Zašto rana specijalizacija ne podrazumijeva uvijek uspjeh u karijeri

Početna prednost ne daje uvijek... pa, prednost. S primjerima iz sporta, tehnologije i ekonomije, novinar David Epstein dijeli kako prerana specijalizacija u određenoj vještini može potkopati vaš dugoročni razvoj - i objašnjava koristi "probnog razdoblja" gdje isprobavate nove stvari i fokusirate se na izgradnju niza vještina. Naučite kako ovaj široki, kontraintuitivni način razmišljanja (i opraštajući vremenski slijed) može dovesti do ispunjenoga života, osobno i profesionalno.

Pa, volio bih pričati
o razvoju ljudskog potencijala

i započeo bih s možda
najutjecajnijom modernom pričom razvoja.

Mnogi su od vas
vjerojatno čuli o pravilu 10 000 sati.

Možda čak svoj život
oblikujete prema njemu.

U osnovi, ideja je da
kako biste postali odlični u nečemu,

potrebno je
10 000 sati usredotočene vježbe,

stoga bolje krenite što je prije moguće.

Primjer djeteta
za ovu priču je Tiger Woods.

Poznato je kako mu je otac
dao palicu kad je imao sedam mjeseci.

S deset je mjeseci
počeo imitirati očev zamah.

S dvije godine, možete ga pronaći
na YouTubeu i na nacionalnoj televiziji.

Brzo premotajmo do 21. godine,

postao je najbolji golfer na svijetu.

Savršeni primjer priče o 10 000 sati.

Još jedna koja se
pojavljuje u nizu najprodavanijih knjiga

jest ona o tri sestre Polgar,

čiji ih je otac odlučio naučiti
igrati šah na vrlo tehnički način

od vrlo rane dobi.

I, zaista, htio je pokazati

kako s početnom
prednosti u usredotočenoj vježbi

svako dijete može
postati genij u bilo čemu.

I zapravo,

dvije od njegovih kćeri
postale su velemajstorske šahistice.

Pa, kada sam počeo pisati o
znanosti u časopisu "Sports Illustrated",

postao sam znatiželjan.

Ako je ovo pravilo 10 000 sati točno,

onda bismo trebali vidjeti
kako elitni sportaši dobivaju prednost

kroz takozvanu namjernu vježbu.

Ovo je trenirana praksa
usmjerena na ispravljanje pogrešaka,

ne samo igranje.

I zapravo, kada znanstvenici
proučavaju elitne sportaše,

vide kako oni provedu
više vremena namjerno vježbajući -

nije veliko iznenađenje.

Kada zapravo prate
sportaše tijekom njihova razvoja,

obrazac izgleda ovako:

buduća elita zapravo
provede manje vremena u početku

namjerno vježbajući svoj budući sport.

Oni su skloniji provesti ono što
znanstvenici zovu probnim periodom,

gdje isprobavaju
različite fizičke aktivnosti,

razviju široke, opće vještine,

nauče nešto o svojim
interesima i sposobnostima,

i odgode specijalizaciju

za kasnije u odnosu na vršnjake
koji dosegnu vrhunac na nižim razinama.

Stoga, kad sam to vidio, rekao sam:

"Bože, to baš i nije u
skladu s pravilom 10 000 sati, zar ne?"

Pa sam se počeo pitati o drugim domenama

koje su povezane s
obveznom ranom specijalizacijom,

poput glazbe.

Ispostavilo se da je obrazac često sličan.

Ovo je istraživanje s
glazbene akademije svjetske klase,

i ono na što želim
da obratite pažnju je ovo:

iznimni glazbenici nisu počeli
provoditi više vremena namjeno vježbajući

od prosječnih glazbenika

do svog trećeg instrumenta.

Oni su također bili
skloniji probnom periodu,

čak i oni za koje mislimo
da počeli iznimno rano,

kao Yo-Yo Ma.

On je imao probni period,

samo je kroz njega
prošao brže od većine glazbenika.

Ipak, ovo istraživanje je
gotovo potpuno izignorirano,

a puno je utjecajnija

prva strana knjige "Majke uspjeha",

gdje autorica prepričava
kako je svojoj kćeri dala violinu.

Izgleda da se nitko
ne sjeća kasnijeg dijela knjige

gdje se kćer okrene prema
njoj i kaže: "Ti si je odabrala, ne ja",

i uglavnom odustaje.

Vidjevši ovaj pomalo
iznenađujući obrazac u sportu i glazbi,

počeo sam se pitati o
domenama koje uključuju još više ljudi,

poput obrazovanja.

Ekonomist je proveo eksperiment

u sustavu visokog
obrazovanja u Engleskoj i Škotskoj.

Tijekom njegova proučavanja,
sustavi su bili jako slični,

osim što su se u Engleskoj studenti morali
specijalizirati tijekom adolescencije

kako bi odabrali
studij na koji će se prijaviti,

dok su oni u Škotskoj mogli isprobavati
stvari i tijekom studija ako su htjeli.

I njegovo je pitanje bilo:

Tko profitira, oni koji se
rano ili kasno specijaliziraju?

I uočio je kako oni koji su se
ranije specijalizirali prednjače u prihodu

jer imaju vještine specifične za domenu.

Kasnije specijalizirani mogu
isprobavati više različitih stvari,

i kada odaberu, imaju bolju usklađenost,

što ekonomisti
zovu kvaliteta podudaranja.

I stoga napreduju brže.

Nakon šest godina,

nestaju razlike u prihodu.

U međuvremenu, rano specijalizirani
počinju odustajati od karijere

u puno većoj mjeri,

uglavnom jer su
bili prisiljeni rano odabrati

te su stoga
često donijeli krive odluke.

Stoga kasno
specijalizirani kratkoročno gube

i dobivaju dugoročno.

Mislim da ako mislimo
o odabiru karijere kao o spojevima,

možda ne bismo tjerali
ljude da se skrase tako brzo.

Ovo me zainteresiralo,
vidjevši ovaj obrazac opet,

proučavajući pozadinu razvoja
ljudi čijem sam se radu dugo divio,

poput Dukea Ellingtona, koji je
kao dijete izbjegavao satove glazbe

kako bi se fokusirao
na bejzbol, slikanje i crtanje.

Ili Maryam Mirzakhani, koju matematika
nije zanimala kao djevojčicu -

sanjala je kako će postati novinarka -

te je kasnije postala
prva i dosad jedina žena

koja je osvojila Fieldsovu medalju,

najprestižniju svjetsku
nagradu u matematici.

Ili Vincent van Gogh je
imao pet različitih karijera,

a svaku je smatrao svojim pravim pozivom
prije nego što se spektakularno rasplamsao

i u svojim kasnim 20-im
uzeo knjigu "Vodič u abecedu crtanja".

To je ispalo OK.

Claude Shannon je bio elektroinženjer
na Sveučilištu u Michiganu

koji je pohađao
filozofiju kako bi ispunio uslov,

i ondje je naučio o skoro
stoljeće starom sustavu logike

prema kojem se istinite i lažne tvrdnje
mogu kodirati kao jedinice i nule

i riješiti kao matematički problemi.

Ovo je dovelo do razvoja binarnog koda,

koji stoji u podlozi svih
naših digitalnih računala danas.

Konačno, moj osobni
uzor, Frances Hesselbein -

ovo sam ja s njom -

našla je svoj prvi
profesionalni posao s 54 godine

i postala direktorica Izviđačica,

koje je spasila.

Utrostručila je članstvo manjina,

dodala 130 000 volontera

i to je jedna od znački vještina
koje su proizašle iz njenog rada -

to je binarni kod za
djevojčice koje uče o računalima.

Danas Frances vodi Institut vodstva,

gdje radi svakog
radnog dana, na Manhattanu.

I ima tek 104 godine,

tko zna što je iduće.

(Smijeh)

Nikad zapravo ne čujemo
ovakve priče o razvoju, zar ne?

Ne čujemo o istraživanju

koje je otkrilo da je 22 puta
vjerojatnije da znanstvenici nobelovci

imaju hobi van posla

nego tipični znanstvenici.

I nikad to ne čujemo.

Čak i kad su izvođači
ili posao jako poznati,

ne čujemo o tim pričama razvoja.

Primjerice, evo
sportaš kojeg sam pratio.

Ovdje je sa šest godina,
nosi opremu za škotski ragbi.

Probao je tenis, skijanje, hrvanje.

Njegova je majka bila trenerica
tenisa, ali ga je odbila trenirati

jer nije normalno vraćao lopte.

Probao je košarku, stolni tenis, plivanje.

Kad su treneri željeli da napreduje

i igra sa starijim dečkima,

odbio je jer je htio
pričati o profesionalnom hrvanju

nakon treninga s prijateljima.

I isprobavao je više sportova:

rukomet, odbojku,
nogomet, badminton, skejtanje...

Pa, tko je ovaj diletant?

Ovo je Roger Federer.

Jednako poznat kao
odrastao poput Tigera Woodsa,

a čak ni ljubitelji tenisa ne znaju ništa

o njegovoj razvojnoj priči.

Zašto je to tako, iako je norma?

Mislim da je djelomično zbog toga
jer je Tigerova priča vrlo dramatična,

ali također zbog urednog narativa

koji želimo primijeniti na
sve u čemu mi želimo biti dobri

u vlastitim životima.

Ali to je, smatram, problem

jer se ispostavilo da je na mnogo
načina golf jedinstveno užasan model

gotovo svega što ljudi žele naučiti.

(Smijeh)

Golf je oličenje

onog što je psiholog Robin Hogart
nazvao "ugodna okolina za učenje".

Ugodna okolina za učenje ima
jasno postavljene korake i ciljeve,

pravila koja su jasna i nepromjenjiva,

kad nešto učinite, dobijete
povratnu informaciju koja je brza i točna,

rad iduće godine
izgledat će kao prošlogodišnji.

Šah: također ugodna okolina za učenje.

Prednost velemajstora

često se bazira na
poznavanju ponavljajućih obrazaca,

što je također razlog
zašto se lako automatizira.

Na drugom kraju
spektra je kaotična okolina za učenje,

gdje idući koraci i
ciljevi možda nisu jasni.

Pravila se mijenjaju.

Možeš ali i ne moraš dobiti
povratnu informaciju kad nešto napraviš.

Možda bude odgođena ili netočna,

i rad iduće godine
ne mora izgledati kao prošlogodišnji.

Pa što od ovoga zvuči
kao svijet u kojem sve više živimo?

Zapravo, naša potreba da
mislimo na prilagodljivi način

i držimo korak s povezanim dijelovima

iz temelja je promijenila našu percepciju,

pa ako pogledate ovaj dijagram,

središnji krug desno
vjerojatno vam izgleda veće

jer je vaš mozak povučen

vezom dijelova u cjelini,

dok netko tko nije izložen modernom radu

s njegovim zahtjevom za
adaptivnim, konceptualnim mišljenjem,

točno će uočiti da su
središnji krugovi iste veličine.

I eto nas u kaotičnom svijetu posla,

i ondje, ponekad, visoka
specijalizacija može imati kontraefekt.

Primjerice, u istraživanju
u dvanaestak zemalja

povezali su ljude s
godinama obrazovanja njihovih roditelja,

rezultatima testova

i vlastitih godina obrazovanja.

Razlika je što su neki imali
obrazovanje usmjereno na karijeru,

a drugi široko, opće obrazovanje.

Obrazac je kako se
oni usmjereni na karijeru

zapošljavaju odmah nakon obrazovanja,

češće zarađuju više u početku,

ali su manje adaptivni
u promjenjivom svijetu posla

pa provedu manje vremena ukupno zaposleni,

stoga dobivaju
kratkoročno i gube dugoročno.

Ili uzmimo u obzir poznatu
20-godišnju studiju eksperata

koji su kreirali
geopolitička i ekonomska predviđanja.

Najgori prognostičari
bili su najspecijaliziraniji eksperti,

oni koji su kroz cijelu
karijeru proučavali jedan ili dva problema

i počeli gledati cijeli svijet
kroz jednu leću ili mentalni model.

Neki su se zapravo pogoršali

kako su akumulirali iskustvo i svjedodžbe.

Najbolji prognostičari bili su jednostavno
bistri ljudi sa širokim rasponom interesa.

Sad, u nekim domenama, poput medicine,

visoka specijalizacija
neizbježna je i korisna,

to je neupitno.

Ali ipak, to je dvosjekli mač.

Prije nekoliko godina,

jedna od najpopularnijih
svjetskih operacija boli u koljenu

testirana je placebo
kontroliranim ispitivanjem.

Neki su pacijenti imali lažnu operaciju.

Znači da su kirurzi napravili rez,

pravili se da rade nešto

i onda zašili pacijenta.

To je također pomoglo.

I ipak kirurzi koji specijaliziraju
zahvat nastavljaju ga provoditi

na milijunima.

Pa ako visoka specijalizacija nije
uvijek ključ u kaotičnom svijetu, što je?

O tome može biti teško razgovarati

jer ne izgleda uvijek kao ovakav put.

Nekad izgleda kao vijugajući ili cik-cak

ili držanje širokog pogleda.

Može izgledati kao zaostajanje.

Ali želim pričati o tome
što neki od tih trikova mogu biti.

Ako pogledamo istraživanja i tehnološke
inovacije, pokazalo se da sve više

najutjecajnije patente
nisu stvorili individualci

koji kopaju dublje, dublje,
dublje u jednom području tehnologije,

kako klasificira Ured za patente SAD-a,

nego češće timovi
koji uključuju individualce

koji su radili u većem
broju različitih tehnoloških klasa

i često spajaju
stvari iz različitih domena.

Netko čijem sam se radu divio,
tko je nekako prednjačio u ovome

jest Japanac po imenu Gunpei Yokoi.

Yokoi nije dobivao dobre ocjene na
svojim ispitima iz elektronike u školi

pa je morao prihvatiti lošiji posao
kao radnik na održavanju strojeva

u tvornici igraćih karata u Kyotu.

Shvatio je da
nije bio opremljen za rad na vrhu,

ali postojalo je puno
lako dostupnih informacija

pa bi možda mogao
kombinirati stvari koje su već poznate

na načine za koje su
stručnjaci imali preuzak pogled.

Stoga je spojio dobro poznatu
tehnologiju industrije kalkulatora

i neku dobro poznatu
tehnologiju industrije kreditnih kartica

i stvorio igraće konzole.

I postale su hit.

I to je pretvorilo
ovu kompaniju igraćih karata,

stvorenu u drvenom izlogu u 19. stoljeću,

u pogon igračaka i igara.

Možda ste čuli za nju, zove se Nintendo.

Yokoijeva kreativna filozofija,

prevedena u "lateralno
razmišljanje s uvenulom tehnologijom",

uzimanje dobro poznate tehnologije
i njeno korištenje na nove načine.

A njegovo je remek-djelo bilo ovo:

Game Boy.

Tehnološka šala u svakom pogledu.

I izašao je u isto vrijeme kada
i konkurenti u bojama iz Sage i Atarija,

i rasturio ih je.

Jer Yokoi je znao da
ono o čemu se kupci brinuli

nije bila boja.

Bila je to izdržljivost, prenosivost,
pristupačnost, trajanje baterije,

izbor igara.

Ovo je moj koji sam
pronašao u podrumu svojih roditelja.

(Smijeh)

Vidio je i bolje dane.

Ali možete vidjeti
da crveno svjetlo gori.

Uključio sam ga i odigrao Tetris,

što sam smatrao posebno impresivnim

jer su baterije istekle 2007. i 2013.

(Smijeh)

Dakle, ova široka prednost
vrijedi i za više subjektivnih područja.

U fascinantnoj studiji što neke
kreatore stripova dovodi do toga

da vjerojatnije stvore uspješan strip,

par istraživača otkrio je

kako to nisu ni
godine iskustva u području,

ni resursi izdavača,

ni broj prethodno kreiranih stripova.

Bio je to broj različitih
žanrova kroz koje je kreator radio.

I zanimljivo,

osoba širokih interesa
nije u potpunosti zamjenjiva

timom specijalista.

Vjerojatno ne stvaramo onoliko
takvih ljudi koliko bismo mogli

jer u početku izgledaju kao da zaostaju

i ne težimo poticanju
ičega što ne izgleda kao prednost

ili specijalizacija.

Zapravo, mislim da u
dobronamjernom nagonu za prednošću

često čak i
kontraproduktivno zakinemo čak i način

na koji učimo novo gradivo

na osnovnoj razini.

U prošlogodišnjoj studiji,
učenicima 7. razreda na matematici u SAD-u

po slučaju su
dodijeljeni različiti tipovi učenja.

Neki su dobili ono
što se naziva "blok vježba".

To je kao, dobijete problem tipa A,

AAAAA, BBBBB, i tako dalje.

Napredak je brz,

djeca su sretna,

sve je super.

Drugi su dobili ono
što se zove "isprepletena vježba".

To je kao da uzmete sve
tipove problema i ubacite ih u šešir

te ih izvlačite po slučaju.

Napredak je sporiji,
djeca su frustriranija.

Ali umjesto učenja
kako izvršiti postupke,

oni uče kako spojiti
strategiju s tipom problema.

I kada dođe vrijeme testa,

isprepletena grupa
rasturila je grupu s blok vježbom.

Nije joj bila ni blizu.

Sada, otkrio sam da je
mnogo ovih istraživanja kontraintuitivno,

ideja da početna prednost,

bila ona u odabiru
karijere ili tijeku studija

ili samo učenju novog gradiva,

može ponekad potkopati dugoročni razvoj.

I prirodno, smatram da
postoji onoliko načina da se uspije

koliko ima i ljudi.

Ali mislim da težimo poticanju
i ohrabrivanju puta "mame tigrice",

kad sve više, u kaotičnom svijetu,

trebamo ljude koji putuju Rogerovim putem.

Ili kako je ugledni fizičar i matematičar

i čudesan pisac, Freeman Dyson, rekao -

a Dyson je jučer preminuo

pa se nadam da njegovim
riječima odajem počast -

kao što je rekao:
za zdrav ekosustav trebamo i ptice i žabe.

Žabe su dolje u blatu,

gledaju sve sitne detalje.

Ptice se uzdižu gore
ne gledajući te detalje,

ali integriraju znanje žaba.

A mi trebamo oboje.

Problem je, Dyson je rekao,

što svima govorimo da postanu žabe.

I ja smatram,

u kaotičnom svijetu,

to je sve kratkovidnije.

Puno vam hvala.

(Pljesak)