Sugata Mitrani novi eksperimenti u samo-poučavanju

Znanstvenik koji se bavi obrazovanjem, Sugata Mitra, napada jedan od najvećih problema obrazovanja -- najbolji učitelji i škole ne postoje tamo gdje ih najviše trebaju. U nizu eksperimenata o stvarnom životi od New Delhija preko Južne Afrike do Italije, dao je djeci pristup webu bez nadzora odraslih i postigao rezultate koji bi mogli unijeti revoluciju u naš pogled na poučavanje.

Dobro, ovo gore je prilično očigledna tvrdnja.

Započeo sam s tom rečenicom prije otprilike 12 godina,

i započeo sam u kontekstu

zemalja u razvoju,

ali vi koji sjedite ovdje dolazite iz svih dijelova svijeta.

Ako razmislite o karti svoje zemlje,

mislim kako ćete uvidjeti

da u svakoj zemlji na Zemlji,

možete nacrtati malene krugove za koje ćete reći:

"Ovo su mjesta na koje dobar učitelj neće htjeti otići."

Pored toga,

to su mjesta od kuda doleze problemi.

Tako imamo ironični problem.

Dobri učitelji ne žele ići upravo onamo

gdje ih najviše trebaju.

Tim sam se problemom počeo baviti 1999.

pokrenuvši jedan vrlo jednostavan eksperiment,

u New Delhiju.

Ugradio sam računalo

u zid u siromašnoj četvrti New Delhija.

Djeca jedva da su tamo išla u školu. Nisu imali pojma o Engleskom.

Nikada prije nisu vidjeli računalo,

i nisu imali pojma što je to Internet,

Priključio sam Internet vezom velike brzine -- ekran je bio oko 1.5m od zemlje --

uključio ga i otišao.

Nakon toga,

uočili smo nekoliko zanimljivih stvari, koje ćete vidjeti.

Ali to sam ponovio na mnogim mjestima u Indiji

i nakon toga u mnogim

zemljama svijeta

te uočio

da će djeca naučiti ono

što žele naučiti raditi.

Ovo je prvi eksperiment koji smo napravili --

osmogodišnji dječak s desna

poučava svoju šestogodišnju učenicu,

kako da pretražuje Internet.

Ovaj dječak u središnjoj Indiji --

ovo je selo u Rajastanu,

gdje su djeca snimila vlastitu glazbu

i onda ju reproducirala jedni drugima,

a u tom procesu,

jako su uživali.

Sve su to napravili u svega četiri sata,

iako su tada prvi puta vidjeli računalo.

U jednom drugom selu u južnoj Indiji,

ovi dječaci ovdje

su sastavili video kameru

i pokušavali snimiti bumbara.

To su preuzeli sa stranica Disney.com,

ili neke od ovih web stranica,

14 dana nakon što je računalo stiglo u njihovo selo.

Na kraju smo

došli do zaključka kako skupina djece

može sama naučiti koristiti računalo i Internet,

neovisno o tome tko su

i gdje se nalaze.

U tom sam trenutku postao malo ambiciozniji

i odlučio sam istražiti

što još djeca mogu učiniti uz pomoć računala.

Počeli smo eksperimentom u Hyderabadu u Indiji,

gdje sam skupini djece dao --

govori su Engleski teškim Telugu naglaskom.

Dao sam im računalo

s programom koji govor pretvara u pisani tekst,

program se danas dobiva besplatno uz Windowse,

i zatražio da govore programu.

Kada su govorili programu,

on je to pretvarao u zbrčkani tekst,

pa su djeca rekla: "Dakle, on ne razumije ništa što mi kažemo."

A ja sam odgovorio: "Da, ostavit ću ga ovdje dva mejseca.

Pobrinite se da vas

računalo razumije."

A djeca su rekla: "Kako da to postignemo?"

A ja sam odgovorio:

"Zapravo, nemam pojma."

(Smijeh)

I otišao.

(Smijeh)

Dva mjeseca kasnije --

a to je sada dokumentirano

u časopisu "Informacijske tehnologije

za međunarodni razvoj" --

njihov se naglasak promijenio

i postao zapanjujuće blizak neutralnom britanskom naglasku

u kojem sam izvježbao program.

Drugim riječima, svi su govorili kao James Tooley.

(Smijeh)

Dakle, oni su to postigli sasvim sami.

Nakon toga sam počeo eksperimentirati

s raznim drugim stvarima

koje bi oni mogli naučiti sami.

Jednom sam dobio zanimljiv telefonski poziv i Colomba,

od pokojnog Artura C. Clarkea,

koji mi je rekao: "Želim vidjeti što se događa."

Kako on nije mogao putovati, ja sam otišao onamo.

Rekao mi je dvije zanimljive stvari,

"Učitelj kojeg može zamijeniti računalo i treba biti zamijenjen."

(Smijeh)

Druga stvar koju mi je rekao je:

"Ako su djeca zainteresirana,

onda se obrazovanje događa."

I to sam ja radio na terenu,

svaki put kad sam to vidio, sjetio sam se njega.

(Video) Arthur C. Clarke: "Ona definitivno

pomažu ljudima,

jer djeca brzo nauče navigirati

i pronalaze stvari koje ih zanimaju.

A kada imate interes, imate i obrazovanje."

Sugata Mitra: Prenio sam eksperiment u Južnu Afriku.

Ovo je 15-godišnji dječak.

(Video) Dječak: "...baš sam rekao, igram igrice

poput životinja,

i slušam glazbu."

SM: A ja sam ga pitao: "Šalješ li e-poštu?"

A on je odgovorio: "Da, i oni preskoče ocean."

Ovo je u Kambođi,

ruralna Kambođa --

prilično blesasta računska igrica,

koju ni jedno dijete ne bi igralo u razredu ili kod kuće.

Znate, bacili bi vam je nazad.

Rekli bi: "Ovo je dosadno."

Ako ju ostavite na pločniku,

i ako svi odrasli otiđu,

onda će se jedni pred drugima praviti važni

pokazujući što znaju i mogu.

To rade ova djeca.

Pokušavaju množiti, čini mi se.

U cijeloj Indiji

u roku od dvije godine

djeca su počela koristiti Google za svoje zadaće.

Kao rezultat, učitelji izvještavaju

o ogromnom napretku u njihovom Engleskom --

(Smijeh)

brza poboljšanja i još puno drugih stvari.

Rekli su: "Počeli su doista duboko razmišljati o stvarima."

(Smijeh)

I zaista jesu.

Mislim, ako postoji informacija na Googleu,

zašto biste ju trebali trpati u svoju glavu?

I tako, na kraju sljedeće četiri godine,

zaključio sam kako grupa djece može navigirati Internetom

kako bi postigli obrazovne ciljeve sami.

U tom trenutku, mnogo je novaca došlo na

Sveučilište Newcastle

za poboljšanje obrazovanja u Indiji.

Pa su me iz Newcastle-a nazvali, a ja sam odgovorio: "Učinit ću to iz Delhija."

Oni su rakli: "Nema šanse da upravljate

sa sveučilišnih milijun funti

sjedeći u Delhiju."

Zato sam si 2006.

kupio debeli kaput

i preselio se u Newcastle.

Htio sam ispitati

granice sustava.

Prvi eksperiment koji sam napravio iz Newcastle-a

je zapravo napravljen u Indiji.

A zadao sam si nemoguć cilj:

mogu li 12-ogodišnja djeca

koja govore Tamilski

u selu u južnoj Indiji

sami sebe poučiti biotehnologiji

na Engleskom jeziku bez ičije pomoći?

I mislio sam: "Testirat ću ih. Dobit će nulu.

Dati ću im materijale. Vrati ću se i ponovo ih testirati.

Opet će dobiti nulu.

Vratit ću se nazad i izvijestiti: "Da, za neke stvari trebamo učitelje."

Pozvao sam 26-toro djece.

Svi su došli, a ja sam im rekao

da na tom računalu postoje neke jako teške stvari.

Ne bih se iznenadio da ništa ne shvatite.

Sve je na Engleskom, a ja sad idem.

(Smijeh)

I tako sam ih ostavio s računalom.

Vratio sam se nakon dva mjeseca,

a 26-toro djece je ušlo, vrlo tihi i mirni.

Pitao sam ih: "Onda, jeste li što od onog pogledali?"

Odgovoriše: "Jesmo."

"Jeste li išta razumjeli?" "Ne, ništa."

Pa sam ih pitao:

"Dobro, koliko ste vježbali

prije nego što ste odlučili da ništa ne razumijete?"

Rekoše: "Gledali smo svaki dan."

"Zar ste dva mjeseca svaki dan gledali stvari koje ne razumijete?"

Tad je 12-togodišnja djevojčica digla ruku i rekla,

doslovce:

"Osim činjenice da nepravilno umnažanje DNK molekule

uzrokuje genetska oboljenja,

ništa drugo nismo razumjeli."

(Smijeh)

(Pljesak)

(Smijeh)

Trebale su mi tri godine da to objavim.

Upravo je objavljeno u britanskom Journal of Educational Technology.

Jedan od recenzenata tog članka je rekao:

"To je predobro da bi bilo istinito,"

što nije lijepo od njega.

No, jedna od djevojčica se sama naučila

da bude učiteljica.

To je ona.

Sjetite se, oni ne uče Engleski.

Ovdje sam izrezao dio u kojem sam pitao: "Što je neuron?"

a ona kaže: "Neuron? Neuron?"

A onda me pogledala i učinila ovo.

Ma što da je time mislila, nije pristojno.

Njihove ocjene su porasle od nule na 30%,

što je nemoguće s obzirom na okolnosti.

No, 30% nije dovoljno za prolaz.

Pa sam otkrio da imaju prijateljicu,

lokalnu računovodkinju, mladu djevojku,

s kojom su igrali nogomet.

Pitao sam ju: "Bi li ih htjela poučavati

biotehnologiju dovoljno da dobiju prolaznu ocjenu?"

A ona je odgovorila: "Kako da to učinim, kad ništa ne znam o toj temi?"

Odgovorio sam: "Ne, samo primjeni bakinu metodu."

Upitala je: "Što je to?"

Odgovorio sam: "No, ono što trebaš raditi

jest stajati iza njih

i diviti im se cijelo vrijeme.

Samo im govori: "To je cool. To je fantastično.

Što je to? Možete li to ponoviti? Možete li mi još nešto pokazati?"

Ona je to radila dva mjeseca.

Ocjene su porasle na 50%.

koliko postižu šminkerske škole u New Delhiju

s obrazovanim učiteljem biotehnhologije.

Vratio sam se u Newcastle

s tim rezultatima

i odlučio

da u svemu tome ima nešto

što definitivno postaje vrlo ozbiljno.

Tako sam, eksperimentirajući na brojnim zabačenim mejstima,

došao do najzabačenijeg mjesta kojeg sam se mogao sjetiti.

(Smijeh)

Otprilike 8,000 km od Delhija

nalazi se gradić Gateshead.

U Gatesheadu sam uzeo 32 djece,

i počeo usavršavati metodu.

Podijelio sam ih u grupe po četiri.

Rekao sam im: "Sami se podijelite u grupe po četiri.

Svaka grupa od četiri učenika može koristiti samo jedno računalo."

Sjetite se računala u zidu.

"Smijete se preseliti u drugu grupu.

Smijete odšetati do druge grupe,

ako vam se ne sviđa vaša grupa, i slično.

Možete otići do druge grupe, viriti preko njihovih ramena, vidjeti što rade,

vratiti se u svoju grupu i tvrditi da je to vaša ideja."

I objasnio sam im

da se, znate, mnogo znanstvenog rada događa na taj način.

(Smijeh)

(Pljesak)

Djeca su bila entuzijastična i pitala su:

"Što želite da učinimo?"

Dao sam im šest GCSE (britanski nacionalni ispit) pitanja.

Prva skupina, najbolja,

sve je riješila u 20 minuta.

Najslabija, u 45.

Koristili su sve što su znali --

News grupe, Google, Wikipediju,

Ask Jeeves itd.

Učitelji su me pitali: "Je li to dubinsko učenje?"

"Provjerimo" - odgovorio sam.

Doći ću za dva mjeseca.

Dat ćemo im pisani ispit --

bez računala, bez razgovora itd."

Prosječna ocjena kada su imali računala i radili kao grupa

bila je 76%.

Kada sam ponovio ispit,

nakon dva mjeseca,

ocjena je bila 76%.

Imali su fotografsku memoriju

u sebi,

pretpostavljam zato što su razgovarali o tome dok su učili.

Jedno dijete, samo pred računalom

neće uspjeti tako dobro.

Imam i daljnje rezultate,

koji su nevjerojatni,

ocjena koje rastu kako vrijeme prolazi.

Njihovi učitelji kažu

da nakon nastave,

djeca i dalje koriste Google.

Ovdje u Britaniji, odaslao sam poziv

britanskim bakama,

nakon mog eksperimenta u Gatesheadu.

Znate,

one su živahne, britanske bake.

200 ih se odmah dobrovoljno prijavilo.

(Smijeh)

Dogovor je bio da mi daju

jedan sat na Internetu,

sjedeći kod kuće,

jedan dan u tjednu.

I one su to učinile.

U posljednje dvije godine

više od 600 sati poduke

se održalo putem Skype-a,

koristeći ono što moju učenici zovu "baka oblak".

Oblak baka sjedi ovdje.

Mogu ih teleportirati u bilo koju školu poželim.

(Video) Učiteljica: Ne možete me uhvatiti.

Sad vi to izgovorite.

Ne možete me uhvatiti.

Djeca: Ne možete me uhvatiti.

Učiteljica: Ja sam čovječuljak od paprenjaka.

Djeca: Ja sam čovječuljak od paprenjaka.

Učiteljica: Izvrsno, Jako dobro...

SM: U Gatesheadu,

10togodišnaj djevojčica dopire do srži Hinduizma

u 15 minuta.

Znate, stvari o kojima ja pojma nemam.

Dva dječaka prate TEDTalk.

Htjeli su biti nogometaši, prije toga.

Nakon praćenja 8 TEDtalk-a,

želi postati Leonardo da Vinci.

(Smijeh)

(Pljesak)

To je sve prilično jednostavno.

Ovo sada gradim.

Zovu ih SOUO - Samo organizirajući učeći okoliš. (eng. SOLE - Self Organized Learning Environments)

Namještaj je tako projektiran

da djeca mogu sjediti ispred velikog moćnog zaslona,

s vrlo brzom vezom s Internetom, ali u grupama.

Ako žele, mogu pozvati oblak baka.

Ovo je SOUO u Newcastleu.

Medijator je iz [nejasno], Indije.

Kuda sve to vodi? Još samo jedna stvar i onda ću završiti.

U svibnju sam otišao u Torino.

Maknuo sam sve učitelje od moje skupine desetogodišnjaka.

Ja znam samo engleski, a oni samo talijanski,

pa nismo imali načina za komunikaciju.

Počeo sam pisati pitanja na ploču na engleskom.

Djeca su promatrala i pitala: "Što?"

A ja sam odgovorio: "Dobro, učinite to".

Pretipkali su pitanje u Google, preveli na talijanski,

otišli na talijanski Google.

15 minuta kasnije...

Sljedeće pitanje: "Gdje je Calcuta?"

Za ovo pitanje im je trebalo samo 10 minuta.

Onda sam pokušao stvarno teško pitanje.

"Tko je bio Pitagora i što je napravio?"

Jedno je vrijeme bila tišina,

a onda su mi rekli: "Imate grešku.

Krivo ste napisali 'Pitagora'."

A onda,

nakon 20 minuta,

pravokutni trokuti su se počeli pojavljivati na ekranima.

Od toga su mi došli žmarci.

Ovo su desetogodišnjaci.

Tekst: "U 30 min došli bi do teorije relativnosti. A onda ?"

(Smijeh)

(Pljesak)

SM: Znate li što se dogodilo?

Mislim da smo upravo nabasali

na samo-organizirajući sustav.

Samo-organizirajući sustav je onaj

u kojem se pojavljuju strukture

bez izričitog miješanja izvana.

Samo-organizirajući sustav uvijek demonstrira nastajanje,

jer sustav uvijek počne raditi stvari

za koje nije bio izriječno projektiran.

Zbog toga vi i reagirate ovako,

jer sve to izgleda nemoguće.

Mislim da sada mogu iznijeti pretpostavku:

"Obrazovanje je samo-organizirajući sustav,

u kojem je učenje nepredvidljivi fenomen."

Trebati će nam nekoliko godina da to dokažemo,

eksperimentalno, ali ću ja to pokušati.

U međuvremenu, postoji dostupna metoda.

Milijarda djece, treba nam 100 milijuna medijatora --

ima ih i puno više na ovoj planeti --

10 milijuna SOUO-a,

180 milijardi dolara i 10 godina.

Sve bismo mogli promijeniti.

Hvala.

(Pljesak)