Glasovi u mojoj glavi

Prema svim namjerama i svrhama, Eleanor Longden bila je kao svaki drugi student, kretala je na studij s glavom u oblacima i bez ijedne brige na svijetu. Tako je bilo dok glasovi u njenoj glavi nisu počeli govoriti. U početku bezazlen, taj unutarnji pripovijedač postajao je sve više protivnički i diktatorski te joj je pretvarao život u noćnu moru. S dijagnosticiranom shizofrenijom, na lijekovima i na kraju zanemarena od strane sustava koji nije znao kako joj pomoći, Longden priča ovu dirljivu priču o svom višegodišnjem putovanju prema mentalnom zdravlju te postavlja tezu da je kroz učenje kako slušati glasove uspjela preživjeti.

Dan kad sam po prvi puta otišla od kuće

na fakultet bio je vedar,

prepun nade i optimizma.

Bila sam dobra u školi. Očekivanja od mene bila su visoka

i razdragano sam ušla studentski život

predavanja, zabava i krađa prometnih čunjeva.

Izgled, naravno, može varati

i u nekoj mjeri ova živahna, energična osoba

koja ide na predavanja i krade prometne čunjeve bila je prozirna

iako iznimno dobro izrađena i uvjerljiva.

Ispod toga, bila sam zapravo duboko nesretna, nesigurna

i fundametalno prestrašena -

prestrašena drugih ljudi, budućnosti, neuspjeha

i ispraznosti koju sam osjećala u sebi.

No, bila sam vješta u skrivanju toga i naizvan

se činilo da se svemu nadam

i stremim.

Ova fantazija neranjivosti bila je tako potpuna

da sam zavaravala i samu sebe

da, kako je prvi semestar završavao, a drugi počinjao,

nije bilo šanse da itko predvidi

ono što će se uskoro dogoditi.

Odlazila sam sa seminara kad je počelo.

Pjevušila sam za sebi, preturajući po torbi,

kao što sam i stotine puta ranije

kada sam iznenada začula glas koji je mirno promatrao:

"Ona odlazi iz prostorije."

Pogledala sam uokolo i nije bilo nikoga,

ali jasnoća i odlučnost komentara

bila je nepogrešiva.

Potresena, ostavila sam knjige na stubištu i požurila kući

kad se opet pojavio:

"Ona otvara vrata."

To je bio početak. Glas je stigao.

I glas je ustrajao,

dani i tjedni toga, neprestano,

prepričavajući sve što radim u trećem licu.

"Ona ide u knjižnicu."

"Ona ide na predavanje."

Bio je neutralan, bezosjećajan i nakon nekog vremena

čak neobično suosjećajan i uvjerljiv,

iako sam primijetila da se njegova mirna vanjština katkad okliznula

i da je povremeno odražavao moje vlastite neizražene osjećaje.

Tako na primjer, kad sam bila ljuta i morala sam to sakriti,

što je bilo često, bivajući vrlo vješta u prikrivanju pravih osjećaja,

glas bi zvučao frustrirano.

Inače nije bio ni zloban ni uznemiravajuć

iako je tad već bilo jasno

da mi je imao nešto reći

o mojim emocijama, osobito o emocijama

koje su bile daleke i nedostupne

Tada sam učinila fatalnu pogrešku:

rekla sam prijateljici za glas i ona je bila užasnuta.

Suptilni proces kondicioniranja je počeo,

implikacija da normalni ljudi ne čuju glasove

i činjenica da sam mislila da nešto ozbiljno nije bilo u redu.

Takav strah i nepovjerenje bili su zarazni.

Odjednom se glas više nije činio tako dobronamjeran

i kad je prijateljica inzistirala da potražim medicinsku pomoć,

pokorila sam se, što je dokazano bila

pogreška broj dva.

Provela sam neko vrijeme govoreći prijatelju G.P.

o tome što sam opazila da je pravi problem:

anksioznost, nisko samopoštovanje, strahovi o budućnosti,

i bila sam upoznata s dosadnom ravnodušnošću,

sve dok nisam spomenula glas,

našto je on ispustio olovku, promijenio ploču

i počeo me ispitivati s pokazivanjem stvarnog zanimanja.

I da budem iskrena, bila sam očajna za zanimanjem i pomoći

te sam mu počela govoriti o svom neobičnom komentatoru.

Sada bih voljela da mi je glas tada rekao:

"Ona kopa vlastiti grob."

Upućena sam psihijatru koji je isto tako

mrko gledao na nazočnost glasa,

interpretirajući sve što kažem

kroz prizmu skrivene ludosti.

Naprimjer, bila sam dio studentske televizijske postaje

koja je prenosila vijesti iz kampusa

i tijekom jednog sastanka koji počeo vrlo kasno,

rekla sam: "Oprostite, doktore, moram ići.

Čitam vijesti u šest."

Sada u mom medicinskom kartonu piše da Eleanor

umišlja da je televizijska voditeljica.

Tada su me događaji počeli

ubrzano obuzimati.

Uslijedila je hospitalizacija, prva od mnogih,

zatim dijagnoza shizofrenije,

a onda, najgore od svega, otrovni osjećaj

beznađa koji me mučio, poniženje i očaj

zbog same sebe i mojih izgleda.

Ali kako sam bila poticana da glas ne gledam

kao iskustvo, već kao simptom,

moj strah i otpornost prema tome su se pojačavali.

U biti, to je značilo

zauzeti agresivan stav prema svome umu,

neka vrsta psihičkog građanskog rata,

što je rezultiralo povećanjem broja glasova

te njihovim progresivnim neprijateljstvom i prijetnjama.

Bespomoćno i beznadno, počela sam se povlačiti

u taj unutarnji svijet nalik na noćnu moru

u kojemu je glasovima bilo suđeno da mi budu

i progonitelji i jedini prijatelji.

Rekli su mi, naprimjer, da ako dokažem da sam vrijedna

njihove pomoći, oni mogu moj život vratiti

na staro.

Zatim mi je zadan niz sve bizarnijih zadataka,

na neki način Heraklov posao.

Počelo je prilično malo, naprimjer

iščupati tri vlasi kose,

ali kasnije je postalo sve ekstremnije,

kulminirajući zapovjedima da naudim sama sebi

te osobitno dramatična uputa:

"Vidiš svog mentora tamo?

Vidiš onu čašu vode?

Pa, moraš otići onamo i izliti je po njemu pred svim ostalim studentima."

Što sam zapravo i učinila i što me, ne trebam ni napominjati,

nije učinilo omiljenom na fakultetu.

Ustvari, začarani krug straha, izbjegavanja,

nepovjerenja i nerazumijevanja je stvoren

i to je bila borba u kojoj sam se osjećala nemoćno

i nesposobno da stvorim bilo kakav mir ili pomirenje.

Dvije godine kasnije i pogoršanje je bilo dramatično.

Dotad sam već imala cijeli repertoar ludosti:

zastrašujuće glasove, groteskna priviđenja

bizarne, tvrdoglave obmane.

Stanje mog mentalnog zdravlja bilo je katalizator

za diskriminaciju, verbalno zlostavljanje,

fizičke i seksualne napade,

a moj psihijatar mi je rekao:

"Eleanor, bolje bi ti bilo da imaš rak

jer se rak lakše liječi nego shizofrenija."

Postavljane su mi dijagnoze, bila sam drogirana i odbačena,

a glasovi su me dosad toliko izmučili

da sam pokušala izbušiti rupu u glavi

da ih se riješim.

Kad sada gledam na brodolom i očaj tih godina,

čini mi se kao da je netko umro na tom mjestu,

a ipak, netko drugi je spašen.

Slomljena i progonjena osoba započela je to putovanje,

ali osoba koja se pojavila bila je borac koji preživljava

i na kraju je izrasla u onu osobu

koja joj je suđeno da bude.

Mnogi su mi ljudi naudili u životu

i svih ih se sjećam,

ali sjećanja blijede i nestaju

u usporedbi s ljudima koji su mi pomogli.

Drugi koji su preživjeli, drugi koji čuju glasove,

prijatelji i suradnici;

majka koja nikada nije odustala od mene,

koja je znala da ću joj se jednom vratiti

i bila je voljna čekati koliko god je bilo potrebno,

liječnik koji je radio sa mnom kratko,

ali koji je pojačao svoje vjerovanje da izliječenje

nije samo moguće, već i neizbježno,

i tijekom razarajućeg razdoblja ponovnog pada

rekao je mojoj prestrašenoj obitelji: "Ne odustajte od nade.

Vjerujem da se Eleanor može iz ovoga izvući.

Ponekad, znate, sniježi kasno u svibnju,

ali ljeto ipak dođe."

Četrnaest minuta nije dovoljno

da potpuno zahvalim ovim dobrim i plemenitim ljudima

koji su se borili sa mnom i za mene

i koji su čekali da mi požele dobrodošlicu natrag

iz tog agonijama ispunjenog, usamljenog mjesta.

Ali zajedno, oni su stvorili mješavinu hrabrosti,

kreativnosti, integriteta i nepoljuljane vjere

da moje oštećeno ja može postati izliječeno i cjelovito.

Govorila sam da su me ti ljudi spasili,

ali ono što sad znam jest da su učinili nešto

puno važnije: osnažili su me

da sama sebe spasim,

i najvažnije, pomogli su mi da shvatim nešto

što sam oduvijek sumnjala:

da su glasovi bili smislen odgovor

na traumatične događaje u mom životu, osobito na događaje iz djetinjstva

te kao takvi oni nisu bili moji neprijatelji,

već izvor uvida u rješive emocionalne probleme.

Sad, isprva je to bilo jako teško vjerovati,

osobito zato što su glasovi bili neprijateljski

i prijeteći, i zato u tom pogledu vitalan prvi korak

bio je naučiti razdvojiti metaforičko značenje

od onoga što sam prije interpretirala kao doslovnu istinu.

Tako sam naprimjer glasove koji su prijetili da će napasti moj dom

naučila interpretirati kao svoj vlastiti osjećaj straha

i nesigurnosti u svijetu, a ne kao stvarnu, objektivnu stvarnost.

Isprva sam im vjerovala.

Sjećam se, primjerice, kako sam jedne noći sjedila ispred sobe mojih roditelja

stražareći kako bih ih zaštitila

od onoga što sam smatrala pravom prijetnjom moga glasa.

Zbog toga što sam imala problem sa samoozljeđivanjem,

većina oštrih predmeta u kući je bila skrivena

pa sam se tako naoružala plastičnom vilicom,

onakvom kao za piknik, i sjela ispred sobe

držeći ju i čekajući spremno za akciju ako se išta dogodi.

Bilo je kao: "Ne zafrkavaj se sa mnom.

Imam plastičnu vilicu, znaš?"

Strateški.

Kasniji odgovor, i mnogo korisniji,

bio bi da pokušam rastaviti poruku iza riječi

pa tako kad su me glasovi upozoravali da ne napuštam kuću,

zahvalila bih im što su mi privukli pozornost

to kako se nesigurno osjećam -

jer ako sam bila svjesna toga, mogla sam nešto poduzeti -

ali bih nastavila razuvjeravati i njih i sebe

da smo sigurni i da se ne trebamo više osjećati uplašeno.

Postavila bih granice glasovima

i pokušala komunicirati s njima na način koji je bio asertivan

i pun poštovanja, uspostavljajući polagani proces

komunikacije i suradnje

koji smo mogli naučiti da bismo zajedno funkcionirali i podupirali jedno drugo.

Kroz sve ovo, ono što sam na kraju shvatila

jest da je svaki glas bio povezan

s aspektima mene same, da je svaki

nosio duboke emocije koje nikada nisam imala

prilike procesuirati i riješiti,

sjećanja na seksualne traume i zlostavljanje,

na bijes, sram, krivnju, nisko samopoštovanje.

Glasovi su zauzeli mjesto te boli

i dali joj riječi,

i možda najveće otkriće od svih

je bilo kad sam shvatila da su najneprijateljskiji i najagresivniji glasovi

zapravo predstavljali dijelove mene

koji su bili najdublje povrijeđeni

te su kao takvi to bili glasovi

prema kojima je trebalo pokazati najviše suosjećanja i brige.

Naoružana znanjem da ću na kraju

skupiti rasutu sebe,

svaki dio predstavljen različitim glasom,

postupno ću se skinuti s lijekova,

vratiti se psihijatriji, samo ovoga puta s druge strane.

Deset godina nakon što se prvi glas pojavio konačno sam diplomirala,

ovoga puta s najvišom ocjenom iz psihologije

koje je sveučilište ikada dalo i, godinu dana kasnije,

s najvišom ocjenom na magisteriju, što možemo reći

nije loše za jednu luđakinju.

Zapravo, jedan od glasova mi je diktirao odgovore

tijekom ispita što bi se tehnički mogli računati kao varanje.

(Smijeh)

Da budem iskrena, ponekad sam prilično uživala u pažnji također.

Kao što je Oscar Wilde rekao, jedina gora stvar

od toga da budete ogovarani jest da se o vama uopće ne govori.

Također, to vas čini dobrima u prisluškivanju

jer možete slušati dva razgovora istovremeno.

Zato nije to sve tako loše.

Radila sam u centru za mentalnu skrb,

govorila na konferencijama,

objavila poglavlja knjiga i akademske članke,

raspravljala sam i nastavljam raspravljati

o važnosti sljedećeg koncepta:

da važno pitanje u psihijatriji

ne bi trebalo biti što je s tobom loše,

nego što ti se dogodilo.

Sve vrijeme sam slušala glasove

kojima sam konačno naučila živjeti u miru i poštivanju,

što mi se zauzvrat reflektiralo povećanjem osjećaja

suosjećanja, prihvaćanja i poštovanja prema samoj sebi.

Sjećam se najdirljivijeg i najneobičnijeg trenutka,

dok sam podupirala drugu mladu ženu teroriziranu svojim glasovima,

kada sam postala potpuno svjesna, po prvi puta,

da se ja više ne osjećam tako,

već da sam potpuno sposobna pomoći nekome tko se osjeća tako.

Sada sam ponosni član Intervoice-a (Unutarnji glas),

organizacijskog tijela Međunarodnog pokreta osoba s unutarnjim glasovima,

inicijativa pokrenuta radom profesora Mariusa Rommea

i doktorice Sandre Escher

koji nalazi slušanje glasova kao strategiju preživljavanja,

zdravu reakciju na nezdrave okolnosti,

ne kao nenormalni simptom shizofrenije kojeg treba podnositi,

nego kao složeno, značajno i smisleno iskustvo

koje treba istražiti.

Zajedno smo prosudili i odigrali društvo

koje poštuje slušanje glasova,

podupire potrebe osoba koje čuju glasove,

što ih čini vrijednima kao građanima.

Ovakvo društvo nije samo moguće,

već je i u nastajanju.

Da parafraziram Chaveza, jednom kada socijalna promjena započne,

ne može ju se preokrenuti.

Ne možeš poniziti osobu koja osjeća ponos.

Ne možeš tlačiti narod

koji se više ne boji.

Za mene je postignuće Pokreta

podsjetnik da su empatija, prijateljstvo,

pravda i poštovanje više od riječi;

oni su uvjerenja i vjera,

a vjera može promijeniti svijet.

U posljednjih 20 godina, Pokret

je ustanovio mreže osoba s unutarnjim glasovima

u 26 zemalja na 5 kontinenata

koje rade zajedno na promoviranju dostojanstva, solidarnosti

i osnaživanja za pojedince s mentalnim poremećajima

i osnaživanja za pojedince s mentalnim poremećajima

koja, u samom središtu, leži na nepoljujanoj vjeri

u snagu pojedinca.

Kao što je Peter Levine rekao, ljudska životinja

je jedinstveno biće

s instinktivnom sposobnošću izliječenja

i intelektualnim duhom da upregne tu sposobnost.

U tom smislu, za članove društva

nema veće časti ili privilegije

od olakšavanja tog procesa izliječenja nekoga,

svjedočiti, ispružiti ruku,

podijeliti teret nečije patnje

i držati se nade u oporavak.

Isto tako, za one koji su preživjeli nevolju i nesreću,

da se sjetimo da ne moramo zauvijek živjeti svoje živote

definirani štetnim stvarima koje su nam se dogodile.

Mi smo jedinstveni. Mi smo nezamjenjivi.

Ono što leži u nama ne može nikada usitinu biti zauzeto,

izobličeno ili uzeto.

Svjetlo se nikada ne gasi.

Kao što mi jedan predivni doktor jednom rekao:

"Nemoj mi reći ono što su ti drugi ljudi rekli o tebi.

Pričaj mi o sebi."

Hvala vam.

(Pljesak)