Kako učitelji mogu pomoći učenicima koji su proživjeli traumatične događaje

"Kako bih mogla utjecati na dječji život, odlučila sam ispričati svoju osobnu priču", kaže podučavateljica Lisa Godwin. U ovom emocionalnom govoru dijeli svoje iskustvo nošenja s traumatičnim događajem iz djetinstva. U tome je imala tihu, no neprekidnu podršku učitelja i školske psihologinje. Ovim govorom želi pokazati kako učitelji mogu pomoći učenicima i njihovim obiteljima u nošenju s teškim vremenima tako da ispričaju svoju priču.

Svatko ima priču,

a ta je priča puna poglavlja

koja nas čine onime što jesmo.

Prva poglavlja te priče

ponekad predstavljaju ono
što nas najviše određuje.

Centar za kontrolu i prevenciju bolesti

procijenio je
da je više od polovine djece u SAD-u

proživjelo jednu ili više vrsta
traume u djetinjstvu.

Ta iskustva mogu ostaviti duboke tragove.

Kada sam tek počela
držati javne govore

i zalagati se za učenike i učitelje,

našla sam se na jedinstvenom položaju

s kojeg sam mogla pričati
o traumama iz djetinjstva,

no prvo sam morala donijeti odluku.

Morala sam odlučiti

želim li samo pričati
o svijetlim dijelovima svog života.

Znate, pričam o onima
koje objavljujemo na društvenim mrežama.

Onima gdje izgledamo savršeno.

Ili, hoću li biti ranjiva,

hoću li biti otvorena knjiga?

Odluka nije bila teška.

Kako bih utjecala na dječji život,

morala sam postati jasna, iskrena.

Predano sam pričala svoju osobnu priču.

Ta je priča puna ljudi koji su me voljeli,

brinuli se o meni i poticali me.

Pomogli su mi da zacijelim svoje rane.

Sada je moj red
da tako pomognem drugima.

Kada sam krenula u školu,
bila sam oličenje prosjeka.

Bila sam iz dobre obitelji,

imala sam lijepu odjeću

i smješak na licu.

Bila sam spremna za školu.

Unatoč tome, moj život nije bio normalan.

Tada sam već bila
žrtva seksualnog zlostavljanja.

Zlostavljanje je i dalje trajalo.

Moji roditelji nisu znali,

a nisam nikome rekla.

Kada sam krenula u školu,
mislila sam da ću tamo biti sigurna.

Bila sam uzbuđena.

Ne možete zamisliti očaj koji me ispunio
kada sam upoznala svog učitelja,

g. Randolpha.

G. Randolph nije bio moj zlostavljač.

On je bio simbol

svega što me u životu najviše plašilo.

Već sam tada imala obrambene mehanizme

da ne ulazim u situacije
gdje ću biti sama s muškarcem.

U školi, evo mene, učenice,

svaki dan u učionici s muškarcem,

tijekom cijele školske godine.

Bojala sam se. Nisam mu vjerovala.

Znate što?

G. Randolph je na kraju postao
moj najveći pobornik.

U početku,

jao, potrudila sam se da zna
kako mi se ne sviđa.

Nisam bila poslušna.

Nisam sudjelovala u nastavi.

Svojim sam roditeljima
također otežala život.

Nisam htjela ići u školu

pa sam se svaki dan svađala s njima
na autobusnoj stanici.

Noćima nisam mogla spavati

jer sam osjećala tjeskobu.

Na nastavi sam bila umorna.

Umorna djeca su mrzovoljna djeca,

a njih nije lako podučiti,

znate to.

G. Randolph mogao se živcirati zbog mene

kao što to mnogi učitelji rade
s učenicima kao što sam bila ja.

On nije bio takav.

Bio je pun suosjećanja

i bio je susretljiv.

Zbog toga sam mu bila zahvalna.

Vidio me kao umornu i iscrpljenu
šestogodišnjakinju.

Nije me tjerao da odmor provodim vani,

već mi je dozvolio da unutra spavam,

jer je znao da trebam odmor.

Umjesto da je sjedio s ostalim učiteljima
za vrijeme ručka,

sjedio je s učenicima za našim stolom.

Poticao je mene i drugu djecu na razgovor.

Kada se prisjetim toga,

to je radio s razlogom.

Slušao je, postavljao je pitanja.

Morao je saznati što se događa.

Uspostavio je odnos sa mnom.

Dobio je moje povjerenje.

Polako, ali sigurno,

zidovi koje sam izgradila

počeli su se rušiti.

Shvatila sam da on nije negativac.

Znam da je mislio
da nije mogao učiniti dovoljno.

To znam jer je odlučio
pričati s mojom majkom.

Dobio je njeno dopuštenje

da posjećujem školsku pedagoginju,

gđu McFadyen.

Gđi McFadyen sam odlazila
jednom ili dva puta tjedno

iduće dvije godine.

Potrajalo je.

U tom joj periodu

nikada nisam spomenula zlostavljanje

jer je to bila tajna.

Nisam smjela reći.

Ona je shvatila, znam da jest,

jer je sve što je radila sa mnom

vodilo tome da postanem jača
i da naučim izražavati svoje stavove.

Naučila me kako kroz mentalne slike

prebroditi strahove.

Naučila me kako metodama disanja

olakšati napadaje tjeskobe

koje sam imala tako često.

Sa mnom je glumila.

Potrudila se naučiti me

da se izborim za sebe.

Došao je dan

kada sam bila u sobi
sa svojim zlostavljačem

i još jednom odraslom osobom.

Tada sam rekla istinu.

Izrazila sam
da proživljavam zlostavljanje.

Odmah, moj je zlostavljač sve porekao,

a osoba kojoj sam rekla

nije znala kako se nositi
s takvom pričom

koju sam upravo ispričala.

Bilo je jednostavnije
vjerovati zlostavljaču,

a ne djetetu.

Rečeno mi je da to više ne spominjem.

Zbog priznanja sam se osjećala
kao da sam nešto zgriješila, opet.

Bilo je užasno.

Znate što?

U cijeloj toj priči ima i nešto dobro.

Moj je zlostavljač znao
da više neću šutjeti.

Više nije imao moć.

Zlostavljanje je prestalo.

(Pljesak)

Sram

i strah da će se sve ponoviti

su ostali.

Pratili su me

brojnih nadolazećih godina.

G. Randolph i gđa McFadyen

pomogli su mi da se izrazim.

Pomogli su mi pronaći
svjetlo na kraju tunela.

Znate što?

Brojna djeca nisu moje sreće.

Sjede u vašim učionicama.

Zato vam se danas obraćam.

Da shvatite

i sami počnete postavljati pitanja
koja netko mora postaviti.

Da počnete paziti na te učenike

i pomognete im da se pronađu.

Radim u vrtiću

i na početku svake školske godine

djeci dam zadatak
da naprave biografske kutije.

Ovo je dvoje mojih učenika.

Potičem ih

da kutije ispune nečime što opisuje njih

i njihov život.

Ono što im je važno, znate?

Ukrašuju ih,

zaista si uzmu vremena.

Ispune ih
slikama obitelji i kućnih ljubimaca.

To mogu pokazati meni i razredu.

Ja ih tada aktivno slušam.

Ono što kažu,

njihovi izrazi lica,

sve što ne izraze,

može biti znak za uzbunu.

To pomaže meni
da otkrijem njihove potrebe,

da shvatim što ih pokreće

i što potiče njihovo ponašanje.

Kako mogu biti bolja učiteljica

slušajući ih kada pričaju?

Odvajam vrijeme
kako bih razvila odnos s njima

kao što je g. Randolph to radio sa mnom.

Sjedim s njima za vrijeme ručka,

pričam s njima za vrijeme odmora,

gledam njihove utakmice kada je vikend,

gledam njihove plesne nastupe.

Dio sam njihovog života.

To radim jer samo tako
mogu upoznati učenike.

Moram postati dio njihova života.

Znam da neki od vas
predaju u osnovnoj školi

i u srednjoj školi

i mislite da ta djeca

već znaju tko su, razvila su se.

Mislite da su autonomni.

Ne dajte se zavarati.

Djeca koja se čine iznimno pribranima

često najviše trebaju pomoć.

Kada biste prelistali
godišnjak mojih učenika,

našli biste me na gotovo svakoj stranici

jer sam bila uključena u sve.

Čak sam vozila školski autobus.

(Smijeh)

Ja sam bila onaj učenik

kojeg su učitelji vidjeli
kao uspješnog pojedinca,

popularnu osobu

i onu koja je smirena.

Ljudi, zapravo sam bila izgubljena.

Bila sam izgubljena.

Htjela sam da me netko pita,

„Lisa, zašto si stalno ovdje,

zašto radiš sve to?"

Jesu li se ikada pitali

bježim li od nekoga,

bježim li od nečega?

Zašto ne želim biti u svojoj zajednici

ili u svom domu?

Zašto sam stalno htjela biti u školi?

Nitko me to nije pitao.

Nemojte me krivo shvatiti.

Svi odlični učenici u vašim školama

nisu žrtve zlostavljanja.

Samo želim da odvojite malo vremena
za znatiželju.

Pitajte ih zašto.

Možda saznate
da za sve postoji razlog.

Možda ćete vi biti razlog
zbog kojeg će oni nastaviti

s njihovom pričom.

Nemojte pretpostavljati

da već znate kraj njihove priče.

Ne dodajte točke bez zareza.

Nastavite priču

i pomozite im kako bi shvatili
da je čak i život obilježen traumom

i dalje vrijedan.

Njihova je priča vrijedna.

Kako biste to mogli učiniti,

mislim da i mi kao učitelji
moramo prihvatiti svoje priče.

Možda mnogi od vas sjedite ovdje

i mislite, „Da.

To se dogodilo meni,

no ne mogu to podijeliti."

I to je u redu.

I to će vrijeme doći.

Tada ćete uistinu osjećati

kao da je vrijeme da svoju bol

pretvorite u svrhu za budućnost.

Ta su djeca naša budućnost.

Potičem vas
da počnete korak po korak.

Popričajte s nekime.

Pokažite volju i otvorenost.

Krug mog života zatvorio se

u proljeće 2018.

kada su me pozvali da držim govor

skupini neiskusnih učitelja i mentora.

Ispričala sam im svoju priču,
kao i vama danas,

te mi je nakon govora prišla gospođa.

Oči su joj bile pune suza
te mi je tiho rekla, „Hvala vam.

Hvala na priči.

Jedva čekam svom ocu prepričati

što sam danas čula."

Primijetila je da me zbunila

jer je zatim rekla,

„G. Randolph je moj otac."

(Ganutost)

„Često se pita:

Je li utjecao na nekoga?

Danas mogu otići kući i reći mu,

'Svakako si utjecao na nekoga.'"

Izniman dar.

Izniman dar.

To me potaklo

da kontaktiram kćer gđe McFadyen

i da joj kažem

kako je gđa McFadyen utjecala na mene.

Htjela sam da zna

da se zalažem
za izdvajanje više sredstava

za školske pedagoge,
socijalne radnike,

psihologe i medicinske sestre

jer su oni ključni
za mentalno i tjelesno zdravlje

naše djece.

Zahvalna sam gđi McFadyen.

(Pljesak)

Netko je rekao

da je za izlazak iz tmine

potrebno svjetlo.

Danas, nadam se da ćete odavde izaći

i pronaći nekog kome ćete biti svjetlo.

Ne samo zbog učenika,

već i zbog odraslih u vašim učionicama,

u vašim školama i u vašim zajednicama.

Imate dar

da nekoga vodite

kroz traumatična iskustva

i potaknete ih da podijele svoju priču.

Hvala vam.

(Pljesak)