Kako nas najgori trenutci u životu čine onime što jesmo

Pisac Andrew Solomon proveo je karijeru pričajući priče o teškoćama drugih. Sada se okreće prema sebi, dovodeći nas u djetinjstvo borbe, također pričajući priče o hrabrim ljudima koje je upoznao u godinama nakon toga. U potresnom, iskrenom i ponekad zaista smiješnom govoru, Solomon daje moćan poziv na djelovanje kako bismo stvorili značenje u našim najvećim tegobama.

Kako proučavam raznolikost,

primijetio sam tijekom godina

kako neki ljudi

s velikim izazovima

naizgled crpe snagu iz njih,

i čuo sam popularnu mudrost

koja kaže da to ima veze
s pronalaženjem značenja.

I dugo vremena,

mislio sam da je značenje negdje vani,

neka velika istina koja čeka
da je se otkrije.

No nakon nekog vremena, počeo sam osjećati

kako je istina nebitna.

Zovemo to pronalaženje značenja,

ali bolje bi bilo da to nazovemo
lažiranje značenja.

Moja posljednja knjiga govori o obiteljima

koje se nose s
različitim vrstama izazovnih

ili neobičnih potomaka,

i jedna od majki koje sam intervjuirao,

koja ima dvoje djece
s višestrukim invaliditetom,

rekla mi je, "Ljudi nam uvijek govore

ove male izreke, kao,

'Bog vam ne daje više od onoga
s čim se možete nositi',

ali djeca kao naša

nisu predodređena kao dar.

Dar su jer smo tako odabrali."

Takve izbore donosimo čitav svoj život.

Kada sam bio u drugom razredu,

Bobby Finkel imao je rođendansku zabavu

i pozvao sve u razredu osim mene.

Moja majka pretpostavila
je da se dogodila neka greška,

i nazvala je gospođu Finkel,

koja je rekla da me Bobby ne voli

i nije htio da dođem na zabavu.

I tog dana, mama me odvela u zoološki vrt

i van na sladoled.

Kada sam bio u sedmom razredu,

jedan od dječaka u školskom busu

nazvao me "Percy"

kao skraćenicu za moje ponašanje,

i ponekad, on i njegova kohorta

uzvikivali bi tu provokaciju

cijelu vožnju busom,

45 minuta tamo, 45 minuta natrag,

"Percy! Percy! Percy! Percy!"

Kada sam bio u osmom razredu

naš profesor rekao je

da svi muški homoseksualci

razviju fekalnu inkontinenciju

zbog traume analnog sfinktera.

I maturirao sam iz srednje škole

bez da sam ijednom otišao u kafeteriju,

gdje bih sjedio s djevojkama

zbog čega bi me smijavali,

ili sjedio s momcima

gdje bi me ismijavali što sam momak

koji bi trebao sjediti s djevojkama.

Preživio sam to djetinjstvo
pomoću kombinacije

izbjegavanja i izdržljivosti.

Ono što nisam tada znao,

a sada znam,

je da su izbjegavanje i izdržljivost

put prema lažiranju značenja.

Kada ste lažirali značenje,

morate to značenje uključiti

u novi identitet.

Morate uzeti traume i učiniti ih dijelom

osobe koja postanete,

i morate složiti najgore događaje
u svom životu

u priču trijumfa,

pokazujući boljeg sebe

kao odgovor na stvari koje bole.

Jedna druga majka koju sam intervjuirao

kada sam radio na svojoj knjizi

silovana je kao adolescentica,

i rodila je nakon tog silovanja,

što je uništilo njene planove o karijeri

i naštetilo svim njenim
emocionalnim vezama.

No, kada sam je upoznao, imala je 50,

i upitao je,

"Razmišljate li često o čovjeku koji vas je silovao?"

Odgovorila je, "Nekad sam razmišljala
o njemu s ljutnjom,

ali sada ga samo žalim."

Mislio sam da ga žali jer je

bio tako nerazvijen
i učinio tu užasnu stvar.

I rekao sam, "Žalite ga?"

I ona je rekla, "Da,

jer ima prekrasnu kćer

i dvoje prekrasne unučadi

ali ne zna za to, a ja znam.

Tako da sam ja ta koja je sretna."

Neke naše borbe su nam urođene:

naš spol, naša seksualnost,
naša rasa, naš invaliditet.

A neke su stvari koje nam se dogode:

biti politički zatvorenik,
žrtva silovanja,

biti preživjeli nakon uragana Katrine.

Identitet traži ulazak u zajednicu

kako bismo crpili snagu iz te zajednice,

i kako bi i njoj dali snagu.

Uključuje zamjenu "i" za "ali" --

ne "Ovdje sam, ali imam rak."

već, "Imam rak i ovdje sam."

Kada nas je sram,

ne možemo pričati svoje priče,

a priče su osnova identiteta.

Lažiraj značenje, gradi identitet,

lažiraj značenje i gradi identitet.

To mi je postala mantra.

Lažiranje značenja važno je
za mijenjanje samog sebe.

Građenje identiteta važno je
za mijenjanje svijeta.

Svi mi sa stigmatiziranim idenitetom

suočavamo se s ovim pitanjem svaki dan:

koliko udovoljiti društvu

ograničavajući same sebe,

i koliko probiti granice onoga

što se smatra ispravnim životom?

Lažiranje značenja i izgradnja identiteta

ne čini ono što je bilo pogrešno ispravnim.

Samo čini ono što je pogrešno dragocjenim.

U siječnju ove godine,

otišao sam u Mijanmar kako
bih intervjuirao političke zatvorenike,

i iznenadio sam se kada
sam shvatio da su manje ogorčeni

nego što sam očekivao.

Većina ih je svjesno počinila

prekršaje koji su ih doveli u zatvor,

i ušli su visoko uzdignutih glava,

i izašli su visoko uzdignutih glava

godinama nakon toga.

Dr. Ma Thida, vodeća
aktivistica za ljudska prava

koja je skoro umrla u zatvoru

i provela mnoge godine u samici,

rekla mi je da je zahvalna
onima koji su je pritvorili

zbog vremena koje je imala da razmišlja,

zbog mudrosti koju je stekla,

za šansu da usavrši svoje meditacijske vještine.

Tražila je značenje

i svoje nedaće pretvorila u krucijalni identitet.

Ali ljudi koje sam upoznao

bili su neočekivano manje ogorčeni

zbog boravka u zatvoru,

također su bili i manje oduševljeni
nego što sam očekivao

oko procesa reforme koji se događa

u njihovoj zemlji.

Ma Thida je rekla,

"Mi Burmanci poznati smo

po našoj nevjerojatnoj
gracioznosti pod pritiskom,

ali i našim "glamuroznim" trpljenjem,"

rekla je, "i činjenica da postoje

ovi pomaci i promjene

ne briše stalne probleme

našeg društva

koje smo naučili vidjeti tako dobro

dok smo bili u zatvoru."

I shvatio sam da je govorila

kako ustupci donose samo malo humanosti,

gdje je potpuna humanost potrebna,

da mrvice nisu iste

kao mjesto za stolom,

što govori da možete lažirati značenje

i graditi identitet i još
uvijek biti strašno ljuti.

Nikad me nisu silovali,

i nikad nisam bio u ničem približno

kao što je burmanski zatvor,

ali kao gej Amerikanac,

iskusio sam predrasude i čak i mržnju,

i lažirao sam značenje i izgradio identitet,

što je potez koji sam naučio od ljudi

koji su iskusili mnogo veću oskudicu

nego što sam ja ikad poznavao.

U svojoj adolescenciji,

išao sam u ekstreme
kako bih bio "straight".

Prijavio sam se na nešto što se zove

terapija seksualnim surogatom,

u kojem su mi ljudi
koje sam trebao zvati liječnicima

prepisivali nešto što sam
trebao nazivati vježbe

sa ženama koje sam trebao
nazvati surogatima,

koje nisu bile baš prostitutke

ali nisu baš bile ni išta drugo.

(Smijeh)

Meni najdraža

bila je plavuša s Juga

koja mi je priznala

da je zapravo nekrofil

i da je prihvatila ovaj posao
nakon što je upala u nevolje

u mrtvačnici.

(Smijeh)

Ova iskustva su mi dozvolila da imam

neke sretne fizičke odnose sa ženama,

za što sam zahvalan,

ali sam ratovao sam sa sobom,

i iskopao sam strašne rane
u vlastitoj psihi.

Ne tražimo bolna iskustva

koja sijeku naš identitet,

ali tražimo identitet

kao posljedicu bolnih iskustava.

Ne možemo podnijeti besmisleno mučenje,

ali možemo izdržati veliku bol

ako vjerujemo da ima smisla.

Lakoća ostavlja manji utisak na nas

nego borba.

Mogli smo biti ono što jesmo bez užitaka,

ali ne bez poteškoća

koje potiču našu potragu za značenjem.

"Zato, ja uživam u slabostima,"

napisao je Sv. Pavao u
Drugoj poslanici Korinćanima,

"jer kad sam slab, tada sam jak."

Godine 1988. išao sam u Moskvu

intervjuirati umjetnike
Sovjetskog podzemlja,

I očekivao sam da će njihov rad biti

disidentski i politički.

Ali radikalizam njihovih radova ležao je

u ponovnom uvođenju čovječnosti u društvo

koje je samo uništavalo čovječnost,

kao što, u nekom smislu, rusko društvo

to ponovno čini.

Jedan od umjetnika
koje sam upoznao rekao mi je,

"Ne treniramo da bismo bili
umjetnici već anđeli".

Godine 1991. vratio sam se
da posjetim umjetnike

o kojima sam pisao,

i bio sam s njima za vrijeme puča

koji je srušio Sovjetski Savez,

i bili su jedni od glavnih organizatora

otpora tome puču.

I trećeg dana puča,

jedan od njih predložio je
da prošetamo do Smolenskaje.

I otišli smo tamo,

i smjestili se ispred jedne od barikada,

i malo kasnije,

kolona tenkova se dovezla,

i vojnik na prvom tenku rekao je,

"Imamo bezuvjetne naredbe

da uništimo ovu barikadu.

Ako se sklonite,

nema potrebe da vas ozlijedimo,

ali ako se nećete maknuti, nemamo izbora,

morat ćemo vas pregaziti."

I umjetnici s kojima sam bio rekli su,

"Dajte nam minutu.

Samo minutu da vam kažemo
zašto smo ovdje."

Vojnik je prekrižio ruke,

a umjetnik je započeo
jeffersonski hvalospjev demokraciji

kakav bismo mi koji živimo

u jeffersonskoj demokraciji

teško mogli izložiti.

I pričali su i pričali,

i vojnik je gledao,

i onda je sjedio ondje punu minutu

nakon što su završili

i gledao u nas mokre na kiši,

i rekao, "Ono što ste rekli je istina,

i moramo se pokloniti volji ljudi.

Ako raščistite dovoljno
prostora da se okrenemo,

vratit ćemo se odakle smo došli."

I to su i učinili.

Ponekad, lažiranje značenja

može vam dati vokabular koji trebate

da bi se borili za svoju konačnu slobodu.

Rusija mi je pokazala sladunjavu ideju

da opresija stvara snagu
koja će joj se suprotstaviti,

i postupno sam to shvatio
kao kamen temeljac

identiteta.

Bio je potreban identitet
da me spasi od tuge.

Pokret za prava homoseksualaca
postavlja svijet

gdje moja zastranjivanja postaju pobjede.

Politika identiteta
uvijek djeluje dvojako:

daje osjećaj ponosa ljudima
s određenim stanjem

ili karakteristikom,

i potiče svijet

da tretira takve ljude
puno nježnije i ljubaznije.

Ovo su dva potpuno odvojena nastojanja,

ali napredak u bilo kojoj od tih sfera

odražava se na drugu.

Politika identiteta može biti narcisoidna.

Ljudi veličaju razliku samo zato što je njihova.

Ljudi sužavaju svijet i funkcioniranje

u diskretnim grupama bez
suosjećanja za druge.

No, pravilno razumijevanje

i mudro prakticiranje

politike identiteta trebalo bi proširiti

našu ideju onoga što znači biti čovjek.

Identitet sam po sebi

ne bi trebao biti samodopadna odlika

ili zlatna medalja

već revolucija.

Imao bih puno lakši život
da sam "straight",

ali to ne bih bio ja,

i sada više volim biti ja

nego netko drugi,

netko tko, zapravo,

nemam ni opciju biti

niti mogućnost da u potpunosti zamislim.

Ali ako prognate zmajeve,

prognat ćete junake,

i postajemo privrženi

herojskoj crti u našim vlastitim životima.

Ponekada sam se pitao

bih li mogao prestati mrziti taj dio sebe

bez šarene proslave gej pridea,

čija je manifestacija i ovaj govor.

Mislio sam da ću biti zreo

kada budem jednostavno mogao
biti gej bez naglašavanja,

ali samoprijezir tog razdoblja
ostavio je prazninu,

i proslava je mora napuniti i preplaviti,

i čak i ako otplatim svoj privatni dug melankolije,

još uvijek postoji vanjski svijet homofobije

za koji će trebati desetljeća da se prozove.

Jednoga dana, biti gej bit će
jednostavna činjenica,

bez ikakvih šarenih šeširića i krivice,

ali ne još.

Moj prijatelj koji je mislio da se gej pride

poprilično zanio sam sobom,

jednom je predložio da organiziramo

Tjedan Gej Poniznosti.

(Smijeh) (Pljesak)

To je super ideja,

ali njeno vrijeme još nije došlo.

(Smijeh)

I neutralnost, koja, čini se, leži

na pola puta između očaja i slavlja,

je zapravo završna igra.

U 29 američkih država,

legalno bih mogao dobiti otkaz ili bi
mi mogao biti odbijen smještaj

zato što sam gej.

U Rusiji, zakon o anti-propagandi

doveo je do toga
da su ljude tukli na ulici.

Dvadeset i sedam afričkih zemalja

donijele su zakone protiv sodomije,

a u Nigeriji, gej ljudi mogu legalno

biti kamenovani do smrti,

i linčevi su postali uobičajeni.

U Saudijskoj Arabiji nedavno, dva muškarca

koje su uhvatili u tjelesnom činu,

osuđeni su na 7000 udaraca bičem,

i kao posljedica toga,
sada su trajno invalidi.

I tko može lažirati značenje

i graditi identitet?

Gej prava nisu primarno pravo na brak,

i za milijune onih koji žive na
mjestima koja ih ne prihvaćaju

bez resursa,

dostojanstvo ostaje nedostižno.

Sretan sam što sam lažirao značenje

i izgradio identitet,

ali to je još uvijek rijetka privilegija,

i gej ljudi zaslužuju više kolektivno

od mrvica pravde.

A ipak, svaki korak naprijed

je tako sladak.

U 2007., šest godina nakon upoznavanja,

moj partner i ja odlučili

smo stupiti u brak.

Upoznati Johna bilo je otkriće

velike sreće

i otklanjanje velike tuge,

i ponekad sam bio toliko okupiran

nestankom sve te boli

da sam zaboravio na radost,

što je isprva bio manje
dojmljiv dio toga za mene.

Brak je bio način da izrazimo našu ljubav

više kao prisutnost nego odsustvo.

Brak nas je uskoro doveo do djece,

i to je dovelo do novih značenja

i novih identiteta, naših i njihovih.

Želim da moja djeca budu sretna,

i najviše ih volim kada su tužna.

Kao gej roditelj, mogu ih naučiti

da prihvate ono što je krivo
u njihovim životima,

ali vjerujem da ako ih uspijem

zaštiti od raznovrsnosti,

podbacit ću kao roditelj.

Budistički učenjak kojeg poznajem
jednom mi je objasnio

da Zapadnjaci pogrešno misle

da je nirvana nešto što stiže

kada su sve brige iza tebe

i da te očekuje samo sreća.

Ali rekao je da to ne bi bila nirvana,

jer vaša trenutna sreća

uvijek bi bila u sjeni
vaše radosti iz prošlosti.

Nirvana je, kaže, kada dođete do toga

da imate samo sreću kojoj ćete se veseliti

i kada u onome što su bile tuge

pronađete sadnice vaše sreće.

I ponekad se pitam

bih li mogao pronaći takvo ispunjenje

u braku i djeci

da su došli spremniji,

da sam bio "straight" u mladosti
ili da sam sada mlad,

kada bi to, u oba slučaja, bilo lakše.

Možda bih mogao.

Možda bi moja složena zamišljanja

mogla biti primijenjena na druge teme.

Ali ako traženje značenja

znači više od njegova pronalaska,

pitanje nije bih li bio sretniji

što su me zlostavljali,

već je li pridavanje značenja

tim iskustvima

mene učinilo boljim ocem.

Ekstazu pronalazim
skrivenu u običnim radostima,

jer nisam očekivao da će te radosti

biti obične za mene.

Znam mnoge heteroseksualce koji imaju

jednako sretne brakove i obitelji,

ali gej brak je tako svjež,

i gej obitelji su toliko uzbudljivo nove,

i pronašao sam značenje u tom iznenađenju.

U listopadu sam navršio pedeset godina,

i moja obitelj organizirala je
zabavu za mene,

i u sred zabave,

moj sin rekao je mom suprugu

da želi održati govor,

i John je rekao,

"George, ti ne možeš održati govor.
Imaš četiri godine."

(Smijeh)

"Samo djed, i ujak David i ja

održat ćemo govore večeras."

Ali George je inzistirao i inzistirao,

i John ga je najzad podigao do mikrofona,

i George je rekao vrlo glasno,

"Dame i gospodo,

mogu li dobiti vašu pozornost, molim vas."

I svi su se okrenuli, zastrašeni.

I George je rekao,

"Drago mi je da je tatin rođendan.

Drago mi je da ćemo svi jesti tortu.

I tata, da si malen,

ja bih bio tvoj prijatelj."

I pomislio sam - Hvala ti.

Pomislio sam da sam dužan

čak i Bobbyju Finkelu,

jer su me sva prijašnja iskustva

dovela do tog trenutka,

i napokon sam bio bezuvjetno zahvalan

za život koji sam jednom htio
promijeniti pod svaku cijenu.

Gej aktivist Harvey Milk,

kada ga je mlađi gej muškarac upitao

što može učiniti kako bi pomogao pokretu,

odgovorio je,

"Idi i reci nekome."

Uvijek postoji netko tko želi zaplijeniti

našu čovječnost,

i uvijek postoje priče koje je povrate.

Ako živimo glasno,

možemo nadići mržnju

i proširiti svačije živote.

Lažirajte značenje. Izgradite identitet.

Lažirajte značenje.

Izgradite identitet.

I onda pozovite svijet

da dijeli vašu radost.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala vam. (Pljesak)

Hvala vam. (Pljesak)

Hvala vam. (Pljesak)