Kada netko spomene Kubu, na što pomislite? Na klasične automobile. Možda na dobre cigare? Možda pomislite na poznatog igrača bejzbola. A što kada netko spomene Sjevernu Koreju? Pomislite na ona raketna testiranja, možda na njihovog ozloglašenog vođu, ili na njegovog prijatelja, Dennisa Rodmana. (Smijeh) Ono što vjerojatno ne pomislite je vizija zemlje, otvorene ekonomije, čiji građani imaju pristup širokoj ponudi proizvoda po prihvatljivim cijenama. Nisam ovdje kako bih pričao o tome kako su te zemlje dospjele tu gdje su danas. Samo ih želim uzeti kao primjer zemalja i njihovih građana, koji su bili negativno pogođeni tržišnom politikom koja ograničava uvoz i štiti lokalne industrije. Nedavno smo čuli kako neke države govore o ograničavanju uvoza i zaštiti njihovih lokalnih, domaćih industrija. To se možda naizgled čini u redu, no, zapravo se radi o protekcionizmu. Mnogo smo čuli o tome tijekom predsjedničkih izbora 2016. Slušali smo o tome i za vrijeme rasprava o Brexit-u, a sasvim nedavno i za vrijeme izbora u Francuskoj. Zapravo, bila je to vrlo važna tema o kojoj se govorilo diljem svijeta i mnogi ambiciozni politički lideri u svoj program uključuju protekcionizam kao pozitivnu stvar. Mogu razumjeti zašto misle da je protekcionizam dobar, jer se ponekad trgovina zaista čini nepravednom. Neki su okrivili trgovinu za neke probleme koje smo imali ovdje u SAD-u. Godinama smo slušali o gubitku dobro plaćenih poslova u američkoj proizvodnji. Mnogi misle da se proizvodnja u SAD-u smanjuje, jer kompanije svoje aktivnosti premještaju u druge zemlje, na tržišta koja imaju nižu cijenu rada, poput Kine, Meksika i Vijetnama. Oni također misle da su trgovački sporazumi ponekad nepravedni, poput NAFTA-e i Trans-pacifičkog sporazuma, jer ti trgovački sporazumi omogućuju kompanijama ponovni uvoz tih jeftino proizvedenih dobara natrag u SAD i u druge zemlje kojima su ta radna mjesta oduzeta. Tako se čini kao da izvoznici pobjeđuju, a uvoznici gube. U stvarnosti, proizvodni sektor SAD-a zapravo raste, ali i gubimo radna mjesta. Mnogo radnih mjesta. Zapravo, u razdoblju 2000 -2010. izgubljeno je 5,7 milijuna radnih mjesta u proizvodnji. No, ona nisu izgubljena zbog razloga na koje možda mislite. Mike Johnson iz Toleda, država Ohio, nije izgubio svoj posao u tvornici zbog Miguela Sancheza u Monterreyu, u Meksiku. Ne. Mike je izgubio svoje radno mjesto zbog stroja. 87% izgubljenih radnih mjesta u proizvodnji ukinuto je jer smo unaprijedili vlastitu produktivnost pomoću automatizacije. To znači da je jedno od deset izgubljenih radnih mjesta u proizvodnji izgubljeno zbog premještanja u druge zemlje. Ovo nije slučaj samo u SAD-u. Ne. Zapravo, automatizacija se širi na sve proizvodne linije, po svim zemljama svijeta. No, razumijem, ako ste upravo izgubili posao, a onda u novinama pročitate da je vaša bivša kompanija upravo sklopila dogovor s Kinom, lako je pomisliti da ste jednostavno zamijenjeni nekim drugim. Kada čujem ovakve priče, pomislim da ljudi imaju predodžbu da se trgovina odvija između samo dvije zemlje. Proizvođači u jednoj zemlji stvaraju proizvode i izvoze ih prema potrošačima u drugim zemljama, pa izgleda kao da su zemlje proizvođača na dobitku, a zemlje uvoznika na gubitku. No, stvarnost je nešto drugačija. Moj posao je vezan za nabavni lanac, a živim i radim u Meksiku. Radim usred vrlo povezane mreže proizvođača, koji surađuju sa svih strana svijeta, kako bi proizveli mnogo toga što danas koristimo. Ono što vidim iz prve ruke u Mexico Cityju, zapravo izgleda više poput ovog. A ovo je točniji prikaz onoga kako trgovina zaista izgleda. Imao sam zadovoljstvo vidjeti kako nastaju razni proizvodi, od palica za golf do laptopa, internet servera, automobila, čak i aviona. I vjerujete mi, ništa od toga ne dešava se pravocrtno. Dat ću vam primjer. Prije par mjeseci obilazio sam proizvodni pogon multinacionalne zrakoplovne kompanije u Querétarou, u Meksiku, i voditelj logistike pokazao je sklopljeni rep aviona. Ispada da se za to sklapanje koriste paneli proizvedeni u Francuskoj, sklopljeni u Meksiku, koristeći dijelove uvezene iz SAD-a. Kada je sklapanje repa završeno, sklopove kamionom izvoze u Kanadu, do njihovog glavnog pogona za sklapanje, gdje se sastavljaju s tisućama drugih dijelova, poput krila aviona i sjedala, te malih zaslona na prozorima aviona, svi postaju dio novog aviona. Razmislite. Ti novi avioni, prije nego uopće krenu na svoj prvi let, imaju više pečata u svojim putovnicama od Angeline Jolie. Ovakav pristup procesu odvija se diljem svijeta, kako bi se stvorili mnogi proizvodi koje svakodnevno koristimo, od kreme za kožu do aviona. Kada večerak dođete kući, pogledajte malo oko sebe. Mogli biste se iznenaditi i naći oznaku sličnu ovoj: "Proizvedeno u SAD-u od dijelova iz SAD-a i inozemstva." Ekonomist Michael Porter najbolje je opisao što se ovdje događa. Prije mnogo desetljeća, rekao je da je za državu najbolje fokusirati se na stvaranje proizvoda koje može najučinkovitije proizvesti, a trgovati za sve ostalo. On, zapravo, govori o dijeljenoj proizvodnji, gdje je ključna učinkovitost. Ovaj primjer ste vjerojatno vidjeli kod kuće ili na poslu. Pogledajmo primjer. Razmislite kako je izgrađena vaša kuća ili preuređena vaša kuhinja. Najčešće, postoji voditelj projekta, odgovoran za koordiniranje radova svih ostalih podizvođača: arhitekte koji izrađuje skice, tvrtke zadužene za postavljanje temelja, vodoinstalatera, stolara itd. Zašto onda voditelj projekta ne odabere samo jednu tvrtku da odradi cijeli posao, na primjer, arhitekta? Jer je to smiješno. Voditelj projekta odabire stručnjake jer su potrebne godine da se stekne i usavrši zanat kako odraditi svaki zadatak pri gradnji kuće ili renoviranju kuhinje, neki od njih zahtijevaju posebnu obuku. Razmislite: Biste li željeli da vam arhitekta postavi WC? Naravno da ne biste. Primijenimo, stoga, ovaj proces na korporativni svijet. Kompanije se danas fokusiraju na proizvodnju onoga, što izrađuju najbolje i najučinkovitije, a za sve ostalo trguju. To znači da se oslanjaju na globalnu, povezanu, neovisnu mrežu proizvođača, da bi proizveli te proizvode. Ta mreža je toliko međusobno povezana, da je gotovo nemoguće rastaviti ili proizvesti nešto u samo jednoj zemlji. Bacimo pogled na tu povezanu mrežu koju smo maloprije vidjeli i pogledajmo samo jednu stranu, između SAD-a i Meksika. Wilson Institute kaže da dijeljena proizvodnja predstavlja 40% od pola trilijuna dolara vrijednosti trgovine između SAD-a i Meksika. To je oko 200 milijardi dolara, ili ukupni BDP Portugala. Zato zamislimo samo da SAD odluči nametnuti granični porez od 20% na sve uvezeno iz Meksika. U redu. No, mislite li da će Meksiko samo stajati po strani i to dozvoliti? Neće. Nema šanse. Za osvetu, nametnut će sličan porez na svu robu koja se uvozi iz SAD-a i onda slijedi igra međusobne osvete, a onih 20%, samo zamislite da se 20% carine doda na svu robu, sve proizvode, dijelove proizvoda koji prelaze granicu u oba smjera, i svjedočili biste povećanju carine za više od 40%, ili 80 milijardi dolara. No, ne zavaravajte se, ti troškovi će biti prebačeni na vaša i moja leđa. Promislimo sada kakav utjecaj bi to moglo imati na neke proizvode, ili cijene proizvoda koje svakodnevno kupujemo. Ako se 30%-tno povećanje carine prebaci na druge, uočili bismo neka prilično važna poskupljenja. Automobil Lincoln MKZ poskupio bi s 37.000 na 48.000 dolara. A cijena 60'' Sharpovog HDTV-a skočila bi s 898 na 1167 dolara. A cijena kutije hidratantne kreme narasla bi s 13 na 17 dolara. Zapamtite, ovo se odnosi na jednu stranu proizvodnog lanca, onu između SAD-a i Meksika, a onda to pomnožite s brojem ostalih uključenih strana. Mogao bi to biti znatan utjecaj. Samo razmislite o ovome: čak i da smo mogli razbiti tu mrežu i proizvoditi u samo jednoj zemlji, što je, zapravo, lakše reći nego postići, i dalje bismo čuvali ili štitili samo jedno od 10 ugašenih proizvodnih radnih mjesta. Tako je, jer, zapamtite, većina tih poslova, njih 87%, izgubljeno je zbog unaprijeđenja vlastite produktivnosti. I nažalost, ta su radna mjesta zauvijek izgubljena. Stoga je pravo pitanje, ima li smisla da podižemo cijene, gdje si mnogi od nas ne mogu priuštiti ni osnovno, što koriste svaki dan, samo da bi se sačuvala radna mjesta, koja bi se i ovako mogla ukinuti za nekoliko godina? Stvarnost je da nam dijeljena proizvodnja omogućuje stvaranje proizvoda više kvalitete, uz niže troškove. O tome se radi. Omogućuje nam da dobijemo više iz ograničenih izvora i stručnosti koju imamo, a da u isto vrijeme imamo koristi zbog nižih cijena. Zaista je važno zapamtiti da se učinkovita dijeljena proizvodnja oslanja na učinkovit prekogranični promet sirovina, dijelova i krajnjih proizvoda. Stoga zapamtite: sljedeći puta kada vam netko pokušava prodati priču da je protekcionizam dobra stvar, jednostavno nije. Hvala. (Pljesak)