Pa, volio bih pričati o razvoju ljudskog potencijala i započeo bih s možda najutjecajnijom modernom pričom razvoja. Mnogi su od vas vjerojatno čuli o pravilu 10 000 sati. Možda čak svoj život oblikujete prema njemu. U osnovi, ideja je da kako biste postali odlični u nečemu, potrebno je 10 000 sati usredotočene vježbe, stoga bolje krenite što je prije moguće. Primjer djeteta za ovu priču je Tiger Woods. Poznato je kako mu je otac dao palicu kad je imao sedam mjeseci. S deset je mjeseci počeo imitirati očev zamah. S dvije godine, možete ga pronaći na YouTubeu i na nacionalnoj televiziji. Brzo premotajmo do 21. godine, postao je najbolji golfer na svijetu. Savršeni primjer priče o 10 000 sati. Još jedna koja se pojavljuje u nizu najprodavanijih knjiga jest ona o tri sestre Polgar, čiji ih je otac odlučio naučiti igrati šah na vrlo tehnički način od vrlo rane dobi. I, zaista, htio je pokazati kako s početnom prednosti u usredotočenoj vježbi svako dijete može postati genij u bilo čemu. I zapravo, dvije od njegovih kćeri postale su velemajstorske šahistice. Pa, kada sam počeo pisati o znanosti u časopisu "Sports Illustrated", postao sam znatiželjan. Ako je ovo pravilo 10 000 sati točno, onda bismo trebali vidjeti kako elitni sportaši dobivaju prednost kroz takozvanu namjernu vježbu. Ovo je trenirana praksa usmjerena na ispravljanje pogrešaka, ne samo igranje. I zapravo, kada znanstvenici proučavaju elitne sportaše, vide kako oni provedu više vremena namjerno vježbajući - nije veliko iznenađenje. Kada zapravo prate sportaše tijekom njihova razvoja, obrazac izgleda ovako: buduća elita zapravo provede manje vremena u početku namjerno vježbajući svoj budući sport. Oni su skloniji provesti ono što znanstvenici zovu probnim periodom, gdje isprobavaju različite fizičke aktivnosti, razviju široke, opće vještine, nauče nešto o svojim interesima i sposobnostima, i odgode specijalizaciju za kasnije u odnosu na vršnjake koji dosegnu vrhunac na nižim razinama. Stoga, kad sam to vidio, rekao sam: "Bože, to baš i nije u skladu s pravilom 10 000 sati, zar ne?" Pa sam se počeo pitati o drugim domenama koje su povezane s obveznom ranom specijalizacijom, poput glazbe. Ispostavilo se da je obrazac često sličan. Ovo je istraživanje s glazbene akademije svjetske klase, i ono na što želim da obratite pažnju je ovo: iznimni glazbenici nisu počeli provoditi više vremena namjeno vježbajući od prosječnih glazbenika do svog trećeg instrumenta. Oni su također bili skloniji probnom periodu, čak i oni za koje mislimo da počeli iznimno rano, kao Yo-Yo Ma. On je imao probni period, samo je kroz njega prošao brže od većine glazbenika. Ipak, ovo istraživanje je gotovo potpuno izignorirano, a puno je utjecajnija prva strana knjige "Majke uspjeha", gdje autorica prepričava kako je svojoj kćeri dala violinu. Izgleda da se nitko ne sjeća kasnijeg dijela knjige gdje se kćer okrene prema njoj i kaže: "Ti si je odabrala, ne ja", i uglavnom odustaje. Vidjevši ovaj pomalo iznenađujući obrazac u sportu i glazbi, počeo sam se pitati o domenama koje uključuju još više ljudi, poput obrazovanja. Ekonomist je proveo eksperiment u sustavu visokog obrazovanja u Engleskoj i Škotskoj. Tijekom njegova proučavanja, sustavi su bili jako slični, osim što su se u Engleskoj studenti morali specijalizirati tijekom adolescencije kako bi odabrali studij na koji će se prijaviti, dok su oni u Škotskoj mogli isprobavati stvari i tijekom studija ako su htjeli. I njegovo je pitanje bilo: Tko profitira, oni koji se rano ili kasno specijaliziraju? I uočio je kako oni koji su se ranije specijalizirali prednjače u prihodu jer imaju vještine specifične za domenu. Kasnije specijalizirani mogu isprobavati više različitih stvari, i kada odaberu, imaju bolju usklađenost, što ekonomisti zovu kvaliteta podudaranja. I stoga napreduju brže. Nakon šest godina, nestaju razlike u prihodu. U međuvremenu, rano specijalizirani počinju odustajati od karijere u puno većoj mjeri, uglavnom jer su bili prisiljeni rano odabrati te su stoga često donijeli krive odluke. Stoga kasno specijalizirani kratkoročno gube i dobivaju dugoročno. Mislim da ako mislimo o odabiru karijere kao o spojevima, možda ne bismo tjerali ljude da se skrase tako brzo. Ovo me zainteresiralo, vidjevši ovaj obrazac opet, proučavajući pozadinu razvoja ljudi čijem sam se radu dugo divio, poput Dukea Ellingtona, koji je kao dijete izbjegavao satove glazbe kako bi se fokusirao na bejzbol, slikanje i crtanje. Ili Maryam Mirzakhani, koju matematika nije zanimala kao djevojčicu - sanjala je kako će postati novinarka - te je kasnije postala prva i dosad jedina žena koja je osvojila Fieldsovu medalju, najprestižniju svjetsku nagradu u matematici. Ili Vincent van Gogh je imao pet različitih karijera, a svaku je smatrao svojim pravim pozivom prije nego što se spektakularno rasplamsao i u svojim kasnim 20-im uzeo knjigu "Vodič u abecedu crtanja". To je ispalo OK. Claude Shannon je bio elektroinženjer na Sveučilištu u Michiganu koji je pohađao filozofiju kako bi ispunio uslov, i ondje je naučio o skoro stoljeće starom sustavu logike prema kojem se istinite i lažne tvrdnje mogu kodirati kao jedinice i nule i riješiti kao matematički problemi. Ovo je dovelo do razvoja binarnog koda, koji stoji u podlozi svih naših digitalnih računala danas. Konačno, moj osobni uzor, Frances Hesselbein - ovo sam ja s njom - našla je svoj prvi profesionalni posao s 54 godine i postala direktorica Izviđačica, koje je spasila. Utrostručila je članstvo manjina, dodala 130 000 volontera i to je jedna od znački vještina koje su proizašle iz njenog rada - to je binarni kod za djevojčice koje uče o računalima. Danas Frances vodi Institut vodstva, gdje radi svakog radnog dana, na Manhattanu. I ima tek 104 godine, tko zna što je iduće. (Smijeh) Nikad zapravo ne čujemo ovakve priče o razvoju, zar ne? Ne čujemo o istraživanju koje je otkrilo da je 22 puta vjerojatnije da znanstvenici nobelovci imaju hobi van posla nego tipični znanstvenici. I nikad to ne čujemo. Čak i kad su izvođači ili posao jako poznati, ne čujemo o tim pričama razvoja. Primjerice, evo sportaš kojeg sam pratio. Ovdje je sa šest godina, nosi opremu za škotski ragbi. Probao je tenis, skijanje, hrvanje. Njegova je majka bila trenerica tenisa, ali ga je odbila trenirati jer nije normalno vraćao lopte. Probao je košarku, stolni tenis, plivanje. Kad su treneri željeli da napreduje i igra sa starijim dečkima, odbio je jer je htio pričati o profesionalnom hrvanju nakon treninga s prijateljima. I isprobavao je više sportova: rukomet, odbojku, nogomet, badminton, skejtanje... Pa, tko je ovaj diletant? Ovo je Roger Federer. Jednako poznat kao odrastao poput Tigera Woodsa, a čak ni ljubitelji tenisa ne znaju ništa o njegovoj razvojnoj priči. Zašto je to tako, iako je norma? Mislim da je djelomično zbog toga jer je Tigerova priča vrlo dramatična, ali također zbog urednog narativa koji želimo primijeniti na sve u čemu mi želimo biti dobri u vlastitim životima. Ali to je, smatram, problem jer se ispostavilo da je na mnogo načina golf jedinstveno užasan model gotovo svega što ljudi žele naučiti. (Smijeh) Golf je oličenje onog što je psiholog Robin Hogart nazvao "ugodna okolina za učenje". Ugodna okolina za učenje ima jasno postavljene korake i ciljeve, pravila koja su jasna i nepromjenjiva, kad nešto učinite, dobijete povratnu informaciju koja je brza i točna, rad iduće godine izgledat će kao prošlogodišnji. Šah: također ugodna okolina za učenje. Prednost velemajstora često se bazira na poznavanju ponavljajućih obrazaca, što je također razlog zašto se lako automatizira. Na drugom kraju spektra je kaotična okolina za učenje, gdje idući koraci i ciljevi možda nisu jasni. Pravila se mijenjaju. Možeš ali i ne moraš dobiti povratnu informaciju kad nešto napraviš. Možda bude odgođena ili netočna, i rad iduće godine ne mora izgledati kao prošlogodišnji. Pa što od ovoga zvuči kao svijet u kojem sve više živimo? Zapravo, naša potreba da mislimo na prilagodljivi način i držimo korak s povezanim dijelovima iz temelja je promijenila našu percepciju, pa ako pogledate ovaj dijagram, središnji krug desno vjerojatno vam izgleda veće jer je vaš mozak povučen vezom dijelova u cjelini, dok netko tko nije izložen modernom radu s njegovim zahtjevom za adaptivnim, konceptualnim mišljenjem, točno će uočiti da su središnji krugovi iste veličine. I eto nas u kaotičnom svijetu posla, i ondje, ponekad, visoka specijalizacija može imati kontraefekt. Primjerice, u istraživanju u dvanaestak zemalja povezali su ljude s godinama obrazovanja njihovih roditelja, rezultatima testova i vlastitih godina obrazovanja. Razlika je što su neki imali obrazovanje usmjereno na karijeru, a drugi široko, opće obrazovanje. Obrazac je kako se oni usmjereni na karijeru zapošljavaju odmah nakon obrazovanja, češće zarađuju više u početku, ali su manje adaptivni u promjenjivom svijetu posla pa provedu manje vremena ukupno zaposleni, stoga dobivaju kratkoročno i gube dugoročno. Ili uzmimo u obzir poznatu 20-godišnju studiju eksperata koji su kreirali geopolitička i ekonomska predviđanja. Najgori prognostičari bili su najspecijaliziraniji eksperti, oni koji su kroz cijelu karijeru proučavali jedan ili dva problema i počeli gledati cijeli svijet kroz jednu leću ili mentalni model. Neki su se zapravo pogoršali kako su akumulirali iskustvo i svjedodžbe. Najbolji prognostičari bili su jednostavno bistri ljudi sa širokim rasponom interesa. Sad, u nekim domenama, poput medicine, visoka specijalizacija neizbježna je i korisna, to je neupitno. Ali ipak, to je dvosjekli mač. Prije nekoliko godina, jedna od najpopularnijih svjetskih operacija boli u koljenu testirana je placebo kontroliranim ispitivanjem. Neki su pacijenti imali lažnu operaciju. Znači da su kirurzi napravili rez, pravili se da rade nešto i onda zašili pacijenta. To je također pomoglo. I ipak kirurzi koji specijaliziraju zahvat nastavljaju ga provoditi na milijunima. Pa ako visoka specijalizacija nije uvijek ključ u kaotičnom svijetu, što je? O tome može biti teško razgovarati jer ne izgleda uvijek kao ovakav put. Nekad izgleda kao vijugajući ili cik-cak ili držanje širokog pogleda. Može izgledati kao zaostajanje. Ali želim pričati o tome što neki od tih trikova mogu biti. Ako pogledamo istraživanja i tehnološke inovacije, pokazalo se da sve više najutjecajnije patente nisu stvorili individualci koji kopaju dublje, dublje, dublje u jednom području tehnologije, kako klasificira Ured za patente SAD-a, nego češće timovi koji uključuju individualce koji su radili u većem broju različitih tehnoloških klasa i često spajaju stvari iz različitih domena. Netko čijem sam se radu divio, tko je nekako prednjačio u ovome jest Japanac po imenu Gunpei Yokoi. Yokoi nije dobivao dobre ocjene na svojim ispitima iz elektronike u školi pa je morao prihvatiti lošiji posao kao radnik na održavanju strojeva u tvornici igraćih karata u Kyotu. Shvatio je da nije bio opremljen za rad na vrhu, ali postojalo je puno lako dostupnih informacija pa bi možda mogao kombinirati stvari koje su već poznate na načine za koje su stručnjaci imali preuzak pogled. Stoga je spojio dobro poznatu tehnologiju industrije kalkulatora i neku dobro poznatu tehnologiju industrije kreditnih kartica i stvorio igraće konzole. I postale su hit. I to je pretvorilo ovu kompaniju igraćih karata, stvorenu u drvenom izlogu u 19. stoljeću, u pogon igračaka i igara. Možda ste čuli za nju, zove se Nintendo. Yokoijeva kreativna filozofija, prevedena u "lateralno razmišljanje s uvenulom tehnologijom", uzimanje dobro poznate tehnologije i njeno korištenje na nove načine. A njegovo je remek-djelo bilo ovo: Game Boy. Tehnološka šala u svakom pogledu. I izašao je u isto vrijeme kada i konkurenti u bojama iz Sage i Atarija, i rasturio ih je. Jer Yokoi je znao da ono o čemu se kupci brinuli nije bila boja. Bila je to izdržljivost, prenosivost, pristupačnost, trajanje baterije, izbor igara. Ovo je moj koji sam pronašao u podrumu svojih roditelja. (Smijeh) Vidio je i bolje dane. Ali možete vidjeti da crveno svjetlo gori. Uključio sam ga i odigrao Tetris, što sam smatrao posebno impresivnim jer su baterije istekle 2007. i 2013. (Smijeh) Dakle, ova široka prednost vrijedi i za više subjektivnih područja. U fascinantnoj studiji što neke kreatore stripova dovodi do toga da vjerojatnije stvore uspješan strip, par istraživača otkrio je kako to nisu ni godine iskustva u području, ni resursi izdavača, ni broj prethodno kreiranih stripova. Bio je to broj različitih žanrova kroz koje je kreator radio. I zanimljivo, osoba širokih interesa nije u potpunosti zamjenjiva timom specijalista. Vjerojatno ne stvaramo onoliko takvih ljudi koliko bismo mogli jer u početku izgledaju kao da zaostaju i ne težimo poticanju ičega što ne izgleda kao prednost ili specijalizacija. Zapravo, mislim da u dobronamjernom nagonu za prednošću često čak i kontraproduktivno zakinemo čak i način na koji učimo novo gradivo na osnovnoj razini. U prošlogodišnjoj studiji, učenicima 7. razreda na matematici u SAD-u po slučaju su dodijeljeni različiti tipovi učenja. Neki su dobili ono što se naziva "blok vježba". To je kao, dobijete problem tipa A, AAAAA, BBBBB, i tako dalje. Napredak je brz, djeca su sretna, sve je super. Drugi su dobili ono što se zove "isprepletena vježba". To je kao da uzmete sve tipove problema i ubacite ih u šešir te ih izvlačite po slučaju. Napredak je sporiji, djeca su frustriranija. Ali umjesto učenja kako izvršiti postupke, oni uče kako spojiti strategiju s tipom problema. I kada dođe vrijeme testa, isprepletena grupa rasturila je grupu s blok vježbom. Nije joj bila ni blizu. Sada, otkrio sam da je mnogo ovih istraživanja kontraintuitivno, ideja da početna prednost, bila ona u odabiru karijere ili tijeku studija ili samo učenju novog gradiva, može ponekad potkopati dugoročni razvoj. I prirodno, smatram da postoji onoliko načina da se uspije koliko ima i ljudi. Ali mislim da težimo poticanju i ohrabrivanju puta "mame tigrice", kad sve više, u kaotičnom svijetu, trebamo ljude koji putuju Rogerovim putem. Ili kako je ugledni fizičar i matematičar i čudesan pisac, Freeman Dyson, rekao - a Dyson je jučer preminuo pa se nadam da njegovim riječima odajem počast - kao što je rekao: za zdrav ekosustav trebamo i ptice i žabe. Žabe su dolje u blatu, gledaju sve sitne detalje. Ptice se uzdižu gore ne gledajući te detalje, ali integriraju znanje žaba. A mi trebamo oboje. Problem je, Dyson je rekao, što svima govorimo da postanu žabe. I ja smatram, u kaotičnom svijetu, to je sve kratkovidnije. Puno vam hvala. (Pljesak)