Hans Rosling nam otkriva nove poglede na siromaštvo.

Istraživač Hans Rosling koristi svoje fora alate za podatke da nam pokaže kako se različite zemlje izvlače iz siromaštva. Demonstrira "Dolar ulicu", uspoređujući kućanstva s različitim prihodima diljem svijeta. A onda radi nešto zapanjujuće.

Prošle sam vam godine rekao tri stvari.

Rekao sam vam da statistički podaci o svijetu

nisu na raspolaganju na pravi način.

Zbog toga i dalje imamo zastarjelu predodžbu

o visoko razvijenim zemljama i zemljama u razvoju.

I da animirani grafički prikazi mogu utjecati na promjenu.

Stvari se mijenjaju.

Danas, na web stranici Odjela za statistiku Ujedinjenih naroda,

piše, od prvog svibnja, moguć puni pristup bazama podataka.

(Pljesak)

I, ako vam mogu pokazati sliku na ekranu.

Dakle, tri su se stvari dogodile.

UN su otvorili pristup svojim podacima,

a mi imamo novu inačicu softvera

koji radi na mreži,

pa ga ne morate preuzimati na svoja računala.

I, da ponovim što ste vidjeli prošle godine.

Mjehurići su zemlje.

Ovo ovdje je plodnost – broj djece po svakoj ženi –

a ovdje je duljina života u godinama.

Ovdje je 1950. – ovo su visoko razvijene zemlje,

a ovdje su zemlje u razvoju.

Nekad smo se dijelili na „mi“ i „oni“:

Velike su razlike vladale u svijetu.

Ali odjednom se to promijenilo.

I evo što se događa.

Veliki crveni mjehurić je Kina,

a plavi ovdje je Indija.

Ove ću godine pokušati

biti malo ozbiljniji i pokazati vam

kako su se stvari zaista promijenile.

Afrika se ističe kao problem ovdje dolje, zar ne?

Obitelji su još velike, a HIV epidemija

je unazadila takve zemlje.

To je manje-više ono što smo vidjeli prošle godine,

a evo kako će se to razvijati ubuduće.

I ja ću dalje govoriti, no je li to moguće?

Jer, vidite, prikazujem vam statistike koje još ne postoje.

Jer danas smo ovdje.

Je li moguće da se to dogodi?

Ovdje prikazujem svoj cijeli životni vijek, znate?

Očekujem da ću živjeti 100 godina.

A ovdje smo danas.

Možemo li ovdje pogledati ekonomsku situaciju u svijetu?

I htio bih ju usporediti s preživljavanjem djece.

Zamijenit ćemo osi:

ovdje je smrtnost djece – to jest, preživljavanje –

četvero djece umire ovdje, 200 ondje.

A ovo je BDP po stanovniku, na ovoj osi.

A ovo je 2007.

Ako vratim vrijeme, dodao sam malo povijesnih statistika –

evo nas - nije bilo puno statističkih podataka prije 100 godina.

Neke zemlje su još i tada imale statistike.

Idemo do početka arhive i

dođemo do 1820. godine.

Evo, jedino Austrija i Švedska imaju tako stare statistike.

(Smijeh)

Ali one su bile ovdje dolje. Imale su 1000 dolara po osobi godišnje.

A umirala je petina njihove djece prije svog prvog rođendana.

Evo što se dešava u svijetu, ako odvrtimo za cijeli svijet,

kako su polagano postajali bogatiji,

dodavali su i statističke podatke.

Nije li prekrasno kad imamo podatke?

Vidite li koliko je to važno?

A ovdje, djeca ne žive dulje.

Prošlo je stoljeće, 1870., bilo loše za djecu u Europi,

jer većina ovih podataka je za Europu.

Tek na prijelazu stoljeća

je više od 90% djece doživjelo prvi rođendan.

Evo Indije, s prvim njihovim podacima.

A ovdje je SAD kako odlazi, zarađujući sve više novca.

Uskoro ćemo vidjeti Kinu kako se pojavljuje na samom rubu.

Kreće se prema gore jer joj Mao Tse Tung daje zdravlje,

ne previše bogatstva.

Ovdje je umro, a Deng Xiaoping donosi novac,

pa se Kina kreće ovamo.

A mjehurići se i dalje penju,

i ovako svijet izgleda danas.

(Pljesak)

Pogledajmo sad SAD.

Imam naredbu u programu kojom mogu reći svijetu da ostane kako jest.

Onda uzmem SAD – jer želimo vidjeti pozadinu stvari

i krenemo natraške.

I vidimo da se SAD pomiču

prema desno od većine.

Cijelo vrijeme imaju više novaca od ostalih.

1915. SAD su imale novaca kao Indija.

Indija danas.

A to znači da su SAD bile bogatije,

ali im je umiralo više djece nego Indiji danas, proporcionalno.

A pogledajte ovdje. Usporedite ih s Filipinima danas.

Filipini danas imaju skoro istu ekonomsku snagu

kao SAD za prvog svjetskog rata.

Ali SAD moramo pomaknuti prilično u budućnost

da postignu istu razinu kvalitete zdravstvenog sustava

kao što ga imaju Filipini danas.

Tek oko 1957. je zdravstvo u SADu

na istoj razini kao na Filipinima danas.

I to je ona drama svijeta kojeg mnogi zovu globalnim:

Azija, Arapske zemlje, Latinska Amerika

su daleko naprednije u zdravstvenom sustavu, obrazovanju

obrazovanju i ljudskim resursima nego što su ekonomski.

Postoji raskorak u onome što se danas dešava

u novim „ekonomijama“.

U njima društvene beneficije, društveni napredak

predvode pred ekonomskim napretkom.

A 1957. SAD je imala istu ekonomsku moć kao Čile danas.

I koliko daleko moramo pomaknuti SAD

da bi imali istu razinu zdravlja kao Čile danas?

Mislim da moramo ići do .. evo 2001. ili 2002.

SAD su zdrave kao Čile danas.

Čile brzo hvata korak!

Za nekoliko godina možda će Čile

imati manju smrtnost novorođenčadi nego SAD.

To je stvarno promjena,

da postoji 30 do 40 godina raskoraka u kvaliteti zdravlja.

A nakon zdravlja dolazi razina obrazovanosti.

A ima i puno infrastrukturnih stvari

i ljudskih resursa.

Sad to možemo maknuti.

Htio bih vam pokazati brzinu promjene,

kako se brzo sve događa.

Idemo natrag u 1920. i želim pogledati Japan.

I Švedsku i SAD.

Organizirat ću utrku

između žućkastog Forda

i crvene Toyote

i smeđkastog Volva.

(Smijeh)

I evo idemo, krećemo.

Toyota ima loš start ovdje dolje, vidite

a SAD idu ovdje po terenu izvan ceste.

A Volvu ide sasvim fino.

Ovdje je rat. Toyota je malo sletjela s ceste,

ali se sad vraća i postaje zdravija od Švedske –

vidite li to?

Pretječu Švedsku

i sad su zdraviji od Švedske.

To je trenutak u kome sam prodao svoj Volvo i kupio Toyotu.

(Smijeh)

Sad jasno vidimo da je brzina promjene u Japanu bila enormna.

Stvarno su nas dostigli.

To se mijenja postupno.

Moramo gledati kroz generacije da bismo to shvatili.

Dozvolite da vam pokažem povijest moje vlastite obitelji –

napravili smo grafikon.

To je ista stvar, novac dolje, a ovdje zdravlje.

To je moja obitelj.

Ovo je Švedska, 1830., kad je moja pra-pra-baka rođena.

Švedska je bila poput Siera Leonea danas.

Ovdje je pra-baka rođena, 1863.

A Švedska je bila poput Mozambika.

A ovdje je rođena moja baka, 1891.

Brinula se za mene kad sam bio mali,

dakle više ne govorim o statistici

već o povijesti u mojoj obitelji.

To je ono kad ja vjerujem statistici,

tek kad ju potvrdi moja baka.

(Smijeh)

Mislim da je to najbolji način provjere povijesne statistike.

Švedska je bila poput Gane.

Zanimljivo je pogledati golemu raznolikost

u Subsaharskoj Africi.

Prošle sam vam godine rekao, i reći ću vam opet,

moja je majka rođena u Egiptu, a … tko sam ja ?

Ja sam Meksikanac u našoj obitelji.

A moja kćer je rođena u Čileu,

a unuka u Singapuru,

danas najzdravijoj zemlji na svijetu.

Pretekla je Švedsku prije dvije-tri godine,

s manjom smrtnosti djece.

Ali oni su jako maleni, znate.

Svi su tako blizu bolnici da ih nikad

u tome ne možemo preteći.

(Smijeh)

Omaž Singapuru.

Singapur je danas najbolji.

Ovo izgleda kao dobra priča.

No u stvarnosti nije to sve tako lako, da sve bude dobra priča.

Moram vam pokazati još jednu mogućnost alata.

Možemo također napraviti da boja predstavlja varijablu.

Što ću odabrati ovdje?

Emisiju ugljičnog dioksida, metričke tone po stanovniku.

Ovo je 1962. kad su SAD emitirale 16 tona po osobi.

Kina je emitirala 0.6

a Indija 0.32 po stanovniku.

A što se dešava kad krenemo naprijed?

Evo, vidite lijepu priču kako se postaje bogatiji

i zdraviji.

Svi su to postigli na račun emisije ugljičnog dioksida.

Nitko to još nije uspio postići drugačije.

Nemamo svježe podatke

jer su to danas „vrući“ podaci.

Evo nas u 2001.

U razgovorima sa svjetskim vođama, znate,

mnogi kažu da je problem u novim ekonomijama

koje emitiraju previše ugljičnog dioksida.

Ministar okoliša Indije je rekao

„Vi ste ti koji su prouzročili problem.

Zemlje OECD-a -- bogate zemlje –

one su izazvale klimatske promjene.

Ali, mi vam to opraštamo, jer niste znali.

Ali od sada, računamo po stanovniku.

Od sada, računamo po stanovniku.

I svatko je odgovoran za emisiju po stanovniku."

Ovo vam stvarno pokazuje da nismo nigdje vidjeli ekonomski

i zdravstveni napredak

bez uništavanja okoliša.

A to se zaista mora promijeniti.

Kritizirali su me da pokazujem previše pozitivnu sliku svijeta,

ali ja ne mislim da je to tako.

Svijet je prilično neuredno mjesto.

Ovo možemo zvati Dolarskom ulicom.

Svi žive u ovoj ulici ulici.

Kućni broj na kojem žive odgovara

količini dolara koju zarade na dan.

Ova obitelj zarađuje oko jednog dolara na dan.

Vozimo se ulicom

i dođemo do obitelji koja zarađuje dva do tri dolara na dan.

Vozimo se dalje i pojavljuje se prvi vrt u ulici.

Oni zarađuju 10 do 50 dolara na dan.

A kako oni žive?

Ako pogledamo krevet, vidimo

da spavaju na prostirci na podu.

Evo što je granica siromaštva –

80% obiteljskog prihoda služi za pokrivanje energetskih potreba,

hrana za taj dan.

Ovdje je dva do pet dolara, imate krevet.

A ovdje je puno ljepša spavaća soba.

Držao sam ovo predavanje za Ikeu

i oni su odmah htjeli vidjeti ovdje sofu.

(Smijeh)

A evo ovdje sofe, kako se pojavi odavde.

A zanimljivo je, kad pogledate uokolo u panoramskoj snimci,

vidite da obitelj i dalje sjedi na podu,

iako je ovdje sofa.

Ako pogledate u kuhinju, vidjet ćete

da nema velike razlike za žene između jednog i deset dolara.

To se dešava tek ovdje,

kad postoje dobri radni uvjeti u obitelji.

A ako zaista želite vidjeti razliku,

pogledajte zahod.

Ovo se može poboljšati, i ovo.

Ovo sve fotografije iz Afrike

i sve se to može puno poboljšati.

Možemo se riješiti siromaštva.

Moje istraživanje nije bilo u informacijskoj tehnologiji, ili takvom nečem.

Proveo sam 20 godina razgovarajući s afričkim seljacima

koji su bili na rubu izgladnjelosti.

A ovo su rezultati istraživanja o potrebama seljaka.

Dobro je što ne možete vidjeti

tko su istraživači na ovoj slici.

Istraživanje u nekom društvu daje prave rezultate

samo ako stvarno živite s ljudima.

Ako živite u siromaštvu, jedino je bitno preživjeti.

Jedino je važno imati dovoljno hrane.

A ovi mladi farmeri, to su djevojke –

jer su njihovi roditelji umrli od HIVa i AIDSa –

one razgovaraju s obrazovanim agronomom.

Ovo je jedan od najboljih agronoma u Malawiju, Junatambe Kumbira,

I on razgovara koju vrstu cassava one trebaju uzgajati –

to je najbolji pretvarač sunčeve energije u hranu koji je čovjek otkrio.

A one su vrlo, vrlo željne savjeta

kako bi preživjele u siromaštvu.

To je jedan kontekst.

Izaći iz siromaštva.

Te žene su nam rekle: „Dajte nam tehnologiju.

Mrzimo ove motike, kopanje satima.

Dajte nam mlin, da možemo sami mljeti naše žito.

Dalje ćemo moći sami platiti ostalo.“

Tehnologija vas može izvući iz siromaštva,

ali potrebno je i tržište kako bi se izašlo iz siromaštva.

Ova je žena presretna dok vozi svoje proizvode na tržnicu.

I ona je vrlo zahvalna za javna ulaganja u obrazovanje,

jer zna računati i neće ju prevariti na tržnici.

Želi da njeno dijete bude zdravo kako bi mogla ići na tržnicu,

a ne da mora ostati kod kuće.

A treba joj i infrastruktura – puno je lakše s asfaltnom cestom.

I krediti pomažu.

Mikro krediti su joj omogućili bicikl, znate.

A pristup informacijama će joj pomoći da zna kad i s kojom robom ići na tržnicu.

To se može postići.

Moje dvadesetogodišnje iskustvo u Africi govori

da su naizgled nemoguće stvari ipak moguće.

Afrika ne radi loše.

U 50 godina oni su s razine pred srednjovjekovne Europe

došli na razinu Europe od prije 100 godina,

s nacionalnim državama koje funkcioniraju.

Rekao bih da je Subsaharska Afrika imala najveći napredak u cijelom svijetu.

u posljednjih 50 godina.

Jer mi zaboravljamo od kud su oni krenuli.

Glupa je ideja koja uspoređuje napredak

nas, Argentine i Mozambika u proteklih 50 godina

i kaže da se Mozambik razvija loše.

Moramo naučiti malo više o svijetu.

Imam susjeda koji poznaje 200 vrsti vina.

On zna sve.

Zna naziv grožđa, temperaturu i sve.

Ja poznajem sam odvije vrste vina – crno i bijelo.

(Smijeh)

Ali moj susjed poznaje samo dvije vrste zemalja –

industrijalizirane i one u razvoju.

A ja ih poznajem 200.

Ali to se može.

(Pljesak)

No, moram se uozbiljiti. A kako biti ozbiljan?

Napravite PowerPoint prezentaciju.

(Smijeh)

Omaž Office paketu, zar ne?

Što je ovo, što je to, što vam govorim?

Govorim vam da postoji mnogo dimenzija razvoja.

Svi vole svoje projekte ljubimce.

Ako ste u velikim korporacijama, obožavate mikro kredite.

Ako se borite kao nevladina organizacija,

volite ravnopravnost spolova.

Ili ako ste učitelj, volite UNESCO, i tako dalje.

Na globalnoj razini nam treba više od naših mjerila.

Treba nam sve.

Sve ove stvari su bitne za razvoj,

posebno ako ste upravo izašli iz siromaštva

i trebate stvoriti blagostanje.

Ono o čemu trebamo misliti

je koji su ciljevi razvoja

i koja su sredstva razvoja.

Prvo ću ocijeniti koja su najvažnija sredstva.

Gospodarski rast je meni, kao profesoru javnog zdravstva,

najvažnija stvar za razvoj,

jer on objašnjava 80% preživljavanja.

Uprava. Imati upravu koja funkcionira –

to je ono što je izvuklo Kaliforniju iz bijede 1850.

Vlada je ta koja je konačno učinila da zakon profunkcionira.

Obrazovanje, ljudski resursi su važni.

Zdravlje je isto važno, ali ne toliko kao sredstvo.

Okoliš je važan.

Ljudska prava su važna, ali dobivaju samo jedan plusić.

A što je s ciljevima? Čemu težimo?

Ne zanima nas novac.

Novac nije cilj.

To je najbolje sredstvo, ali mu dajem nulu kao cilju.

Uprava, no zabavno je odlučivati,

ali to nije cilj.

I ići u školu, ni to nije cilj, to je sredstvo.

Zdravlju dajem dva boda. Mislim, lijepo je biti zdrav –

posebno o mojoj dobi – mogu ovdje stajati, jer sam zdrav.

I to je dobro, dobiva dva boda.

Okoliš je vrlo, vrlo bitan.

Ništa neće ostati unucima ako ga ne štitimo.

Ali gdje su važni ciljevi?

Naravno, to su ljudska prava.

Ljudska prava su cilj,

ali ne toliko važno sredstvo za ostvarenje razvoja.

I kultura. Kultura je najvažnija, rekao bih,

jer to je ono što donosi radost u život.

To je vrijednost života.

Dakle, naizgled nemoguće je moguće.

Čak i afričke zemlje to mogu postići.

I pokazao sam vam sliku gdje je naizgled nemoguće moguće.

I zapamtite, molim vas zapamtite moju glavnu poruku,

a to je ova: naizgled nemoguće je moguće.

Možemo imati dobar svijet.

Pokazao sam vam slike, dokazao PowerPointom

i mislim da ću vas uvjeriti kulturom.

(Smijeh)

(Pljesak)

Donesite mi moj mač!

Gutanje mača je iz pradavne Indije.

To je kulturni izričaj koji je tisućama godina

nadahnjivao ljude da razmišljaju izvan očitoga.

(Smijeh)

A ja ću vam sada dokazati da je naizgled nemoguće moguće

tako što ću ovaj komad čelika – čvrstog čelika –

ovo je vojna bajoneta švedske vojske, 1850.,

posljednje godine kad smo imali rat.

I to je čvrsti čelik – možete čuti.

I ja ću tu čeličnu oštricu

gurnuti kroz moje tijelo od krvi i mesa

i dokazati vam da je naizgled nemoguće moguće.

Mogu li vas zamoliti za trenutak apsolutne tišine?

(Pljesak)