Pravi razlog zašto nestaju radna mjesta u proizvodnji

Čuli smo mnogo priče u zadnje vrijeme kako države poput SAD-a gube dragocjena radna mjesta u proizvodnji koja se prebacuju na jeftinija tržišta poput Kine, Meksika i Vijetnama - i da je taj protekcionizam najbolji način. No, ta radna mjesta nisu nestala zbog razloga na koje možda mislite, kaže stručnjak za prijevoz i logistiku, Augie Picado. Donosi nam činjenice o tome kako globalna trgovina zaista izgleda i kako nam takav način proizvodnje i otvorene granice pomažu u stvaranju kvalitetnijih proizvoda uz niže troškove.

Kada netko spomene Kubu,

na što pomislite?

Na klasične automobile.

Možda na dobre cigare?

Možda pomislite na poznatog
igrača bejzbola.

A što kada netko spomene Sjevernu Koreju?

Pomislite na ona raketna testiranja,

možda na njihovog ozloglašenog vođu,

ili na njegovog prijatelja,
Dennisa Rodmana.

(Smijeh)

Ono što vjerojatno ne pomislite

je vizija zemlje,

otvorene ekonomije,

čiji građani imaju pristup širokoj ponudi
proizvoda po prihvatljivim cijenama.

Nisam ovdje kako bih pričao o tome kako su
te zemlje dospjele tu gdje su danas.

Samo ih želim uzeti kao primjer
zemalja i njihovih građana,

koji su bili negativno pogođeni

tržišnom politikom koja ograničava uvoz

i štiti lokalne industrije.

Nedavno smo čuli kako neke države

govore o ograničavanju uvoza

i zaštiti njihovih lokalnih,
domaćih industrija.

To se možda naizgled čini u redu,

no, zapravo se radi o protekcionizmu.

Mnogo smo čuli o tome
tijekom predsjedničkih izbora 2016.

Slušali smo o tome
i za vrijeme rasprava o Brexit-u,

a sasvim nedavno i za vrijeme
izbora u Francuskoj.

Zapravo, bila je to vrlo važna tema

o kojoj se govorilo diljem svijeta

i mnogi ambiciozni politički lideri

u svoj program uključuju protekcionizam
kao pozitivnu stvar.

Mogu razumjeti zašto misle
da je protekcionizam dobar,

jer se ponekad trgovina
zaista čini nepravednom.

Neki su okrivili trgovinu

za neke probleme
koje smo imali ovdje u SAD-u.

Godinama smo slušali

o gubitku dobro plaćenih poslova
u američkoj proizvodnji.

Mnogi misle da se proizvodnja
u SAD-u smanjuje,

jer kompanije svoje aktivnosti
premještaju u druge zemlje,

na tržišta koja imaju nižu cijenu rada,

poput Kine, Meksika i Vijetnama.

Oni također misle da su
trgovački sporazumi ponekad nepravedni,

poput NAFTA-e

i Trans-pacifičkog sporazuma,

jer ti trgovački sporazumi
omogućuju kompanijama

ponovni uvoz tih jeftino
proizvedenih dobara natrag u SAD

i u druge zemlje kojima su
ta radna mjesta oduzeta.

Tako se čini kao da izvoznici pobjeđuju,

a uvoznici gube.

U stvarnosti,

proizvodni sektor SAD-a

zapravo raste,

ali i gubimo radna mjesta.

Mnogo radnih mjesta.

Zapravo, u razdoblju 2000 -2010.

izgubljeno je 5,7 milijuna
radnih mjesta u proizvodnji.

No, ona nisu izgubljena zbog razloga
na koje možda mislite.

Mike Johnson iz Toleda, država Ohio,

nije izgubio svoj posao u tvornici

zbog Miguela Sancheza
u Monterreyu, u Meksiku.

Ne.

Mike je izgubio svoje
radno mjesto zbog stroja.

87% izgubljenih
radnih mjesta u proizvodnji

ukinuto je jer smo unaprijedili

vlastitu produktivnost
pomoću automatizacije.

To znači da je jedno od deset
izgubljenih radnih mjesta u proizvodnji

izgubljeno zbog premještanja
u druge zemlje.

Ovo nije slučaj samo u SAD-u.

Ne.

Zapravo, automatizacija se širi
na sve proizvodne linije,

po svim zemljama svijeta.

No, razumijem,

ako ste upravo izgubili posao,

a onda u novinama pročitate

da je vaša bivša kompanija
upravo sklopila dogovor s Kinom,

lako je pomisliti
da ste jednostavno zamijenjeni

nekim drugim.

Kada čujem ovakve priče,
pomislim da ljudi imaju predodžbu

da se trgovina odvija
između samo dvije zemlje.

Proizvođači u jednoj zemlji

stvaraju proizvode i izvoze ih

prema potrošačima u drugim zemljama,

pa izgleda kao da su
zemlje proizvođača na dobitku,

a zemlje uvoznika na gubitku.

No, stvarnost je nešto drugačija.

Moj posao je vezan za nabavni lanac,

a živim i radim u Meksiku.

Radim usred

vrlo povezane mreže proizvođača,

koji surađuju sa svih strana svijeta,

kako bi proizveli mnogo toga
što danas koristimo.

Ono što vidim

iz prve ruke u Mexico Cityju,

zapravo izgleda više poput ovog.

A ovo je točniji prikaz onoga
kako trgovina zaista izgleda.

Imao sam zadovoljstvo vidjeti

kako nastaju razni proizvodi,

od palica za golf do laptopa,

internet servera, automobila,

čak i aviona.

I vjerujete mi, ništa od toga
ne dešava se pravocrtno.

Dat ću vam primjer.

Prije par mjeseci obilazio sam
proizvodni pogon

multinacionalne zrakoplovne kompanije

u Querétarou, u Meksiku,

i voditelj logistike pokazao je
sklopljeni rep aviona.

Ispada da se za to sklapanje
koriste paneli

proizvedeni u Francuskoj,

sklopljeni u Meksiku,

koristeći dijelove uvezene iz SAD-a.

Kada je sklapanje repa završeno,

sklopove kamionom izvoze u Kanadu,

do njihovog glavnog pogona za sklapanje,

gdje se sastavljaju

s tisućama drugih dijelova,

poput krila aviona i sjedala,

te malih zaslona na prozorima aviona,

svi postaju dio novog aviona.

Razmislite.

Ti novi avioni,

prije nego uopće krenu na svoj prvi let,

imaju više pečata u svojim putovnicama

od Angeline Jolie.

Ovakav pristup procesu
odvija se diljem svijeta,

kako bi se stvorili mnogi proizvodi

koje svakodnevno koristimo,

od kreme za kožu do aviona.

Kada večerak dođete kući,
pogledajte malo oko sebe.

Mogli biste se iznenaditi
i naći oznaku sličnu ovoj:

"Proizvedeno u SAD-u
od dijelova iz SAD-a i inozemstva."

Ekonomist Michael Porter

najbolje je opisao što se ovdje događa.

Prije mnogo desetljeća,
rekao je da je za državu najbolje

fokusirati se na stvaranje proizvoda
koje može najučinkovitije proizvesti,

a trgovati za sve ostalo.

On, zapravo, govori
o dijeljenoj proizvodnji,

gdje je ključna učinkovitost.

Ovaj primjer ste vjerojatno vidjeli

kod kuće ili na poslu.

Pogledajmo primjer.

Razmislite kako je izgrađena vaša kuća

ili preuređena vaša kuhinja.

Najčešće, postoji voditelj projekta,

odgovoran za koordiniranje radova

svih ostalih podizvođača:

arhitekte koji izrađuje skice,

tvrtke zadužene za postavljanje temelja,

vodoinstalatera, stolara itd.

Zašto onda voditelj projekta

ne odabere samo jednu tvrtku

da odradi cijeli posao,

na primjer, arhitekta?

Jer je to smiješno.

Voditelj projekta odabire stručnjake

jer su potrebne godine

da se stekne i usavrši zanat

kako odraditi svaki zadatak
pri gradnji kuće ili renoviranju kuhinje,

neki od njih zahtijevaju posebnu obuku.

Razmislite:

Biste li željeli
da vam arhitekta postavi WC?

Naravno da ne biste.

Primijenimo, stoga,
ovaj proces na korporativni svijet.

Kompanije se danas fokusiraju
na proizvodnju onoga,

što izrađuju najbolje i najučinkovitije,

a za sve ostalo trguju.

To znači da se oslanjaju

na globalnu, povezanu,
neovisnu mrežu proizvođača,

da bi proizveli te proizvode.

Ta mreža je toliko međusobno povezana,

da je gotovo nemoguće

rastaviti ili proizvesti nešto
u samo jednoj zemlji.

Bacimo pogled na tu povezanu mrežu

koju smo maloprije vidjeli

i pogledajmo samo jednu stranu,

između SAD-a i Meksika.

Wilson Institute kaže
da dijeljena proizvodnja predstavlja

40% od pola trilijuna dolara vrijednosti
trgovine između SAD-a i Meksika.

To je oko 200 milijardi dolara,

ili ukupni BDP Portugala.

Zato zamislimo samo

da SAD odluči nametnuti

granični porez od 20%
na sve uvezeno iz Meksika.

U redu.

No, mislite li da će Meksiko
samo stajati po strani i to dozvoliti?

Neće. Nema šanse.

Za osvetu, nametnut će sličan porez

na svu robu koja se uvozi iz SAD-a

i onda slijedi igra međusobne osvete,

a onih 20%, samo zamislite
da se 20% carine

doda na svu robu,
sve proizvode, dijelove proizvoda

koji prelaze granicu u oba smjera,

i svjedočili biste
povećanju carine za više od 40%,

ili 80 milijardi dolara.

No, ne zavaravajte se,

ti troškovi će biti prebačeni

na vaša i moja leđa.

Promislimo sada kakav utjecaj
bi to moglo imati na neke proizvode,

ili cijene proizvoda
koje svakodnevno kupujemo.

Ako se 30%-tno povećanje carine
prebaci na druge,

uočili bismo neka
prilično važna poskupljenja.

Automobil Lincoln MKZ poskupio bi
s 37.000 na 48.000 dolara.

A cijena 60'' Sharpovog HDTV-a

skočila bi s 898 na 1167 dolara.

A cijena kutije hidratantne kreme

narasla bi s 13 na 17 dolara.

Zapamtite, ovo se odnosi
na jednu stranu proizvodnog lanca,

onu između SAD-a i Meksika,

a onda to pomnožite s brojem
ostalih uključenih strana.

Mogao bi to biti znatan utjecaj.

Samo razmislite o ovome:

čak i da smo mogli razbiti tu mrežu

i proizvoditi u samo jednoj zemlji,

što je, zapravo, lakše reći nego postići,

i dalje bismo čuvali ili štitili

samo jedno od 10 ugašenih
proizvodnih radnih mjesta.

Tako je, jer, zapamtite,

većina tih poslova, njih 87%,

izgubljeno je zbog unaprijeđenja
vlastite produktivnosti.

I nažalost, ta su radna mjesta
zauvijek izgubljena.

Stoga je pravo pitanje,

ima li smisla da podižemo cijene,

gdje si mnogi od nas ne mogu priuštiti
ni osnovno, što koriste svaki dan,

samo da bi se sačuvala radna mjesta,

koja bi se i ovako mogla ukinuti
za nekoliko godina?

Stvarnost je da nam dijeljena proizvodnja

omogućuje stvaranje proizvoda
više kvalitete,

uz niže troškove.

O tome se radi.

Omogućuje nam da dobijemo više

iz ograničenih izvora
i stručnosti koju imamo,

a da u isto vrijeme
imamo koristi zbog nižih cijena.

Zaista je važno zapamtiti

da se učinkovita dijeljena proizvodnja

oslanja na učinkovit
prekogranični promet sirovina,

dijelova i krajnjih proizvoda.

Stoga zapamtite:

sljedeći puta kada vam netko
pokušava prodati priču

da je protekcionizam dobra stvar,

jednostavno nije.

Hvala.

(Pljesak)