Galápagos: Las Islas Que Cambiaron El Mundo - Islands That Changed The World 2/3 HD [15 Subtitles]

Series de historia natural explorando las islas Galápagos, situadas 1.000 kilómetros fuera de la costa de América del Sur.

En el siglo 16, la primera persona en la historia escrita que pisó las islas Galápagos, el obispo de Panamá, las consideró un lugar infernal. No encontró agua y dos de sus hombres y diez de sus caballos perecieron.

A través del tiempo, este archipiélago se convirtió en el inhóspito refugio de piratas y balleneros, pero a medida que más personas llegaron a las Islas Galápagos, comenzaron a verla desde una perspectiva completamente nueva.

En 1835, Charles Darwin se topo con dichas islas se convirtió en el catalizador de una revolución que transformaría nuestra comprensión de la vida en la Tierra.

Desde caza de cormoranes subactuáticos no voladores a las tortugas gigantes cortejando en el borde de un volcán activo, con una expresión en la cara oculta de Galápagos, revelando por qué es una muestra fascinante de la evolución.

Natural history series exploring the Galapagos Islands, which lie 1,000 kilometres off the coast of South America.

In the early 16th century, the first person in recorded history to set foot on Galapagos, the Bishop of Panama, deemed it a hellish place. He found no water and two of his men and ten of his horses perished.

Through time, this forbidding archipelago became the haunt of pirates and whalers, but as more people came to Galapagos, they began to see it in a whole new light.

In 1835, Charles Darwin's brush with these islands became the catalyst for a revolution that would transform our understanding of life on Earth.

From flightless cormorants hunting underwater to giant tortoises courting on the rim of an active volcano, a look at the hidden side of Galapagos, revealing why it is such a fascinating showcase for evolution.

Rođeni iz vatre iz dubina Zemlje.

Prženi na paklenom suncu.

Stanište najneobičnijih bića koja se može zamisliti.

Kad su ljudi ovamo prvi put stigli,

mislili su da su otkrili pakao na Zemlji.

No ovo nije pakao,

nego talionica života.

Jedan je čovjek otkrio istinu

i promijenio mnogo više od načina na koji promatramo ovo otočje.

Zvao se Charles Darwin.

Ovo je priča

o tome kako su usamljeni galapagoski otoci

izašli iz tame

da bi zauvijek promijenili svijet.

OTOCI KOJI SU PROMIJENILI SVIJET

10. ožujka 1535.

«Vaše Veličanstvo,

šest dana nije bilo vjetra.

Struje su bile tako snažne

i tako su nas nosile da smo 10. ožujka doplovili do otočja.»

Tomas de Berlanga,

panamski biskup,

plovio je od Paname do Perua.

No kad ih je vjetar iznevjerio

snažne morske struje su ih preuzele i skrenule daleko s kursa.

Naposljetku su biskup i njegovi ljudi otkrili kopno

ali kakvo kopno!

«Čini se da je davno Bog ovamo bacao kamenje

i zemlja je poput šljake,

bezvrijedna.»

I tlo i bića doimala su se đavolska.

Iskopali su bunar,

no voda je bila slanija od mora.

Dva su člana posade umrla.

Molili su za spas.

Vjetrovi su se ponovno digli

i biskup i njegova posada uspjeli su otploviti

kako bi ispričali svoju priču

o paklu na Zemlji.

Otkrili su Galapagos.

Devetsto kilometara daleko od obale Južne Amerike,

točno na ekvatoru,

Galapagos je mala skupina od trinaest glavnih otoka.

Usamljena u nepreglednim prostranstvima Tihog oceana.

Tisućljećima su

njegove lavom potamnjene obale i velike vulkanske planine

ostajale neotkrivene,

neucrtane u zemljovide,

neukroćene.

Sve dok sudbina nije ovamo dovela panamskog biskupa,

prije gotovo petsto godina.

Na prvi pogled

lako je shvatiti zašto se biskup užasnuo ovog mjesta.

Iz mora izranjaju zmajevi,

morski legvani.

Izlaze na kopno.

Crni poput same lave,

izgledaju kao da bacaju kletvu

dok se pročišćavaju od soli jer piju morsku vodu.

A u pustinjama u unutrašnjosti

žive još veći zmajevi.

Punih pet dana biskup je morao jesti kaktus,

ovi kopneni legvani gotovo da i ne jedu ništa drugo.

Oni grizu točno između oštrih bodlja

da se domognu iznenađujuće sočnog mesa.

A u zadimljenoj unutrašnjosti

žive pravi divovi.

Kornjače,

teške kao četiri odrasla čovjeka.

U svojim velikim tijelima

one mogu pohraniti dovoljno masnoće da godinu dana ne moraju jesti i piti.

Da preživite ovdje

čini se da morate biti čudovište.

Ili samo morate biti drukčiji.

Ptica,

poput feniksa se podiže iz pepela ove puste obale.

Vranac.

No njegova krila su zakržljala i malena.

Izgleda kao da nikad neće uspjeti poletjeti.

I neće.

No tu je i drugi svijet.

Ispod valova.

Ocean je bogat,

i ovdje je vranac, koji ne može letjeti,

pronašao svoj način preživljavanja.

U zamjenu za letenje dobio je vretenast oblik tijela.

Ono što mu je ostalo od krila čvrsto je priljubio uz tijelo,

a velikim nogama snažno zamahuje i pliva,

u potrazi za hobotnicom, jeguljom i manjom ribom.

Ženka je u gnijezdu.

Načinila ga je od morske trave

stručno ga ispreplevši u udoban krevet

za zaštitu nje i njezinih jaja

od poput britve oštre lave.

Mužjak donosi poklon svojoj partnerici.

Za gnijezdo, ali i kako bi učvrstili svoju vezu.

Kako ne mogu letjeti,

ove ptice su osuđene na ove obale.

No nema grabežljivaca,

a na samom kućnom pragu imaju svu potrebnu hranu.

Za ove neobične stvorove kojima je Galapagos dom,

život je težak,

no nipošto nije pakao.

Da je panamski biskup imao više sreće,

možda bi stvari sagledao drukčije.

U siječnju svake godine,

hladna Humboldtova struja zbog koje je Galapagos tako suh,

popušta svoj stisak.

I propušta toplu vodu sa sjevera.

Za boljih godina to donosi značajne promjene na otočje.

Iznenada,

posve drukčiji Galapagos se pojavljuje.

Iz pepela skriveno sjemenje oživljava.

Drveće Palo Santo koje se činilo posve uvelim,

uskrsnulo je.

Iz crno-bijele

na boju.

Proljeće na Galapagosu.

No čak i proljeće je ovdje drugačije.

Na zlaćanim livadama pasu kopneni legvani

koji su jedva dočekali da se riješe kaktusa.

A i ovu pčelu drvaricu

privuklo je obilje raznovrsnog cvijeća.

No, začudo, gotovo svo je žuto.

To je jedina vrsta pčela na Galapagosu.

Ako one vole žuto, nema smisla da cvijet bude druge boje.

Kiša je izmamila i manje ptice

pa sa svih strana počinju pjev.

Ovaj mužjak zebe

nastoji navesti ženku da pregleda gnijezdo

koje je brižno svio u zaštiti kaktusa.

Sviđa joj se, pa useljava.

No čak i ove naizgled obične ptice posve su neobične.

Na tlu, na drveću,

gdje biste očekivali mnoštvo različitih ptica.

Susrećemo samo jednu vrstu.

Ovo su sve zebe.

Na Galapagosu

živi 13 različitih podvrsta zebe koje su zauzele mjesto svih drugih ptica.

Ključno je što svaka ima različit kljun.

Deblji i snažniji za lomljenje sjemenki.

Dug i oštar za cvjetove.

Fin i zašiljen za izvlačenje sitnih stvorova iz pukotina u stijenama.

Tu je čak i zeba djetlarica.

No kako nema djetlićev jezik,

ona ne može dosegnuti ličinke koje se kriju duboko u unutrašnjosti.

Stoga mora pokazati svu domišljatost kako bi dobila što želi.

Slama grančicu,

oruđe za izvlačenje.

Ne baš takva.

Da, upravo ovakva.

Drugo oruđe za drugu rupicu.

Još jedna sočna ličinka.

Mnogo više nudi ovaj svijet nego što bi se reklo na prvi pogled.

Mnogo godina ova svjetlija strana Galapagosa je ostajala posve skrivena.

Proklet od panamskog biskupa,

ostao je bezimen, nitko mu se nije približavao.

No tada nitko više nije bio siguran postoje li uopće ti otoci.

Promjene struja,

izmaglica.

Poput duhova -

sad ih vidiš, sad ne.

U mislima moreplovaca

Galapagos je bio

Las Encantadas -

Začarani.

A onda, potkraj 16. stoljeća,

netko ga je ucrtao na zemljovid.

Samo 12 grubih oznaka i ime:

Islas de Galapagos -

Otočje kornjača.

Kad nešto dospije na zemljovid, postaje stvarno.

Prvi koji su stigli

su bili gusari.

Galapagos je bio savršena baza za pljačkaše španjolskih galija

koje su prevozile zlato iz Južne Amerike.

No gusarenje nije nikakva novost za Galapagos.

Brzani traže plijen.

Na ovim liticama nalaze se gnijezda više stotina tisuća morskih ptica.

Uz toliki promet, netko mora zapasti u nevolje.

Burnica.

No drugi brzan pridružuje se brzinom metka.

I još jedan,

dva, tri... bjeloglava mladunca.

Progone crnog mužjaka.

Prisiljavaju ga da ispusti burnicu.

Brzani su na glasu kao opasne ptice,

no ne ide im uvijek baš sve od ruke.

Kad zarone u more,

njihova duga krila se natope vodom.

Sa svakim uronom raste opasnost od utapanja.

U koloniji

mužjaci nadimaju svoje jarkocrvene grlene kesice.

Pokušavaju biti neodoljivi ženkama koje lete iznad njih.

Evo jedne.

Ona se ubrzo smjestila

i posprema njegovo gnijezdo.

On budno pazi na nju.

Napokon, okružen je gusarima.

Drugi se mužjak pokušava ugurati.

Sad se i ona pridružila.

Već je odabrala i pomaže otjerati pridošlicu.

Njezin partner ne gubi vrijeme.

A kad sve završi,

odmorit će se na udobnom jastuku.

Skriveni daleko od ostatka svijeta,

ovdje su gusari pronalazili svoj mir.

Sljedeći val ljudi koji su stigli na Galapagos

nije došao s namjerom da pljačka brodove u prolazu,

nego radi blaga na samom otočju.

Daleko na zapadu

duboka Cromwellova struja udara u masivne otoke i diže se,

te donosi hranjive tvari iz morskog bezdana.

Ovo su jedna od najbogatijih mora na ekvatoru.

No nisu ribe dovodile ljude u ove vode.

Ulješura.

Oni rone na dubini većoj od 900 metara i love lignje.

Tako duboko ni zrake ekvatorskog sunca ne dopiru.

Stoga oni svoju hranu pronalaze pomoću eholokacije.

Danas su zaštićena vrsta.

Promatramo ih kao prekrasne divove,

no ne tako davno, naše mišljenje je bilo posve drukčije.

Bila su to čudovišta koja treba ubijati radi novca.

Pomama za kitovim uljem

i priče o borbama s nemanima iz dubina,

dovele su Galapagos u središte zanimanja cijeloga svijeta.

No nisu samo kitovi platili cijenu otkrića.

Bilo je tu nešto što je trebalo i gusarima i kitolovcima -

svježa hrana.

Bogate masnoćom,

ogromnih veličina,

kornjače su savršene za punjenje brodskih zaliha.

U dvije stotine godina

više od 200.000 ih je ulovljeno.

Na nekim otocima kornjače su potpuno istrijebljene.

No iz te tragedije izrodilo se i nešto dobro.

Što je više ljudi stizalo na Galapagos,

sve se više o tom otočju znalo.

Svaki je dobio svoje ime.

Neke se dijelove i dalje smatralo paklom.

No drugi su imali zaklonjena mjesta za sidrenje

ili rijetka stabla – izvor drva za popravak brodova.

Iako su i dalje bili 'začarani',

otoci su počeli poprimati prepoznatljive oblike.

Točnije upisani u zemljovide.

Otočje je postalo poznato.

Kad je brod Njegova Veličanstva Beagle

stigao na Galapagos, 15. studenog 1835.,

bila je to njegova posljednja postaja prije dugog povratka kući.

Taj brod je plovio duž obala Južne Amerike više od tri godine.

Imali su svega pet tjedana

da izrade moderan i precizan zemljovid

ovog slabo poznatog područja.

No ovo je bilo mnogo više od obične skupine otočića.

Bilo je to nešto što će promijeniti tijek povijesti.

Na brodu se nalazio prirodoslovac Charles Darwin.

Ne onaj mudri, sjedobradi Darwin kojega dobro poznajemo

nego mladi živahni 26-ogodišnjak.

Isprva ovo mjesto je doživio kao i mnogi prije njega.

«Ništa nije ovako negostoljubivo.

Ništa ovako grubo i surovo.

Crno stijenje

grijano sunčevim zrakama koje okomito padaju.

od kojih je zrak sparan i zagušljiv.

Poput pećnice.

No ubrzo je počeo otkrivati i druge stvari.

Tlo po kojem je hodao

kao da se tek jučer ohladilo.

«Izgleda poput mora,

okamenjeno

u trenutku kad je najviše uzburkano.»

Na Beagleu je čitao novu, kontroverznu knjigu pod naslovom 'Principi geologije',

u kojoj stoji kako se fizikalni svijet neprestano mijenja

pod utjecajem prirodnih sila.

I svega nekoliko tjedana ranije u Južnoj Americi

doživio je potres.

Nadahnut onim što je pročitao i iskusio,

taj mladi i prodorni um

počeo je promatrati Galapagos drugim očima.

Dok su ga drugi doživjeli kao pakao, nešto prastaro i nepromjenjivo,

Charles Darwin je vidio novo kopno,

tek nedavno izdiglo iz oceanskih dubina

silama koje i danas djeluju,

upravo tu, pod njegovim nogama.

Bio je u pravu.

Na zapadu, točno ispod otoka Fernandine,

nalazi se vulkansko žarište.

Ovdje se neprestano rađaju novi otoci.

No ono što nije mogao vidjeti

da se svaki otok koji nastane

počinje kretati od tog žarišta

na pokretnim oceanskim pločama, kao na tekućoj vrpci.

Kreću se sporo; nekoliko centimetara godišnje.

No u geološkim terminima, to je vrtoglava brzina.

Od kad ih je Darwin prvi put vidio,

pomaknuli su se 10-tak metara dalje prema jugoistoku.

Dok je brod Beagle sustavno istraživao arhipelag,

Darwin nije znao da se otoci koje proučavaju pomiču.

Niti koliko je važno to njihovo kretanje.

Dok otoci putuju, mijenjaju se,

više ne izgledaju poput pakla.

Neki se zazelene. Drugi postanu ravni i suhi.

Svaki od njih je zahvaćen nešto drukčijom kombinacijom oceanskih struja

pa ima i nešto drukčiju klimu.

Posljedica je to da svaki otok ima jedinstven karakter.

Jedan od najudaljenijih otoka koji je Beagle obišao

je ujedno i najneobičniji.

Na dalekom sjeveroistoku je Genovesa.

Udaljen, pust, pokriven ohlađenom lavom

i dom milijuna morskih ptica.

Ptice traže hranu daleko na Tihom oceanu,

no svakodnevno, kad se probiju kroz redove brzana,

vraćaju se na ove puste litice u svoja gnijezda.

Iza litica, prava vrsta lave ohladila se na pravi način

kako bi nastao labirint malih cijevi i pukotina

koje savršeno odgovaraju galapagoskim burnicama.

Nitko ne zna kako pronalaze vlastitu pukotinu,

no dok lete nad zemljom, okreću se protiv vjetra

pa njuhom traže svoj njihov dom.

Bez obzira kako pronalaze put, to je pravo čudo.

Od središta Tihog oceana do jednog malog jajeta.

No upravo sada one su najranjivije.

Sova.

Burnice su prebrze u zraku,

a sove prevelike da bi ih slijedile u njihove uske tunele,

pa će najlakše ugrabiti pticu kad ulazi ili izlazi.

Najprije se služi svojim oštrim vidom kako bi uočila ulaz u jazbinu koja se koristi.

Ne napada odmah burnicu

nego zauzima položaj u blizini ulaza.

Šulja se sve bliže, više kao mačka nego sova.

Osluškuje.

Uspjela je umaknuti.

No burnica je zaprepaštena.

Sova je zamijetila kako pokušava ponovno ući u jazbinu.

Druga sova sve promatra.

Ona je izaziva.

Morat će sama loviti.

Može se ugurati u ulaz jedne od jazbina.

Sada ona čeka

da burnica pokuša ući.

Ima sova i na drugim otocima,

no samo su na Genovesi naučile ovako loviti.

I čini se da svaki otok na zemljovidu ima sličnu neobičnu priču za ispričati.

Ne iznenađuje što je Galapagos dobio ime po ovim nezgrapnim divovima.

Njihovi kupolasti oklopi izgledaju upravo poput otoka koje nastanjuju.

Ovi otoci, dovoljno visoki da uhvate kišu

mogu biti iznenađujuće bujni.

Tu su zaobljeni oklopi savršeni za kretanje kroz gustiš.

No na drugim, nižim otocima gotovo da i nema kiše

i tu kornjače izgledaju posve drukčije.

Imaju oklope sa zakrivljenim svodom sprijeda,

koji izgleda poput španjolskog sedla

ili 'galapaga'.

Otoci su zapravo dobili ime po ovim kornjačama.

Ovdje ima tako malo hrane na tlu

pa moraju ispružiti vratove kako bi doprle do sočnijeg raslinja.

Zakrivljen prednji dio njihova oklopa omogućuje im to dodatno protezanje.

Na različitim otocima život Galapagosa

se različito razvijao.

Tada još Darwin toga nije bio svjestan.

No kako je Beagle plovio od otoka do otoka

on je koristio svaku priliku da izađe na obalu.

Na otoku Floreani, susreo se na obali Post Office zaljeva

s guvernerom prvog naselja na Galapagosu, Englezom Lawsonom

Lawsonove priče o neobičnom Galapagoskom životu

potakle su Darwina da zađe duboko u unutrašnjost otoka.

I bilo gdje da je otišao

skupljao je.

Vidio je kornjače,

ali samo one s kupolastim oklopima,

pa nije otkrio njihovu tajnu.

Vidio je ptičice različitih kljunova,

no nije pomislio da su to sve zebe.

Jednu je proglasio kosom, a drugu palčićem.

Bila je tu još jedna ptica – drozd.

Viđao ih je u Južnoj Americi,

no ove su bile nekako drugačije.

Tada još nije znao koliko će ta razlika postati važna.

Kako se Darwin kretao sve dublje i dublje prema središtu otoka

otkrio je mjesta na Galapagosu kakva još niti jedan prirodoslovac nije vidio.

U visočju Floreane i Santiaga

pronašao je začarane šume.

A na nekoliko mjesta pronašao je pitku vodu.

Jedinu pitku vodu u krugu od 900 kilometara.

Patke se bućkaju kao da su u parku,

kornjače se valjaju u gustom vulkanskom blatu.

Brzani stižu iz surovog vanjskog svijeta kako bi se napili.

Ovo nije 'Pakao na Zemlji'

nego 'Rajski vrt'.

Darwin se upitao ključno pitanje.

Zašto su ovi mali otoci

bogati tako neobičnim i jedinstvenim životom?

No nadomak velikog otkrića,

Darwin je morao otići

i nikada se više nije vratio.

Navečer, 20.-og listopada 1835.,

Beagle je zaplovio prema Tahitiju, a zatim kući.

No nije sve bilo izgubljeno.

Začarani otoci su bacili svoje čini.

Ubrzo nakon što je Darwin napustio Galapagos,

počeo je otkrivati istinu.

Kako je satima na brodu proučavao svoju zbirku

jedan mu je uzorak iznenada zaokupio pažnju.

To nije bila kornjača, ni zeba, nego drozd.

«Imam uzorke s četiri različita otoka.

Na dvama otocima doimaju se isto,

no oni s druga dva su različiti.

Na svakom otoku

samo se jedna vrsta može pronaći.»

Različite otoke nastanjuju različiti drozdovi,

donekle različitog perja,

i poput zeba, nešto drukčijih kljunova.

Darwin se tada prisjetio nečega što mu je guverner Lawson rekao o kornjačama.

Tvrdio je da može odrediti s kojeg je otoka neka kornjača

samo prema obliku njezina oklopa.

Različiti otoci, različite kornjače.

Ista stvar.

Zaključio je po dramatičnom pejzažu Galapagosa

da se otoci neprestano mijenjaju.

Mogu li se živa bića također mijenjati?

Okrenuo se prošlosti.

«Umišljam kako sam se približio

samom činu stvaranja.»

Zaključio je da je Galapagos rođen iz vatre,

beživotan, iz oceanskih dubina.

No život je ovamo stigao iz drugih područja.

U izolaciji Galapagosa,

a zatim u daljoj izolaciji od otoka do otoka,

mijenjao se, iz jednog oblika u drugi.

Darwin je počeo naslućivati veliku tajnu Galapagosa.

Nove biljke, nove životinje, novi život

stvarali su sami otoci.

Potražio je isti obrazac kod drugih vrsta.

Jednoga dan će male zebe dobiti ime po njemu,

no premda je imao sjajnu zbirku,

s cijelim nizom različitih kljunova,

nije se sjetio označiti ih s kojih otoka dolaze,

pa od njih nije bilo koristi.

A što se tiče kornjača,

45 odraslih jedinki je ukrcano na Beagle,

no sve su ih pojeli,

a njihovi oklopi bačeni u more i zauvijek izgubljeni.

Kako se nije mogao vratiti,

Darwin nije uspio saznati cijelu priču o kljunovima zeba i oklopima kornjača,

no drozdovi su mu omogućili da nasluti tajnu evolucije.

Godine 1859.,

24 godine nakon što je napustio Galapagos,

Darwinova knjiga 'Postanak vrsta' je napokon objavljena.

I promijenila je svijet zauvijek.

I sve do svoje smrti

bio je uvjeren

kako je usamljeno otočje Galapagos

bilo izvorište njegova učenja.

Mjesto postanka 'Postanka vrsta'.

Galapagoske kornjače toliko su očarale drevne moreplovce

da su nazvali ove otoke po njima.

Njihovo masno meso pokretalo je pljačkaške pohode gusara.

U njihovim oklopima nalazi se ključ najveće tajne svijeta.

No za kornjaču život je posve jednostavan.

Nedavne kiše privukle su ih na zelene livade na vrhu vulkana Alcedo

Ne samo radi bogate ispaše,

nego i radi parenja.

On je pokušava zavesti.

Sve u svoje vrijeme.

Ovaj nas drevni ritual

navodi na razmišljanje o nepromjenjivosti,

no ništa nije dalje od istine.

Potomstvo ovih kornjača

možda će imati nešto drukčiji oklop

koji će im donekle uvećati izglede za opstanak na njihovu otoku.

Čak i ove životinje koje se tako sporo kreću i tako dugo žive

mijenjaju se.

Od kad su ljudi prvi put kročili na ove otoke,

i naše poimanje o njima se uvelike izmijenilo.

Galapagos nije pakao na Zemlji,

nego živa slika evolucije života.

«Ovdje, u ovom malom, u sebe zatvorenom svijetu,

kao da smo se približili važnoj činjenici –

toj tajni nad tajnama –

prvom pojavljivanju

novih bića na Zemlji.»

U sljedećem nastavku

otkriti ćemo kako život na Galapagosu

pokreću praiskonske sile promjene -

prošlost, sadašnjost i budućnost.