Jonas Eliasson: Kako riješiti zagušenost cestovnog prometa

Nesretna svakodnevica u gotovo svakom većem gradu - prometna zagušenja, pogotovo tijekom udarnih sati. Jonas Eliasson nam otkriva kako suptilno "gurkanje" malog postotka vozača s glavnih cesta može prometne gužve učiniti dijelom prošlosti.
(Snimano tijekom TEDxHelvetia.)

Pozdrav, ovdje sam da govorim o gužvi,

to jest, prometnoj gužvi.

Gužva u prometu je sveprisutna pojava.

Praktički postoji u svim gradovima u svijetu,

što je malo iznenađujuće kad razmislite o tome.

Razmislite malo o tome kako su gradovi zapravo različiti.

Naime, postoje tipični europski gradovi

sa napučenim urbanim sredinama, većinom dobrim javnim prijevozom

bez puno prostora na cestama.

S druge strane, imamo i američke gradove.

Kreće se samo od sebe (stranice na prezentaciji).

Američki gradovi:

puno cesta raspršenih po velikim područjima,

gotovo da i nema javnog prijevoza.

Imamo i rastuće svjetske gradove

s različitim oblicima prijevoza,

različitio iskorištenim područjima također jako raspršenim,

ali često s gustom urbanom sredinom.

Inžinjeri prometa u cijelom svijetu pokušali su

s različitim modelima: napučeni gradovi ili raspršeni gradovi,

mnogo cesta ili mnogo oblika javnog prijevoza

ili puno biciklističkih staza ili više informacija

ili mnogo različitih ostalih stvari, ali ništa nije upalilo.

Svi ovi pokušaji imaju jednu zajedničku stvar.

To su zapravo pokušaji osmišljavanja

što bi ljudi trebali napraviti umjesto vožnje u udarnim terminima.

To su, do neke mjere, pokušaji onoga što bi ljudi trebali raditi.

Planiranje njihovog života.

Planiranje složenog društvenog sustava je jako teško.

Dopustite mi da vam ispričam priču.

Kad je pao Berlinski zid, 1989.,

jedan urbanist u Londonu je zaprimio telefonski poziv

kolege u Moskvi koji je rekao:

"Bok, ovo je Vladimir. Želio bih znati

tko je zadužen za londonsku opskrbu kruha?"

Na to će londonski urbanist -

"Kako mislite tko je zadužen za londonsku ...

Mislim, nije nitko zadužen."

"Oh, pa zasigurno netko mora biti zadužen."

Hoću reći, to je jako kompliciran sustav. Sigurno netko tim upravlja."

"Ne, ne. Nitko.

Zapravo -- nisam baš o tome razmišljao.

Upravlja samim sobom."

Upravlja samim sobom.

To je primjer složenog društvenog sustava

koji ima sposobnost samoorganizacije,

a ovo je jako dubok uvid u to.

Kada pokušate riješiti zaista složene društvene probleme,

u većini slučajeva najbolja stvar koju možete napraviti

je da stvorite incijativu.

Ne isplanirate detalje,

a ljudi će sami osmisliti što treba napraviti

i kako se prilagoditi novom okviru.

Pogledajmo kako možete iskoristiti ovaj uvid

u borbi protiv prometnih gužvi.

Ovo je karta Stockholma, mog rodnog grada.

Stockholm je grad srednje veličine sa otprilike 2 milijuna građana,

ali Stockholm također ima mnogo vode,

što znači ima mnogo mostova -- uskih mostova, starih mostova --

što znači mnogo prometnih gužvi.

Crvene točke pokazuju najzagušenije dijelove -

mostove koji vode u unutarnji dio grada.

Onda je netko došao na ideju da,

osim dobrog javnog prijevoza

i trošenja novca na ceste,

pokuša naplatiti vozačima euro ili dva na mjestima uskog grla.

Jedan ili dva eura, to zbilja nije puno novca,

pogotovo kad to uspoređujemo sa cijenama parkinga, goriva, itd.

vjerojatno ne bi očekivali nikakvu reakciju vozača

na ovako sitne naplate.

Bili bi u krivu.

Jedan ili dva eura su bila dovoljna da razrijede promet

za 20% u udarnim terminima na cestama.

Mislili bi da je 20% velika brojka,

ali opet imate ostalih 80% problema, zar ne?

Zato što još uvijek postoji 80% prometa.

To je isto pogrešno zato što je promet

nelinearna pojava, što znači da jednom

kad pređete prag nekog kapaciteta,

zagušenost se onda počinje naglo povećavati.

Na sreću, ovo također ima suprotan efekt

Ako barem malo reducirate promet, onda će se zagušenost

smanjiti još brže nego što to očekivate.

Naknade na zagušenost su po prvi put uvedene u Stockholmu,

3. siječnja 2006. godine, a ovo je prva slika Stockholma,

tj. jedna od tamošnjih tipičnih ulica, 2. siječnja.

Prvi dan uvođenja naknada na zagušenost prometa izgledalo je ovako.

Ovo se dogodi kad reducirate

20% vozila s ulica.

U velikoj mjeri se reducira i zagušenost prometa.

Ali, kako sam i rekao, vozači automobila se prilagode, zar ne?

I nakon nekog vremena se vrate zato što su se

na neki način navikli na ove naknade.

Opet pogrešno. Prošlo je 6 i pol godina otkako su

naknade na zagušenost prometa uvedene u Stockholm,

i mi još uvijek imamo niske stope cestovnog prometa.

Postoji zanimljiv jaz u vremenskim okvirima

u 2007. godini.

Naknade na zagušenost prometa

su prvotno uvedene kao pokus

u siječnju, a poslije ukinute u srpnju referendumom,

pa opet uvedene 2007.

Naravno, to je bila divna prilika za znanstvenike.

Naime, bilo je jako zabavno započeti s takvim pokusom

i mi smo ga čak uspjeli izvesti dva puta.

Osobno, volio bih ga izvesti barem jednom godišnje,

ali neki mi to ne dopuštaju.

Ali svejedno je bilo zabavno.

No, što se dogodilo?

Ovo je posljednji dan naknada za zagušenost, 31. srpnja,

vidite istu ulicu, samo što je sad ljeto,

a ljeto u Stockholmu je jako ugodno

i vedro doba godine,

i prvoga dana ukinutih naknada

grad je izgledao ovako.

Sva vozila su se vratila, morate se čak diviti i vozačima.

Oni su se prilagodili jako brzo.

Prvi dan su se svi vratili.

Ovaj efekt se nastavio. U 2007. brojke su izgledale ovako.

Ove brojke u prometu su poprilično uzbuđujuće,

pomalo iznenađujuće i jako korisne,

ali rekao bih da je najiznenađujući slide kojega

ću vam danas pokazati nije ovaj, nego ovaj.

Ovo pokazuje javnu podršku za naknade na zagušenje u Stockholmu,

i kad su se naknade uvele početkom proljeća 2006.

ljudi su se tome žestoko protivili.

70% stanovništva ovo nije željelo.

Ono što se dogodilo dok su naknade još bile na snazi

nije ono što biste očekivali, da će ih ljudi mrziti sve više i više.

Baš suprotno, brojke su se promijenile do točke

gdje imamo 70% podrške građana za naknade,

što znači -- želim reći. ponovit ću:

70% stanovništva u Stockholmu želi sačuvati

cijenu nečega što je prije bilo besplatno.

U redu ali zašto je to tako?

Promislite na ovaj način, tko se promijenio?

Onih 20% nestalih vozača

su zasigurno bili nezadovoljni.

Gdje su oni otišli? Ako možemo ovo razumjeti,

onda možda možemo shvatiti kako ljudi mogu biti sretni ovime.

Napravili smo ogromnu anketu

s puno prometnih službi i pokušali shvatiti

tko se promijenio i gdje su oni otišli?

Ispalo je tako da ni oni sami ne znaju. (Smijeh)

Zbog nekog razlog, vozači -- su uvjereni da voze

istim načinom kako su i prije vozili.

Zašto je to tako? Zato što načini putovanja

su manje-više stabilni nego što to možete zamisliti.

Svakim danom ljudi donose nove odluke i mijenjaju se,

mijenja se svijet oko njih i svakim danom sve te odluke

se polako guraju po strani

daleko od vožnje u udarnim terminima

na način na koji ljudi to ne zamijete.

Čak ni oni sami toga nisu svjesni.

Drugo pitanje, tko je promijenio njihovo razmišljanje?

Tko je promijenio njihovo mišljenje i zašto?

Ponovno smo napravili anketu i pokušali shvatiti

zašto su ljudi promijenili svoje razmišljanje i koje su to bile grupe?

Nakon analiziranja odgovora, ispalo je da je više od pola

njih vjerovalo da nisu promijenili razmišljanje.

Zapravo su uvjereni da im se čitavo vrijeme

sviđala ideja uspostavljanja naknada.

To znači da smo mi sad u položaju gdje smo

reducirali promet preko naplatnih lanaca

za 20% i reducirali zagušenost za ogromne brojke,

i ljudi čak nisu svjesni da su se promijenili

i uistinu su vjerovali da im se to čitavo vrijeme svidjelo.

Ovo je moć "gurkanja" u pokušaju rješavanja

složenih društvenih problema, a kad to napravite,

ne biste trebali ljudima govoriti kako se prilagoditi.

Trebate ih samo pogurati u pravom smjeru.

Ako to učinite kako treba,

ljudi će prihvatiti promjenu,

i ako to učinite dobro, ljudima će se to čak i svidjeti.

Hvala. (Pljesak)