Zašto je dijeljenje našeg bogatstva bila stvar koja nam je pričinila najviše zadovoljstva

1993., Bill i Melinda Gates —tada zaručeni— prošetali su se plažom u Zanzibaru, i napravili hrabru odluku o tome kako će osigurati da se njihovo bogatstvo iz Microsofta vrati u zajednicu. U razgovoru s Chrisom Andersonom, par priča o svom radu i Bill & Melinda Gates Fondaciji, kao i svom braku, djeci, svoji neuspjesima i zadovoljstvu koje im daje darivanje svog bogatstva.

Chris Anderson: Dakle, ovo je intervju
s razlikom.

Na osnovi da slika vrijedi
tisuću riječi

ja sam zamolio Billa i Melindu

da iskopaju iz svoje arhive

neke slike koje bi pomogle objasniti

neke stvari koje su radili,

i napraviti par stvari na taj način.

Počet ćemo ovdje.

Melinda, gdje i kada je ovo bilo,

i tko je ovaj zgodni muškarac pored tebe?

Melinda Gates: Sa onim velikim
naočalama, ha?

Ovo je u Africi, na našem prvom putovanju,

prvi put da je ijedno od nas bilo u Africi,

u jesen 1993.

Već smo bili zaručeni.

Oženili smo se nekoliko mjeseci kasnije,

i ovo je putovanje na kojem
smo išli vidjeti

životinje i savanu.

Bilo je nevjerojatno. Bill nikad nije
toliko dugo

izbivao s posla.

Ali ono što nas je dirnulo,
zapravo, bili su ljudi,

i ekstremno siromaštvo.

Počeli smo se postavljati pitanja.

Mora li biti tako?

I na kraju putovanja,

otišli smo do Zanzibara,

i uzeli malo vremena i šetali po plaži,

što je nešto što smo često činili

kad smo izlazili.

I već smo tada pričali o tome

da će bogatstvo koje je došlo od Microsofta

biti vraćeno društvu,

ali zapravo smo u toj šetnji plažom

počeli pričati o, pa,

što bi mogli učitni
i kako bi to mogli učiniti?

CA: Dakle, budući da je ovaj odmor

odveo do stvaranja

najveće privatne fondacije na svijetu,

to je poprilično skupo za odmor.
(Smijeh)

MG: Izgleda. Mi smo uživali.

CA: Tko je od vas bio glavni pokretač

ili je bilo simetrično?

Bill Gates: Pa, mislim da smo bili uzbuđeni

da će postojati faza u našem životu

kada ćemo raditi skupa

i smisliti kako vratiti ovaj novac.

U ovom stadiju,
pričali smo o najsiromašnijima,

i možemo li imati velik utjecaj na njih?

Postoje li stvari koje se ne čine?

Bilo je puno toga što nismo znali.

Naša naivnost bila je nevjerojatna,

kada sad gledamo na to.

Ali imalo smo entuzijazam

da će to biti faza,

faza nakon Microsofta

bit će naša filantropija.

MG: Za koju je Bill uvijek mislio
da će doći

nakon šezdesete,

no on još nije došao do šezdeset,

pa su se neke stvari mijenjale usput.

CA: Dakle počelo je ondje, ali se ubrzalo.

To je bilo 93., a 97. zapravo,

je pokrenuta fondacija.

MG: Da, 97., smo pročitali članak

o bolestima s proljevi koje ubijaju
puno djece diljem svijeta,

i govorili smo si,

"Pa to ne može biti.

U Americi, samo odete do ljekarne.

I počeli smo okupljati znanstvenike

i počeli učiti o populaciji,

učiti o cjepivima,

učiti o tome što je radilo i što nije,

i tada smo zapravo krenuli,

kasne 1998., 1999.

CA: Imate velik ćup novca

i svijet pun tako različitih problema.

Kako se odlučite na što se usredotočiti?

BG: Pa, odlučili smo odabrati dvije stvari,

što god je najveća nepravda globalno,

i tu smo cvidjeli djecu da umiru,

djecu bez dovoljno hrane za razvoj,

i zemlje koje su doslovno zapele,

jer zbog tolike razine smrtnosti,

i roditelja koji imaju puno djece

velikog rasta populacije,

i toliko bolesne djecde

da se nisu mogli educirati

i izdići se.

To je bila naša globalna stvar,

i onda, u Americi,

oboje smo imali izvandredno obrazovanje,

i vidjeli smo to kao način da Amerika

ostvari svoje obećanje jednakih prilika

imajući fenomenalan obrazovni sustav,

i što smo više učili, shvaćali smo

da ne ispunjavamo to obećanje.

I odabrali smo te dvije stvari,

i sve što fondacija radi

fokusirano je ondje.

CA: Pitao sam oboje da odaberete sliku

koju volite, a koja opisuje vaš rad,

i Melinda, ovo si ti odabrala.

O čemu se tu radi?

MG: Jedna od stvari koje volim činiti
kada putujem

je otići do ruralnih područja
i pričati sa ženama,

bio to Bangladeš, Indija, zemlje u Africi,

i dolazim kao žena sa Zapada, bez imena.

Ne kažem im tko sam. Par khaki hlača.

I slušala sam od žena,

ponovno i ponovno i ponovno,
što sam više putovala,

"Želim moći koristiti ovo cjepivo."

Bila bih tamo i pričala im
o cjepivu u djetinjstvu

i oni bi doveli razgovor do

"A što sa cjepivom koje dobivam?"

a to je injekcija imena Depo-Provera

koji je kontraceptiv.

I vratila bih se i pričala sa globalnim
zdravstvenim stručnjacima

i oni bi rekli, "O ne, kontraceptiva

ima u zemljama u razvoju."

Morali smo kopati dublje u izvještajima,

i s ovime mi je tim došao,

što je prva stvar

koju žene u Africi žele koristiti

a nema je više od 200 dana u godini,

što objašnjava zašto su mi žene govorile,

"Hodala sam 10 kilometare bez znanja supruga,

i došla sam do klinike, i tamo nije bilo ničeg."

I kondoma je bilo u Africi

zbog svog rada oko AIDS-a koji su SAD

i drugi podržavali.

Ali žene će vam reći opet iznova,

"Ne mogu muža nagovoriti na kondom.

Sugeriram da on ima AIDS, ili ga ja imam,

i trebam taj alat jer onda mogu rađati

s razmakom, i mogu hraniti svoju djecu,

i imati priliku obrazovati ih."

CA: Melinda, ti si Rimokatolik,

i često si bila upletena

u kontroverze oko ovog pitanja,

i pitanja pobačaja,

s obje strane zapravo.

Kako se snalaziš u tome?

MG: Da, mislim da je to važna poanta,

a to je da smo se odmaknuli od kontraceptiva

kao globalna zajednica.

Znali smo da 210 milijuna žena

govori kako želi pristup kontraceptivima,

čak i kontraceptivi koje imamo u SAD-u

a nisu dostupni

zbog političke kontroverze u našoj zemlji,

i za mene je to bio zločin,

i nastavila sam tražiti osobu

koja će to vratiti na globalnu pozornicu,

i na kraju sam shvatila da ja to moram učiniti.

Iako sam kršćanin,

vjerujem u kontraceptive

kako većina kršćanskih žena u SAD-u

koje su prijavile da koriste kontraceptive,

i ne bih trebala dozvoliti toj kontroverzi

da bude stvar koja nas sputava.

Nekad smo u SAD-u imali konsenzus

oko kontraceptiva,

i vratili smo se na globalni konsenzus,

i zapravo skupili 2.6 milijardi dolara

oko točno tog problema za žene.

(Pljesak)

CA: Bill, ovo je tvoj graf. O čemu se tu radi?

BG: Pa, moj graf na sebi ima brojke.

(Smijeh)

Stvarno volim ovaj graf.

To je broj djece

koje umru prije dobi od pet godina,
svake godine.

I ono što nađete je zapravo

fenomenalna priča o uspjehu

koja nije tako poznata,

da stvaramo nevjerojatan napredak.

Od 20 milijuna djece

nedugo nakon što sam se ja rodio,

do otprilike šest milijuna sada.

Dakle, ovo je priča

većinom o cjepivima.

Velike boginje su ubijale
dva milijuna djece godišnje.

To je izbrisano, tako da je to palo na nulu.

Ospice su ubijale dva milijuna godišnje.

To je sada na nekoliko stotina tisuća.

Kako bilo, ovo je graf

gdje želite da taj broj nastavi,

i to će biti moguće,

koristeći znanost novih cjepiva,

davanjem cjepivba našoj djeci.

Zapravo, možemo ubrzati napredak.

Posljednje desetljeće,

taj broj je pada brže

nego ikad u povijesti,

tako da zaista volim činjenicu da

možete reći, ok, ako stvorimo nova cjepiva,

možemo ih isporučiti,

koristeći najnovija saznanja o ovome,

i ako ih isporučimo kako treba,
napravit ćemo čudo.

CA: Mislim, možete sami izračunati,

i točno je, mislim, doslovno

do tisuća dječjih života spašenih svakog dana

u usporedbi s godinom prije.

To nije prijavljeno.

Zrakoplov sa 200 i više smrti

je puno, puno veća priča od toga.

Da li vas to izluđuje?

BG: Da, jer je to tiha stvar koja se događa.

To je dijete, jedno po jedno.

Devedeset osam posto ovoga

nema veze sa prirodnim katastrofama,

a ipak, prilozi ljudi,

kada vide prirodnu katastrofu, su prekrasni.

Nevjerojatno je kako ljudi misle, ok,

to bi mogao biti ja, i novac pristiže.

Ovi ciljevi bili su pomalo nevidljivi.

Sad kada Millennium Development Goals

i druge stvari dolaze do izražaja,

primjećujemo povećanje u velikodušnosti,

tako da je cilj otići daleko ispod milijuna,

što bi trebalo biti moguće
u našem životnom vijeku.

CA: Možda je trebalo nekoga

koga su uzbuđivali brojevi i grafovi

umjesto velikih, tužnih lica

da se uključi.

Mislim, koristio si to u svom pismu ove godine,

doslovno taj argument kako bi rekao da pomoć,

unatoč uvriježenom vjerovanju

da je pomoć bezvrijedna i pokvarena,

da je zapravo bila korisna.

BG: Da, pa ljudi mogu uzeti,

postoji neka pomoć koja je bila dobronamjerna

i nije dobro završila.

Postoje neke investicije

koje su bile dobronamjerne i nisu dobro završile.

Ne treba reći, u redu, zbog ovoga,

jer nemamo savršene rezultate,

ovo je loš poduhvat.

Treba gledati na to što ti je bio cilj.

Kako pokušavaš poboljšati prehranu

i preživljavanje i pismenost

tako da se ove zemlje mogu brinuti same za sebe,

i reći, wow, ovo ide poprilično dobro,

i biti pametniji.

Možemo pametnije trošiti pomoć.

To nije univerzalni lijek.

Možemo bolje od investicijskog kapitala,
ja mislim,

uključujući velike udarce poput ovoga.

CA: Iskustvo nas uči

da je parovima teško raditi skupa.

Kako ste vi uspjeli?

MG: Da, puno žena mi je reklo,

"Ne mislim da bih mogla
raditi sa suprugom.

To jednostavno ne bi funkcioniralo."

Znate, mi uživamo, i mi ne --

ova fondacija bilo je sazrijavanje za oboje

u ovom stalnom putovanju učenja,

i ne putujemo skupa kao prije

zbog fondacije, zapravo, kao što smo nekada

kada je Bill radio u Microsoftu.

Više putijemo odvojeni,

ali znam da kada dođem kući,

Billa će zanimati što sam naučila,

bilo da se radi o ženama ili djevojkama

ili nešto o isporuci cjepiva,

ili o nekoj osobi koja je veliki vođa.

On će slušati i zanimat će ga.

I zna da kada on dođe kući,

čak i ako želi pričati o govoru koji je dao

ili o podacima ili o tome što je naučio,

zaista me zanima,

i mislim da imamo vezu
zasnovanu na suradnji.

Ali nismo svake minute skupa, sigurno.

(Smijeh)

CA: Ali sad jeste, i sretni ste da jeste.

Melinda, u početku, ti si u osnovi

vodila cijelu stvar.

Prije šest godina, pretpostavljam,

Bill se pridružio u potpunosti,
prešao iz Microsofta

i počeo raditi puno radno vrijeme.

Sigurno je bilo teško

prilagoditi se tome. Zar ne?

MG: Da, mislim zapravo,

da je za zaposlenike fondacije,

bilo je puno više straha za njih

nego za mene, zato što Bill dolazi.

Ja sam bila zaista uzbuđena.

Bill je donio ovu odluku

očito i prije nego je najavljena 2006.,

i bila je to stvarno njegova odluka,

ali ponovno, to je bio odmor na plaži

gdje smo šetali plažom

i on je počeo razmišljati o ovoj ideji.

I za mene, uzbuđenje što će Bill

staviti svoj mozak i srce

nasuprot ovim ogromnim
globalnim problemima,

ovim nejednakostima,
meni je to bilo uzbudljivo.

Da, zaposlenici su se bojali.

(Pljesak)

CA: To je super.

MG: Ali to se povuklo unutar tri mjeseca,

jednom kad je došao.

BG: Uključujući i neke od zaposlenika.

MG: To sam i rekla, zaposlenici,

strah je otišao nakon tri mjeseca
što si bio tamo.

BG: Ma ne, šalim se.
MG: O, ti misliš, ma nisu zaposlenici otišli.

BG: Nekoliko njih jest, ali --

(Smijeh)

CA: Oko čega se vas dvoje svađate?

Nedjelja, 11 sati,

niste na poslu,

što se pojavi? Koja je rasprava?

BG: Jer smo izgradili ovu stvar

zajedno iz početka,

ovo je sjajno partnerstvo.

Imao sam to sa Paulom Allenom

u ranim danima Microsofta.

Imao sam to sa Steveom Ballmerom kako je
Microsoft rastao,

i sada Melinda, na jedan jači,

ravnopravniji način je partner,

tako da puno pričamo

o tome kojim stvarima trebamo dati više,

koje grupe dobro rade?

Ima dobar uvid.

Puno sjedi sa zaposlenicima.

Ići ćemo na razdvojena putovanja kako je opisala.

Tako da ima puno suradnje.

Ne mogu zamisliti nešto gdje je jedno od nas

imalo jak stav

o jednoj ili drugoj stvari?

CA: A ti Melinda? Možeš li ti?
(Smijeh)

Nikad ne znaš.

MG: Pa, ovako stoje stvari.

Prilazimo stvarima iz različitih kuteva,

i ja mislim da je to stvarno dobro.

Bill može gledati velike podatke

i reći, "Želim djelovati na osnovi
ovih globalnih statistika."

Za mene, ja tome prilazim kroz intuiciju.

Sastajem se s puno ljudi na terenu

i Bill me naučio da to uzmem

i da usporedim sa globalnim podatcima
i vidim da li se poklapaju,

i mislim da sam ga naučila

da uzme te podatke

i sastane se s ljudima na terenu
da shvati

možemo li zaista isporučiti to cjepivo?

Može li žena prihvatiti
te kapi za dječju paralizu

u ustima svoga djeteta?

Jer isporuka

je jednako važna kao znanost.

Tako da smo s vremenom

došli na istu točku gledanja,

i iskreno, posao je puno bolji zbog toga.

CA: Dakle, cjepiva, dječja paraliza
i tako dalje,

imali ste neke fantastične uspjehe.

Ali što je s neuspjesima?

Možete li pričati o neuspjehu

i možda o tome što ste iz njega naučili?

BG: Da. Na sreću, možemo si priuštiti
koji neuspjeh

jer smo ih definitivno imali.

Radimo puno s lijekovima ili cjepivima

za koja znate da će ponekad biti neuspješna.

Pa, tu je jedna s puno publiciteta,

tražili smo bolji kondom.

Dobili smo stotine ideja.

Možda će neke od njih raditi.

Bili smo vrlo naivni, barem ja, oko lijeka

za bolest u Indiji, visceral leishmaniasis,

za koju sam mislio, kada budem imao lijek,

možemo otići i izbrisati bolest.

Pa, trebala je injekcija

svakog dana, 10 dana.

Trebalo je još tri godine više od očekivanja
da dođemo do toga,

i onda nije bilo načina

da to dođe tamo.

Srećom, shvatili smo

da ako ubijete pješčane muhe,

možete biti uspješni tamo,

ali proveli smo pet godina,

potratili pet godina,

i oko 60 milijuna,

na tragu nečega što

nije bilo baš od velike koristi
kad smo stigli.

CA: Trošite oko milijarde na godinu

u obrazovanje, tako nešto.

Ako išta, priča o tome što se tu dogodilo

je duga i složena.

Postoje li neki neuspjesi
o kojima možete pričati?

MG: Pa, rekao bih da je velika lekcija za nas

nastala iz ranog rada, da smo mislili

da su ove male škole odgovor,

i one definitivno pomažu.

One smanjuju stopu ispisivanja.

Imamo manje nasilja i zločina u tim školama.

Ali ono što smo naučili od tog rada,

i što je postao osnovni ključ,

a to je odličan profesor u učionici.

Ako nemate učinkovitog profesora

u učionici,

bez obzira koliko je velika ili mala zgrada

nećete promijeniti ishod

toga hoće li taj učenik biti
spreman za fakultet.

(Pljesak)

CA: Dakle, Melinda, ovo si ti

i najstarija kćer, Jenn.

A ovo je slikano prije tri, mislim,

tri ili četiri tjedna. Gdje je to bilo?

MG: Otišli smo u Tanzaniju.

Jenn je bila u Tanzaniji.

Sva naša su djeca bila u Africi često, zapravo.

I napravili smo nešto vrlo drugačije,

a to je, odlučili smo provesti

dvije noći i tri dana s obitelji.

Anna i Sanare su roditelji.

Pozvali su nas da budemo u njihovoj bomi.

Zapravo, koze su bile ondje,
ja mislim,

živjele u toj maloj kolibi

na svom malom prostoru prije
nego smo došli.

I ostali smo s njihovom obitelji,

i mi smo stvarno, stvarno naučili

kakav je život u ruralnoj TAnzaniji.

I razliku između odlaska

i posjeta na pola dana

ili tri četvrt dana

nasuprot spavanju bilo je duboko,

i dopustite da vam dam jedno objašnjenje.

Imali su šestoro djece i dok sam pričala s Annom

u kuhinji, kuhale smo pet sati

u kolibi za kuhanje toga dana,

i kako sam pričala s njom,
ona je apsolutno planirala

i razdvojila sa svojim suprugom

rođenja svoje djece.

To je bila duga veza puna ljubavi.

Ovo su Massai ratnik i njegova supruga,

ali oni su se odlučili vjenčati,

imali su poštovanje i ljubav u vezi.

Njihova djeca, njihovo šestoro djece,

dvoje srednjih bili su blizanci, 13,

dječak i djevojčica imena Grace.

I kada bismo izašli van sjeći drva

i raditi sve stvari koje su Grace
i njena majka činili,

Grace nije bila dijete, bila je adolescent,

ali nije odrasla.

Bila je vrlo, vrlo, sramežljiva.

Tako da je htjela pričati sa mnom i Jenn.

Pokušali smo započeti razgovor s njom,
ali je sramežljiva.

Ali noću, ipak,

kada su se sva svjetla u ruralnoj Tanzaniji isključila,

i nije bilo mjeseca te noći,

prve noći, ni zvijezda,

i Jenn je izašla iz naše kolibe

sa svojom lampom na glavi,

Grace je odmah otišla

po prevoditelja,

došla do Jenn i rekla,

"Kada budeš išla kući,

mogu li dobiti tvoju lampu

tako da mogu učiti po noći?"

CA: O, wow.

MG: A njen tata mi je rekao

da se boji da nije poput sina,

koji je prošao svoje ispite,

ona zbog obveza

neće biti tako uspješna

i još nije došla u državnu školu.

Rekao je, "Ne znam kako ću platiti njeno obrazovanje.

Ne mogu platiti privatnu školu,

i možda završi na farmi poput moje žene."

Tako da znaju kakvu razliku

može napraviti obrazovanje,

na jedan velik, dubok način.

CA: Mislim, ovo je još jedna slika

vaše druge dvoje djece, Rory i Phoebe

zajedno sa Paulom Farmerom.

Odgajati troje djece

kada ste najbogatija obitelj na svijetu

čini se kao društveni eksperiment

bez ikakvih osnova.

Kako ste to napravili?

Koji je bio vaš pristup?

BG: Rekao bih, ukupno gledano

djeca dobiju odlično obrazovanje,

ali morate biti sigurni

da imaju svijest o svojim mogućnostima

i što će činiti,

i naša filozofija je bila

biti vrlo jasni s njima --

većina novca ide u fondaciju --

i pomoći im naći nešto oko
čega će biti uzbuđeni.

Moramo uravnotežiti to što imaju

slobodu činiti što žele

ali neće dobiti puno novca

da mogu otići ne raditi ništa.

I za sada, poprilično su revni,

uzbuđeni da nađu svoj smjer.

CA: Čuvali ste njihovu privatnost iz očitih razloga.

Zanima me zašto ste mi dali dozvolu

da pokažem ovu sliku ovdje na TED-u.

MG: Pa, interesantno je.

Kako su stariji, shvaćaju

da je uvjerenje naše obitelji
temeljeno na odgovornosti,

da se nalazimo u nevjerojatnoj situaciji

samo zato što živimo u Americi

i imamo odlično obrazovanje,

i da imamo odgovornost pomoći svijetu.

I tako, kako bivaju stariji

i učimo i --

bili su u tako puno zemalja
u svijetu --

oni kažu,

mi želimo da ljudi znaju da vjerujemo

u ono što radite, mama i tata,

i u redu je da nas više pokažete.

Tako da imamo njihovu dozvolu
da pokažemo ovu sliku,

i mislim da će Paul Farmer

ju staviti u neki svoj rad.

Ali strašno im je stalo

do misije fondacije isto.

CA: Imate dovoljno novca,

unatoč vašim izdašnim doprinosima
fondaciji

da svi postanu milijarderi.

Je li to vaš plan za njih?

BG: Ne. Neće dobiti ništa takvo.

Moraju osjećati

da je njihov rad važan i značajan.

Pročitali smo članak davno prije nego
smo stupili u brak,

gdje je Warren Buffet pričao o tome,

i uvjereni smo da to nije usluga

ni društvu ni djeci.

CA: Pa, kad pričamo o Warrenu Buffettu,

nešto nevjerojatno dogodilo se 2006.,

kada je nekako vaš jedini rival

za najbogatiju osobu u Americi

stao i odlučio pokloniti

80% svog bogatstva

vašoj fondaciji.

Kako se to dogodilo?

Pa, postoji duga verzija
i kratka verzija te priče.

Imamo vremena za kratku verziju.

BG: Okej. Pa, Warren je blizak prijatelj

i on je htio da njegova žena Suzie

sve podijeli.

Na žalost, ona je umrla prije nego on

a on voli delegirati, i

-- (Smijeh) --

rekao je --

CA: Tweetajte ovo.

BG: Ako ima nekoga tko
nešto radi dobro,

i voljan je to raditi bez troška,

možda je to u redu.
Ali mi smo bili šokirani.

MG: Totalno šokirani.
BG: Nismo to nikad očekivali,

i to je zapravo nevjerojatno.

Dozvoljava nam da povećamo ambiciju

oko toga što fondacija
može učiniti dramatično.

Pola resursa koje imamo

došlo je od Warrenove nevjerojatne
velikodušnosti.

CA: I ja mislim da si se obvvezao

da dok završiš

viiše od 95 posto svog bogatstva

dat ćeš fondaciji.

BG: Da.

CA: I kako je ovaj odnos zapanjujuć --

(Pljesak)

I nedavno, ti i Warren

išli ste uokolo i uvjeravali

druge milijardere i uspješne ljude

da se obvežu dati, koliko,

više od pola svoje imovine za filantropiju.

Kako to ide?

BG: Pa, imamo oko 120 ljudi

koji su se obvezali na davanje.

Stvar koja je odlična je da se okupimo

jednom godišnje i pričamo,

ok, hoćemo li zaposliti nekog, što im dati?

Nećemo to homogenizirati.

Ljepota filantropije je

u njenoj raznolikosti.

Ljudi daju za neke stvari.

Pogledamo i kažemo "Wow."

Ali to je odlično.

To je uloga filantropije

da bira različite pristupe,

čak i one u jednom prostoru, kao edukaciju.

Moramo više eksperimentirati.

Ali bilo je prekrasno, upoznati te ljude,

dijeliti to putovanje filantropijom,

kako uključuju svoju djecu,

što rade drugačije,

i bilo je uspješnije nego smo očekivali.

Sada izgleda kao da će samo rasti u veličini

u godinama koje slijede.

MG: I učiniti da ljudi vide druge ljude

kako mijenjaju svijet filantropijom.

Mislim, ovo su ljudi koji su

stvorili vlastite tvrtke,

stavljaju svoju ingenioznost iza
odličnih ideja.

Ako stave svoje ideje i mozak

iza filantropije, mogu mijenjati svijet.

I počinju vidjeti druge kako to čine, i govore

"Wow, želim to učiniti s vlastitim novcem."

Za mene to je dio koji je nevjerojatan.

CA: Čini mi se da je teško

nekim ljudima shvatiti

kako uopće trošiti toliko novca

na išta drugo.

Postoje neki milijarderi u ovoj sobi

i neki vrlo uspješni ljudi.

Znatiželjan sam, možete li dati prijedlog?

Koji je prijedlog?

BG: Pa, to je stvar koja nas je najviše ispunila

a koju smo ikad učinili,

i to ne možete uzeti sa sobom,

i ako nije dobro za vašu djecu,

skupimo se i razmislimo

o tome što možemo učiniti.

Svijet je puno bolje mjesto

zbog filantropa iz prošlosti,

i američke tradicije, koja je najsnažnija,

na njoj joj zavidi svijet.

I dio razloga zašto sam tako optimističan je

jer vjerujem da će filantropija

samo rasti

i uzeti neke od ovih stvari

koje vlada ne radi dobro i otkriti

i pokazati pravi put.

CA: Svijet ima ovu nevjerojatnu nejednakost,

rastući problem nejednakosti,

koji neki vide kao strukturalni.

Čini mi se da ako više tvojih prijatelja

uzme pristup koji imate vas dvoje

to bi promijenilo stanje

u tom problemu i sigurno u

percepciji tog problema.

Je li to dobar komentar?

BG: O da. Ako uzmete od najbogatijih

i date najsiormašnijim, to je dobro.

Pokušava se izjednačiti i to je pravedno.

MG: Ali mjenjate sustav.

U Americi pokušavamo promijeniti
obrazovni sustav

da je za sve

i da radi za sve studente.

To, za mene, stvarno mijenja

nejednakost.

BG: To je najvažnije.

(Pljesak)

CA: Pa mislim da je većina ljudi

a i mnogi milijuni širom svijeta

zavidna na putanju

kojom su vaši životi krenuli

i spektakularnu raziinu do koje

ste oblikovali budućnost.

Hvala vam što ste došli na TED

i što ste podijelili s nama ono što radite.

BG: Hvala.
MG: Hvala.

(Pljesak)

BG: Hvala.
MG: Hvala vam puno.

BG: U redu, dobar posao. (Pljesak)