Ispovijedi depresivnog komičara

Kevin Breel nije izgledao kao depresivno dijete: kapetan tima, prisutan na svakoj zabavi, smiješan i samopouzdan. Međutim, on priča o noći kada je shvatio -- kako bi spasio svoj život -- treba reći četiri jednostavne riječi.

Dugo vremena u mom životu,

osjećao sam se kao da živim
dva različita života.

Jedan život koji svi vide

i drugi koji samo ja vidim.

U životu koji svi vide,

ja sam prijatelj,

sin, brat,

stand-up komičar i tinejdžer.

To je život koji svi vide.

Ako biste pitali prijatelje i obitelj

da me opišu, to bi vam rekli.

To je veliki dio mene. To sam ja.

Ako biste mene pitali da sam sebe opišem,

vjerojatno bih vam rekao te iste stvari.

I ne bih vam lagao,

ali niti bih vam rekao skroz istinu,

zato što je istina

da je to samo život koji svi drugi vide.

U životu koji samo ja vidim, tko sam ja,

tko sam zaista ja,

ja sam osoba koja se intenizivno bori sa
depresijom.

Tako je zadnjih šest godina mog života

i tako je svaki dan.

Netko tko nikada nije iskusio depresiju

ili mu nije jasno što to znači,

to bih ih moglo iznenaditi

jer prevladava pogrešno shvaćanje

da je depresija stanje tuge

kada nešto u životu krene po zlu,

prekineš sa djevojkom,

izgubiš nekoga koga voliš,

ne dobiješ posao kojeg želiš.

Međutim, to je tuga. To je normalno.

To je normalna ljudska emocija.

Prava depresija nije biti tužan

kada nešto u životu krene po zlu.

Prava depresija je biti tužan

kada je sve u tvom životu dobro.

To je prava depresija i
od toga ja bolujem.

Da budem potpuno iskren,

teško mi je ovdje stajati i to reći.

Teško mi je o tome pričati

i čini se da je svakome teško
o tome pričati,

toliko da nitko o tome ne priča.

I nitko ne priča o depresiji,
ali trebali bismo

jer je to ogroman problem.

To je ogroman problem.

Ali to ne vidimo u masovnim medijima,
zar ne?

To ne vidimo na Facebooku.
Niti na Twitteru.

Niti na vijestima,
zato što nije veselo,

nije zabavno, nije lako.

I zato što se ne susrećemo s time,
ne vidimo ozbiljnost toga.

Težina i ozbiljnost toga jest da

svakih 30 sekundi,

svakih 30 sekundi, negdje,

netko u svijetu si oduzme život

zbog depresije,

možda se događa dvije ulice dalje,
dvije države dalje,

dva kontinenta dalje, ali se događa

i događa se svaki dan.

Mi kao društvo imamo sklonost

da to vidimo i kažemo: "Pa što onda?"

"Pa što onda?" Vidmo i kažemo:
"To je tvoj problem.

To je njihov problem."

Kažemo da smo tužni i da nam je žao,

ali isto tako kažemo: "Pa što?"

Prije dvije godine to je bio moj problem,

zato što sam sjedio na rubu kreveta

gdje sam sjedio milijun puta prije

i bio sam suicidalan.

Bio sam suicidalan, a kada biste pogledali
moj život na površini,

ne biste vidjeli klinca
koji je bio suicidalan.

Vidjeli biste klinca koji je bio
kapetan košarkaškog tima,

najboljeg studenta glume i dramaturgije,

najboljeg studenta engleskog,

nekog tko je neprekidno primao priznanja

i dosljedno bio na svakoj zabavi.

Rekli biste da nisam depresivan,

rekli biste da nisam suicidalan,
ali bili biste u krivu.

I tako sam sjedio te noći

kraj bočice pilula, s olovkom i papirom
u ruci

i razmišljao da si oduzmem život

i došao sam poprilično blizu da to učinim.

Došao sam ovoliko blizu da to učinim.

Ali nisam i to me čini srećkovićem,

jednim od onih koji dođu do litice

i pogledaju dolje, ali se ne bace,

jednim od sretnika koji su preživjeli.

Preživio sam i tu je nastala moja priča,

a moja priča je:

u četiri jednostavne riječi,
ja patim od depresije.

Patim od depresije,

i mislim da sam dugo vremena

živio dva potpuno različita života,

gdje se jedna osoba uvijek bojala druge.

Bojao sam se da će ljudi vidjeti
tko sam zaista,

da nisam savršen, popularan srednjoškolac
za kojeg su me svi smatrali,

ispod mog osmijeha krila se borba,

ispod mog svijetla, tama,

a ispod moje velike osobnosti se krila
još veća patnja.

Neki dečki se boje da se neće
svidjeti djevojkama.

Neki ljudi se boje morskih pasa.
Neki se boje smrti.

Ali ja, veći dio svog života, bojao sam se
samog sebe.

Bojao sam se svoje istine, poštenja,
ranjivosti

i zbog tog straha sam se osjećao

kao da sam stjeran u kut,

kao da sam stjeran u kut iz kojeg postoji
samo jedan izlaz van

i tako sam razmišljao svaki dan.

Razmišljao sam o tome svaki dan

i da budem u potpunosti iskren,

stojeći ovdje razmišljao sam ponovno
o tome jer je to bolest,

to je borba, to je depresija

i ona nije kao vodene kozice.

Ne prebrodite ju jednom i
onda nestane zauvijek.

To je nešto s čime živite.
To je nešto u čemu živite.

To je cimer kojeg ne možete izbaciti van.
To je glas kojeg ne možete ignorirati.

To su osjećaji kojima ne možete pobjeći,

a najstrašniji dio je da nakon
određenog vremena,

postanete nijemi na to. Postane normalno

i ono čega se najviše bojite,

nije patnja koju osjećate iznutra,

nego stigma u očima drugih,

sram, osramoćenost,

neodobravanje na licima prijatelja,

došaptavanje na hodnicima da ste slabić,

komentari da ste luđak.

To vas prijeći da potražite pomoć.

Zato to držite za sebe i skrivate.

To je stigma. I tako to držite u sebi
i skrivate,

držite i skrivate,

i iako ste prikovani uz krevet svaki dan,

a vaš život se čini praznim bez obzira
koliko se trudite da ga popunite,

svejedno to skrivate jer je
stigma u društvu

u vezi depresije prevelika.

Stvarna je i ako mislite da nije,
pitajte se:

Biste li radije napisali na Facebooku

da vam se teško dignuti iz kreveta

jer ste ozlijedili leđa

ili da vam se teško dignuti iz kreveta
svako jutro

jer ste depresivni?

To je ta stigma jer, nažalost,

živimo u svijetu u kojem ako slomite ruku,

svatko trči da vam se potpiše na gips,

ali ako kažete ljudima da ste depresivni,
svi bježe od vas.

To je stigma.

Mi tako, tako, tako lako prihvaćamo
propadanje bilo kojeg dijela tijela

osim našeg mozga. I to je neznanje.

To je čisto neznanje i to neznanje stvara

svijet koji ne razumije depresiju,

koji ne razumije mentalno zdravlje.

I to je ironično zato što je depresija

jedna od najbolje dokumentiranih problema
u svijetu,

ali se ipak o tome najmanje priča.

Mi to samo stavimo sa strane, u kut

i pretvaramo se da nije tu i da će se
riješiti samo od sebe.

Neće. Nije i neće,

to su samo puste želje,

a puste želje ne mijenjaju stvari, nego
su odugovlačenje,

a ne smijemo odugovlačiti s nečim
tako ozbiljnim.

Prvi korak u rješavanju bilo kojeg
problema

je priznati da postoji.

Mi to još nismo učinili, tako da ne možemo
očekivati

da ćemo naći odgovor na pitanja koja
se još uvijek bojimo postaviti.

Ne znam koje je riješenje.

Volio bih da znam, ali ne znam --
ali mislim,

mislim da mora početi ovdje.

Mora početi sa mnom, s vama,

s ljudima koje pate,

s onima koji se skrivaju u sjeni.

Trebamo progovoriti i razbiti tišinu.

Trebamo biti hrabri u onome
u što vjerujemo,

zato što jedna stvar koju sam shvatio,

jedna stvar koju vidim kao najveći problem

nije sagraditi svijet

eliminirajući neznanje drugih.

Nego sagraditi svijet u kojem učimo
kako prihvatiti sebe,

u kojem smo ok s onim što jesmo,

zato što kada smo iskreni,

shvatimo da svi mi se borimo i mučimo.

Bez obzira dali je to zbog toga, ili zbog
nečeg drugog,

svi znamo što je povrijeđenost.

Svi znamo kako je osjećati bol u srcu,

i koliko je važno da rane zacijele.

Ali trenutačno sada, depresija je
duboka rana društva

na koju spremno stavljamo flaster i
pretvarmo se da nije tu.

Ovdje je. Ovdje je i znato što? U redu je.

Depresija je u redu. Ako prolazite
kroz nju, znajte da ste u redu.

Znajte da ste bolesni, niste slabić,

i da je to problem, a ne vaš identitet,

jer kada nadiđete strah i ismijavanje,

osuđivanje i stigmu od strane drugih,

možete vidjeti depresiju kao ono
što zaista jest,

kao dio života,

samo dio života, i koliko god mrzim,

koliko god mrzim neka mjesta

u koja me uvukla depresija,

u mnogočemu sam joj zahvalan.

Zato što me je stavila u nizine,

kako bi mi pokazala da postoje
vrhunci,

i da, uvukla me u tamu

kako bi me podsjetila da postoji svijetlo.

Moja patnja, više nego išta u 19 godina
na ovom planetu,

dala mi je drugčiju perspektivu,

a moja bol me natjerala da imam nadu,

da imam nadu i vjeru, vjeru u sebe,

vjeru u druge, vjeru da će biti bolje,

da možemo ovo promjeniti, da možemo
progovoriti

i pričati o tome i boriti se protiv
neznanja,

boriti se protiv netolerancije,

i više nego išta,

naučiti kako voljeti sebe,

naučiti prihvaćati sebe kakvima jesmo,

ljudi kakvi jesmo, a ne onakvi kakve
svijet želi da budemo.

Svijet u koji ja vjerujem je onaj

u kojem prihvaćanjem svog svijetla
ne znači ignorirati svoju tamu.

Svijet u koji ja vjerujem je onaj
u kojem se cijeni

sposobnost da predvladamo suprotnosti,
a ne da ih izbjegavamo.

Svijet u koji ja vjerujem je onaj
u kojem mogu pogledati nekoga u oči

i reći: "Prolazim kroz pakao",

a oni me mogu pogledati i reći:
"I ja isto" i to je u redu,

u redu je zato što je depresija u redu.
Ljudi smo.

Ljudi smo, borimo se, patimo,

krvarimo, plačemo, i ako mislite da
prava snaga

znači nikada ne pokazati slabost,
onda sam ja tu

da vam kažem da ste u krivu.

U krivu ste jer je baš suprotno.

Mi smo ljudi i imamo probleme.

Nismo savršeni i to je ok.

Trebamo zaustaviti neznanje.

zaustaviti netoleranciju,
zaustaviti stigmu,

spriječiti tišinu i riješiti se tabua,

pogledati istinu i početi pričati,

zato što jedini način
kako ćemo riješiti problem

s kojim se ljudi sami bore

jest da budemo snažni zajedno,

snažni zajedno.

I ja vjerujem da mi to možemo.

Vjerujem da mi to možemo. Hvala vam svima.

Ovo je ostvaranje mojih snova. Hvala.
(Pljesak)

Hvala. (Pljesak)