Amanda Palmer: Umjetnost pitanja

Nemojte tjerati ljude da plaćaju glazbu, kaže Amanda Palmer. Dopustite im. U strastvenom govoru koji počinje u danima kad je radila kao ulični izvođač (stavite dolar u šešir za Nevjestu od 2,5 metra!), Amanda proučava novi oblik povezanosti između umjetnika i obožavatelja.

(Udahne, izdahne)

Nisam uvijek živjela od glazbe.

Oko pet godina nakon što sam diplomirala

na uvaženom sveučilištu humanističkih znanosti,

ovo je bio moj dnevni posao.

Bila sam samozaposleni živući kip
imena Nevjesta od 2,5 metra.

Volim ljudima govoriti da mi je to bio posao

jer svi žele znati

tko su ti čudaci u stvarnom životu.

Zdravo.

Jednog sam se dana obojila u bijelo, stala na kutiju,

stavila šešir ili limenku ispred nogu

i kad bi netko prošao i ubacio novac,

pružila bih mu cvijet i intenzivno ga pogledala.

Kad ne bi uzeo cvijet,

ubacila bih izraz tuge i čežnje

dok bi on odlazio.

(Smijeh)

Imala sam uistinu duboke susrete s ljudima,

posebice s usamljenima koji su djelovali

kao da tjednima nisu ni s kim razgovarali,

a zajedno bismo imali jedan prekrasan trenutak

dugog kontakta očima dopuštenog na gradskoj ulici

i pomalo bismo se i zaljubili.

Moje oči bi rekle: "Hvala. Vidim te."

A njihove bi rekle:

"Mene nitko nikad ne vidi. Hvala ti."

Ponekad bi me ljudi i maltretirali.

Vikali bi iz svojih auta:

"Nađi si posao!"

A ja bih pomislila: "Ovo jest moj posao."

Ali zaboljelo bi me jer bih se pobojala

da radim nešto što nije dostojno posla,

što je nepošteno i sramotno.

Nisam imala pojma da na ovoj kutiji
dobivam savršeno obrazovanje

za posao u glazbenoj industriji.

Svim prisutnim ekonomistima

možda će biti zanimljivo
da sam zarađivala prilično predvidivu svotu,

što me šokiralo

s obzirom na to da nisam imala stalne klijente,

ali uglavnom sam zarađivala
60 dolara utorkom i 90 dolara petkom.

Bilo je dosljedno.

U međuvremenu sam išla na lokalne turneje

i svirala u noćnim klubovima
sa svojim bendom, Dresden Dolls.

Ovo sam ja za klavijaturama i genijalan bubnjar.

Pisala sam pjesme i na kraju smo počeli

zarađivati dovoljno
da nisam više morala raditi kao kip.

Kad smo počeli ići na turneje

nisam htjela izgubiti taj osjećaj

izravnog kontakta s ljudima jer sam ga obožavala.

I tako smo nakon svakog nastupa dijelili autograme,

grlili obožavatelje, družili se i pričali s ljudima,

stvorili smo umjetnost
od pitanja ljudi da nam pomognu

i pridruže nam se, ja bih našla lokalne glazbenike

i umjetnike koji bi stali ispred mjesta našeg nastupa

i skupljali donacije,

nakon čega bi nam se pridružili na pozornici

pa smo imali jedan rotirajući švedski stol
čudnih i nasumičnih cirkuskih gostiju.

Pojavom Twittera

sve je to postalo još čarobnije,
jer smo mogli odmah pitati

za bilo što bilo gdje.

Trebao bi mi klavir za vježbu

i za sat vremena bila bih u kući
nekog obožavatelja. Ovo je u Londonu.

Diljem svijeta ljudi bi nam donosili domaću hranu

i hranili nas nakon koncerata
i jeli s nama. Ovo je u Seattleu.

Obožavatelji koji rade u muzejima i trgovinama

ili bilo kakvom javnom prostoru podržali bi nas

kad bih ja odlučila održati
spontane, besplatne koncerte.

Ovo je u knjižnici u Aucklandu.

U subotu sam preko Twittera tražila ovu kutiju i šešir

jer nisam htjela vući svoje s Istočne obale,

i dao mi ih je Chris

iz Newport Beacha koji vas pozdravlja.

Jednom sam na Twitteru pitala
gdje u Melbourneu pronaći Neti Pot.

Jedna medicinska sestra donijela mi je jedan

istog trena u kafić u kojem sam bila

pa sam joj kupila smoothie

i satima smo pričale o sestrinstvu i smrti.

Obožavam tu vrstu nasumične bliskosti,

što je odlično, jer se često
spavam na kaučima nepoznatih ljudi.

U dvorcima gdje svatko
od moje ekipe dobije vlastitu sobu,

ali nema Interneta, i u pankerskim skvotovima

gdje su svi na podu u jednoj sobi bez kupaone,

ali ima Interneta pa je to očito bolja opcija.

(Smijeh)

Moja ekipa jednom se dovezla kombijem

u jako siromašnu četvrt Miamija

i doznali smo da je naš domaćin te večeri

18-godišnja djevojka koja još uvijek živi kod kuće

sa svojom obitelji ilegalnih imigranata iz Hondurasa.

I te je noći cijela njena obitelj

spavala na kaučima, a ona je spavala s mamom

tako da mi možemo spavati u njihovim krevetima.

Ležala sam misleći

kako ovi ljudi imaju tako malo.

Je li ovo pošteno?

Ujutro nas je njena mama naučila

kako raditi tortilje i htjela mi je dati Bibliju

pa me odvela sa strane i rekla mi na lošem engleskom

"Vaša je glazba jako pomogla mojoj kćeri.

Hvala vam što ste bili s nama, jako smo vam zahvalni."

I pomislila sam: Ovo jest pošteno.

To je to.

Par mjeseci kasnije kad sam bila na Manhattanu

preko Twittera sam potražila
madrac na sklapanje, i u ponoć,

dok sam zvonila na vratima u Lower East Side-u,

palo mi je na pamet da ovo nikad nisam radila sama.

Uvijek sam bila sa svojim bendom ili ostatkom ekipe.

Je li ovo nešto što rade glupi ljudi? (Smijeh)

Umiru li ovako glupi ljudi?

I prije nego sam se stigla predomisliti,
vrata su se naglo otvorila.

Ona je umjetnica.
On je financijski blogger za Reuters.

Toče mi čašu crvenog vina

i nude mi kupku,

a takvih sam noći imala već tisuće.

Često spavam na tuđim kaučima.
I često "surfam" kroz publiku.

Mislim da su surfanje po kaučima i kroz publiku

skoro ista stvar.

Padaš u publiku

i vjerujete jedni drugima.

Jednom sam pitala jednu predgrupu

žele li ići sa šeširom kroz publiku

da bi skupili više novca, što sam i sama često činila.

Kao i inače, bend je bio oduševljen,

ali jedan tip iz benda

rekao mi je da se ne može natjerati na to.

Osjećao bi se kao prosjak.

I prepoznala sam njegov strah od
"Je li to pošteno?" i "Nađi pravi posao."

U međuvremenu je moj bend postajao sve popularniji.

Potpisali smo ugovor s ogromnom izdavačkom kućom.

A naša glazba je mješavina punka i cabareta.

Nije za svakoga.

Možda je za tebe.

Potpisali smo ugovor i započelo je uzbuđenje
koje je dovelo do našeg drugog albuma.

Kad smo ga objavili, prodalo se
25 000 primjeraka u prvih nekoliko tjedana,

što je za kompaniju bio neuspjeh.

Rekla sam: "Zar 25 000 nije puno?"

A oni su rekli: "Ne, prodaja opada. To je neuspjeh."

I otišli su.

U to isto vrijeme, kad sam davala
autograme i zagrljaje nakon nastupa

prišao mi je čovjek,

dao mi novčanicu od 10 dolara

i rekao:

"Oprosti, spržio sam tvoj album od prijatelja."

(Smijeh)

"Ali čitam tvoj blog,
znam da mrziš svoju izdavačku kuću.

Želim ti dati ovaj novac."

I to se počelo stalno događati.

Ja sam postala onaj šešir nakon svojih nastupa,

ali moram fizički stajati tamo i primati pomoć od ljudi.

Za razliku od tipa iz predgrupe,

ja sam se zapravo dosta uvježbala dok sam tako stajala.

Hvala.

U tom sam trenutku odlučila

davati svoju glazbu besplatno

preko interneta kad god mogu.

Metallica je ovdje, Napster, to je loše.

Amanda Palmer je ovdje i poticat ću sve da

koriste torrente, downloadaju glazbu
i dijele je, ali ću pitati za pomoć

jer sam vidjela da to funkcionira na ulici.

Izborila sam se za raskid ugovora
s izdavačkom kućom i sa svojim idućim projektom,

s novim bendom imena Grand Theft Orchestra,

okrenula sam se "crowdfundingu"
ili financiranju kroz publiku.

Pala sam u tisuće veza koje sam stvorila

i pitala publiku da me uhvati.

Cilj mi je bio skupiti 100 000 dolara.

Moji obožavatelji su skupili gotovo 1,2 milijuna

što je najveći projekt financiranja
kroz publiku do danas.

(Pljesak)

Vidi se o koliko se ljudi radi.

To je oko 25 000 ljudi.

Mediji su me pitali: "Amanda,

glazbena industrija tone, a ti potičeš piratstvo.

Kako si navela ove ljude da plate glazbu?"

Pravi odgovor jest da ih nisam navela. Pitala sam ih.

Kroz sam čin pitanja ljudi

povezala sam se s njima,

a kad se povežeš s nekim, oni ti žele pomoći.

To je nešto što ide protiv intuicije brojnih umjetnika.

Ne žele pitati za stvari.

Ali to nije lako. Nije lako pitati.

I puno umjetnika s time ima problema.

Pitati za nešto čini te ranjivim.

Nakon uspjeha na Kickstarteru,

mnogi su me kritizirali

zbog nastavljanja mog ludog
načina financiranja uz pomoć publike,

a posebice zbog toga što sam pitala glazbenike

koji su naši obožavatelji da nam se pridruže na pozornici

na nekoliko pjesama
u zamjenu za ljubav, karte i pivo.

Na jednoj web stranici pojavila se

ova obrađena slika.

Zaboljelo me na veoma poznat način.

Kad su mi ljudi rekli: "Više ti nije dopušteno

pitati za pomoć na takav način",

sjetila sam se onih ljudi koji su
iz auta vikali: "Nađi pravi posao."

Jer nisu bili s nama na ulici

i nisu vidjeli razmjenu

koja se odvijala između mene i moje publike,

razmjenu koja je nama bila
vrlo poštena, ali njima nepoznata.

U redu, ovo je malo neprimjereno za posao.

Ovo je zabava u Berlinu
za moje podržavatelje na Kickstarteru.

Na kraju večeri sam se skinula
i dala svima da crtaju po meni.

Mogu vam reći, ako želite iskusiti onaj

duboki osjećaj vjerovanja nepoznatim ljudima,

preporučam ovo,

posebice ako su ti nepoznati ljudi pijani Nijemci.

Ovo je bila najviša razina
povezanosti s obožavateljima,

jer ono što sam ovime uistinu govorila jest:

Ovoliko vam vjerujem.

Trebam li? Pokažite mi.

Većinu ljudske povijesti,

glazbenici i umjetnici dio su zajednice

koji povezuju i otvaraju, a ne nedodirljive zvijezde.

Biti poznata ličnost je kad
vas puno ljudi voli iz daljine,

ali Internet i sadržaj

koji ondje možemo slobodno dijeliti

vraćaju nas korijenima.

Radi se o tome da vas nekoliko ljudi voli iz blizine

i o tome da je to dovoljno.

Mnogo ljudi zbunjuje ideja

o nedostatku etikete s cijenom.

Vide to kao nepredvidivi rizik,
ali stvari koje sam sama radila,

Kickstarter, ulica, zvono na vratima,

te stvari ne smatram rizikom.

Smatram ih povjerenjem.

Online alati koji razmjenu

čine toliko lakom i instinktivnom kao na ulici

sve su nam bliže.

Ali ni savršeni alati nam neće pomoći

ako se ne možemo suočiti jedni s drugima,

davati i primati bez straha,

i, što je još važnije,

pitati bez srama.

Svoju glazbenu karijeru provela sam

pokušavajući se susretati s ljudima na Internetu

kao onda kad sam stajala na kutiji

pa na blogu i Twitteru nisam pisala
samo o datumima turneje

i o svom novom videu,
već o našem radu i našoj umjetnosti,

o našim strahovima, mamurlucima i pogreškama,

i tako vidimo jedni druge.

Mislim da, kad zbilja vidimo jedni druge,

želimo jedni drugima i pomoći.

Mislim da su ljudi opsjednuti pogrešnim pitanjem,

a to je: "Kako navesti ljude da plate glazbu?"

Što kad bismo se počeli pitati:

"Kako ljudima dopustiti da plate glazbu?"

Hvala.

(Pljesak)