Umjetnost mirnoće

Ja putujem cijeli život.

Čak i kao dječak,

izračunao sam da bi bilo povoljnije

ići u interrnat u Engleskoj

nego u u najbolju školu niz cestu
od kuće mojih roditelja u Kaliforniji.

Tako da, otkako sam imao devet godina

letio sam sam nekoliko puta godišnje

preko Sjevernog pola,
samo kako bih išao u školu.

I naravno, što sam više letio,
više sam volio letenje,

tako da sam u tjednu kada sam maturirao,

našao posao čišćenja stolova

kako bih mogao provesti
svako godišnje doba mog 18. rođendana

na drugom kontinentu.

I onda, gotovo neizbježno,
postao sam putopisac

tako da su moj posao
i moja radost postali jedno.

I počeo sam osjećati
da ako ste dovoljno sretni

da šetate svijećama osvijeljenim
hramom u Tibetu

ili lutati uz obale mora na Havani

sa glazbom koja prolazi oko vas,

mogli biste donijeti te zvukove
i visoka kobaltna neba

i bljesak plavog oceana

natrag svojim prijateljima kod kuće,

i zaista donijeti nešto magije

i jasnoće u vlastiti život.

Osim, kao što svi znate,

jedna od prvih stvari
koje naučite kad putujete

je da nigdje nije čarobno
ukoliko ne gledate pravim očima.

Povedite gjevnog čovjeka na Himalaju,

žalit će se na hranu.

I našao sam da je najbolji način

da razvijem pozornije oči koje više cijene

začudo,

ne otići nigdje, sjediti mirno.

I naravno, dok sjedimo mirno,
mnogi od nas dobijemo

ono što najviže želimo i trebamo
u našim ubrzanim životima, predah.

Ali to je također jedini način

na koji sam mogao prosijati
slideshow mog isksustva

i naći smisao u budućnosti i prošlosti.

I tako, na moje veliko iznenađenje,

našao sam da ne ići nigdje

je bilo jednako uzbudljivo
kao ići na Tibet ili Kubu.

I ne idući nigdje,
mislim nema ništa više zastrašujuće

od uzimanja nekoliko minuta svakog dana

ili nekoliko dana
iz svakog godišnjeg doba,

ili čak, kako neki ljudi čine,

nekoliko godina iz života

kako bi sjedili mirno dovoljno dugo

kako bi utvrdili što vas najviše pokreće,

da se prisjetite gdje leži istinska sreća

i da se sjetite da ponekad

zarađivati za život i stvarati život

dvije su suprotne stvari.

I naravno, to je ono što su
nam mudra bića iz svih tradicija

kroz stoljeća govorila.

To je stara ideja.

Prije više od 2000 godina,
stoici su nas podsjećali

da nisu iskustva ono što čini naš život,

već što činimo s njima.

Zamislite da iznenada
uragan prođe kroz vaš grad

i uništi sve.

Jedan čovjek bit će traumatiziran
za cijeli život.

Ali drugi, možda čak i njegov brat,
osjeća se gotovo oslobođeno,

i odluči da je ovo odlična prilika
da iznova započne život.

To je zapravo isti događaj,

ali radikalno različiti odgovori.

Ne postoji ništa dobro ili loše,
kako nam je Shakespeare rekao u "Hamletu,"

ali razmišljanje ga čini takvim.

I ovo je zasigurno bilo
moje iskustvo kao putnika.

Prije dvadeset i četiri godine
išao sam na put koji me promijenio

kroz Sjevernu Koreju.

Putovanje je potrajalo nekoliko dana.

Ali što sam učinio s tim još je tu,
vraćam se na to u mojoj glavi,

pokušavam to razumjeti,
naći mjesto za to u svom razmišljanju,

to traje već 24 godine

i vjerojatno će trajati cijeli život.

Putovanje, drugim riječima,
dalo mi je odlične vidike,

ali samo ostajanje na mjestu

omogućilo mi je da to pretvorim
u trajne uvide.

I ponekad mislim da se
velik dio našeg života

odvija u našim glavama,

u našem sjećanju ili mašti
ili interpretaciji ili predviđanjima,

da ako zaista želim promijeniti svoj život

najbolje bi bilo početi
s mijenjanjem stava.

Ponovno, ništa od ovoga nije novo;

zato su nam to Shakespeare i Stoici
govorili stoljećima prije,

ali Shakespeare se nikad nije morao
suočiti sa 200 mailova dnevno.

(Smijeh)

Stoici, koliko znam,
nisu bili na Facebooku.

Svi znamo da u našim životima na zahtjev,

jedna stvar koja je najviše
dostupna na zahtjev

smo mi sami.

Gdje god da smo,
u bilo koje doba noći i dana,

naši šefovi, isporučitelji spam pošte,
naši roditelji, mogu doći do nas.

Sociolozi su zapravo utvrdili
da posljednjih godina

Amerikanci rade manje sati
nego prije 50 godina,

ali se osjećamo kao da radimo više.

Imamo sve više i više uređaja
koji nam štede vrijeme,

ali ponekad, čini se,
sve manje i manje vremena.

Možemo sve jednostavnije
stupiti u kontakt s ljudima

u najudaljenijim kutcima planete,

ali ponekad u tom procesu

gubimo dodir sa sobom.

I jedno od mojih najvećih iznenađenja
kao putnika

bilo je da često isti ljudi

koji su nam najviše omogućili
da odemo bilo kuda

su oni koji su usredotočeni
na to da ne idu nigdje.

Drugim riječima, točno ona bića

koja su stvorila tehnologije

koje su svladale toliko ograničenja
iz prošlosti,

su najmudrija kada su u pitanju
potrebe za ograničenijima,

čak i kada se radi o tehnologiji.

Jednom sam otišao u središte Google-a

i vidio sam sve stvari
za koje ste mnogi čuli;

kućice na drvetu u zatvorenom, trampolini,

radnici koji u tom trenutku uživaju u
20 posto plaćenog radnog vremena ne radeći

tako da mogu pustiti mašti na volju.

Ali ono što me još više impresioniralo

je dok sam čekao
svoju digitalnu identifikaciju,

jedan "Googler" pričao mi je o programu

koji će započeti kako bi naučio
mnoge, mnoge "Googlere"

koji prakticiraju jogu da postanu treneri

a drugi "Googler" pričao mi je
o knjizi koju će napisati

o nutarnjem sustavu za pretraživanje,

i načinima na koje je
znanost empirički dokazala

da ostajanje na mjestu, ili meditacia,

mogu voditi ne samo boljem zdravlju
ili jasnijem razmišljanju,

već i emocionalnoj inteligenciji.

Imam drugog prijatelja
u Silicijskoj dolini

koji je jedan od
najelokventnijih govornika

za najnovije tehnologije,

i bio je jedan od osnivača časopisa Wired,
Kevin Kelly.

Kevin je napisao posljednju knjigu
o novim tehnologijama

bez pametnog telefona,
laptopa ili TV-a u svom domu.

I kao mnogi u Silicijskoj dolini,

on se trudi prakticirati

ono što oni zovu Internet Šabat

gdje 24 ili 48 sati svaki tjedan

budu u potpunosti offline

kako bi dobili smjer

i proprocije koje će im trebati
kada ponovno budu online.

Jedna stvar koju nam tehnologija
nije uvijek davala

je osjećaj kako ju najmudrije iskoristiti.

I kada pričate o Šabatu,

možete pogledati Deset Zapovijedi --

postoji samo jedna riječ
gdje se pridjev "sveti" koristi,

a to je Šabat.

Uzeo sam Toru, svetu knjigu Židova --

najduže poglavlje je ono o Šabatu.

I svi znamo da je to
zapravo jedan od naših najvećih luksuza,

prazan prostor.

U mnogim glazbenim djelima,
pazua ili odmor

daje djelu njegovu ljepotu i oblik.

I znam da ću ja kao pisac

često pokušati uključiti
mnogo praznog prostora na stranici

tako da čitatelj može završiti
moje misli i rečenice

i tako da njegova mašta
ima prostora za disanje.

Sad, u fizičkoj domeni,
naravno, mnogi ljudi,

ako imaju resurse,

pokušat će imati kuću na selu, drugi dom.

Nikad nisam imao te resurse,

ali ponekad se sjedim da kad god hoću,

mogu stvoriti drugi dom u vremenu,
ako ne u prostoru,

jednostavno uzimajući slobodan dan.

I nikad nije jednostavno, jer naravno,
kad god to činim, puno vremena provodim

brinući se o svim dodatnim stvarima

koje će se sručiti na mene sljedećeg dana.

Ponekad mislim da bih se rađe odrekao mesa, seksa ili vina

nego šanse da provjeravam svoje e-mailove.

(Smijeh)