Temperament djeteta: kako postajemo mi | David C Rettew | TEDxBurlingtonED

Ovaj je govor održan na lokalnom TEDx događaju, nezavisnom od TED konferencija.
Govor počinje kratkim opisom djetetova temperamenta i njegova razvoja kroz odrastanje. Posebna pozornost posvećuje se temi kako djetetov temperament iz okoline može povući određene odrednice i učiniti ih ekstremnima. Nadalje se diskutira o ulozi roditelja, uključujući temu "nadjačavanja" koja je prirodna, ali često ne dovodi do optimalnih rezultata.
Naposljetku je izloženo što znamo o granicama između temperamenta i crta ličnosti te onoga što su psihijatrijski simptomi ili poremećaji.

Ono o čemu danas želim pričati
je pravljenje djece.

Nije ono što mislite, ipak je
ovo obiteljska emisija.

Želim pričati o
nevjerojatnim, prekrasnim,

ponekad iritantnim crtama

koje zovemo temperament ili ličnost.

Neka se djeca brzo razljute ili rastuže,

dok se drugi čine vrlo mirni.

Neka djeca vole buku,
ljude i aktivnosti,

dok druga preferiraju
tišinu i čak samoću.

Neka djeca jasno izražavaju
svoje emocije,

dok je kod drugih nemoguće
otkriti što osjećaju.

Odakle dolaze te crte temperamenta?

Da li, i što, da poduzmemo
u vezi s njima?

Iz istraživanja blizanaca znamo

da geni utječu na oko
50-60% djetetova temperamenta.

Zvuči mnogo. I jest mnogo.

Međutim ostavlja prostora za utjecaj.

Kao što je okolina.

Dugo se vremena debatiralo o tome

da li ponašanje oblikuje
priroda ili odgoj.

Danas je, uglavnom,
debata završena.

Mogu vam reći da je
odgovor na pitanje

radi li se o prirodi
ili odgoju, "Da".

(Smijeh)

Priča ovdje ne završava.

Kad pričate s roditeljima,
mnogi se dive

činjenici koliko su
djeca različita.

Kažu: "Ne razumijem.
Djeca istih roditelja,

odgojena u istom domu,
istim odgojem,

a nemaju ništa zajedničko."

Mnogo je puta to istina.

Pitanje da li uistinu odgajamo
djecu na isti način

je zanimljivo.

Ako pitate roditelje, većina kaže:
"Da, postupali smo jednako."

Ako pitate djecu, ona
će uglavnom reći

da su se roditelji ponašali drugačije.

Ako se vrše opservacijske studije
roditelja i djece,

često je istina na sredini.

Ali stvari postaju još kompliciranije.

Postoji nešto što
genetičari zovu

"korelacija gen-okolina",

i to je od velike važnosti.

Za dječji razvoj to znači

da okolina u kojoj dijete odrasta
nije neki slučajan događaj

koji se nadvio nad dijete,

nego je povezana s ponašanjem
na koje utječe genetika.

Znam da to još zvuči dosta tehnički.

Želim napomenuti da je to

vrlo važan i praktičan koncept.

Izmislio sam metaforu
za koju mislim da djeluje.

To je da djeca,
poput planina,

imaju sposobnost stvoriti
svoje vrijeme.

Razmislite o djetetu koje je
temperamentom sretno,

otvoreno i srdačno.

I kako svemir odgovara na
te karakteristike. Razumijete?

To su djeca kraj kojih
roditelji izgledaju kao zvijezde.

Što s djetetom koje je plaho?

Ili se lakše iznervira?

Kako svijet odgovara na takvu djecu?

Često s više straha ili nervoze.

Te crte tada mogu ojačati.

Snježna kugla tada počne rasti
i kretati se te ono

što je počelo kao mala razlika
u temperamentu naraste

u ogromne razlike.

Što da učinimo u vezi toga?

Možemo okriviti roditelje, zar ne?

Psihijatri su to jedno vrijeme radili.
Po mom mišljenju - nije baš dobra ideja.

Možemo kriviti djecu

i ulagati energiju na
popravljanje nepoželjnog ponašanja.

Ili možemo iskoristiti nova znanja
kako bismo osmislili strategije

kojima bi se snježna lavina
pokrenula u drugom smjeru.

Termin kojeg volim koristiti
kad pričam s roditeljima,

pogotovo kad govorim o

odgajanju zahtjevnije djece
je "nadjačavanje".

"Nadjačavanje".

Kad vas vaša mala planina
provocira i započinje oluju,

može to biti potpuno
normalno i razumljivo,

ali često pogoršava stvari.

Ono što često pomaže
u tim trenucima

je priznanje da smo sad
u tim trenucima "nadjačavanja".

I tada poduzeti malen,
ali svjestan korak

u drugom smjeru.

Lakše reći nego učiniti?

Znam. Bio sam u toj
situaciji. Još sam uvijek.

S vježbom postaje lakše.

Znam također da to zvuči

suprotno onome što su
roditeljima savjetovali.

Dr. Spock rekao je da trebamo odgajati

na instinktivan način, koji nam
se čini prirodan.

Mislim da je to dobar savjet i
ne želim mu proturječiti.

Želim reći da često
postoje trenuci

kad je najbolji odgovor
onaj koji nam je neprirodan

ako želimo krenuti
u drugom smjeru.

Stella Chess i Alexander Thomas,
poznati istraživači temperamenta,

izjavili su prije 50 godina

da crte temperamenta same po sebi
nisu ni dobre ni loše.

Ono zbog čega one uspijevaju,

što ih čini prilagodljivima,

je stupanj u kojem su ta crta
i okolina dobar par.

Ta se teorija, teorija dobre
podudarnosti, podučava i danas.

Ako razmislite o svom našem trudu

da se poboljša taj par, možemo ga svesti

na dvije stvari.

I to vrijedi za roditeljski odgoj,

školske intervencije,

indivudualnu terapiju.

Možete pokušati promijeniti dijete
da se uklopi u okolinu,

ili možete pokušati promijeniti
okolinu da se prilagodi djetetu.

Premda moram reći da me se
nedavno dojmila

treća strategija.

A to je da ponekad
možete odstupiti,

vjerovati u ono što ste
dosad učinili u odgoju

i dopustiti djetetovu temperamentu
da sam vrši interakciju s okolinom.

Moram priznati da mi je to izazovno.

Moja žena kaže da je to za mene

prouzročilo neke trenutke "nadjačavanja".

(Smijeh)

To spominjem, jer mislim
da kad pričamo o odgoju,

pogotovo iz pozicije
stručnjaka za psihu,

moramo temi pristupiti
s dozom poniznosti.

Bio sam na mnogim konferencijama
na kojima su roditelji izvrsno govorili.

Neke od njih ostavio sam u uvjerenju
da kao otac

najbolje što mogu pružiti svojoj djeci

je da ih govornik posvoji.

(Smijeh)

To nije opcija?

Zaglavili smo s našom djecom
i naša djeca s nama.

Djeca ne dolaze s uputstvima za upotrebu.

Mislim da je to u redu,
jer za razliku od božićne igračke

koja se treba precizno sastaviti,

kad je riječ o djeci, nema konačnog
proizvoda koji treba sastaviti.

Volim metafore i kad svojim studentima
pokušavam objasniti temperament,

jedna od metafora koje volim je glazba.

Pogotovo glazba s ključem.

Jer imate taj ključ u vama,
možete ga čuti,

a mogućnosti kako će pjesma
zvučati su nebrojene.

Hvala vam.

(Pljesak)