepu osobu unutra i gotovi smo, zar ne?

(Smijeh)

Nismo mogli više pogriješiti.

Ono što je NFS želio

nije bilo vozilo koje može voziti slijepu osobu okolo,

već vozilo gdje slijepa osoba može donositi aktivne odluke i voziti.

Stoga smo sve morali izbaciti van

i početi ispočetka.

Kako bi testirali tu ludu ideju,

razvili smo mali prototip vozila za vožnju po dinama

kako bi testirali njegovu provedivost.

A u ljeto 2009. godine

pozvali smo desetke slijepih mladih osoba iz cijele zemlje

i dali im šansu da se provozaju u tom vozilu.

Bilo je to potpuno nevjerojatno iskustvo.

Ali problem s tim autom je bio

to što je on bio dizajniran da ga se vozi samo u strogo kontroliranom okolišu,

na ravnom zatvorenom parkiralištu --

čak i trake su bile definirane crvenim prometnim stošcima.

Dakle, s tim uspjehom,

odlučili smo poduzeti idući veliki korak,

razviti pravi auto koji može voziti po pravim cestama.

Dakle, kako to funkcionira?

Pa, to je prilično kompleksan sustav,

ali dopustite mi da ga objasnim, možda ga i pojasnim.

Dakle imamo tri koraka.

Imamo percepciju, računanje

i ne vizualna sučelja.

Sada, očito je kako vozač ne može vidjeti

stoga sustav mora vidjeti okolinu

i prikupiti informaciju za vozača.

Za to, koristimo početnu mjernu jedinicu.

Dakle, mjeri ubrzanje, kutno ubrzanje --

poput ljudskog uha, unutarnjeg uha.

Spojimo te podatke s GPS jedinicom

kako bi dobili procjenu lokacije auta.

Isto tako koristimo dvije kamere kako bismo detektirali dvije trake ceste.

I isto tako koristimo tri laserska daljinomjera.

Laseri skeniraju okolinu kako bi detektirali prepreke --

auto koji se približava sprijeda, odostraga

i isto tako bilokakve prepreke koje se pojave na cesti,

bilokakve prepreke oko vozila.

Zatim je sva ta silna količina informacija proslijeđena u računalo,

a računalo može učiniti dvije stvari.

Jedna je, kao prvo, procesuirati te informacije

kako bi razumijeli okolinu --

to su trake na cesti, to su prepreke --

i prenesti te informacije vozaču.

Sustav je ujedno i dovoljno pametan

da dokuči najsigurniji način upravljanja autom.

Dakle, možemo isto tako proizvesti upute

kako upravljati komandama vozila.

Ali problem je ovaj: Kako prenijeti

tu informaciju i upute

osobi koja ne može vidjeti

dovoljno brzo i dovoljno precizno da on može voziti?

Za to smo razvili puno različitih vrsta

tehnologija nevizualnih korisničkih sučelja.

Dakle, od trodimenzionalnog zvučnog sustava fijukanja,

vibracijskog prsluka,

klika kotača s glasovnim upravljanjem, trake za nogu,

čak i cipele koja prenosi pristisak na stopalo.

Ali danas ćemo pričati o

tri od tih nevizualnih korisničkih sučelja.

Prvo sučelje se zove DriveGrip.

To je par rukavica

i ima vibracijske elemente na zglobnom dijelu,

tako da možete prenijeti upute o tome kako upravljati --

smjer i intenzitet.

Druga naprava se zove SpeedStrip.

Dakle, to je sjedalo -- u stvari, to je zapravo sjedalo za masažu.

Izvadili smo ga van i premijestili smo vibrirajuće elemente u različite obrasce.

I uključujemo ih kako bi prenijeli informaciju o brzini

i o uputama kako koristiti papučice za gas i kočnicu.

Dakle, ovdje možete vidjeti

kako računalo razumije okolinu.

I jer ne možete vidjeti vibraciju,

zapravo smo stavili crvene LED-ice na vozača, tako da možete vidjeti što se događa.

Ovo su senzorski podaci

i ti podaci se prenose do uređaja preko računala.

Dakle, ove dvije naprave, DriveGrip i SpeedStrip,

su jako učinkovite.

Ali problem je

što su to uređaji za davanje instrukcija.

Dakle, to nije zapravo sloboda, zar ne?

Računalo vam govori kako da vozite --

skreni lijevo, skreni desno, ubrzaj, stani.

Zovemo to problem vozača na stražnjem sjedalu.

Stoga se odmičemo od uređaja za davanje instrukcija

i sada se više fokusiramo

na informacijske uređaje.

Dobar primjer tog informacijskog nevizualnog korisničkog sučelja

se naziva AirPix.

Dakle, zamislite to kao monitor za slijepe.

Dakle, to je mali tablet koji ima puno rupa u sebi

a komprimiran zrak izlazi van,

tako da zapravo može vući slike.

Dakle, čak i ako ste slijepi, možete staviti ruku iznad njega

i možete vidjeti cestovne trake i prepreke.

Zapravo, možete ujedno i promijeniti frekvenciju zraka koji izlazi van

i temperaturu.

Dakle, to je zapravo multidimenzionalno korisničko sučelje.

Ovdje možete vidjeti lijevu kameru, desnu kameru vozila

i kako računalo tumači to i šalje tu informaciju AirPixu.

Za to, prikazujemo simulator,

slijepu osobu koja vozi koristeći AirPix.

Taj simulator je bio ujedno i jako koristan za obučavanje slijepih vozača

i vrlo brzo za testiranje različitih vrsta ideja

za različite vrste nevizualnih korisničkih sučelja.

Dakle, tako u osnovi funkcionira.

Dakle, prije samo mjesec dana,

29. siječnja,

otkrili smo to vozili po prvi puta javnosti

na svjetski poznatom međunarodnom trkalištu Daytona

tijekom Rolex 24 utrke.

Isto tako smo imali neka iznenađenja. Pogledajmo.

(Glazba)

(Video) Spiker: Ovo je povijesni dan [nejasno].

Dolazi do tribina, kolega Federistas.

(Navijanje)

(Trubljenje)

Evo i tribine.

I on [nejasno] slijedeći taj kombi koji se nalazi ispred njega.

Evo dolazi i prva kutija.

Da vidimo hoće li je Mark izbjeći.

Hoće. Obilazi je s desna.

Treća kutija je vani. Četvrta kutija je vani.

A on savršeno prolazi između njih dvije.

Približava se kombiju

kako bi ga pretekao.

Dakle, o tome se radi,

dinamičan prikaz smjelosti i genijalnosti.

Približava se kraju staze,

prolazi između bačvi koje su postavljene tamo.

(Trubljenje)

(Pljesak)

Dennis Hong: Tako sam sretan zbog tebe.

Mark će me odvesti natrag u hotel.

Mark Riccobono: Da.

(Pljesak)

DH: Dakle, otkako smo započeli s tim projektom,

dobivamo stotine pisama, emailova, telefonskih poziva

od ljudi iz cijelog svijeta.

Pisma zahvale, ali ponekad dobijemo i smiješna pisma poput ovog:

"Sada razumijem zašto postoji Braillevo pismo na "drive in" bankomatu."

(Smijeh)

Ali ponekad --

(Smijeh)

Ali ponekad isto tako dobijem i --

ne bih to nazvao pisma mržnje --

već pisma jako velike zabrinutosti:

Dr. Hong, jeste li vi ludi,

pokušavajući staviti slijepe ljude na cestu?

Vi mora da ste skrenuli."

Ali to vozilo je prototip

i neće ići na cestu

tako dugo dok se ne dokaže kako je sigurno, ili sigurnije, od današnjih vozila.

I doista vjerujem kako se to može dogoditi.

Ali ipak, hoće li društvo,

hoće li oni prihvatiti tako radikalnu ideju?

Kako ćemo riješiti osiguranje?

Kako ćemo izdati vozačke dozvole?

Postoji mnogo tih različitih vrsta prepreka pokraj tehnoloških izazova

koje moramo riješiti prije nego što to postane stvarnost.

Naravno, glavni cilj ovog projekta

je razviti auto za slijepe osobe.

Ali potencijalno još važnije od toga

je ogromna vrijednost nove tehnologije

koja proizađe iz tog projekta.

Senzori koji su upotrijebljeni mogu vidjeti kroz mrak,

maglu i kišu.

I zajedno s tim novim vrstama sučelja,

možemo koristiti te tehnologije

i primjeniti ih sigurnijim autima za ljude s vidom.

Ili za slijepe, svakodnevni kućanski aparati --

u edukacijskom okruženju, u uredskom okruženju.

Samo zamislite, u učionici učitelj piše na ploču

a slijepi student može vidjeti što je napisano i može čitati

koristeći ta nevizualna sučelja.

To je neprocjenjivo.

Dakle danas, stvari koje sam vam danas pokazao samo su početak.

Puno vam hvala.

(Pljesak)