Ako želiš razumjeti autizam, ne sklanjaj pogled

Carina Morillo nije znala skoro ništa o autizmu kada su ga dijagnosticirali njenom sinu, samo da on nije govorio, niti odgovarao na riječi, i da je morala pronaći svoje načine kako da se s njim poveže. Carina priča kako je naučila pomoći svome sinu da napreduje dijeleći s njime znatiželju.

"Pogledaj me!"

S tim riječima pretvorila sam se
u trenericu pogleda.

Ja sam Ivanova mama, koji ima 15 godina,

Ivan ima autizam, ne govori,

i komunicira preko iPad-a

na kojemu je cijeli njegov svijet riječi
u slikama.

Saznali smo za njegovu dijagnozu
kada je imao dvije i pol godine

i još uvijek mi je prisjećanje
na taj trenutak vrlo bolno.

Muž i ja smo se osjećali vrlo izgubljeno.

Nismo znali odakle da počnemo.

Nije bilo interneta kao danas,

informacije se nisu mogle guglati,

tako da su ti prvi koraci

bili čista intuicija.

Ivan nije mogao zadržati pogled,

izgubio je riječi koje je govorio,

nije se odazivao na svoje ime

ni na što što bismo od njega tražili,

kao da su riječi bile buka.

Jedini način koji sam pronašla

da saznam što mu se događa,

što on osjeća,

bio je gledati ga u oči.

No, taj je most bio srušen.

Kako Ivana naučiti živjeti?

Kada sam radila stvari
koje su mu se sviđale,

tada bi me gledao

i bili smo zajedno.

Tako da sam se posvetila
pratiti ga u tim stvarima,

kako bi svaki puta bilo sve više i više
trenutaka u kojima bi se gledali.

Provodili smo sate i sate
igrajući se lovice

s njegovom starijom sestrom, Alexiom,

a kada bismo rekli: "Ulovljen si!"

tražio nas je pogledom,

a ja sam tada, u tom trenutku,
osjećala da je živ.

Također, držimo rekord
u broju sati provedenih u bazenu.

Ivan je oduvijek pokazivao
veliku strast prema vodi.

Sjećam se da je imao dvije i pol godine,

i jednog zimskog dana, jako kišnog,

vodila sam ga u zatvoreni bazen,

zato što čak ni tada nismo prestajali ići.

Vozili smo se autocestom

i pogriješila sam izlaz.

I tada je počeo plakati,
neutješno, bez prestanka,

dok nisam bila na pravom putu

i tek se tada smirio.

Kako je moguće

da se s dvije i pol godine
nije odazivao na svoje ime,

no usred kiše i magle,
kroz koju nisam uspijevala išta vidjeti,

on je bio sposoban
savršeno prepoznati put?

Tada sam shvatila da je Ivan imao
izvanredno vizualno pamćenje

i da će to biti moja polazna točka.

Tako da sam počela sve slikati

i tako ga učiti životu,

pokazivajući mu sliku po sliku.

I dan danas Ivan nam tako govori

što želi, što treba,

kao i što osjeća.

No nije se samo radilo o Ivanovom pogledu.

Nego i o pogledima drugih.

Kako postići

da ne gledaju samo njegov autizam,

već da gledaju njega,

sa svime onime što on može pružiti?

Sa svime onime što je sposoban raditi?

Sa stvarima koje mu se sviđaju
i s onima koje ne,

kao i svakome od nas?

No zato, i ja sam trebala
dati svoj doprinos.

Trebala sam se usuditi pustiti ga.

A to mi je bilo jako teško.

Ivan je imao 11 godina

i išao je na liječenje vrlo blizu kuće,
u susjednom kvartu.

Jednog popodneva, dok sam ubijala vrijeme
čekajući ga,

otišla sam u jednu voćarnu,

tipična kvartovska voćarna
koja ima pomalo od svega.

I dok sam kupovala,

počela sam pričati s Joseom, vlasnikom.

Ispričala sam mu za Ivana,
da ima autizam,

i da sam ja htjela da on nauči
sam hodati ulicom,

a da ga nitko ne drži za ruku.

I skupila sam hrabrosti pitati ga

može li četvrtkom u dva popodne

Ivan pomoći slagati police s bocama vode

zato što je on obožavao slagati,

i da za nagradu dobije čokoladne kolačiće,

njegove omiljene.

Odmah mi je rekao da može.

I tako je godinu dana

Ivan odlazio u Joseovu voćarnu,

pomagao mu je slagati
boce vode na police

čije je etikete savršeno poravnavao,

točno u milimetar sa svake strane.

I odlazio bi sretan

sa svojim čokoladnim keksićima.

Jose nije stručnjak za autizam.

Nije potrebno biti stručnjak ni za što,

niti činiti nikakva velika djela
da biste uključili nekoga.

Jednostavno moramo biti...

(Pljesak)

tako je, nikakvo veliko djelo.

Jednostavno moramo biti blizu.

A ako se nečega plašimo

ili ako ne razumijemo, pitajmo;

budimo znatiželjni,

no nikada ravnodušni.

Budimo dovoljno hrabri gledati u oči,

jer našim pogledom

možemo nekome otvoriti čitav svijet.

(Pljesak)

(Uzvici)