Kako dopustiti altruizmu da nas vodi

Što je altruizam? Jednostavno rečeno, to je želja da drugi budu sretni. I, kaže Matthieu Ricard, istraživač sreće i budistički monah, altruizam ju također sjajna leća za donošenje odluka, kako kratkoročnih tako i dugoročnih, u radu i u životu.

Mi ljudi, imamo nevjerojatan potencijal
za dobrotu,

ali opet i neizmjernu moć da naštetimo.

Svaki alat se može koristiti tako da
sagradi ili uništi.

Sve ovisi o našoj motivaciji.

Prema tome, zato je važno

njegovati altruističku motivaciju
umjesto sebične.

Uistinu smo suočeni s mnogim izazovima
danas.

To mogu biti osobni izazovi.

Naš vlastiti um može biti naš najbolji
prijatelj, ali i najgori neprijatelj.

Tu su također socijalni izazovi:

siromaštvo usred obilja,
nejednakosti, sukobi, nepravda.

Zatim tu su novi izazovi
koje nismo očekivali.

Prije 10.000 godina, na Zemlji
je bilo oko pet milijuna ljudskih bića.

Što god bi napravili,

Zemljina otpornost bi brzo zaliječila
ljudsko djelovanje.

Nakon industrijskih i tehnoloških
revolucija

to više nije tako.

Mi smo sada najveći čimbenik utjecaja
na našoj Zemlji.

Ulazimo u antropocen,
eru ljudskih bića.

Na neki način, ako kažemo kako moramo
nastaviti s ovim beskonačnim rastom,

beskonačnim korištenjem
materijalnih resursa,

to je kao kad bi ovaj čovjek rekao --

a čuo sam bivšeg vođu države,
neću reći kojeg, kako govori --

"Prije pet godina smo bili
na rubu provalije.

Danas smo napravili
veliki korak naprijed."

Ovaj rub je isto ono
što su znanstvenici definirali

kao planetarna ograničenja.

A u okviru tih ograničenja
može se nalaziti bezbroj čimbenika.

Možemo i dalje napredovati, čovječanstvo
može napredovati 150.000 godina.

ako održimo istu stabilnost klime

kao u holocenu zadnjih 10.000 godina.

Ali ovo ovisi o odabiru
dobrovoljne jednostavnosti,

razvijanja kvalitativnog,
a ne kvantitativnog.

Tako smo 1900., kao što vidite,
bili unutar sigurnih granica.

1950-ih dolazi do velikog ubrzanja.

Zadržite dah, ne predugo,
kako biste zamislili što slijedi.

Danas smo bitno prešli neka planetarna
ograničenja.

Ako samo uzmemo bioraznolikost,
trenutnom stopom,

do 2050., 30 posto svih vrsta na Zemlji
će nestati.

Čak i ako sačuvamo njihovu DNK u
nekom frižideru, to se neće promijeniti.

Evo mene kako sjedim

ispred glečera visokog 7.000 metara
u Butanu.

Na Trećem polu se 2.000 glečera
ubrzano topi, brže nego na Arktiku.

Što možemo napraviti u
takvoj situaciji?

Koliko god složeno politički,
ekonomski, znanstveno

bilo pitanje okoliša,

jednostavno se pitanje svodi na
altruizam naspram sebičnosti.

Ja sam marksist s Groucho tendencijom.

(Smijeh)

Groucho Marx je rekao, "Zašto bih ja
trebao brinuti o budućim generacijama?

Što su one učinile za mene?"

(Smijeh)

Na nesreću, čuo sam
milijardera Stevea Forbesa,

na Fox vijestima, kako govori jednaku
stvar, ali za stvarno.

Rečeno mu je o povećanju razine oceana,

a on je rekao, "Meni je apsurdno
mijenjati svoje današnje ponašanje

zbog nečega što će se dogoditi
za stotinu godina."

Dakle ako vas nije briga za
buduće generacije,

samo naprijed.

Dakle, jedan od najvećih izazova
našeg vremena

jeste pomiriti tri vremenske skale:

kratkoročnost ekonomije,

uspone i padove tržišta dionica,
proračuna na kraju godine;

srednjoročnost vezana
uz kvalitetu života --

-- kakva je kvaliteta svakog trenutka
našeg života, tijekom 10 i 20 godina? --

i dugoročnosti okoliša.

Kada ekolozi govore s ekonomistima

to sliči na šizofreni dijalog,
potpuno nepovezan.

Oni ne govore istim jezikom.

Zadnjih 10 godina,
hodao sam svijetom

srečući ekonomiste, znanstvenike,
neuroznanstvenike, ekologe,

filozofe, mislioce na Himalajama,
svugdje.

Čini mi se,
kako postoji samo jedan koncept

koji može pomiriti
te tri vremenske skale.

Jednostavno se mora imati više obzira
prema drugima.

Ako imate više obzira prema drugima,
imati ćete ekonomiju koja brine,

gdje financije služe društvu,

a ne da društvo služi financijama.

Nećete se igrati u kockarnici

sa sredstvima koja su vam ljudi povjerili.

Ako imate više obzira prema drugima,

potruditi ćete se ukloniti nejednakosti,

dati ćete društvu neku vrstu dobrobiti,

u obrazovanju, na radnom mjestu.

U suprotnom, imate naciju koja je
najmoćnija i najbogatija

ali su svi jadni,
koja je svrha toga?

I ako imate više obzira prema drugima,

nećete poremetiti planet koji imamo,

jer nemamo tri planeta da ovako nastavimo.

Dakle pitanje je,

dobro, altruizam je odgovor,
to nije neka novotarija,

ali može li on biti stvarno,
pragmatično rješenje?

I prije svega, postoji li uopće,

istinski altruizam,
ili smo mi tako sebični?

Neki filozofi su mislili
kako smo nepopravljivo sebični.

Ali jesmo li stvarno svi bitange?

To su dobre vijesti, zar ne?

Mnogi filozofi, poput Hobsa,
su tako govorili.

Ali ne izgleda svatko kao bitanga.

Ili je čovjek, čovjeku vuk?

Ali ovaj lik ne izgleda tako loše.

On je jedan od mojih prijatelja na Tibetu.

Jako je drag.

Mi volimo suradnju.

Nema većeg zadovoljstva
od zajedničkog rada, zar ne?

I to ne samo kod ljudi.

Zatim, naravno,
tu je borba za život,

preživljavanje najsposobnijih,
društveni darvinizam.

(Smijeh)

Ali u evoluciji, suradnja -- premda i
nadmetanje postoji, naravno --

suradnja mora biti puno kreativnija kako
bi se prešlo na višu razinu složenosti.

Mi smo super-suradnici
i trebali bi još više napredovati.

Pored svega, kvaliteta ljudskih odnosa.

OECD je obavio istraživanje između
10 čimbenika, uključujući prihod, sve.

Prvo za što su ljudi rekli da je
njvažnije za njihovu sreću

jest kvaliteta društvenih odnosa.

Ne samo ljudskih.

I pogledajte samo te prabake.

E sad, ta ideja
da ako se zagledamo u dubinu,

mi smo nepopravljivo sebični,

to je pseudoznanost.

Ne postoji niti jedno
sociološko istraživanje,

psihološko istraživanje,
koje je to ikada pokazalo.

Upravo suprotno.

Moj prijatelj Daniel Batson,
proveo je čitav život

stavljajući ljude u laboratorije
u vrlo složene situacije.

Naravno da smo ponekad sebični,
a neki ljudi više od drugih.

Ali on je otkrio da sustavno,
bez obzira na sve,

postoji značajan broj ljudi

koji se ponašaju altruistično,
bez obzira na sve.

Ako vidite nekoga duboko ranjenog,
kako jako pati,

možda ćete pomoći samo iz
empatične uznemirenosti --

-- ne možete to podnijeti, pa je bolje
pomoći nego i dalje gledati tu osobu.

Provjerili smo sve, i na kraju, rekao je,
jasno je da ljudi mogu biti altruistični.

To su dobre vijesti.

Štoviše, trebalo bi pogledati
banalnost dobrote.

Pogledajmo samo ovdje.

Kada izađemo iz dvorane, nećemo reći:
"To je tako lijepo.

Nije bilo tučnjave dok je ova rulja
razmišljala o altruizmu."

Ne, to je očekivano, zar ne?

Kada bi bilo tučnjave,
pričali bismo o tome mjesecima.

Banalnost dobrote je nešto
što ne privlači vašu pažnju,

ali postoji.

Sada pogledajte ovo.

Neki psiholozi su rekli,

kada im pričam kako vodim 140
humanitarnih projekata na Himalajima

koji mi pružaju toliko sreće,

oni kažu: "Da, vidim,
radiš to zbog osjećaja topline.

To nije altruizam.
Samo se osjećaš dobro."

Mislite kako je ovaj tip,
kada je skočio ispred vlaka,

pomislio: "Osjećati ću se dobro
kada se ovo završi?"

(Smijeh)

Ali to nije kraj.

Kažu, ali da je rekao,
kada ste ga intervjuirali:

"Nisam imao izbora.
Naravno da sam morao skočiti."

Nije imao izbora. Automatizirano ponašanje.
Nije ni sebično ni altruistično.

Bez izbora?

Pa naravno, ovaj lik neće razmišljati
pola sata:

"Trebam li pružiti ruku?
Ne trebam li pružiti ruku?"

On to napravi. Postoji izbor,
ali je očigledno, u momentu.

I također, on je imao izbor.

(Smijeh)

Postoje ljudi koji su birali, kao što
je pastor André Trocmé i njegova žena,

i cijelo selo Le Chambon-sur-Lignon
u Francuskoj.

Tijekom cijelog II. svjetskog rata
spasili su 3.500 Židova,

pružili su im utočište,
vratili ih u Švicarsku,

suprotno svim očekivanjima, riskirajući
svoje živote i živote svoje obitelji.

Dakle altruizam postoji.

Onda što je altruizam?

To je želja: neka drugi budu sretni
i pronađu razlog za sreću.

Empatija je afektivna rezonancija ili
kognitivna rezonancija koja vam govori:

ova osoba je sretna,
ova osoba pati.

Ali sama empatija nije dovoljna.

Ako se kontinuirano
suočavate s patnjom,

možete imati empatijski slom, izgaranje,

pa vam treba veći djelokrug ljubaznosti.

S Taniom Singer
s instituta Max Planck u Leipzigu,

pokazali smo kako su moždane mreže
za empatiju i ljubaznost različite.

To je sve dobro napravljeno,

pa to dobijamo evolucijom, majčinskom
njegom, roditeljskom ljubavlju,

ali moramo to proširiti.

To se može proširiti čak i na druge vrste.

Ako želimo altruističnije društvo,
potrebne su nam dvije stvari:

pojedinačna promjena
i društvena promjena.

Je li pojedinačna promjena moguća?

Dvije tisuće godina iscrpnih
istraživanja kažu da, moguća je.

15 godina suradnje s
neurologijom i epigenetikom

reklo je da; naši mozgovi se mijenjaju
kada vježbamo altruizam.

Tako sam proveo 120 sati u MRI uređaju.

Ovo je kada sam išao prvi put,
poslije dva i pol sata.

Zatim su rezultati objavljeni
u mnogim znanstvenim časopisima.

Pokazuje kako nedvosmisleno
dolazi do strukturne

i funkcionalne promjene u mozgu
kada vježbate altruističnu ljubav.

Kako bi vam bilo jasnije:

ovo je meditator u mirovanju
s lijeve strane,

meditator u suosjećajnoj meditaciji,
vidite svu aktivnost,

i zatim kontrolna grupa u mirovanju,
ništa se nije dogodilo,

u meditaciji, ništa se nije dogodilo.

Nisu vježbali.

Je li potrebno 50.000 sati meditacije?
Ne, nije.

Četiri tjedna, 20 minuta dnevno brižne,
svjesne meditacije

već donosi strukturnu promjenu mozga
u usporedbi s kontrolnom grupom.

To je samo 20 minuta dnevno
tijekom četiri tjedna.

Čak i kod predškolaraca -- Richard
Davidson je to napravio u Madisonu.

Osmotjedni program: zahvalnost,
ljubaznost, suradnja, svjesno disanje.

Reći ćete:
"To su samo predškolarci."

Pogledajte nakon osam tjedana,

pro-socijalno ponašanje,
to je plava linija.

I zatim dolazi glavni znanstveni test,
test s naljepnicama.

Najprije odredite za svako dijete tko je
njihov najbolji prijatelj u razredu,

njihovo najneomiljenije dijete,
nepoznato dijete, i bolesno dijete,

i morali su im davati naljepnice.

Prije intervencije, daju najveći dio
svom najboljem prijatelju.

Djeca od četiri, pet godina,
20 minuta, tri puta tjedno.

Nakon intervencije,
nema više diskriminacije:

ista količina naljepnica njihovom
najboljem prijatelju

i najneomiljenijem djetetu.

To je nešto što bismo trebali napraviti
u svim školama na svijetu.

Gdje dalje?

(pljesak)

Kada je Dalai Lama to čuo,
rekao je Richardu Davidsonu,

"Odi u 10 škola, 100 škola, UN-u,
cijelom svijetu."

Gdje dalje?

Individualna promjena je moguća.

Trebamo li čekati da se pojavi
altruistični gen u ljudskom rodu?

Za to je potrebno 50.000 godina,
previše za naš okoliš.

Na sreću, postoji evolucija kulture.

Kulture se, kako su eksperti pokazali,
mijenjaju brže od gena.

To su dobre vijesti.

Vidite, stavovi prema ratu su se
dramatično promijenili proteklih godina,

Individualna promjena i promjene
u kulturi se međusobno oblikuju.

i tako, možemo postići
altruističnije društvo.

Gdje dalje?

Ja ću otići nazad na Istok.

Godišnje liječimo 100.000 pacijenata
u našim projektima.

Imamo 25.000 djece u školi,
četiri posto dodatnih troškova.

Neki će reći:
"Tvoje stvari djeluju u praksi,

ali funkcioniraju li u teoriji?"

Uvijek postoji pozitivno odstupanje.

Također ću se vratiti svom isposništvu

kako bih pronašao unutrašnje resurse
za bolje služenje drugima.

Ali na globalnijoj razini,
što možemo napraviti?

Potrebne su nam tri stvari.

Unapređenje suradnje:

kooperativno učenje u školi
umjesto kompetitivnog učenja.

Bezuslovna suradnja unutar poduzeća --

može biti natjecanja među poduzećima,
ali ne i unutar njih.

Potrebna nam je održiva harmonija.
Volim taj izraz.

Ne više održivi razvoj.

Održiva harmonija znači
kako ćemo smanjiti nejednakost.

Ubuduće, radimo više s manje,

i nastavljamo se razvijati kvalitativno,
ne kvantitativno.

Potrebna nam je brižna ekonomija.

Homo economicus se ne može baviti
siromaštvom usred obilja,

ne može se baviti problemom
zajedničkih dobara

atmosfere, oceana.

Potrebna nam je brižna ekonomija.

Ako kažete kako ekonomija
treba biti suosjećajna,

oni kažu:
"To nije naš posao."

Ali ako kažete kako im nije stalo,
to djeluje loše.

Treba nam lokalna posvećenost,
globalna odgovornost.

Trebamo proširiti altruizam
na drugih 1,6 milijuna vrsta.

Osjećajna bića su sugrađani ovog svijeta.

I trebamo se usuditi na altruizam.

Neka nam dugo živi
altruistična revolucija.

Živjela revolucija altruizma.

(pljesak)

Hvala.

(pljesak)