Alain de Botton: Srdačnija, plemenitija filozofija uspjeha

Alain de Botton propituje našu ideju uspjeha i neuspjeha -- i preispituje pretpostavke u pozadini ove dvije prosudbe. Je li uspjeh uvijek zaslužen? Je li neuspjeh? Podastire nam tečne, domišljate argumente za prevladavanje snobizma i pronalaženje istinskog zadovoljstva u našem vlastitom radu.

Za mene se one normalno događaju, te karijerne krize,

često, u stvari, nedjeljom navečer,

upravo kada se sunce krene spuštati

i kada se jaz između mojih nada

i realnosti mog života, krene razilaziti toliko bolno

da normalno završim plačući u jastuk.

Spominjem sve ovo,

spominjem sve ovo jer mislim kako to nije isključivo osobni problem.

Možda mislite kako sam u krivu.

Ali ja mislim kako živimo u dobu u kojem su naši životi redovito

obilježeni karijernim krizama,

trenucima u kojima ono što smo mislili da znamo

o našim životima, o našim karijerama,

dolazi u dodir s prijetećom vrstom stvarnosti.

Danas je vjerojatno lakše, više nego ikada, zaraditi za pristojan život.

Vjerojatno je teže nego ikada,

ostati miran, oslobođen od karijerne tjeskobe.

Sada želim pogledati, ako smijem,

u neke od razloga zbog kojih

osjećamo tjeskobu vezanu uz našu karijeru.

Zašto smo žrtve tih karijernih kriza,

dok jecamo nježno u naš jastuk.

Jedan od razloga zašto patimo

jest činjenica kako smo okruženi snobovima.

Sada, na neki način, imam loše vijesti,

posebno za one koji su došli u Oxford iz inozemstva.

Postoji stvarni problem sa snobizmom.

Jer ponekad ljudi koji dolaze izvan VB zamišljaju

kako je snobizam prepoznatljivi britanski fenomen

fiksiran uz kuće na selu i titule.

Loša vijest je kako to nije istina.

Snobizam je globalni problem.

Mi smo globalna organizacija. To je globalni fenomen.

On postoji. Što je snob?

Snob je svatko tko uzima mali dio vas

i na temelju toga stvara kompletnu sliku o vama.

To je snobizam.

I dominantna vrsta snobizma

koja postoji u današnjem društvu je ona povezana s poslom.

Na to naiđete već nakon nekoliko minuta na zabavi,

kada vas pitaju to famozno, ikonsko pitanje

ranog 21. stoljeća: "Čime se bavite?"

I na temelju načina na koji odgovorite na to pitanje,

ljudi će biti nevjerojatno sretni što vas vide,

ili će pogledati na sat i izmisliti ispriku.

(Smijeh)

Suprotnost snobu je vaša majka.

(Smijeh)

Ne nužno vaša majka ili moja.

Već, idealna majka.

Netko tko ne mari za vaša postignuća.

Ali na nesreću, većina ljudi nisu poput naših majki.

Većina ljudi odmah strogu računicu između koliko će vremena uložiti

i, ako hoćete, ljubavi, ne mislim ovdje na romantičnu ljubav,

premda bi to bilo nešto,

već na općenitu ljubav, poštovanje

koje su nam ljudi spremni posvetiti, a koje će biti strogo ovisno

naši položajem u društvenoj hijerarhiji.

I to je više nego valjan razlog zašto nam je toliko stalo do karijere.

I zašto nam je toliko stalo do materijalnih dobara.

Znate, često se govori kako živimo u prilično materijalističkom dobu,

da smo svi mi pohlepni ljudi.

Ja ne mislim da smo posebni materijalisti.

Mislim da živimo u društvu

koje je vezalo neke emocionalne nagrade

uz pribavljanje materijalnih stvari.

Nisu materijalna dobra ono što hoćemo nego te emocionalne nagrade.

I to je novi način gledanja na luksuzne stvari.

Slijedeći puta kada vidite da netko vozi Ferrari

nemojte pomisliti: "To je netko tko je pohlepan."

Pomislite: "To je netko nevjerojatno ranjiv i potrebit ljubavi."

Drugim riječima -- (Smijeh)

osjetite simpatiju, umjesto prezira.

Postoje i drugi razlozi --

(Smijeh)

Postoje i drugi razlozi zašto je sada vjerojatno teže

nego ikada osjećati se spokojno.

Jedan od tih razloga, a paradoksalno je što je povezan s nečim prilično zgodnim,

jest nada koju svi imamo naspram svojih karijera.

Nikada prije nisu očekivanja bila toliko visoka

o tome koliko ljudi mogu postići tijekom svog života.

Rečeno nam je, iz mnogo izvora, da svatko od nas može postići sve.

Riješili smo se sustava društvenih klasa.

Sada živimo u sustavu gdje se svatko može uzdići

do svake pozicije koju zaželi.

I to je prekrasna ideja.

S tim ide i duh jednakosti. Bazično smo svi jednaki.

Ne postoje striktno definirane

hijerarhije.

Postoji jedan prilično veliki problem s time.

A taj problem se zove zavist.

Zavist, pravi je tabu spomenuti zavist,

ali ako postoji jedan dominantni osjećaj modernog društva onda je to zavist.

I ona je povezana s duhom jednakosti. Da vam objasnim.

Mislim da bi bilo prilično neuobičajno za svakoga ovdje, ili bilo koga tko gleda,

da bude zavidan Engleskoj kraljici.

Premda je ona bitno bogatija od svakoga od nas.

I ima jako veliku kuću.

Razlog zašto nismo zavisni jest što je ona prilično čudna.

Ona nam je previše strana.

Ne možemo se povezati s njom. Govori na čudan nači.

Dolazi iz neobičnog mjesta.

Tako da se ne možemo povezati s njom. A kada se ne možemo povezati s nekim, onda ne možemo biti zavisni.

Što su dvoje ljudi bliži, godinama, podrijetlom,

u procesu identifikacije, postoji veća opasnost za zavišću.

To je razlog više zašto nitko od vas ne bi trebao ići na školska okupljanja.

Jer ne postoji snažnija referentna točka

od ljudi s kojima ste išli u školu.

Ali problem, općenito, modernog društva jest što cijeli svijet pretvara

u školu. Svi nose džins, svi su jednaki.

A opet, nisu.

Dakle postoji duh jednakosti, koji je povezan s dubokim nejednakostima.

Što stvara prilično -- može stvoriti prilično stresnu situaciju.

Vjerojatnost da ćete danas

postati bogati i slavni poput Bill Gatesa,

jednaka je vjerojatnosti da ćete tijekom 17. stoljeća

postati dijelom francuske aristrokracije.

Poanta je u tome što se tako ne bismo smjeli osjećati.

Taj osjećaj su umjetno stvorili časopisi i drugi mediji,

koji nam prikazuju da je dovoljno imati energiju, nekoliko dobrih ideja o tehnologiji,

garažu, i svatko može pokrenuti veliku stvar.

(Smijeh)

A posljedice tih problema su vidljive i u knjižarama.

Ako odete u veliku knjižaru i pogledate odjeljak s knjigama za samo-pomoć,

kao što ja ponekad napravim,

i analizirate knjige za samo-pomoć koje se pišu

u današnjem svijetu, vidjeti ćete u osnovi dvije vrste.

Prva vrsta vam govori: "Vi to možete napraviti! Možete to učiniti! Sve je moguće!"

I druga vrsta koja vam govori o tome kako se nositi

s onime što pristojno zovemo "manjak samopouzdanja",

ili nepristojno zovemo "osjećati se jako loše u vlastitoj koži".

Postoji stvarna korelacija,

stvarna korelacija između društva koje govori ljudima da mogu učiniti sve,

i postojanja niskog samopouzdanja.

To je još jedan način kako se nešto što je prilično pozitivno

može pretvoriti u nešto neugodno.

Postoji još jedan razlog zašto se sve više osjećamo zabrinuto

kada je riječ o našim karijerama, o našem statusu u današnjem svijetu.

I opet je povezan s nečim lijepim.

A ta lijepa stvar se zove meritokracija.

Sada se svi, svi lijevi i desni političari,

slažu da je meritokracija sjajna stvar,

i da bi se svi trebali truditi kako da učinimo društvo stvarno meritokratskim.

Drugim riječima, što je meritokratsko društvo?

Meritokratsko društvo je ono u kojem

ako imate talent, energiju i vještine

popesti ćete se na vrh. Ništa vas u tome neće spriječiti.

To je prekrasna ideja. Problem je

ako stvarno vjerujete u društvo

u kojem će oni koji imaju sposobnosti za vrh, uistinu doći tamo,

isto tako, se implicira na pomalo ružan način

uvjerenje u društvu da će oni koji zasluže biti na dnu

doći i ostati tamo.

Drugim riječima, vaša pozicija u životu nije plod slučajnosti

već sposobnosti i zasluga.

I to čini neuspjehe još snažnijim.

Znate, u srednjevjekovnoj Engleskoj,

kada biste sreli siromašnu osobu

ta osoba bi se opisala kao "nesretna".

Doslovno, to bi bio netko tko nije bio blagoslovljen srećom, netko nesretan.

Danas, posebno u Sjedinjenim Državama,

ako sretnete nekoga s dna društvene ljestvice,

oni će biti, neljubazno, opisani kao "gubitnici".

Postoji velika razlika između "nesretnika" i "gubitnika".

I to nam ukazuje na 400godišnju evoluciju društva,

i našeg uvjerenja tko je odgovoran za naše živote.

To nisu više bogovi, to smo mi. Mi se nalazimo na vozačkom sjedalu.

To je sjajno ako vam ide dobro,

ali i razarajuće ako vam ne ide.

To nas vodi, u najgorim slučajevima, u analizama sociologa

poput Emila Durkheima, vodi nas k povećanom broju samoubojstava.

Veća je stopa samoubojstava u razvijenim individualističkim zemljama

nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta.

A neki od razloga tome su da ljudi ono što se njima dogodi

doživljavaju ekstremno osobno.

Oni posjeduju vlastiti uspjeh. Ali također posjeduju i neuspjeh.

Postoji li ikakvo olakšanje za ove pritiscke

koje sam upravo opisao?

Mislim da postoji. Osvrnuti ću se na neke od njih.

Uzmimo meritokraciju.

Ta ideja kako je svatko zaslužio doći upravo tamo gdje je došao.

Mislim kako je to luda ideja, potpuno luda.

Ja ću podržati svakog političara bilo lijevog ili desnog,

s čak i poluozbiljnom meritokratskom idejom.

Ja sam meritokrat i to je to.

Ali mislim kako je suludo vjerovati kako će ikada

potojati društvo koje će biti stvarno meritokratsko. To je nemoguć san.

Ideja da ćemo stvoriti društvo

gdje će svatko biti ocijenjen i odgovarajuće pozicioniran,

dobri na vrhu, a loši na dnu,

i da će to biti napravljeno baš kako treba, je nemoguća.

Jednostavno postoji previše nekontroliranih varijabli.

Incidenata, incident rođenja,

incident stvari koje mogu pasti ljudima na glavu, bolesti, itd.

Nikada nećemo uspjeti adekvantno evaluirati sve.

Nikada nećemo uspjeti ocjeniti ljude kako bi trebali.

Sviđa mi se dražestan citat Sv. Augustina u "Gradu Boga"

gdje kaže: "Grijeh je suditi o bilo kojem čovjeku temeljem njegovog položaja."

U suvremenom jeziku to bi značilo,

grijeh je suditi o važnosti razgovora s bilo kime

temeljem njihove posjetnice.

Nije položaj taj koji je ključan.

Prema Sv. Augustinu,

jedino Bog može svakoga točno pozicionirati u društvu.

I on će to učiniti na Sudnji dan,

s anđelima i trubama, i nebo će se otvoriti.

Luda ideja, ako ste sekularna osoba, poput mene.

Ali nešto je jako vrijedno u toj ideji, kako bilo.

Drugim riječima, suspregnite se kada trebate suditi o drugim ljudima.

Ne morate nužno znati gdje se krije nečija vrijednost.

To je njihov nepoznati dio.

I mi se ne bi smjeli ponašati kao da znamo gdje je.

Postoji još jedan izvor ohrabrenja i utjehe u svemu ovom.

Kada razmišljamo o životnim promašajima, kada razmišljamo o greškama,

jedan od razloga zašto se bojimo pogriješiti nije samo

gubitak prihoda, gubitak statusa.

Ono čega se bojimo jest sud i podsmjeh drugih. I taj strah postoji.

Znate, ključan instrument podsmjeha

danas, jesu novine.

Ako otvorite novine bilo koji dan u tjednu

pun je ljudi koji su zabrljali s vlastitim životima.

Spavali su s krivom osobom. Uzeli su krivu supstancu.

Donijeli su krivi zakon. Što god bilo.

I sada su predmet podsmjeha.

Drugim riječima, doživjeli su neuspjeh. I označeni su kao "gubitnici".

Postoji li alternativa tome?

Mislim da nam Zapadna tradicija daje sjajnu alternativu.

I to je tragedija.

Tragična umjetnost, onako kako se razvila u kazalištima antičke Grčke,

u 5 st. p. k., bila je u svojem korjenu umjetnički oblik

koji je bio posvećen otkrivanju načina na koji su ljudi pogriješili.

I u skladu s time bila je prisutna određena razina simpatije.

Što nije u skladu s običnim životom.

Sjećam se prije nekoliko godina, dok sam razmišljao o ovome.

Otišao sam pogledati "Nedjeljni sport",

tabloid koji vam nikako ne preporučujem za čitanje,

ako već niste s njime upoznati.

I otišao sam razgovarati s njima

o nekim velikim tragedijama Zapadne umjetnosti.

Želio sam vidjeti kako će se nosititi s osnovom

neke od priča kada bi im se pojavila kao vijest

u subotu popodne.

Tako sam im ispričao o Otelu. Oni nisu prije čuli za priču, ali su bili njome fascinirani.

(Smijeh)

Pitao sam ih koji bi naslov stavili Otelu?

Došli su do: "Ljubavlju zaluđeni sin imigranta ubio je Sentorovu kći"

naslova preko cijele naslovnice.

Ispričao sam im i sažetak priče o "Madame Bovary".

Opet, knjiga koju su otkrili s oduševljenjem.

I njoj su dali naslov. "Preljubnica ovisnica o kupovini progutala arsen zbog kreditne prijevare".

(Smijeh)

I na kraju moj favorit.

Oni su na neki svoj način genijalni, ti dečki.

Moj favorit je Sofoklov "Kralj Edip"

"Seks s mamom je bio zasljepljujući".

(Smijeh)

(Pljesak)

Na neki način, ako želite na jednom kraju spektra simpatija,

nalaze se tabloidi.

na drugom kraju spektra imate tragediju i tragičnu umjetnost.

Moja argumentacija je da bismo malo trebali naučiti

što se događa u tragičnoj umjetnosti.

Bilo bi suludo nazvati Hamleta gubitnikom.

On nije gubitnik, premda je izgubio.

Mislim da je to poruka tragedije za nas,

i zašto je to toliko važno.

Druga stvar vezana uz moderno društvo,

i zašto uzrokuje toliko nesigurnosti,

jest da u svojoj srži nema ništa nehumano.

Mi smo prvo društvo koje živi na ovom Planetu

a koje ne obožava ikoga osim sebe.

Imamo jako visoko mišljenje o sebi. I trebali bismo ga imati.

Mi smo doveli ljude na Mjesec. Napravili smo puno nevjerojatnih stvari.

I zato imamo tendenciju obožavati sami sebe.

Naši heroji su ljudski heroji.

To je nova situacija.

Većina drugih društava je imala u svom centru

obožavanje naspram nečega transcendentnog. Boga,

duha, prirodnu silu, svemir.

Što god to bilo, nešto se drugo obožavalo.

Mi smo pomalo izgubili tu naviku.

Što je razlog, po mom mišljenju, zašto smo toliko privučeni prirodom.

Ne zbog našeg zdravlja, premda se to tako često predstavlja.

Već zato jer nam služi kao bijeg od ljudskog mravinjaka.

To je bijeg od naše vlastite konkurencije,

i od naših drama.

To je razlog zašto toliko uživamo gledajući glečere i oceane,

promatrajući Zemlju izvan njenog opsega, itd.

Sviđa nam se povezanost s nečim što nije ljudsko.

A toliko je važno za nas.

Ono o čemu sam stvarno pričao jest uspjeh i neuspjeh.

I jedna od zanimljivih stvari povezanih s uspjehom

jest kako mislimo da znamo što to točno znači.

Ako bih vam rekao da je netko iza ekrana

tko je jako, jako uspješan, dobili biste odmah neke ideje u svojim glavama.

Pomislili biste kako je ta osoba zaradila puno novca,

postala poznata u nekom polju djelovanja.

Moja osobna teorija uspjeha, a ja sam netko

tko je jako zainteresiran za uspjeh. Ja stvarno želim biti uspješan.

Stalno razmišljam: "Kako mogu biti uspješniji?"

Ali dok starim, postajem također jako istančan

o tome što bi mogao značiti "uspjeh".

Ovo je moj pogled na "uspjeh".

Ne možete biti uspješni u svemu.

Čujemo puno toga o ravnoteži između posla i života.

Glupost. Ne možete imati sve. Ne možete.

Dakle svaka vizija uspjeha

mora priznati što se time (uspjehom) gubi

koji je element gubitka.

I svatko tko pametno živi će prihvatiti

kada kažem da će uvijek postojati elementi života u kojima nismo uspjeli.

Stvar vezana uz uspješan život,

jest što često naše ideje,

ono što bi prividno značilo da živimo uspješno, nisi naše vlastite.

One su nam nametnute od drugih ljudi.

Uglavnom, ako ste muškarac, od Vašeg oca.

A ako ste žena, od Vaše majke.

Psihoanalitičari trube o tome već 80ak godina.

I nitko ih dovoljno pažljivo ne sluša. Ali ja vjerujem kako je to istina.

I mi smo također prihvatili tu poruku

od svega poput televizije do promocije,

i marketinga i tako dalje.

To su enormno snažne sile

koje definiraju ono što želimo i način na koji se vidimo.

Kada nam se kaže kako je bankarstvo vrlo respektabilna profesija

jako puno nas se želi baš time baviti.

Kada nam se bankarstvo prikaže kao ne tako respektabilno, gubimo interes za njime.

Jako smo otvoreni na sugestije.

Dakle ono što ja zastupam nije da trebamo odustati

od svojih ideja uspjeha.

Ali bismo trebali biti sigurni kako su to naše vlastite ideje.

Trebali bismo se fokusirati na naše ideje.

I biti sigurni kako ih posjedujemo,

kako smo mi uistinu autori naših ambicija.

Jer je dovoljno loše ne dobiti ono što želite.

Ali je još gore imati ideju

o tome što želite i onda otkriti na kraju životnog puta

kako to nije bilo ono što ste uistinu željeli.

S ovim ću završiti.

Ono što želim istaknuti

svim sredstvima, jest uspjeh: da.

Ali želim da prihvatimo bizarnost nekih naših ideja.

Ispitajmo vlastito shvaćanje uspjeha.

Budimo sigurni kako su ideje o uspjehu uistinu naše.

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Ovo je bilo fascinantno. Kako ste povezali

tu ideju o nekome tko je ---

da je loše o nekom misliti da je gubitnik,

s idejom koju voli veliki broj ljudi o uzimanju kontrole nad svojim životom.

I da društvo koje to potiče

možda mora imati pobjednike i gubitnike.

Alain de Botton: Da. Mislim da je slučajnost

procesa dobivanja i gubljenja ono što želim istaknuti.

Danas je snažan naglasak

na pravednosti svega.

Političari stalno govore o pravednosti.

Ja čvrsto vjerujem u pravednost. Samo što mislim da je to nemoguće.

Zato bismo trebali napraviti sve što možemo,

sve što možemo ne bismo li to slijedili.

Ali na kraju dana bismo se uvijek trebali sjetiti

s kime god da smo suočeni, što god da se dogodilo u njihovim životima,

uvijek će postojati snažan element slučajnosti.

I to je ono što ja pokušavam istaknuti i ostaviti prostor za.

U suprotnom može postati prilično klaustrofobično.

Chris Anderson: Vjerujete li da možete povezati

svoju ideju o ljubaznijoj, nježnijoj filozofiji rada

s uspješnom ekonomijom?

Ili mislite da ne možete?

Je li uistinu važno koliko važnosti svemu tome pridajemo?

Alain de Botton: Stravična je ideja

kako je najbolji način da ljudi obave posao tako da ih zastrašujemo.

I da što je nemilosrdnije okruženje

više će ljudi biti doraslo tom izazovu.

Razmislite o tome tko bi bio vaš idealni otac?

Vaš idealni otac bi bio netko tko je čvrst, ali blag.

I to je jako tanka linija.

Trebamo očeve, kao što su bili, primjerene očinske figure u društvu

izbjegavajući dva ekstrema.

Autoritativan, strogi odgajatelj, s jedne strane.

A s druge, opušten, nesklon pravilima.

Chris Anderson: Alain de Botton.

Alain de Botton: Puno vam hvala.

(Pljesak)