Laurie Santos: Ekonomija primata, iracionalna kao naša

Laurie Santos traži korijen ljudske iracionalnosti promatrajući kako naši rođaci primati donose odluke. Pametan slijed eksperimenata u "ekonomiji primata" pokazuje kako neke bedaste odluke koje donosimo, donose i majmuni.

Započet ću govor s dva opažanja

o ljudskoj rasi.

Prvo opažanje je nešto što ćete misliti da je očito,

a govori o tome kako je naša vrsta Homo sapiens

vrlo vrlo pametna –

smiješno pametna –

svi radite stvari

koje druge vrste na ovom planetu ne rade.

A ovo sigurno

niste prvi put spoznali.

Uz to što smo pametni, također smo i jako tašti.

Volimo ukazivati na činjenicu da smo jako pametni.

Mogu pokazati bilo koju sagu od

Shakespearea do Stephena Colberta

i ukazati stvari poput činjenice da

smo plemeniti u razumu i neograničenih sposobnosti

i da smo fenomenalniji od svega na planetu

kada su u pitanju sve moždane stvari.

Naravno, postoji drugo opažanje o ljudskoj rasi

na kojeg bi se više usredotočila,

i činjenica je,

iako smo zapravo jako pametni, nekada jedinstveno pametni,

možemo biti i nevjerojatno, nevjerojatno glupi

u nekim aspektima donošenja odluka.

Vidim mnogo zlobnih smješkanja.

Ne brinite, neću prozvati nikoga posebno

zbog bilo kojeg aspekta vaših vlastitih grešaka.

Naravno, u protekle dvije godine

vidjeli smo ove presedanske primjere ljudske nesposobnosti.

Gledamo kako alati koje jedinstveno koristimo kako bismo

izvukli sredstva iz našeg okoliša,

eksplodiraju nama u lice.

Gledali smo financijska tržišta koje stvaramo –

tržišta koja bi trebala biti sigurna –

gledali smo kako nam se ruše pred očima.

Za oba ova sramotna primjera, mislim,

ono što mislim je najsramotnije

o pogrešci koju ljudi čine

a to je da želimo misliti da su pogreške koje učinimo

samo rezultat nekoliko loših jabuka

ili nekoliko loših odluka dostojnih blogova.

Ispada da ono što socijalni znanstvenici uče

je kako većina nas, kada je stavljena u određeni kontekst,

napravit će zapravo specifične pogreške.

Greške koje radimo su zapravo predvidljive.

Radimo ih opet i opet.

Imune su na mnoge dokaze.

Kada dobijemo negativnu kritiku,

još uvijek, idući put kad smo suočeni s određenim kontekstom,

radimo iste greške.

Ovo je bila prava zagonetka za mene

kao učenjaka o ljudskoj prirodi.

Najviše sam znatiželjna o tome

kako je vrsta koja je pametna kao mi,

sposobna za tako loše

i tako dosljedne pogreške cijelo vrijeme?

Znate, najpametniji smo, zašto ne možemo ovo shvatiti?

U neku ruku, odakle naše pogreške zapravo dolaze?

Razmišljajući o ovome, vidim nekoliko različitih mogućnosti.

Jedna mogućnost jest, u neku ruku, da nije zapravo naša krivnja.

Jer smo pametna vrsta,

možemo stvoriti svakakve okoline

koje su super, super komplicirane,

nekada previše komplicirane za nas da bismo shvatili,

iako smo ih stvorili.

Stvaramo financijska tržišta koja su jako komplicirana.

Stvaramo uvjete za kredite s kojima se zapravo ne možemo nositi.

Naravno, ako smo stavljeni u okoliš u kojem se ne možemo snaći,

u neku ruku je logično da ćemo

pogriješiti u nekim stvarima.

Ako je u tome stvar, imamo jako lagano riješenje

za problem ljudske greške.

Rekli bismo, ok, hajdemo shvatiti

vrste tehnologija s kojima se ne znamo nositi,

koji su okoliši loši –

riješimo se tih, dizajniramo stvari bolje,

i bili bismo plemenita vrsta

za kakvu se smatramo.

Ali postoji druga mogućnost koju smatram malo više zabrinjavajućom,

a to je da možda naši okoliši nisu zeznuti.

Možda smo mi loše dizajnirani.

Ovo je nagovještaj koji sam dobila

gledajući načine na koje socijalni znanstvenici uče o ljudskim pogreškama.

Vidimo da ljudi i dalje čine greške

na jednake načine, opet i opet.

Čini se kao da smo možda izgrađeni

tako da činimo greške na određeni način.

To je mogućnost oko koje se brinem malo više,

jer, ako smo mi zbrkani,

nije baš jasno kako ćemo se nositi s tim.

Morat ćemo prihvatiti činjenicu da smo skloni pogreškama

i pokušati dizajnirati stvari oko toga.

Ovo je pitanje koje smo moji studenti i ja htjeli riješiti.

Kako možemo odrediti razliku između prve i druge mogućnosti?

Trebamo populaciju

koja je pametna, može donositi puno odluka,

ali nema pristupa nijednom sustavu kojeg imamo,

bilo kojoj stvari koja nas može zeznuti –

nikava ljudska tehnologija, ljudska kultura,

možda čak ni ljudski jezik.

Pa smo se okrenuli ovim tipovima ovdje.

Ovo je jedan tip s kojim radim. Ovo je smeđi kapucin.

Ovo su primati Novoga svijeta,

što znači da su prekinuli s ljudskom granom

prije 35 milijuna godina.

To znači da je vaša pra pra pra pra pra pra –

uz još oko pet milijuna "pra" --

baka, bila vjerojatno ista pra pra pra pra

baka uz još pet milijuna "pra",

kao i Hollyina.

Stoga vam može biti utješna činjenica da je ovaj tip zapravo stvarno daleki,

iako evolucijski, rođak.

Dobre vijesti o Holly su da

ona nema iste vrste tehnologije poput nas.

Znate, pametna je, odvojeno biće, primat također,

ali fale joj sve stvari za koje mislimo da bi nas mogle zeznuti.

Ona je savršen testni primjerak.

Što ako stavimo Holly u isti kontekst kao ljude?

Hoće li učiniti iste greške kao mi?

Hoće li naučiti iz njih? I tako dalje.

Ovo je nešto što smo odlučili napraviti.

Moji studenti i ja smo bili vrlo uzbuđeni oko toga prije par godina.

Rekli smo, u redu, hajdemo, znate, baciti par problema na Holly,

da vidimo hoće li uprskati.

Prvi problem je, gdje da počnemo?

Jer, dobro je za nas, ali loše za ljude.

Radimo mnogo grešaka u mnogo različitih konteksta.

Znate, gdje ćemo zapravo početi s ovim?

I pošto smo započeli s ovim radom u vrijeme financijske krize,

kada su gubici prava bili glavne vijesti,

rekli smo, hm, možda bismo mogli

početi u financijskoj domeni.

Možda bismo mogli vidjeti donošenje ekonomskih odluka

u majmuna i pokušati vidjeti rade li iste glupe stvari kao i mi.

Naravno, tada smo udarili u drugi problem –

više metodologijski –

možda ne znate,

ali majmuni zapravo ne koriste novac. Znam, niste ih upoznali.

Ali zato, znate, nisu u redu iza vas

u trgovini ili na bankomatu – znate, oni ne rade te stvari.

Sada smo suočeni s malim problemom.

Kako ćemo pitati majmune o novcu

ako ga oni zapravo ne koriste?

Rekli smo, možda bismo samo

trebali naučiti majmune kako se koristo novac.

To smo i napravili.

Ovo što gledate ovdje je zapravo prva grupa znanih

ne-ljudskih valuta.

Nismo bili jako kreativni u to vrijeme kada smo počeli studiju,

pa smo ih nazvali žetonima.

Ali naše majmune na Yale-u smo naučili

da koriste ovu valutu zajedno s ljudima,

zapravo da kupe različite vrste hrane.

Ne izgleda kao puno – zapravo, nije puno.

Kao većina našeg novca, samo je komad metala.

Vi koji ste ponijeli valute kući sa nekog putovanja znate,

jednom kad dođete kući, zapravo su beskorisne.

Bilo je beskorisno i majmunima

dok nisu shvatili što mogu s njom.

Kada smo im prvi put dali u njihovom ograđenom prostoru,

zapravo su ih podigli i gledali u njih.

Bile su to nekakve čudne stvari.

Ali ubrzo, majmuni su shvatili

da mogu dati te žetone

različitim ljudima u laboratoriju u zamjenu za hranu.

Vidite ovdje jednog našeg majmuna, Maydaya, kako radi to.

A i B su točke gdje je ona malo

znatiželjna oko tih stvari – ne zna.

Ovdje je ruka ljudskog istraživača koja čeka,

i Mayday je brzo shvatila, očito čovjek želi to.

Preda mu žeton i dobije neku hranu.

Ispalo je da ne samo Mayday, već svi su naši majmuni postali dobri

u trgovanju žetonima sa ljudskim trgovcima.

Evo kratki video kako je to izgledalo.

Ovo je Mayday. Ona će zamijeniti žeton za hranu

i sretno čekati i dobiti hranu.

Ovo je Felix. Mislim. On je naš alfa mužjak; dosta je velik.

Ali i on čeka strpljivo, dobije hranu i ode.

Majmuni su postali jako dobri u ovome.

Iznenađujuće su dobri u ovome sa jako malo treninga.

Dopustili smo im da to pohvataju sami.

Pitanje je: je li to slično ljudskom novcu?

Je li to uopće tržište,

ili smo uradili čudni psihološki trik

s tim što smo natjerali majmune da urade nešto,

izgledaju pametno, ali da nisu zapravo pametni.

Rekli smo, što bi majmuni spontano napravili

da je ovo njihova valuta, ako bi ju zaista koristili kao novac?

Možete ih zapravo zamisliti kako

rade sve pametne stvari

kao i ljudi kada zamjenuju novac međusobno.

Možda bi počeli opažati cijenu

ili koliko će kupiti -

pratiti gdje je njihov majmunski žeton.

Rade li majmuni nešto slično tome?

I tako je rođeno naše tržište za majmune.

Način na koji to radi je da

naši majmuni normalno žive u velikom ograđenom prostoru u zoološkom.

Kada su imali žudnju za nekim poslasticama,

dopustili smo im da uđu

u malo manji ograđeni prostor u kojem su mogli ući na tržnicu.

Ulazeći na tržište –

bilo je to mnogo zabavnije tržište za majmune nego većina ljudskih tržišta,

jer kad su majmuni ušli na tržište,

čovjek bi im dao hrpu žetona

kako bi mogli mijenjati žetone

sa dva čovjeka tamo –

dva različita ljudska trgovca

od kojih su zapravo mogli kupiti stvari.

Trgovci su bili studenti iz laboratorija.

Različito su se obukli; bili su različiti ljudi.

Nakon nekog vremena, radili su jednaku stvar

kako bi majmuni mogli naučiti

tko je prodao što po kojoj cijeni – znate, tko je bio pouzdan, tko nije, i tako dalje.

Možete vidjeti kako je većina istraživača

držala malu žutu posudu za hranu.

I to je sve što majmun može dobiti za jedan žeton.

Sve košta jedan žeton,

ali kao što možete vidjeti, nekada neki žetoni kupe mnogo više nego ostali,

nekada mnogo više zrna grožđa nego ostali.

Dakle, pokazat ću vam kratak video o tome kako zaista izgleda ovo tržište.

Ovako to vidi majmun. Majmuni su niži, dakle malo je niži.

Ali ovdje je Honey.

Ona nestrpljivo čeka da se dućan otvori.

Odjednom, dućan se otvara. Ovo je njen izbor: jedan grozd ili dva grozda.

Možete vidjeti Honey, veoma dobru ekonomisticu tržišta

sa čovjekom koji daje više.

Mogla bi naučiti naše financijske savjetnike nekim stvarima.

Dakle, ne samo Honey,

nego većina majmuna je otišla s onim koji je imao više.

Većina majmuna je otišla s onima koji su imali bolju hranu.

Kad smo predstavili rasprodaje, vidjeli smo da su majmuni obratili pažnju na to.

Zaista su pazili na njihove majmunske dolare u obliku žetona.

Iznenađujuće je bilo to što kada smo surađivali sa ekonomistima

da zapravo pogledamo podatke koristeći ekonomske alate,

oni su se zapravo podudarali, ne samo kvalitativno,

već kvantitativno s onim što smo vidjeli

da ljudi rade na pravoj tržnici.

Čak toliko da kada ste vidjeli rezultate majmuna,

niste mogli reći da li su to rezultati majmuna ili rezultati čovjeka na istom tržištu.

I ono što smo zaista mislili da smo učinili

je to da smo zaista predstavili nešto,

što barem za majmune i nas,

izgleda kao prava financijska valuta.

Pitanje je: da li majmuni počinju brljati na isti način kao i mi?

Pa, već smo vidjeli nekoliko zabavnih primjera koji idu tome u prilog.

Jedna stvar koju nismo nikada vidjeli na majmunskoj tržnici

je ta da nema nikakvog dokaza o štednji –

znate, kao što to radi naša vrsta.

Majmuni uđu na tržnicu, potroše sav svoj budžet

i onda se vrate svima ostalima.

Druga stvar koju smo također spontano vidjeli,

dovoljno sramotno,

je spontani dokaz o razbojništvu.

Majmuni bi otkinuli žetone u svakoj raspoloživoj prilici –

jedan od drugog, često od nas –

znate, stvari za koje nismo nužno mislili da predstavljamo,

ali stvari koje smo spontano vidjeli.

Zatim smo rekli, ovo izgleda loše.

Možemo li zaista vidjeti kako majmuni

rade totalno iste glupe stvari kao i ljudi?

Jedna mogućnost je da nekako pustimo

da se majmunski financijski sistem odigra,

znate, da vidimo da li bi nas zvali za nekoliko godina da ih izbavimo iz zatvora uz jamčevinu.

Bili smo pomalo nestrpljivi pa smo željeli

nekako ubrzati stvari.

Pa smo rekli, hajdemo zaista dati majmunima

istu vrstu problema

u kojoj ljudi znaju pogriješiti

u određenim vrstama ekonomskih izazova

ili određenim vrstama ekonomskih eksperimenata.

I tako, s obzirom da je najbolji način da vidimo kako ljudi griješe

taj da to zapravo učinite sami,

dat ću vam brzi eksperiment

kako bi vidjeli vlastite financijske ustanove na djelu.

Dakle, zamislite da sam upravo sada

svakome od vas dala

tisuću američkih dolara – dakle 10 svježih novčanica od sto dolara.

Uzmite ih, stavite u novčanik

i na sekundu pomislite što ćete učiniti s njima.

Zato što je to sada vaše, možete kupiti što god poželite.

Donirajte ih, uzmite ih i tako dalje.

Zvuči odlično, ali dobili ste još jedan izbor da bi zaradili još više novaca.

I evo vašeg izbora: možete riskirati,

a u tom slučaju bacit ću jedan od ovih majmunskih žetona.

Ako se okrene glava, dobit ćete tisuću dolara više.

Ako se okrene pismo, nećete dobiti ništa.

Dakle, to je šansa da dobijete više, ali je prilično riskantna.

Vaša druga opcija je malo sigurnija. Sigurno ćete dobiti nešto novaca.

Dat ću vam samo 500 dolara.

Možete ih pospremiti u novčanik i odmah upotrijebiti.

Pa vidite kuda vas vodi intuicija.

Većina ljudi zapravo uzme opciju igranja na sigurno.

Većina ljudi kaže, zašto bih riskirao kad mogu sigurno dobiti 1.500 dolara?

To izgleda kao dobra oklada. Izabrat ću tu.

Mogli biste reći, eh, to nije baš iracionalno.

Ljudi nekako nisu skloni riziku. Pa što?

Pa, to „pa što“ dolazi kad krenemo razmišljati

o istom problemu

na malo drugačiji način.

Sad zamislite da svakome od vas

dam 2.000 dolara – 20 svježih novčanica od sto dolara.

Sada možete kupiti duplo više stvari nego prije.

Razmislite o tome kako bi ih bilo pospremiti u novčanik.

I sad zamislite kako morate učiniti još jedan izbor.

Ali ovaj put je malo gori.

Sada ćete odlučiti kako ćete izgubiti novac,

ali ćete dobiti isti izbor.

Možete ili odabrati riskantan gubitak –

bacanje novčića. Ako se okrene glava, zaista ćete mnogo izgubiti.

Ako se okrene pismo, ne gubite ništa, dobro ste, možete sve zadržati –

ili možete igrati na sigurno, što znači da morate posegnuti u svoj novčanik

i svakako mi dati pet tih novčanica od 100 dolara.

I sad vidim ovdje mnogo namrštenih lica.

Dakle, možda imate istu intuiciju

kao i subjekti koji su zaista bili testirani,

a to je da kada se iznesu ove opcije,

ljudi ne izaberu igranje na sigurno.

Zapravo imaju tendenciju da idu na rizik.

Razlog zbog kojeg je ovo iracionalno je taj što smo ljudima u obje situacije

dali isti izbor.

To je pola-pola šansa za tisuću ili 2.000,

ili samo sigurnih 1.500.

Ali ljudska intuicija o tome koliko riskirati

ovisi o tome sa koliko su započeli.

Dakle, što se događa?

Izgleda da je to rezultat

najmanje dvije predrasude koje imamo na psihološkoj razini.

Jedna je ta da nam je zaista teško razmišljati o apsolutnom iznosu.

Zaista morate raditi da bi shvatili,

pa, jedna opcija je tisuću, 2.000;

jedna je 1.500.

Umjesto toga, veoma nam je lako razmišljati u veoma relativnim iznosima

kao opcije mijenjanja jednog vremena za drugo.

Dakle, razmišljamo stvari poput ovih, „Oh, dobit ću više“ ili „Oh, dobit ću manje."

Sve ovo je dobro i u redu, osim toga

što se promjene u različitim smjerovima

zapravo odražavaju na temelju toga da li smatramo

da li su opcije dobre ili loše.

A to vodi do druge predrasude

koju ekonomisti zovu averzija gubitka.

Pomisao je ta da zaista mrzimo kad stvari odu u crveno.

Mi zaista mrzimo kad moramo izgubiti na novcu.

A to znači da ponekad zaista

zamjenimo naše prioritete da bi to izbjegli.

Ovo što ste vidjeli u zadnjem scenariju je to

da subjekti idu na rizik

zato što žele imati malu šansu kako neće biti ikakvih gubitaka.

To znači da kada smo u riskantnom stanju uma –

oprostite, kada smo u stanju uma za gubitak,

zapravo postajemo mnogo više skloniji riziku,

što zaista može biti zabrinjavajuće.

Ovakve stvari za ljude na mnogo načina ispadnu loše.

Eto zašto burzovni ulagači duže drže gubitničke dionice –

zato što ih procjenjuju u relativnim uvjetima.

Eto zašto ljudi na stambenom tržištu odbijaju prodati svoje kuće –

zato što ih ne žele prodati s gubitkom.

Pitanje koje nas je zanimalo je

da li majmuni pokazuju iste predrasude.

Ako postavimo iste scenarije na našoj maloj majmunskoj tržinici,

hoće li učiniti iste stvari kao i ljudi?

I evo što smo učinili, dali smo majmunima izbor

između tipova koji su sigurni – učinili su istu stvar svaki put –

ili tipova koji su riskantni –

radili su različite stvari pola vremena.

I onda smo im dali opcije koje su bile bonusi –

kao što ste vi učinili u prvom scenariju –

a oni zapravo imaju šansu više,

ili komadiće u kojima su doživjeli gubitke –

oni su zaista mislili da će dobiti više no što su zaista dobili.

I evo kako to izgleda.

Predstavili smo majmunima dva nova majmuna prodavača.

Tip s lijeva i s desna su počeli s jednim komadom grožđa,

pa to izgleda relativno dobro.

Ali počet će davati bonuse majmunima.

Tip na lijevoj strani je siguran bonus.

Svo vrijeme, on dodaje jedan, da bi dao majmunima dva.

Tip s desne strane je zapravo rizičan bonus.

Ponekad majmuni ne dobiju bonus – dakle ovo je nula bonus.

Ponekad majmuni dobiju dva više.

Za veliki bonus, sad dobiju tri.

Ali to je isti bonus s kojim ste se vi maloprije suočili.

Žele li majmuni zapravo igrati na sigurno i

otići do tipa koji će učiniti istu stvar u svakom iskušenju

ili žele ići na rizik

i pokušati dobiti riskantan, ali veliki bonus

s time da je šansa da ne dobiju nikakav bonus.

Ljudi su ovdje igrali na sigurno.

Ispada da i majmuni također igraju na sigurno.

Kvalitativno i kvantitativno,

izabrali su točno isti način kao i ljudi

kad ih se testiralo za istu stvar.

Mogli biste reći, pa možda majmuni jednostavno ne vole rizik.

Možda bismo trebali vidjeti kako reagiraju s gubicima.

I onda smo napravili drugu verziju ovog.

Sada, majmuni upoznaju dva tipa

koji im ne daju bonuse;

zapravo im daju manje no što očekuju.

Dakle, izgleda kao da počinju s velikom količinom.

Ovo su tri grozda.; majmun je zaista uzbuđen zbog ovoga.

Ali sada su naučili da će im ovi tipovi dati manje no što očekuju.

Tip s lijeve strane je siguran gubitak.

Svaki put će jedan uzeti i

dati majmunima samo dva.

Tip s desne strane je riskantan gubitak.

Ponekad nema gubitka, pa su majmuni zaista uzbuđeni,

ali ponekad zaista napravi veliki gubitak,

uzimajući dva i dajući majmunima samo jedan.

I što majmuni rade?

Opet, isti izbor; mogu igrati na sigurno

dobivajući dva grozda svaki put

ili mogu riskirati i birati između jednog i tri.

Nevjerojatna činjenica za nas je da kada majmunima date ovaj izbor,

oni naprave istu iracionalnu stvar kao i ljudi.

Zapravo postanu skloniji riziku

ovisno o tome kako su eksperimentatori započeli.

To je suludo zato što insinuira da i majmuni također

procjenjuju stvari u relativnim uvjetima

i zapravo tretiraju gubitke drugačije nego što tretiraju dobitke.

I što sve ovo znači?

Pa, kao što smo pokazali, prije svega,

zaista bismo mogli dati majmunima financijsku valutu

i oni bi s time učinili veoma slično.

Rade neke pametne stvari kao i mi,

neke ne tako lijepe stvari kao i mi,

poput krađe i tome slično.

Ali oni također rade i neke iracionalne stvari kao i mi.

Oni sustavno rade stvari krivo i

na isti način kao i mi.

Ovo je prva poruka za ponijeti kući s govora,

a to je da ako ste gledali početak i pomislili,

oh, totalno ću otići kući i zaposliti majmuna kapucina kao financijskog savjetnika.

Mnogo su slađi nego oni u... znate –

Nemojte to učiniti; vjerojatno će biti jednako glup

kao i čovjek kojeg već imate.

Dakle, znate, malo loše – oprostite, oprostite, oprostite.

Malo loše za majmuna ulagača.

Ali naravno, znate, razlog zbog kojeg se smijete je također loš i za ljude.

Zato što smo odgovorili na pitanje s kojim smo počeli.

Željeli smo znati odakle su došle ovakve greške.

I krenuli smo s nadom da bi možda mogli

unaprijediti naše financijske ustanove,

unaprijediti našu tehnologiju kako bi nam bilo bolje.

Ali ono što smo naučili je to da bi ove predrasude mogle biti dublji dio nas od ovoga.

Zapravo, možda su oni nastali tbog same prirode

naše evolucijske povijesti.

Znate, možda nisu samo ljudi

na pravoj strani ovog lanca koji je glupav.

Možda je nekako glupo skroz otpočetka.

A ovo, ako vjerujemo rezultatima kapucina,

znači da bi ove glupave strategije

mogle biti stare 35 milijuna godina.

To je puno vremena za strategiju

da se promijeni - stvarno, stvarno puno.

Što znamo o ostalim starim strategijama poput ove?

Pa, jedna stvar koju znamo je da znaju biti zaista teške za savladati.

Znate, razmislite o našem evolucijskom predizboru

za jedenjem slatkih stvari, onih koje debljaju poput torte od sira.

Ne možete to samo tako isključiti.

Ne možete samo tako pogledati u košaricu s desertima i reći „Ne, ne, ne. To mi odvratno izgleda.“

Jednostavno smo drugačije napravljeni.

Sagledati ćemo to kao dobru stvar.

Pretpostavljam da će ista stvar biti istinita

kada ljudi sagledavaju

financijske odluke.

Kada gledate svoje dionice kako prelaze u crveno,

kada gledate kako vam se spušta cijena kuće,

nećete moći biti u stanju to vidjeti

nikako drugačije nego u starim evolucijskim terminima.

To znači da predrasude

koje vode ulagače da učine nešto loše,

da vode krizu poništenja prava na oslobođenje od hipoteke,

to će biti teško nadjačati.

I to su loše vijesti. Pitanje je: ima li uopće dobrih vijesti?

Trebala bih biti ovdje i govoriti vam dobre vijesti.

Pa, dobre vijesti, mislim,

su one s kojima sam počela na početku govora,

a to je da ljudi nisu samo pametni;

mi smo zaista nadahnuto pametni

s obzirom na ostale životinje u biološkom carstvu.

Toliko smo dobri u prevladavanju naših bioloških granica –

znate, doletjela sam ovdje zrakoplovom.

Nisam trebala pokušati zamahnuti krilima.

Nosim kontaktne leće sada kako bih vas mogla vidjeti.

Ne moram se osloniti na svoju vlastitu kratkovidnost.

Zapravo imamo mnogo ovakvih primjera

gdje smo nadvladali naše biološke granice

kroz tehnologiju i ostalim načinima, naizgled relativno lako.

Ali moramo prepoznati da imamo te granice.

I tu je kvaka.

Camus je jednom rekao, „Čovjek je jedina vrsta

koja odbija biti ono što zaista je.“

Ali ironija je da bi

jedino prepoznavanjem naših granica

mogli ih zaista nadvladati.

Nada je da ćete svi razmisliti o svojim granicama,

ne nužno kao o nesavladivima,

ali prepoznati ih, prihvatiti ih

i onda upotrijebiti svijet dizajna da ih zaista shvatimo.

To bi mogao biti jedini način na koji ćemo zaista moći

postići vlastiti ljudski potencijal

i zaista biti plemenita vrsta kakvom se svi nadamo da jesmo.

Hvala vam.

(Pljesak)