Novo doba pozitivne psihologije

Martin Seligman govori o psihologiji kao o području istraživanja te o tome kako ona, jedan-na-jedan, utječe na svakog pacijenta i na svakog praktičara. Dok se suvremena psihologija odmiče od isključive zaokupljenosti bolestima, tko bismo mi uz njenu pomoć mogli postati?

Dok sam bio predsjednik
Američke psihološke udruge,

pokušali su me poučiti
odnosu s medijima.

Susret sa CNN-om

sažima sve o čemu
ću danas govoriti,

a to je jedanaesti razlog
da budete optimistični.

Urednik Discovera
naveo nam je njih deset.

Ja ću vam dati jedanaesti.

Dakle, prišao mi je CNN, i rekli su:
"Profesore Seligman,

biste li nam opisali
današnje stanje u psihologiji?

Voljeli bismo vas intervjuirati."
Rekoh ja: "Odlično."

A ona reče: "Ali ovo je CNN; moći
ćemo emitirati samo kratku izjavu."

Pitao sam je: "Na koliko
riječi imam pravo?"

A ona će: "Jednu."

(Smijeh)

Kamere se pale, i ona reče:
"Profesore Seligman,

u kakvom je stanju
psihologija danas?"

"Dobrom."

(Smijeh)

"Reži. Reži. Neće valjati.

Bolje da vam damo
malo više prostora."

"Na koliko riječi imam pravo ovoga puta?"
"Mislim da imate na dvije.

Dr. Seligman, u kakvom je stanju
psihologija danas?"

"Ne dobrom."

(Smijeh)

"Gledajte, dr. Seligman,

vidimo da vam nije
ugodno u ovom situaciji.

Bolje da vam damo
prostora za dulju izjavu.

Ovoga puta recite u tri riječi.

Profesore Seligman, u kakvom
je stanju psihologija danas?"

"Ne dovoljno dobrom."
O tome namjeravam govoriti.

Želim reći zašto je psihologija
bila dobra, zašto nije bila dobra,

i kako bi, u sljedećih deset godina,
mogla postati dovoljno dobra.

Istodobno, istu stvar
želim reći i o tehnologiji,

o svijetu zabave i o dizajnu, jer
vjerujem da su vrlo slični.

Dakle, zašto je
psihologija bila dobra?

Više od 60 godina, psihologija je
djelovala u okviru Modela bolesti.

Prije deset godina, kad
sam se u avionu

predstavljao suputnicima,
i običavao reći čime se bavim,

oni bi se odmaknuli od mene.

Zato što su,
s pravom, znali reći

da psihologija otkriva što nije
u redu s tobom. "Skuži prolupalog."

Kažem li danas ljudima čime
se bavim, oni mi se približe.

A što je bilo dobro
u vezi sa psihologijom,

s 30 milijardi dolara ulaganja
Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje,

s radom u okviru Modela bolesti,

s time što pod
psihologijom smatrate,

bilo je da se, prije 60 godina, nijedan
od poremećaja nije mogao liječiti.

Bilo je to apsolutno
"tapkanje u mraku".

Danas, 14 se poremećaja
može liječiti;

dva od njih, zapravo, i izliječiti.

Sljedeće što se dogodilo
bio je razvoj znanosti,

znanosti o mentalnim bolestima.

Otkrili smo da neke nejasne pojave,
poput depresije ili alkoholizma,

možemo podvrgnuti
strogim mjerenjima.

Da možemo klasificirati
mentalne bolesti.

Da možemo razumjeti
uzroke mentalnih bolesti.

Da bismo iste ljude mogli
pratiti tijekom vremena -

ljude koji su, primjerice,
genetski skloni shizofreniji -

i ispitivati utjecaj odgoja,
ili genetskih faktora,

a mogli bismo i
izdvojiti treće varijable

kroz pokuse s
mentalnim bolestima.

Konačno, u posljednjih smo
50 godina postali sposobni

osmisliti i terapije lijekovima
i psihološke terapije.

Bili smo ih potom
u stanju i rigorozno testirati,

preko slučajnog uzorka,
koristeći placebo,

odbaciti ono što ne djeluje,
zadržati ono djeluje.

Zaključak je da, u posljednjih
60 godina, psihologija i psihijatrija

mogu istinski tvrditi da nesretne ljude
možemo učiniti manje nesretnima.

Mislim da je to sjajno.
Ponosim se time.

No, tri su posljedice onoga
što nije bilo dobro...

Prva je moralna,

psiholozi i psihijatri postali su
viktimolozi, patologizatori.

Gledali smo na ljudsku prirodu tako da
ako ste bili u nevolji - nastradali ste.

Zaboravili smo da su ljudi
odabirali i odlučivali.

Zanemarili smo odgovornost.
Bila je to prva nastala šteta.

Druga je šteta bila ta što smo
zanemarili vas, ljudi.

Zanemarili smo poboljšavati
normalne živote.

Zaboravili smo na misiju da ljude koji
nemaju većih problema učinimo sretnijima,

ispunjenijima, produktivnijima.
"Genijima" i "talentima" nismo se bavili.

Nitko se njima nije bavio.

Treći problem u vezi s
Modelom bolesti jest što se

žurimo učiniti nešto
u vezi s ljudima u nevolji,

žurimo se učiniti nešto
da popravimo štetu,

pa nam nikad nije
sinulo razviti metode

kojima bismo ljude
učinili sretnijima.

Dakle, to nije bilo dobro.

To je bilo ono čime su se vodili ljudi
poput Nancy Etcoff, Dana Gilberta,

Mikea Csikszentmihalyija i mene da
poradimo na tzv. pozitivnoj psihologiji,

a što ima tri cilja.

Prvi je taj da bi se psihologija
trebala jednako baviti

ljudskim snagama kao što
se bavi i slabostima.

Trebala bi se baviti izgrađivanjem snaga
kao što se bavi i popravljanjem štete.

Trebala bi se baviti
onim najboljim u životu.

Trebala bi se baviti i time kako
ispuniti živote normalnih ljudi,

te s genijem, s odgajanjem
izvanserijskog talenta.

U posljednjih deset godina i,
nadamo se, u budućnosti,

vidjeli smo početke znanosti
pozitivne psihologije,

znanosti o onome što život
čini vrijednim življenja.

Ispostavlja se da možemo
izmjeriti razne oblike sreće.

Svatko od vas može besplatno
na ovoj internetskoj stranici

naći čitav spektar testova sreće.

Možete se pitati kako izmjeriti
pozitivne emocije, smisao

ili "tok" u odnosu na desetke
tisuća drugih ljudi?

Stvorili smo suprotnost dijagnostičkog
priručnika mentalnih bolesti:

klasifikaciju snaga i vrlina,
razmjeran spolnoj zastupljenosti;

kako su definirane,
kako ih dijagnosticirati,

što ih sačinjava
i što ih ometa.

Pronašli smo da možemo otkrivati
uzroke pozitivnih stanja,

odnos između aktivnosti
lijeve hemisfere

i aktivnosti desne hemisfere
kao uzroka sreće.

Čitav sam život radio
s izrazito ubogim ljudima,

i postavljao sam si pitanje:

Po čemu se izrazito ubogi ljudi
razlikuju od svih ostalih?

Unatrag šest godina pitamo se
što je s izrazito sretnim ljudima.

I po čemu se oni
razlikuju od nas ostalih?

Ispostavilo se da
postoji jedna razlika.

Nisu religiozniji,
nisu u boljoj formi,

nemaju više novca,
ne izgledaju bolje,

nemaju čak ni više dobrih
i manje loših iskustava.

Osnovna je razlika:
izrazito su društveni.

Ne sjede na seminarima
u subotnje jutro.

(Smijeh)

Ne provode vrijeme sami.

Svatko je od njih
u romantičnoj vezi

i svatko ima širok
krug prijatelja.

Ali, pripazite. Ovo su
tek korelacije, ne uzroci,

i radi se o sreći u izvornom
holivudskom smislu;

o provali oduševljenja,
o kikotu, o veselju.

Istaknut ću uskoro da to
ni izbliza nije dovoljno.

Zaključili smo da bismo mogli
metode promotriti kroz stoljeća,

od Buddhe do Tonyja Robbinsa.

Otkrili smo oko 120 pristupa

kojima se navodno moglo
ljude učiniti sretnima.

Mnoge smo od njih
uobličili u priručnik,

i sada metodom
slučaja provodimo

studije djelotvornosti
i učinkovitosti.

Drugim riječima, koje metode
čine ljude trajno sretnijima?

Zakratko ću vam reći više
o nekim rezultatima.

Međutim, krajnja moja želja jest
da misija psihologije

kao dodatak njenoj misiji
liječenja mentalno oboljelih,

i kao dodatak njenoj misiji da
uboge ljude učini manje ubogima

bude: Može li psihologija
učiniti ljude sretnijima?

A da bismo postavili to pitanje --
"sretan" nije riječ koju često koristim --

morali smo je razlomiti u dijelove za koje
smatram da se mogu propitivati.

Vjerujem da su tri različita...

Nazivam ih različitima, jer ih
sačinjavaju različite metode;

moguće je živjeti jednim,
a ne i drugim životom --

tri različita sretna života.

Prvi sretan život
je ugodan život.

U njemu proživljavate onoliko pozitivnih
emocija koliko je god to moguće,

i posjedujete vještine
da ih iznova iskusite.

Drugi je predan život.--

Život na poslu, roditeljstvo, ljubav,
dokolica, vrijeme za vas staje.

O tome je i Aristotel govorio.

I treći život, smislen život.

Dakle, želim reći ponešto
o svakome od tih života

i o onome što o njima znamo.

Prvi je ugodan život i on,
koliko o njemu znamo,

znači uživati što je moguće više,

sa što je moguće više pozitivnih emocija,

i učiti se vještinama -- ukusu,
svjesnosti -- koje ih osnažuju,

koje ih produljuju u prostoru i vremenu.

No, ugodan život ima tri nedostatka.

Zato pozitivna psihologija i nije
srećologija i zato ne završava ovdje.

Prvi nedostatak je taj
što je ugodan život,

vaše iskustvo pozitivnih
emocija - nasljedan;

oko 50 posto je nasljedno i
ne odviše promjenljivo.

Stoga različiti trikovi koje
Matthieu, ja i ostali znamo

o povećanju količine pozitivnih
emocija u vlastitom životu

su 15-20 posto - trikovi.
Što više, to bolje.

Drugi je da se na pozitivne emocije
uistinu vrlo brzo navikavamo.

Sve je to poput sladoleda od vanilije,
okus pri prvom kušanju je potpun;

do trenutka kad ga po
šesti put kušate, nestao je.

Kao što sam rekao, na to
ne možete osobito utjecati.

Što nas dovodi do drugoga života.

Moram vam ispričati
o svom prijatelju, Lenu,

o tome zašto je pozitivna psihologija
više od pozitivne emocije,

više od nakupljanja užitaka.

Na dva od tri velika životna polja,
dok još nije navršio ni 30-u,

Len je bio silno uspješan.
Prvo je polje bio posao.

Već u 20-oj trgovao je opcijama.

Prije 25-e bio je multimilijunaš

i čelnik tvrtke za trgovanje opcijama.

Drugo, bio je nacionalni prvak u bridžu.

No, na trećem životnom polju, u ljubavi,
Len je bio beznadno neuspješan.

Razlog: Len je hladna riba.

(Smijeh)

Len je introvert.

Žene koje su s Lenom bile
izlazile govorile su mu:

"Nisi zabavan. Nemaš
pozitivnih emocija. Nestani."

A Len je bio dovoljno imućan i mogao si je
priuštiti psihoanalitičara s Park Avenuea,

koji je pet godina pokušavao
pronaći seksualnu traumu

koja je nekako pozitivne
emocije zatočila u njemu.

Ispostavilo se da nije bilo
nikakve seksualne traume.

Len je odrastao na Long Islandu,

igrao je i gledao američki
nogomet, igrao je bridž --

Len je u donjih 5% onoga što
nazivamo pozitivnim afektivnostima.

Pitanje je: Je li Len nesretan?
Ja bih rekao da nije.

Suprotno onome što
psihologija kaže o donjih 50%

ljudske rase u pogledu
pozitivne afektivnosti,

mislim da je Len jedan od
najsretnijih ljudi koje poznajem.

Nije prepušten paklu nesretnosti

i to stoga što je Len, poput većine vas,
silno sposoban postići stanje obuzetosti.

Kad stupi na pozornicu
američke burze, u 9.30 ujutro,

za njega vrijeme staje.
I stoji do završnog zvona.

Pošto netko baci prvu kartu,

sljedećih 10 dana, dok turnir
ne završi, za Lena vrijeme stoji.

Upravo je to ono o čemu je govorio
Mike Csikszentmihalyi,

o obuzetosti: On se od užitka
razlikuje u nečemu vrlo bitnom.

Sirovi osjeti su užitak: znate da
se zbiva. On je misao i osjećaj.

No, Mike je jučer rekao da kad
ste obuzeti, ništa ne osjećate!

Jedno ste s glazbom. Vrijeme staje.

Snažno ste usredotočeni.

To je pravo obilježje onoga što
smatramo dobrim životom.

Vjerujemo da za to postoji recept,

trebate spoznati
svoje najizrazitije vrline.

Naravno, postoji valjan test kojim

možete utvrditi tih svojih
pet najizrazitijih vrlina.

Potom preoblikujte svoj život
kako biste ih što više koristili.

Preoblikujte svoj posao, svoju ljubav,

svoju igru, svoja prijateljstva,
svoje roditeljstvo.

Primjerice, osoba s kojom sam radio
pakirala je proizvode u Genuardi'su.

Mrzila je taj posao.

Nastojala je završiti fakultet.

Najjača njena vrlina bila je
socijalna inteligencija,

pa je preoblikovala svoj posao
tako što je susret kupca sa sobom

pretvorila u socijalni vrhunac
dana u životu svakoga kupca.

Očito, nije uspjela,

ali pokušala je izdvojiti
najveće vlastite vrline

i preoblikovati posao kako bi ih
koristila što je više moguće.

Ono što tako dobijete nije smješkovitost.

Ne izgledate poput Debbie Reynolds.

Ne kikoćete se često.
Dobijete više zaokupljenosti.

To je, dakle, drugi put.
Prvi put - pozitivna emocija.

Drugi put je eudaimonijska,
očaravajuća obuzetost.

A treći put je smisao.

On je najdostojniji sreće,
u tradicionalnom smislu.

Vrlo slično eudaimoniji,
smisao se sastoji od

poznavanja najvećih vlastitih
vrlina i od njihova korištenja

radi pripadanja i služenja
nečemu većemu od sebe.

Spomenuo sam da za sve
tri vrste života, ugodan život,

dobar život i smislen život,
ljudi uporno nastoje naći odgovor

na pitanje postoje li stvari koje
trajno mijenjaju te živote?

Čini se da je odgovor da.
Dat ću vam nekoliko primjera.

To se radi na rigorozan način.

Na isti način na koji testiramo lijekove
da bismo utvrdili koji djeluju.

Služimo se slučajnim odabirom,
eksperimentalnim nacrtom s placebom,

provodimo longitudinalne
studije različitih metoda.

Dat ću vam primjer pristupa
kakve nalazimo djelotvornima.

Kad poučavamo ljude
ugodnom životu,

kako da više uživaju u životu,

moraju se osloniti se na svoju
svjesnost i na vlastit ukus

i osmisliti prelijep dan.

Sljedeće subote, izdvojite vrijeme i
osmislite sebi prelijep dan;

upotrijebite sav svoj ukus i svjesnost,
kako biste uživali u životu.

Tako možemo pokazati da je
ugodan život moguće obogatiti.

Posjet zahvalnosti.
Molim vas, učinite sljedeće...

Zaklopite oči.

Prisjetite se nekoga tko je
učinio nešto iznimno važno,

a što je na vaš život
utjecalo u dobrom smjeru,

i kome nikad niste
primjereno zahvalili.

Osoba treba biti živa. Dobro?

Sad možete otvoriti oči.

Nadam se da ste se svi
prisjetili takve osobe.

Dok učite posjet
zahvalnosti, vaš je zadatak

u 300 riječi sročiti izjavu toj osobi;

nazvati je u Phoenix;

najaviti posjet, nemojte joj reći
razlog; pojaviti se pred vratima;

pročitati izjavu -- Svi
plaču dok se to zbiva.

Kad testiramo ljude tjedan
dana kasnije, mjesec dana,

tri mjeseca kasnije, oni su
i sretniji i manje potišteni.

Sljedeći je primjer spoj vrlina,
na kojemu od parova očekujemo

da na testu vrlina
prepoznaju glavne svoje vrline

pa osmisle večer tijekom koje
će oboje izražavati svoje vrline.

To osnažuje odnos.

I zabava naspram filantropije.

Ohrabrujuće je biti u skupini poput ove,

u kojoj se toliko mnogo
vas posvetilo filantropiji.

Moji studenti i ljudi s kojima
radim nisu ovo otkrili,

što znači da imamo ljude koji
čine nešto altruistično

i istodobno zabavno.

Dok činite nešto zabavno,

to ima oblik kvadratnog vala.

Kad činite nešto iz čovjekoljublja,
pomažete drugome i to traje.

Dakle, to su primjeri pozitivnih pristupa.

Pretposljednje što bih želio reći jest

da nas zanima koliko životnog
zadovoljstva ljudi osjećaju.

To je suština. Naša ciljna varijabla.

Pitanje vidimo kao
funkciju tri različita života:

Koliko vam život donosi zadovoljstva?

Zato pitamo, i učinili smo to u 15
navrata uključivši tisuće ljudi --

U kojoj mjeri potraga za užitkom,

potraga za pozitivnim emocijama,
za ugodnim životom;

potraga za predanošću,
za vremenom koje staje;

i potraga za smislom,
doprinose životnom zadovoljstvu?

Rezultati su iznenađujući, oprečni
onome što smo pretpostavljali.

Potraga za užitkom, za ugodom, uopće
ne doprinosi životnom zadovoljstvu.

Potraga za smislom
je najsnažnija.

Težnja za predanošću je,
također, vrlo snažna.

Užitak je važan i kad
imate i predanost

i smisao, tad je
užitak šlag na torti.

Dakle, život je potpun -- cjelina veća
od sume dijelova, ako imate sve troje.

Naprotiv, ako
nemate nijedno,

isprazan život, suma je
manja od pojedinih dijelova.

Sad se, pak, pitamo

jesu li iste kategorije:
tjelesno zdravlje, incidencije,

duljina života i produktivnost
u jednakome odnosu?

Odnosno, u korporacijama,

je li produktivnost posljedica pozitivnih
emocija, predanosti i smisla?

Je li zdravlje posljedica
pozitivne predanosti,

užitka i životnog smisla?

Imamo razloga vjerovati da bi odgovor
na oba pitanja mogao biti da..

Chris je najavio da će posljednji govornik
imati prigodu objediniti sve što je čuo.

Meni je ovo bilo čudesno. Nikad
nisam bio dio ovakvoga skupa.

Nisam vidio da govornici
toliko nadmaše sami sebe

što je doista izuzetna stvar.

No, otkrio sam da problemi
u psihologiji prate

probleme u sferi tehnologije (T),
zabave (E) i dizajna (D).

Svi znamo da su tehnologija,
industrija zabave i dizajn

bili i mogu biti korišteni
u vrlo štetne svrhe.

Svi znamo da se tehnologija,
industrija zabave i dizajn

mogu upotrijebiti radi
ublažavanja patnje.

Napominjem, razlika
između ublažavanja patnje

i kreiranja sreće
iznimno je važna.

Kad sam prije 30 godina
postao terapeut, mislio sam

da je dovoljno nekoga
učiniti ne-depresivnim,

ne-anksioznim, ne-bijesnim,
pa da ga time učinim sretnim.

Nikad to nisam potvrdio. Najviše
što možete učiniti je doći do nule.

Ali, ostat će prazan.

Ispostavlja se da su vještine
sreće, vještine ugodnog života,

vještine predanosti, vještine smisla,

različite od vještina ublažavanja patnje.

Vjerujem da isto vrijedi i za

tehnologiju, industriju zabave i za dizajn.

Moguće je da ova tri
zamašnjaka našega svijeta

povećaju sreću, povećaju pozitivnu emociju,

i obično se s tim ciljem
oni i upotrebljavaju.

Ali pošto raščlanite sreću
onako kako ja to činim --

ne samo uz pozitivnu emociju,
to nije dovoljno --

tu su još i obuzetost i životni smisao.

Kao što nam je Laura Lee rekla,

dizajn, zabava i tehnologija,

mogu se upotrijebiti da bi se u
životu uvećala i smislena predanost.

Da zaključim, jedanaesti
razlog za optimizam,

kao dodatak svemirskom dizalu,

jest taj da tehnologijom,
zabavom i dizajnom

možemo, zapravo, uvećati količinu

ljudske sreće na planetu.

Ako, u sljedećem desetljeću ili dva,
tehnologija donese ugodan život,

dobar život i smislen život,
bit će to dovoljno dobro.

Ako zabavu preusmjerimo kako bi i ona
umnažala pozitivnu emociju,

smisao, blaženstvo,
bit će to dovoljno dobro.

I ako dizajnom budemo
umnažali pozitivnu emociju,

blaženstvo, obuzetost i smisao,

ono što svi zajedno činimo postat će
dovoljno dobro. Hvala vam.

(Pljesak)