Kako djeluje rasna pristranost - i kako je poremetiti

Naš mozak stvara kategorije kako bi shvatio svijet oko sebe, prepoznao uzorke i donosio brzinske odluke. Ali ova sposobnost kategoriziranja također stvara negativnu stranu u vidu nesvjesnih predrasuda. U svom snažnom govoru, psihologinja Jennifer L. Eberhardt istražuje kako naše predrasude nepravedno pretvaraju tamnopute osobe u metu u svim poljima društva - od škola i društvenih mreža do policije i sudstva - i raspravlja kako nam stvaranje točki otpora može pomoći omesti i adresirati ovaj veliki problem.

Prije nekoliko godina

bila sam u zrakoplovu sa svojim sinom
koji je imao 5 godina u to vrijeme.

Bio je jako uzbuđen
jer je bio u avionu sa svojom mamom.

Gledao je okolo,
proučavao stvari oko sebe

i proučavao je ljude.

Ugledao je čovjeka i rekao:

"Hej, ovaj čovjek izgleda kao tata!"

Pogledala sam čovjeka

i nije uopće izgledao kao moj muž.

Uopće.

I tako sam se počela
osvrtati po zrakoplovu

i primijetila da je to bila
jedina crna osoba u zrakoplovu.

Pomislila sam:

"U redu,

malo ću porazgovarati sa svojim sinom

o tome kako nisu svi
pripadnici crne rase jednaki.

Moj sin je podigao glavu i rekao:

"Nadam se da neće opljačkati zrakoplov."

Rekla sam: "Što? Što si to rekao?"

On je ponovio: "Nadam se da
taj čovjek neće opljačkati zrakoplov."

Rekla sam: "Zašto bi to izgovorio?

Znaš da tvoj tata
ne bi opljačkao zrakoplov."

Odgovorio mi je: "Da, da, da, ovaj, znam."

Rekoh: "U redu,
ali zašto si to izgovorio?"

Pogledao me zbilja tužnog pogleda

i rekao:

"Ne znam zašto sam to rekao.

Ne znam zašto sam to pomislio".

Živimo u vrijeme
tako velike rasne stratifikacije

da nam čak i petogodišnjak može reći
što bi se trebalo sljedeće dogoditi,

čak i bez zločinca,

čak i bez eksplicitne mržnje.

Ova asocijacija između
crne boje kože i zločina

uvukla se u um mog petogodišnjeg sina.

Stvara put prema umovima sve naše djece,

prema umovima svih nas.

Naši umovi su oblikovani rasnim razlikama

koje vidimo u svijetu

i narativima koji nam pomažu
vidjeti smisao u tim razlikama:

"Ovi ljudi su kriminalci."

"Ovi ljudi su nasilni."

"Ovih ljudi se treba bojati."

Kad je moj istraživački tim
doveo ljude u naš laboratorij

i suočio ih s raznim licima,

uočili smo da ih suočavanje s licima
crne rase vodi do toga

da mutne slike pištolja
vide puno brže i jasnije.

Predrasuda ne kontrolira samo što vidimo,

nego i gdje gledamo.

Saznali smo da sugeriranje ljudima
da pomisle na nasilni zločin

može voditi tome da usmjere pogled
na pripadnika crne boje kože,

a okrenu ih od bijelaca.

Sugestija policajcima da pomisle
na zarobljavanje, pucanje

i uhićenje

vodi tome da također usmjeravaju pogled
na pripadnika crne rase.

Predrasude mogu zaraziti
sve aspekte našeg kaznenog sudstva.

U velikim skupovima podataka
među osuđenicima na smrt

otkrili smo da što je osoba tamnije
boje kože, to se više udvostručuje šansa

dobivanja smrtne kazne --

barem kada su žrtve bijelci.

Ovaj učinak je značajan,

iako smo kontrolirali težinu zločina

i fizičku atraktivnost optuženika.

I bez obzira što smo to kontrolirali,

uočili smo da su pripadnici
crne rase kažnjavani

proporcionalno s njihovim
karakteristikama crne rase:

što su izraženije,

veća je kazna.

Predrasude također mogu utjecati na to
kako učitelji discipliniraju učenike.

Moje kolege i ja smo otkrili
da učitelji pokazuju želju

disciplinirati tamnije učenike
srednje škole rigoroznije

nego bijele studente

za iste prekršaje.

U nedavnoj studiji,

otkrili smo da učitelji učenike
tamne kože tretiraju kao grupe,

a bijele učenike kao individue.

Ako se, primjerice,
tamniji učenik nedolično ponaša

pa potom drugi tamnoputi učenik
nedolično ponaša par dana kasnije,

učitelj reagira kao da se
drugi tamnoputi učenik

nedolično ponašao dvaput.

To je kao da se grijeh jednog djeteta

nagomilava na drugo.

Stvaramo kategorije
kako bismo dali svijetu smisao,

kako bismo imali kontrolu i sve povezali

sa stimulansima kojima smo
svakodnevno bombardirani.

Kategorizacija i predrasude koje to stvara

dozvoljava našim mozgovima da sude
o svijetu puno brže i učinkovitije,

i to radimo instinktivno se
oslanjajući na obrasce

koji se čine predvidivima.

Ipak, kao što nam kategorije koje stvaramo
dozvoljavaju donijeti brze odluke,

one također ojačavaju predrasude.

Tako da nas upravo one stvari
koje nam pomažu proučavati svijet,

mogu također zaslijepiti.

One čine naše izbore lakima,

bez otpora.

Ali uz veliku cijenu.

Što možemo napraviti?

Svi smo podložni predrasudama,

ali se ipak ne koristimo
njima cijelo vrijeme.

Postoji neki uvjeti koji
oživljavaju predrasude

i neki koji ih prigušuju.

Dat ću vam primjer.

Puno ljudi je upoznato
s tehnološkom kompanijom Nextdoor.

Dakle, njihova je svrha stvoriti jače,
zdravije, sigurnije gradske četvrti.

Prema tome, nude online prostor

gdje susjedi mogu dobivati
i dijeliti informacije.

Ipak, Nextdoor je ubrzo
otkrio da ima problem

s rasnim profiliranjem.

U tipičnom slučaju,

ljudi bi pogledali kroz prozor

i ugledali tamnoputog čovjeka
u inače bjelačkoj četvrti

i brzinski zaključili
da ne smjera ništa dobro,

iako nema nikakvog dokaza
kriminalnim aktivnostima.

Na mnogo načina, kako se ponašamo online

je refleksija toga kako se ponašamo
u stvarnom svijetu.

Ali ono što ne želimo je
kreirati jednostavan sustav

koji bi pojačao predrasude i
produbio rasne disperzije,

radije nego što bi ih uklonio.

Tako je suosnivač Nextdoora
pristupio meni i drugima

kako bismo pronašli rješenje.

Shvatili su da kako bi obuzdali
rasno profiliranje na platformi,

trebaju malo pojačati otpornost;

tj. potrebno je da ljudi malo uspore.

Tako je Nextdoor morao izabrati

i protiv svakog impulsa

odlučili su se pojačati otpornost.

To su učinili dodavanjem
jednostavnog popisa.

Na njemu su bile tri stavke.

Prvo, zamolili su korisnike da zastanu

i pomisle: "Što je učinila ova osoba
da ju je učinilo sumnjivom?"

Kategorija "tamnoputa osoba"
nema uporišta za sumnju.

Drugo, zamolili su korisnike
da opišu fizičke osobine sumnjive osobe,

a ne samo njihovu rasu i spol.

Treće, shvatili su da mnogo ljudi

nije shvaćalo što znači
rasno profiliranje,

niti da su u njega bili svjesno uključeni.

I tako ih je Nextdoor
upoznao s definicijom

i rekao im da je to strogo zabranjeno.

Mnogi od vas su vidjeli
takve znakove u zračnim lukama

i u postajama podzemne željeznice,
"Ako nešto vidiš, reci."

Nextdoor je ovo pokušao modificirati.

"Ako ugledaš nešto sumnjivo,

reci nešto specifično."

Koristeći ovu strategiju,
jednostavno obuzdavajući ljude,

Nextdoor je uspio umanjiti
rasno profiliranje za 75 posto.

Ljudi mi često kažu,

"Ne možeš to uvijek obuzdati -
u svakoj situaciji i u svakom kontekstu,

a posebno za ljude koji
stalno donose odluke u sekundi."

Ali se pokazalo da to možemo učiniti

u više situacija nego mislimo.

U radu s policijskom upravom Oaklanda

u Kaliforniji,

moji kolege i ja smo uspjeli pomoći upravi

u reduciranju broja ljudi
koje su zaustavljali

a koji nisu počinili
nikakav ozbiljni zločin.

To smo učinili usmjeravanjem policajaca

da si postave pitanje
prije svakog zaustavljanja:

"Je li ovo zaustavljanje
temeljeno na prikupljenim podacima,

da ili ne?"

Drugim riječima,

imam li prijašnje informacije
kojima bih povezao baš ovu osobu

sa specifičnim zločinom?

Dodavanjem ovog pitanja

obrascu koji su policajci
morali ispuniti prilikom zaustavljanja

oni su se ipak zaustavili

i promislili:
"Zašto uopće kanim zaustaviti ovu osobu?"

U 2017., prije nego smo dodali ovo pitanje
utemeljeno na podacima na obrazac,

policajci su napravili 32 000
zaustavljanja ljudi u cijelom gradu.

Sljedeće godine,
uključivanjem ovog pitanja,

broj je opao na 19 000 zaustavljanja.

Samo zaustavljanja Afroamerikanaca
su opala za 43 posto.

A manji broj zaustavljanja osoba
crne rase nije učinilo grad opasnijim.

U stvari, stopa kriminala je
nastavila opadati

i grad je postao sigurniji za sve.

Jedno rješenje bilo bi smanjenje broja
nepotrebnih zaustavljanja.

Drugo bi bilo povećanje kvalitete
onih koje se ipak naprave

od strane policije.

Tu nam tehnologija može biti od pomoći.

Svi smo čuli za smrt George Floyda,

zato jer su oni koji su mu pokušali
pomoći držali mobitele s kamerama

kako bi snimili taj užasan
i tragičan susret s policijom.

Ali posjedujemo svakojaku tehnologiju
koju ne koristimo na pravi način.

Policijske uprave diljem zemlje

su danas dužne nositi kamere na tijelu,

tako da nemamo samo snimke
najbrutalnijih i užasnih susreta,

nego i svakodnevnih interakcija.

Skupa s interdisciplinarnim
timom sa Stanforda

počeli smo koristiti
tehnike strojnog učenja

kako bismo analizirali
veliki broj susreta.

To smo napravili kako bismo
bolje razumjeli što se događa

pri rutinskim prometnim zaustavljanjima.

Ono što smo otkrili jest

da čak i kada se policijski službenici
ponašaju profesionalno,

ipak razgovaraju s tamnoputim vozačima
uz manje poštovanja nego s bijelima.

U stvari,
prema njihovim vlastitim riječima,

"Mogli smo predvidjeti jesu li policajci
pričali s tamnoputim ili bijelim vozačem."

Problem je što većina tih snimaka

nije korištena
od strane policijskih uprava

kako bi shvatili što se događa na ulici

ili kako bi uvježbali policajce.

I to je šteta.

Kako rutinska kontrola
dovodi do ubojitih susreta?

Kako se to dogodilo
u slučaju George Floyda?

Kako se događa i u drugima slučajevima?

Kada je moj najstariji sin imao 16 godina,

otkrio je da kada ga bijelci gledaju,

osjećaju strah.

Dizala su najgora, kaže.

Kada se zatvore vrata,

ljudi su zatvoreni u malom prostoru

s nekim za koga su naučeni
da osjećaju strah.

Moj sin osjeća njihovu nelagodu

i nasmije se da bi ih umirio,

kako bi umanjio njihove strahove.

Kada priča,

njihova se tijela opuste.

Njihov dah umiri.

Osjećaju ugodu u njegovom ritmu,

njegovoj dikciji, njegovom odabiru riječi.

Zvuči kao jedan od njih.

Mislila sam da je moj sin
prirodni ekstrovert kao i njegov otac.

Ali sam tog trenutka shvatila,
kroz taj razgovor,

da njegov osmijeh nije znak
da se želi povezati

sa strancima.

To je bio medaljon koji je koristio
kako bi se zaštitio,

metoda preživljavanja koju je usvojio
tijekom tisuća vožnji dizalom.

Naučio je kako ublažiti tenzije
koje je proizvodila njegova boja kože

i koja mu je ugrožavala život.

Znamo da je mozak
programiran za predrasude

i jedan od načina kako ih nadvladati je
zaustaviti se i promisliti

o dokazima naših pretpostavki.

Stoga se moramo zapitati:

Koje pretpostavke unosimo sa sobom
kada ulazimo u dizalo?

Ili u zrakoplov?

Kako spoznati naše nesvjesne predrasude?

Koga te pretpostavke štite?

Koga ugrožavaju?

Dokle god ne postavimo ta pitanja

i ne inzistiramo da naše škole,
naši sudovi, naše policijske uprave

i sve druge institucije učine isto,

nastavit ćemo dozvoljavati predrasudama

da nas zaslijepljuju.

Ako nastave,

nitko od nas nije istinski siguran.

Hvala.