Umjetnost mirnoće

Ja putujem cijeli život.

Čak i kao dječak,

izračunao sam da bi bilo povoljnije

ići u interrnat u Engleskoj

nego u u najbolju školu niz cestu
od kuće mojih roditelja u Kaliforniji.

Tako da, otkako sam imao devet godina

letio sam sam nekoliko puta godišnje

preko Sjevernog pola,
samo kako bih išao u školu.

I naravno, što sam više letio,
više sam volio letenje,

tako da sam u tjednu kada sam maturirao,

našao posao čišćenja stolova

kako bih mogao provesti
svako godišnje doba mog 18. rođendana

na drugom kontinentu.

I onda, gotovo neizbježno,
postao sam putopisac

tako da su moj posao
i moja radost postali jedno.

I počeo sam osjećati
da ako ste dovoljno sretni

da šetate svijećama osvijeljenim
hramom u Tibetu

ili lutati uz obale mora na Havani

sa glazbom koja prolazi oko vas,

mogli biste donijeti te zvukove
i visoka kobaltna neba

i bljesak plavog oceana

natrag svojim prijateljima kod kuće,

i zaista donijeti nešto magije

i jasnoće u vlastiti život.

Osim, kao što svi znate,

jedna od prvih stvari
koje naučite kad putujete

je da nigdje nije čarobno
ukoliko ne gledate pravim očima.

Povedite gjevnog čovjeka na Himalaju,

žalit će se na hranu.

I našao sam da je najbolji način

da razvijem pozornije oči koje više cijene

začudo,

ne otići nigdje, sjediti mirno.

I naravno, dok sjedimo mirno,
mnogi od nas dobijemo

ono što najviže želimo i trebamo
u našim ubrzanim životima, predah.

Ali to je također jedini način

na koji sam mogao prosijati
slideshow mog isksustva

i naći smisao u budućnosti i prošlosti.

I tako, na moje veliko iznenađenje,

našao sam da ne ići nigdje

je bilo jednako uzbudljivo
kao ići na Tibet ili Kubu.

I ne idući nigdje,
mislim nema ništa više zastrašujuće

od uzimanja nekoliko minuta svakog dana

ili nekoliko dana
iz svakog godišnjeg doba,

ili čak, kako neki ljudi čine,

nekoliko godina iz života

kako bi sjedili mirno dovoljno dugo

kako bi utvrdili što vas najviše pokreće,

da se prisjetite gdje leži istinska sreća

i da se sjetite da ponekad

zarađivati za život i stvarati život

dvije su suprotne stvari.

I naravno, to je ono što su
nam mudra bića iz svih tradicija

kroz stoljeća govorila.

To je stara ideja.

Prije više od 2000 godina,
stoici su nas podsjećali

da nisu iskustva ono što čini naš život,

već što činimo s njima.

Zamislite da iznenada
uragan prođe kroz vaš grad

i uništi sve.

Jedan čovjek bit će traumatiziran
za cijeli život.

Ali drugi, možda čak i njegov brat,
osjeća se gotovo oslobođeno,

i odluči da je ovo odlična prilika
da iznova započne život.

To je zapravo isti događaj,

ali radikalno različiti odgovori.

Ne postoji ništa dobro ili loše,
kako nam je Shakespeare rekao u "Hamletu,"

ali razmišljanje ga čini takvim.

I ovo je zasigurno bilo
moje iskustvo kao putnika.

Prije dvadeset i četiri godine
išao sam na put koji me promijenio

kroz Sjevernu Koreju.

Putovanje je potrajalo nekoliko dana.

Ali što sam učinio s tim još je tu,
vraćam se na to u mojoj glavi,

pokušavam to razumjeti,
naći mjesto za to u svom razmišljanju,

to traje već 24 godine

i vjerojatno će trajati cijeli život.

Putovanje, drugim riječima,
dalo mi je odlične vidike,

ali samo ostajanje na mjestu

omogućilo mi je da to pretvorim
u trajne uvide.

I ponekad mislim da se
velik dio našeg života

odvija u našim glavama,

u našem sjećanju ili mašti
ili interpretaciji ili predviđanjima,

da ako zaista želim promijeniti svoj život

najbolje bi bilo početi
s mijenjanjem stava.

Ponovno, ništa od ovoga nije novo;

zato su nam to Shakespeare i Stoici
govorili stoljećima prije,

ali Shakespeare se nikad nije morao
suočiti sa 200 mailova dnevno.

(Smijeh)

Stoici, koliko znam,
nisu bili na Facebooku.

Svi znamo da u našim životima na zahtjev,

jedna stvar koja je najviše
dostupna na zahtjev

smo mi sami.

Gdje god da smo,
u bilo koje doba noći i dana,

naši šefovi, isporučitelji spam pošte,
naši roditelji, mogu doći do nas.

Sociolozi su zapravo utvrdili
da posljednjih godina

Amerikanci rade manje sati
nego prije 50 godina,

ali se osjećamo kao da radimo više.

Imamo sve više i više uređaja
koji nam štede vrijeme,

ali ponekad, čini se,
sve manje i manje vremena.

Možemo sve jednostavnije
stupiti u kontakt s ljudima

u najudaljenijim kutcima planete,

ali ponekad u tom procesu

gubimo dodir sa sobom.

I jedno od mojih najvećih iznenađenja
kao putnika

bilo je da često isti ljudi

koji su nam najviše omogućili
da odemo bilo kuda

su oni koji su usredotočeni
na to da ne idu nigdje.

Drugim riječima, točno ona bića

koja su stvorila tehnologije

koje su svladale toliko ograničenja
iz prošlosti,

su najmudrija kada su u pitanju
potrebe za ograničenijima,

čak i kada se radi o tehnologiji.

Jednom sam otišao u središte Google-a

i vidio sam sve stvari
za koje ste mnogi čuli;

kućice na drvetu u zatvorenom, trampolini,

radnici koji u tom trenutku uživaju u
20 posto plaćenog radnog vremena ne radeći

tako da mogu pustiti mašti na volju.

Ali ono što me još više impresioniralo

je dok sam čekao
svoju digitalnu identifikaciju,

jedan "Googler" pričao mi je o programu

koji će započeti kako bi naučio
mnoge, mnoge "Googlere"

koji prakticiraju jogu da postanu treneri

a drugi "Googler" pričao mi je
o knjizi koju će napisati

o nutarnjem sustavu za pretraživanje,

i načinima na koje je
znanost empirički dokazala

da ostajanje na mjestu, ili meditacia,

mogu voditi ne samo boljem zdravlju
ili jasnijem razmišljanju,

već i emocionalnoj inteligenciji.

Imam drugog prijatelja
u Silicijskoj dolini

koji je jedan od
najelokventnijih govornika

za najnovije tehnologije,

i bio je jedan od osnivača časopisa Wired,
Kevin Kelly.

Kevin je napisao posljednju knjigu
o novim tehnologijama

bez pametnog telefona,
laptopa ili TV-a u svom domu.

I kao mnogi u Silicijskoj dolini,

on se trudi prakticirati

ono što oni zovu Internet Šabat

gdje 24 ili 48 sati svaki tjedan

budu u potpunosti offline

kako bi dobili smjer

i proprocije koje će im trebati
kada ponovno budu online.

Jedna stvar koju nam tehnologija
nije uvijek davala

je osjećaj kako ju najmudrije iskoristiti.

I kada pričate o Šabatu,

možete pogledati Deset Zapovijedi --

postoji samo jedna riječ
gdje se pridjev "sveti" koristi,

a to je Šabat.

Uzeo sam Toru, svetu knjigu Židova --

najduže poglavlje je ono o Šabatu.

I svi znamo da je to
zapravo jedan od naših najvećih luksuza,

prazan prostor.

U mnogim glazbenim djelima,
pazua ili odmor

daje djelu njegovu ljepotu i oblik.

I znam da ću ja kao pisac

često pokušati uključiti
mnogo praznog prostora na stranici

tako da čitatelj može završiti
moje misli i rečenice

i tako da njegova mašta
ima prostora za disanje.

Sad, u fizičkoj domeni,
naravno, mnogi ljudi,

ako imaju resurse,

pokušat će imati kuću na selu, drugi dom.

Nikad nisam imao te resurse,

ali ponekad se sjedim da kad god hoću,

mogu stvoriti drugi dom u vremenu,
ako ne u prostoru,

jednostavno uzimajući slobodan dan.

I nikad nije jednostavno, jer naravno,
kad god to činim, puno vremena provodim

brinući se o svim dodatnim stvarima

koje će se sručiti na mene sljedećeg dana.

Ponekad mislim da bih se rađe odrekao mesa, seksa ili vina

nego šanse da provjeravam svoje e-mailove.

(Smijeh)

I svake sezone pokušavam
uzeti tri dana za duhovnu obnovu

ali dio mene se još uvijek osjeća krivim
jer ostavljam svoju ženu

i što ignoriram sve te
prividno hitne mailove

od mojih šefova

i možda propuštam
rođendansku zabavu prijatelja.

Ali čim dođem na mjesto stvarne tišine,

shvatim da jedino tako što sam tamo

mogu imati bilo što svježe,
kreativno ili radnosn za podijeliti

sa svojom ženom ili
šefovima ili prijateljima.

Inače, zapravo,

samo prebacujem na njih svoju iscrpljenost
ili nedostatak pozornosti,

što nije nikakav blagoslov.

I tako kada sam imao 29,

odlučio sam ponovno izraditi svoj život

u svjetlu ne odlaženja nikamo.

Jedne večeri vraćao sam se iz ureda,

bilo je iza ponoći, bio sam u taksiju
vozeći se prekoTimes Squarea,

i iznenada sam shvatio
da toliko jurim uokolo

da ne mogu dostići svoj život.

I moj je život tada, kako se razvio,

bio onaj život koji sam
možda sanjao kao dječak.

Imao sam zaista
zanimljive prijatelje i kolege,

lijep stan na Park Aveniji i 20toj Ulici.

Imao sam, za mene, fascinantan posao
pišući o stanju u svijetu,

ali nikad se nisam mogao
odvojiti dovoljno od njih

da se čujem kako razmišljam --

ili zapravo, da shvatim
jesam li zaista sretan.

I tako, napustio sam svoj život iz snova

za jednosoban stan
u stražnjim ulicama Kyotoa, u Japanu,

a to je mjesto koje je dugo vremena imalo

zaista misterioznu
privlačnu snagu na mene.

Čak i kao dijete

pogledao bih sliku Kyota
i osjećao se kao da ju prepoznajem;

znao sam ga prije nego sam
položio oči na njega.

Ali to je također, kao što znate,

prekrasan grad okružen brdima,

ispunjen sa više
od 2000 hramova i svetišta,

gdje su ljudi stajali mirno
800 i više godina.

I ubrzo nakon što sam se preselio tamo,
završio sam na mjestu gdje sam i sada

sa ženom, prije i našom djecom,

u dvosobnom stanu usred ničega

gdje nemamo bicik, auto,

nema TV-a koji razumijem,

i još uvijek moram
uzdržavati voljene osobe

kao putopisac i novinar,

tako da to nije idealno
za napredovanje u poslu

ili kulturološka uzbuđenja

ili za drušvtenu raznolikost.

Ali shvatio sam da mi
daje ono što najviše cijenim

što su dani

i sati.

Nikad nisam morao koristiti mobitel tamo.

Gotovo nikad ne moram
gledati koliko je sati,

i svakog jutra kada se probudim,

dan se proteže ispred mene

kao otvorena livada.

I kada mi život baci neko
od svojih ružnih iznenađenja,

kako to čini, višeputa,

kada liječnik uđe u moju sobu

sa zabrinutim izrazom lica,

ili auto iznenada zakrivuda
ispred moga na autoccesti.

Znam u svojim kostima,

da je vrijeme koje sam proveo
ne idući nikuda

biti ono koje će me održati puno više

od svog vremena koje sam proveo
jureći do Bhutana ili Uskršnjih Otoka.

Uvijek ću biti putnik --

moji životni prihodi ovise o tome --

ali jedna od ljepota putovanja

je da vam dozvoljava da unesete mirnoću

u kretanje i previranje svijeta.

Jednom sam sjeo u avion
u Frankfurtu, Njemačkoj,

i mlada Njemica došla je i sjela kraj mene

i započela sa mnom
zaista prijateljski razgovor

koji je trajao otprilike pola sata,

i onda se samo okrenula

i sjedila mirno 12 sati.

Nije nijednom upalila svoj video monitor,

nikad nije izvukla knjigu,
čak nije ni zaspala,

samo je mirno sjedila,

i nešto od njene jasnoće i mira
prenijelo se na mene.

Primjetio sam sve više i više ljudi
koji poduzima svjesne mjere ovih dana

kako bi otvorili prostor u svojim životima.

Neki ljudi idu na odmor u crne rupe

gdje će trošiti stotine dolara na noć

kako bi predali svoj mobitel i laptop

na recepciji kada stignu.

Neki ljudi koje znam,
prije nego odu spavati,

umjesto da pregledavaju poruke

ili gledaju YouTube,

jednostavno isključe
svjetla i slušaju glazbu,

i primjete da puno bolje spavaju

i bude se osvježeniji.

Jednom sam bio dovoljno sretan

da se odvezem u visoke, tamne planine
iza Los Angelesa,

gdje je veliki pjesnik i pjevač

i međunarodni lomitelj srca Leonard Cohen

živio i radio mnogo godina
kao pravi redovnik

u Mount Baldy Zen Centru.

I nisam se skroz iznenadio

kada je ploča koju je objavio
kada je imao 77 godina,

kojoj je dao namjerno
neprivlačan naslov "Stare ideje,"

skočila na prvo mjesto
top lista u 17 zemalja svijeta,

i bila među prvih pet u devet drugih.

Nešto u nama, ja mislim, vapi

za tim osjećajem intimnosti i dubokoumnosti
koji dobivamo od takvih ljudi,

koji uzimaju vrijeme i trud
da sjede mirno.

I mislim da mnogi od njih imaju osjećaj,
ja sigurno imam,

da stojimo dva inča od ogromnog ekrana,

i da je bučno i da je gužva

i da se mijenja svake sekunde,

i da je taj ekran naš život.

I samo kada odemo korak unatrag,
i onda dalje

i stojimo mirno,

možemo vidjeti što to platno znači

iihvatiti veću sliku.

I nekolicina ljudi to radi za nas
tako što ne ide nigdje.

Tako da, u dobu ubrzavanja,

ništa ne može biti
uzbudljivije nego ići sporo.

I u razdoblju odvlačenja pažnje,

nema takvog luksuza kao obraćati pažnju.

I u razdoblju konstantnog kretanja,

ne postoji ništa hitnije od sjedenja mirno.

Tako da možete otići uživati
na sljedećem odmoru

u Parizu ili na Havajima,
ili New Orleansu;

vjerujem da će vam biti prekrasno.

Ali ako se želite vratiti kući živi
i puni svježe nade,

zaljubljeni u svijet,

mislim da biste trebali razmisliti
o tome da ne idete nigdje.

Hvala vam.

(Pljesak)